ИНФОРМАТИВНА СЛУЖБА СРПСКЕ ПРАВОСЛАВНЕ ЕПАРХИЈЕ СРЕДЊОЕВРОПСКЕ 22. новембар 2012.

ИНФОРМАТИВНА СЛУЖБА

СРПСКЕ ПРАВОСЛАВНЕ ЕПАРХИЈЕ СРЕДЊОЕВРОПСКЕ

22. новембар 2012.

www.eparhijasrednjoevropska.org

Најава: Света Архијерејска Литургија у Липштату

(ХИЛДЕСХАЈМ-ХИМЕЛСТИР) Његово Преосвештенство Епископ средњоевропски Г. Константин служиће у суботу 24. новембра у 10 часова Свету Архијерејску Литургију у Липштату (Monninghausen, Kirchplatz, Lippstadt).

Информативна служба

Српске православне епархије средњоевропске

Serbische Orthodoxe Diözese für Mitteleuropa

Obere Dorfstraße 12

D-31137 Hildesheim-Himmelsthür

SOKAKTUELL@aol.com

Werbeanzeigen

Радио Атлантис: Стефан Каргановић и Никола Алексић

http://www.dverisrpske.com/sr-CS/multimedija/radio/atlantis/51-stefan-karganovic-i-nikola-aleksic.php

„EVROPSKE” NAGRADE U RUKAMA NAŠIH POLITIČARA!

EVROPSKE” NAGRADE U RUKAMA NAŠIH POLITIČARA!

Uprkos svima i svemu crnogorski političari su osvajači svih prestižnih” evropskih nagrada koje se dodjeljuju samo” za (iz)vanredne rezultate u politici, crnogorsko-evropskoj privredi-ekonomiji, kulturi, uopšte u državi i društvu Crne Gore, kao ekološke, bezgranično nebesko plave, (pri)rodnim resursima prebogate, sa očuvanom i održivom supstancom najpametnijih, najviđenijih, najvisočijih jedinki, kao bogom datih političara za spas” naroda i svih njenih građana!

Crnogorske političare prati velika sreća svuda i na svakom koraku, kako u mladosti tako i u njhovom zrelom današnjem dobu! Još od rata za mir“ kada u njemu nijesu učestvovali, ali jesu priznali materijalnu štetu za porušene kuće ili pokradenu stoku i preuzeli odgovornost za (ne)koliko izgubljenih života onih koji su nečijom greškom ili namjerom izvedeni pred prijeki sud tadašnje nacionalističke „pravde“ ubijeni ili nestali u tom „smutnom vremenu“, za koje danas niko da podnose račun – preuzme odgovornost, a „zakon o lustraciji“ je u „pripremi” više od decenije i biće za neke nove generacije političara u nekom d(r)ugom vremenu i drugoj državi!

Kada sve utihne i veo zaborava u debelom nanosu se slegne na minula i ne tako davna vremena „rata za mir“ tada će neko u miru reći „pravu istinu“ o onome njihovom „herojskom“ dobu, kada su se slavile „velike pobjede“ za neku drugu „SFR Jugoslaviju“ ili „svoju“ državu u ličnu korist njihovu!

(H)oće sreća naše „junake rata za mir“, a sa tim ide ruku pod ruku i blago kao ratni plijen koje podijeliše međusobno dok su još bili jedinstvena politička partija „mladih, (s)lijepih i (još) pametnih“, mada im ni „razjedinjenima“ kasnije neće ništa nedostajati, iskreno rečeno ni jednima ni drugima – poziciji i onima u opoziciji. Kako tada tako sve do današnjih dana.

Ne samo da ih prati sreća i novac nego su postali nezamjenjivi „staleški sloj“ – dio „visokog“ crnogorskoga društva, koji je „neophodan“ građanima, kao biračima, za „dobro“ onih koji ih biraju skoro dvije i po decenije i slave ih isto toliko.

