JEDINI IZLAZ IZ ĆORSOKAKA I KRŠA KOJU JE OLUJA NANELA

JEDINI IZLAZ IZ ĆORSOKAKA I KRŠA KOJU JE OLUJA NANELA

JEDINI IZLAZ IZ ĆORSOKAKA I KRŠA KOJI JE OLUJA NANELA JE VOĐENJE POLITIKE ZASNOVANE NA ISTINI A NE NA NEOKOLONIJALNIM INTERESIMA, LAŽIMA DA BI SE UDOVOLJILO GLOBALISTIMA I OSTALO NA VLASTI PO SVAKU CENU! TO ZNAČI DA SE MORA POĆI OD TE ISTINE DA OLUJA NIJE POSLEDICA MRŽNJE VEĆ POSLEDICA POLITIKE NEOKOLONISTA; ZAVADI PA VLADAJ:

OLUJA NIJE POSLEDICA MRŽNJE

OLUJA NIJE POSLEDICA SRBA I HRVATA

VEĆ SAMO POLITIKE ZAVADI PA VLADAJ

NEKOLIKO SVETSKIH, U SENCI LUDAKA

IDEOLOGA NOVOG SVETSKOG PORETKA

ZADOJENIH PROFITIMA BEZ GRANICA

SAD BI HTELI TI ISTI KOJI SU SVE ČINILI

UZ POMOĆ,

MALOUMNIKA I PLAĆENIH ULIZICA

DA NAS ZAVADE, RADI NJIHOVOGA

A NE NAŠEGA DOBRA,

NJIHOVOG A NE NAŠEG PROFITA

NJIHOVOG NOVOG SVETASKOG PORETKA

NISU PREZALI NITI OD KRVAVIH ZLOČINA

NI OD PODMETAČINA SVAKOJAKIH VRSTA

JER NA MESTU GDE IM SRCE KUCA, KUCA

POHLEPA ZA PROFITOM BEZ GRANICA,

BEZ MORALA, OBRAZA I DUŠE I BOGA!

I SVE ČINE DA SE GLOĐU SRBI I HRVATI

DA BI KRVAVE RUKE U NEVINOSTI PRALI

DA ZA SVE BUDE, „NAŠA MRŽNJA“ KRIVA

DA SE NEBI DOSETILI KO JE UZROK A ŠTA

POSLEDICA I KO TO OD TOG KORISTI IMA

Dušan Nonković Teodorović

Vladimir Krsljanin: NATO – the main menace of our times

Povodom otimanja beba od majki koje su navodno zarazene korona virusom !

OLUJA NIJE POSLEDICA MRŽNJE

OLUJA NIJE POSLEDICA MRŽNJE

OLUJA NIJE POSLEDICA SRBA NI HRVATA

VEĆ SAMO POLITIKE ZAVADI PA VLADAJ

NEKOLIKO SVETSKIH, U SENCI LUDAKA

IDEOLOGA NOVOG SVETSKOG PORETKA

ZADOJENIH PROFITOM BEZ GRANICA

SAD BI HTELI TI ISTI KOJI SU SVE ČINILI

UZ POMOĆ, MALOUMNIKA I PLAĆENIKA

DA NAS ZAVADE, RADI NJIHOVOGA

A NE NAŠEGA DOBRA,

NJIHOVOG A NE NAŠEG PROFITA

NJIHOVOG NOVOG SVETASKOG PORETKA

NISU PREZALI NITI OD KRVAVIH ZLOČINA

NI OD PODMETAČINA SVAKOJAKIH VRSTA

JER NA MESTU GDE IM SRCE KUCA, KUCA

POHLEPA ZA PROFITOM BEZ GRANICA,

BEZ MORALA, OBRAZA I DUŠE I BOGA!