Crnogorske „junake“ našega „političkog teatra“, kao usuda, prati sreća i napredak, oni uživaju ugled i na ponos su društvene zajednice i cijele Evrope, a partija kojoj pripadaju je baza njihove stabilnosti i političke uspješnosti. Vrijeme koje je prošlo pokazuje nam da su stekli ugled u društvu i materijalno bogatstvo koje prevazilazi granice Crne Gore, susjedstva i regiona, čak su (do)stigli standard „evropskog prosperiteta“, demokrate, reformiste, evropej(a)ca, integralista i internacionalista.

Zašto bi ih neko (pod)sjećao na tako nedavnu njihovu političku prošlost iz „rata za mir“, nacionalističku euforiju u kojoj su bili važan faktor i ujedno katalizator? Oni to (ni)jesu zab(o)ravili ili su se samo o(s)lobodili toga i okolo sebe (po)kupili sve političke požmirepe, spadala i političku pestokupljevinu, koja za njih spira blato sa njihovih ličnih političkih biografija, misleći da će ih danonoćnim pranjem po (ne)zavisnim medijima u Crnoj Gori oprati od svega onoga što su radili i čime su zadužili ne samo svoje građane nego i susjede sa kojima su bili u „kratkotrajnom ratu“, izazvanim od neobrazovanih, nacionalizmom zadojenih i podivljalih ekonomski zavisnih susjeda.

Balkanska krčma“ poslužila im je kao baza iz koje su vodili „rat za mir“, da bi malo kasnije tu istu „krčmu“ pretvorili u „evropski noćni klub“ iz kojega će širiti evropske integracije, slati poruke mira, dobrosusjedstva, a kao poslušnici u „svojoj spoljnoj – vanjskoj politici“ imaće za prioritet ulazak u NATO, i to na „demokratskom i evropskom“ principu bez prava građana na referendumu o tako važnom pitanju! Zasluge crnogorskih političara generacije „mladi, (s)lijepi i (još) pametni“ iz (ne)zaboravljenog vremena „rata za mir“ njihov su najveći i najtrajniji politički i ekonomski kredit, a sa kojim raspolažu oni koji nameću i uslovljavaju evropske i NATO integracije.

Sasvim su jasni „demokratski i evropski principi“ crnogorskih političara, a posebno njihova „nezavisna“ proevropska politika, kao i prioritet ili imperativ za učlanjenje u NATO savez uz pristanak samo onih koji su vodili „rat za mir“ a cijelo su vrijeme bili u „zabludi“, kao onaj stranački lider, crnogorski politički zgubidan sveznajućeg, samozvanog velikoga glasa i stasa, nekadašnja „velika Srbenda“ a sadašnji „naj Crnogorac“, ujedno živa legenda „samostalnog p(oli)tičara i književnika“.

Ko će se sjetiti i nabrojiti sve silne domaće i strane nagrade, koje su u vidu medalja, statua, pehara, plaketa, povelja, znački i tako dalje, (do)dijeljene našim „najuspješnijim“ vladarima, gospodarima, predsjednicima, premijerima, visokim zvaničnicima, „dvometricama“ i političarima, političkim liderima, podpredsjednicima najuspješnije i najbrojnije političke partije, ministrima, biznismenima, umjetnicima, glumcima, akademicima, naučnicima, političkim aktivistima i udarnicima, borcima „rata za mir“, do boraca za samostalnu, nezavisnu, priznatu i „nikad“ osvojenu državu Crnu Goru sa sto osamdeset i nekom zastavom koja se vi(j)ori na „Ist Riveru“!

Sve visoke „evropske“ regionalne, susjedske i domaće ratne i neratne medalje i nagrade dobiše „najuspješniji“ crnogorski političari! Naravno da je to zasluga zbog njihove velike i nezaboravne uloge, koja je tokom gotovo dvije i po decenije duboko urezana u temelje privrede, politike, kulture, nauke, sporta, zdravstva, sudstva, prosvjete, turizma, visokogradnje i niskogradnje, autoputeva, mostova, žičara, zaobilaznica, tunela, hidrocentrala sa „hiljadama“ megavata, telefonskih centrala sa 300-500 brojeva, promašenih investicija, „uspješne“ tranzicije, obaveznih državnih garancija velikim i poznatim stranim investitorima u KAP-u, Željezari i drugim velikim privrednim subjektima, elektrifikacije sela i zaseoka, dodijeljenih računara u cilju informatičke „pismenosti“ građana, visoke zaposlenosti po principu nepotizma, partijske pripadnosti i političke poslušnosti i na samome kraju do visokog „evropskog standarda“ sa primanjima od 480,00 eura u prosijeku po zaposlenom i „evropskom“ korpom namirnica od 800,00 eura.

Sve te silne, brojne i značajne domaće, regionalne i visoke (ev)ropske nagrade, koje su crnogorski političari „osvojili“ izraz su duboke (za)ljubljenosti u evrointegracije, željene nade i ogromnih očekivanja od „benefita“ ulaskom u NATO savez, do zaslijepljenosti sjajem siromaštva više od dvije trećine građana, sve posijeno u prethodne dvije i po decenije u državi Crnoj Gori, a sa inostranim kreditnim dugom u iznosu od preko 50 odsto BDP-ia i kreditnim dugom po građaninu u iznosu od oko 5000,00 eura po glavi zaposlenog.

I na samom kraju, zašto ne reći i akcentovati da su odlazećem Premijeru visoki zvaničnici u Beču „na 9. Bečkom ekonomskom forumu pod nazivom „Kuda ide Evropa?“ uručili „zlata“ vrijednu nagradu „… ZA DOPRINOS EKONOMSKOM RAZVOJU CRNE GORE I REGIONA JUGOISTOČNE EVROPE“!!! Naravno da je prije odlazećeg Premijera, isto tako značajnu i sigurno „zlata“ vrijednu nagradu za slična djela ili zasluge dobio, već tada najavljivani, stari-novi po sedmi put dolazeći Premijer, kome je u Mariboru (Slovenija) uručena nagrada „Ključ grada Maribora“ „… kao znak pažnje i dubokog poštovanja za pokazanu naklonost prema univerzitetskom gradu Mariboru, kao i za saradnju na privrednom i kulturnom području…“!!! Poslije ovako visokih i značajnih priznanja, da li vas treba podsjećati na nagrade: „Nagrada za mir“, „Medalja za mir u svijetu za 2004. godinu“? A šta tek reći za nagradu: „ …protektor Evropske akademije nauka i umjetnosti“?!

Tako visoke, značajne, referentne i duboko utemeljene nagrade, (za)snovane na principima humanizma, filantropije, naučnog dostignuća u ekonomiji, moralnih vrijednosti evropske demokratije i reformi, ne samo da izazivaju strahopoštovanje, već i visoku zabrinutost kod onih koji žive u Crnoj Gori svo vrijeme trajanja na vlasti istih onih kojima se dodjeljuju tako visoka i značajna „evropska“ (pri)znanja i nagrade, jer oni imaju ne samo drugačiji pogled na politička, društvena i privredna kretanja, odnose i razvoj u državi, kao što je „slobodna, samostalna i nezavisna Crna Gora“, nego raspolažu i drugačijim i nepobitnim činjenicama o jednom vremenu u kojem su djelovali ti isti „dobitnici nagrada“.

Da li su dobitnici nagrada upravo (na)građeni za sva ona (ne)djela u onom vremenu „rata za mir“ ili je neko namjerno prešao preko tog „političkog ogledala“ svih onih koji su bili na istome fonu u posljednjoj deceniji 20. vijeka?

Da ne živim u ovakvoj državi Crnoj Gori, neprekidno od svojega rođenja do danas i da sam negdje daleko od nje, možda bih i povjerovao u „ekonomski razvoj“, „evropski prosperitet“, „bum prvirednog rasta“ u Crnoj Gori, „napredak“ u svim sferama društveno-političkog života, „rast ekonomije“ od 2-7 procenata i tako dalje. Međutim, sa svih svojih šest decenije i koja godina više živim i na svojim leđima sa petočlanom porodicom osjećam „dobrobit života“, koji mi dadoše i još uvijek daju i pružaju oni iz „rata za mir“ i koji mi govore o „ekonomskom prosperitetu“ građana Crne Gore, nezaposlenoj djeci, sa platom doktora nauka od 732,00 eura za radni staž od gotovo 37 godina!!!

Kome trebaju te nagrade za takav „ekonomski napredak“ države Crne Gore? Da li nam se neko smije ili nam pokazuje svu ispraznost nagrada koju nam dodjeljuju pojedinci, asocijacije, „evropski zvaničnici“ ili bilo (ne)ko drugi? Postavljam pitanje: „Šta nam pokazuju navedene nagrade i da li će neko zaista biti ponosan na njih“? QUO VADIS, CRNA GORA?

Podgorica, srijeda, 21. novembar 2012. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović

AKO NISTE ZNALI, VALJA ZNATI- i interesantno i zanimljivo a i istorijski značajno!

http://www.facebook.com/photo.php?fbid=379687628754223&set=a.281556275234026.65538.281535328569454&type=3&theater

Presvisla zbog ljubavi

Presvisla zbog ljubavi

D. BOGUTOVIĆ | 24. januar 2010. 20:53 | Komentara: 3

Pero Zubac o knjizi o Lenki Dunđerskoj, najvećoj i bolnoj inspiraciji Laze Kostića: Lenka je pisala pesme, lepo crtala i imala visoko muzičko obrazovanje i izuzetan glas

 Lenka Dunđerski

Lenka Dunđerski

O Lenki Dunđerskoj napisana je, valjda, najlepša ljubavna pesma na srpskom jeziku. Moralo je u toj devojci biti toliko svetlosti i tame bar koliko je tamnog svetla u stihovima zavetne Lazareve poeme. Sve što sam sakupljao ovih godina bilo je u službi nakane da se osvetli ona kao biće iz jave a ne iz sna pesnikovog. Traganje je bilo dugo i neće prestati kao što ne prestaje bruj krušedolskih zvona i stihova “Santa Maria della Salute”. Ovo su reči Pere Zupca, jednog od naših najistaknutijih savremenih pesnika koji je posle dugog iščitavanja starih i novih knjiga, rukopisa i novina, kao i razgovora ispisao dragocenu knjigu “Lenka Dunđerska”. Ovu, kako je sam nazvao, lirsku studiju na svet su ovih dana izneli i objavili “Media invent” i “Tiski cvet”.

O velikom poeti Lazi Kostiću napisano je brdo knjiga i studija i gotovo da je svaki detalj iz njegovog života osvetljen. O njegovoj poslednjoj i najvećoj ljubavi izuzetno malo: Lenka Dunđerska (1870-1895) ostala je zagonetna i zaboravljena iako je još premudri Milan Kašanin upozorio da je “ona presudna u životu pesnikovom i tako važna po istoriju naše književnosti”.
* Šta vas je podstaklo da se sa toliko truda i ozbiljnosti pozabavite Lenkom Dunđerskom?
– Moj pokušaj da osvetlim, zatamnjen u pamćenju, lik Lenke Dunđerske, vraćanje je duga porodici Dunđerskih, velikim dobrotvorima srpskog naroda i bar delimična, koliko je u mogućnosti pojedinca, odmena i nadomeštaj nepostojanju belega odavanja počasti i zahvalnosti Lazaru Dunđerskom i njegovim sinovima i kćerima za sve što su učinili na polzu narodu, od podizanja Srpskog narodnog pozorišta u dvorištu svoga hotela do osnivanja Angelijanuma u Pešti, zavoda za brigu o srpskom devojaštvu. Dakako, moje dugo bavljenje izučavanjem dela Lazara Kostića nije moglo da mimoiđe devojku kojoj su posvećene dve velike njegove pesme. I svakako, podstakla me sretna mogućnost da o svemu što me zanima mogu da razgovaram sa gospođom Teodorom Dunđerski-Đurić, unukom Gedeona Dunđerskog, najmlađeg brata Lenkinog i praunukom Ilije Ognjanovića Abukazema, koja je nazrela moju dobronamernost i postala najdragoceniji moj saradnik u dugom traganju za Lenkom.
* Lenka ne samo što je bila izrazito lepa devojka iz veoma ugledne porodice, već i višestruko talentovana…
– O Lenki se malo znalo, postojalo je nekoliko svedočenja njenih drugarica, njene sobarice Veronike Malnar, koje je zabeležio Mladen Leskovac, a meni se činilo da nije Lazara opčinila samo njena lepota, njeno znanje nekoliko svetskih jezika, njena jahačka veština, njena skromnost, nego zasigurno i njena naklonost umetnosti, tako da sam došao do dokumenata i objavio ih da je pisala pesme, lepo crtala, imala visoko muzičko obrazovanje i glas kome bi se, kako je zapisano u jednom napisu iz 1888. godine u “Ženskom svetu” radovale najveće svetske operske scene. Svirala je i na glasoviru vrlo lepo i ponekad u četiri ruke sa svojom prijateljicom Vidom Varađanin.
* Pokušali ste da otkrijete i kakav je bio njen emotivni odnos prema velikom pesniku?
– Mnoge je istraživače zanimalo da li je Lenka volela ili samo poštovala Lazara Kostića i uglavnom se prevaga nalazila na ovom drugome, ali meni se čini da je, sem što je on odista voleo nju, zavolela i ona njega i da se takve njene naklonosti uplašio i sklonio u manastir Krušedol, izbegavši svakodnevne susrete. Radi se o četiri godine, od 1891. do 1895. On je, nemajući kud po povratku sa sedmogodišnjeg izbivanja na Cetinju, odseo u dvorcu Dunđerskih u Čebu. Tu je uvek imao svoju sobu kao i u njihovom novosadskom hotelu “Kraljica Jelisaveta”. A leta su duga i dosadna. Samo dvorac, samo birani gosti, samo park, samo šetnje, samo razgovori, samo kočije, samo tišina. Dakako da je mladoj devojci bilo čast da priča i šeta svakodnevno sa najvećim srpskim pesnikom, a Laza je u svojoj pedeset i prvoj godini bio veoma lep i bez ijedne sede, o čemu svedoči i portret koji sam u knjizi objavio, prvi put, iz čuvenog Singerovog novosadskog foto studija, dar moga prijatelja, znamenitog advokata novosadskog Aleksandra M. Mumina. Pažljiva analiza pesama “Gospođici L.D. u spomenicu” i “Santa Maria della Salute”, potvrdiće svakome ko se toga posla poduhvati, da sam bio na pravom tragu. Sve je u te dve pesme i u njegovom tajnom “Dnevniku snova” zapisano.
* Mnogi su pokušali da odgonetnu šta je bio razlog što je Laza digao ruke od Lenke: razlika u godinama, bolje prilike koje su joj se nudile, uticaj njene porodice?
– Pričalo se u ondašnjem Novom Sadu da se majka Jelenina, kako je Lenki bilo kršteno ime, Sofija, vajkala da joj Lazar rasteruje prosce, a i sama je Lenka, po Lazinim zapisima, na njegove nagovore da bi mogla da odabere nekoga kome bi dala svoju ruku, rekla da, ako bi već morala, morao bi taj neko biti kao on. I naš se Lazar i od te rečenice uplašio pa je, setivši se da je jednom spominjala kako se divi Nikoli Tesli, pomislio da bi on mogao biti njen suđenik. Nije, po meni toliko bila bitna razlika u godinama, on pedeset, a ona dvadeset i jednu godinu, jer i majka njena je bila dve godine starija od oca njenog, niti je, ma koliko bilo onda i takvih priča, porodica nju namenila nekom plemiću, već je i sam Lazar mislio da on nije dobra partija za nju, i on se sklonio a ona “svisnula” kako piše u čuvenoj pesmi. Dakako, opterećivala ga je i verenička reč data Julijani Palanačkoj, materijalna nesigurnost, strah od ljubavi i od svete i svetle mladosti Jelene Dunđerske.
* Izražavate uverenje da je neko ko je bio inspiracija za tako moćnu pesmu bila “ličnost od posebnog tkanja”?
– Dakako da je neko ko je inspirisao pesnika da napiše verovatno najlepšu našu pesmu o ljubavi morao da bude ličnost od posebnog kova, a sve što sam u knjizi napisao, potvrđuje da sam bio u pravu. Pedeset godina posle Kašaninovih reči, odlučio sam da počnem da pišem knjigu o Lenki, koja je objavljena u reprezentativnom izdanju, nalik na knjige onoga vremena. Jelena Dunđerska, kad već nema ni ulicu, ni spomenik, ni fontanu u Novom Sadu, ima, eto, knjigu koja je pisana o njenoj smernosti, dobroti i lepoti i koja će je, nadam se, čuvati u vremenu. To je knjiga o neprolaznom. Takvu knjigu nameravam da u ove dve godine Lazarevih jubileja napišem i o njemu. A koliko čitam, u štampi, jedna inicijativa stara, moja i mojih prijatelja, da se Lazi digne spomenik, a Lenki fontana na Pozorišnom trgu novosadskom, izgleda da će i da se ostvari.

PORTRETI I FOTOGRAFIJE
* Tragali ste i za portretima i fotografijama Lenke Dunđerske?

– Postoje četiri Lenkine fotografije u Rukopisnom odeljenju Biblioteke Matice srpske, portret Stevana Todorovića u Narodnom muzeju u Beogradu, a iz docnijih vremena ima je i kod Olje Ivanjicke, Save Stojkova, Dragana Stojkova, da spomenem samo njih jer ih volim, a u knjizi sam objavio i prvi put pokazao svetu i Lenku kad je bila devojčica, jednu fotografiju od tri koje postoje u ličnoj zbirci drage moje gospođe Teodore. Portret Uroša Predića zacelo nije ni postojao izvan Lazine i njegove prepiske. I sačuvane fotografije svedoče o lepoti Jelene Lenke Dunđerske, mitske ličnosti građanske Vojvodine.

KO OVDE SAD LAŽE? SKANDAL U OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a Vuk Jeremić lagao da je zakazao raspravu o generalu Gotovini!

OKIRANI REAKCIJAMA SRBIJE

SKANDAL U OPĆOJ SKUPŠTINI UN-a Vuk Jeremić lagao da je zakazao raspravu o generalu Gotovini!

  • Vuk Jeremić

    AP

Objavljeno: prije 3 h i 59 min

inShare

Međunarodna je zajednica konsternirana reakcijama političke elite u Srbiji na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču.

Skandal se proširio do razine Ujedinjenih naroda, jer se otkrilo kako je Vuk Jeremić , bivši srpski šef diplomacije, a sada predsjedavajući Opće skupštine UN-a, lagao kada je prije nekoliko dana objavio da je za 10. travnja 2013. zakazao raspravu o radu Haaškog suda.Istina je kudikamo jednostavnija i nema veze s Markačem, Gotovinom ili Olujom: redovita rasprava o radu Međunarodnog suda za ratne zločine (ICTY) zakazana je prije točno dva mjeseca 21. rujna, a Jeremićev postupak i neistine kojima se služi, kompromitirale su ne samo njega nego i Srbiju, informacija je koju je za Jutarnji list potvrđena iz međunarodnih diplomatskih krugova.

Generalni stav glasi kako je Jeremić maksimalno zloupotrijebio svoju funkciju, kada je najavio da će se 10. travnja 2013. navodno raspravljati o oslobađajućoj haaškoj presudi dvojici hrvatskih generala. O čemu se radi?

Google oglasi

Međuvladin forum

O tome da je Opća skupština Ujedinjenih naroda još 21. rujna zakazala tradicionalnu godišnju raspravu o Haaškom tribunalu, koja će se održati u travnju iduće godine. Riječ je o točki 73. Agende, koja je dio opće točke dnevnog reda posvećenog Međunarodnim kaznenim sudovima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, a paralelna rasprava voditi će se i u Vijeću sigurnosti UN-a.

Jeremić je muljao i kada je najavio kako će na raspravu pozvati žrtve Oluje, ugledne međunarodne pravnike, povjesničare i javne ličnosti. Njegove riječi izazvale su podsmjeh u diplomatsko-političkim krugovima jer na Općoj skupštini, koja je međuvladin forum, mogu govoriti samo predstavnici vlada.

Uostalom, već 5. prosinca Vijeće sigurnosti održat će redovitu polugodišnju raspravu o sudovima za Ruandu i ex-Jugoslaviju, a u suštini se radi o iznošenju podataka o radu ovih institucija u kontekstu izlazne strategije sudova. Pretpostavlja se kako će na ovaj sastanak doći i ministar vanjskih poslova Srbije, koji će pritom skoro sigurno napasti i Haag i Hrvatsku.

Diplomatski izvori eksplicitno su nam pohvalili držanje hrvatskog državnog vrha nakon haaške presude.

Dostojanstveno držanje

I predsjednik Josipović i premijer Milanović suzdržali su se od trijumfalizma i politizacije oslobađajuće presude. Slično je reagirao najveći dio javnosti, a isto tako i Gotovina i Markač, koji su dali niz miroljubivih izjava, između os0talog pozivajući srpske izbjeglice na povratak u Hrvatsku. Slobodan Vukičević, državni tužitelj za ratne zločine, jučer je najavio je da će srbijansko tužiteljstvo za ratne zločine, nakon pravomoćnih presuda hrvatskim generalima u Den Haagu, aktivirati predmete za zločine počinjene u akciji Oluja i otvoriti šest novih slučajeva na temelju navodnih dokaza koje posjeduje. Prema infornacijama iz hrvatskog državnog vrha, ni vlada ni predsjednik države nemaju namjeru odgovarati na optužbe koje dolaze iz Beograda. Uostalom takvo ponašanje je u skladu s očekivanjima EU i SAD-a.

Iz Srbije su stizale (i stižu) reakcije u kojima se nižu optužbe protiv Hrvatske, Haaga i međunarodne zajednice. Posljedice ovakvog ponašanju već se naziru; gotovo je sigurno kako Srbija u proljeće 2013. neće dobiti datum otvaranja pregovora s EU, što znači pad u još dublju međunarodnu izolaciju. Dodatni problem predstavlja i sve slabiji geopolitički značaj koji ima Srbija, kao i tamošnja jako teška ekonomska situacija.

Ruski kredit

Kako bi mogli isplatiti mirovine i osigurati energente za zimu, od Rusije je zatražen kredit od milijardu eura. Ako iz Moskve ne stigne zatražena financijska pomoć, Srbija bi se u idućim mjesecima mogla naći pred bankrotom.

U takvim okolnostima, srpske vlasti odlučile su radikalizirati odnose s Hrvatskom. Najdalje je otišao Vuk Jeremić, a slično su reagirali i drugi dužnosnici. Ministrica Suzana Grubješić je otkazala put u Zagreb, a premijer Ivica Dačić je izjavio kako srpsko-hrvatski odnosi ne postoje.

Jeremić: ‚Bit će još takvih provokacija‘

Vuk Jeremić reagirao je na tekst Jutarnjeg. Na Twitteru je napisao „ovo je stvarno žalosno“.

– Žalostan pokušaj obmane, uz uvrede. Ta rasprava zakazana 21. 9. je već održana, na dan 15. 10. Propaganda… Da nije tužno, bilo bi smiješno. Na žalost, bit će još puno takvih provokacija do 10. travnja – naveo je Jeremić.