SAD SVE ČINE DA SE GLOĐU SRBI I HRVATI

DA BI KRVAVE RUKE U NEVINOSTI PRALI

DA ZA SVE BUDE, „NAŠA MRŽNJA“ KRIVA

DA SE NEBI DOSETILI KO JE UZROK A ŠTA

POSLEDICA I KO TO OD TOG KORISTI IMA

Dušan Nonković Teodorović

Pogledajte, možda saznate ono što niste znali, a blokiralo vas je

PROGLAS – MOLIM, DELITE; NEDOZVOLIMO NIKOME DA U NAŠE IME LEGALIZUJE ZLOČIN

PROGLAS

Dusan Nonkovic – Enzyklopädie Marjorie-Wiki

PRVI, U ISTORIJI SRBA, ZVANIČNO IZABRANI GENERALNI SEKRETAR SRBA

U NEMAČKOJ, SUOSNIVAČ PRVOG SAVETA SRBA U NEMAČKOJ, SUOSNIVAČ

HUMANITARNE ORGANIZACIJE HILFE JETT e. V. OSNIVAČ INTERNET

PREZENTACIJE GLASA DIJASPORE, NOSILAC VISOKOG DRŽAVNOG

ODLIKOVANJA SRBIJE I CRNE GORE, ČOVEKOLJUBLJA ITD. OGLAŠAVA SNAGOM

SVOG LIČNOG AUTORITETA DA BORIS MILOŠEVIĆ NIJE LEGALNO IZABRAN OD

VEĆINE OLUJOM PROTERANIH SRBA A STIM NE MOŽE NI BITI LEGITIMNI

ZASTUPNIK, APSOLUTNE VEĆINE „OLUJOM“ PROTERANIH

SRBA! STIM, NEMA NI PRAVO NI OVLAŠĆENJE DA GOVORI U IME „OLUJOM“

PROTERANIH SRBA A JOŠ MANJE DA IH ZASTUPA NA BILOKOJIM PROSLAVAMA

A PO NAJMANJE NA PROSLAVI PROTERIVANJA I PROPASTI SRBA I SRPSKOG

NARODA! TO BI BILO LEGALIZOVANJE ZLOČINA NAD SRPSKIM NARODOM!

SAMO VEĆ TA ČINJENICA NE DOZVOLJAVA NIKAKVO NJEGOVO UČEŠĆE NA

PROSLAVI „OLUJE“ ODNOSNO PROPASTI SRBSKOG NARODA NITI DOZVOLJAVA

DA POSTUPA I GOVORI U IME „OLUJOM“ PROTERANIH SRBA!

Dušan Nonković Teodorović

OBRAZLOŽENJE:

ZAHTEV ZA ODUZIMANJE PRAVA DA BORIS MILOŠEVIĆ ZASTUPA SVE PROTERANE SRBE NA PROSLAVI OLUJE, ZLOČINAČKOG AKTA PROTIV ČOVEČNOSTI I SRPSKOG NARODA:

KAO PRVI ZVANIČNO IZABRANI GENERALNI SEKRETAR SRBA U DIJASPORI MOLIM SAV POŠTENI NAROD DA SE BORIS MILOŠEVIĆ NE PODRŽI U OVOM SRAMNOM AKTU UČEŠĆA U PROSLAVI „OLUJE“, LEGALIZOVAENJU ZLOČINA NAD SRPSKIM NARODOM. U TU SVRHU STAVLJAM SEBE (SVOJE IME; Dušan Nonković Teodorović) NA RASPOLAGANJE ZA IZBOR ZA ZASTUPNIKA SVIH PROTERANIH SRBA I NE SAMO OLUJOM, NELEGALNIM ZLOČINAČKIM AKTOM!

OBRAZLOŽENJE 1.:

ZLOČIN NE ZASTAREVA A OLUJA JE BILA I OSTALA DOKAZANI ZLOČIN TUĐMANOVIM GOVOROM NA BRIONIMA!

KO NAMERAVA DA ME PODRŽI NEKA NA OVOJ LISTI NAPIŠE SVOJE IME I PREZIME:

Dušan Nonković Teodorović,

OBRAZLOŽENJE 2.:

https://dijaspora.wordpress.com/2020/08/02/oni-mogu-na-proslavu-oluje-dovoditi-koga-hoce-u-ima-srba-ali-to-nece-nikad-biti-legitimni-predstavnik-prognanih-srba/

ZAHTEV ZA ODUZIMANJE PRAVA DA BORIS MILOŠEVIĆ ZASTUPA SVE PROTERANE SRBE NA PROSLAVI OLUJE, ZLOČINAČKOG AKTA PROTIV ČOVEČNOSTI I SRPSKOG NARODA:

ZAHTEV ZA ODUZIMANJE PRAVA DA BORIS MILOŠEVIĆ ZASTUPA SVE PROTERANE SRBE NA PROSLAVI OLUJE, ZLOČINAČKOG AKTA PROTIV ČOVEČNOSTI I SRPSKOG NARODA:

KAO PRVI ZVANIČNO IZABRANI GENERALNI SEKRETAR SRBA U DIJASPORI MOLIM SAV POŠTENI NAROD DA SE BORIS MILOŠEVIĆ NE PODRŽI U OVOM SRAMNOM AKTU UČEŠĆA U PROSLAVI „OLUJE“, LEGALIZOVAENJU ZLOČINA NAD SRPSKIM NARODOM. U TU SVRHU STAVLJAM SEBE (SVOJE IME; Dušan Nonković Teodorović) NA RASPOLAGANJE ZA IZBOR ZA ZASTUPNIKA SVIH PROTERANIH SRBA I NE SAMO OLUJOM, NELEGALNIM ZLOČINAČKIM AKTOM!

OBRAZLOŽENJE 1.:

ZLOČIN NE ZASTAREVA A OLUJA JE BILA I OSTALA DOKAZANI ZLOČIN TUĐMANOVIM GOVOROM NA BRIONIMA!

KO NAMERAVA DA ME PODRŽI NEKA NA OVOJ LISTI NAPIŠE SVOJE IME I PREZIME:

Dušan Nonković Teodorović,

OBRAZLOŽENJE 2.:

https://dijaspora.wordpress.com/2020/08/02/oni-mogu-na-proslavu-oluje-dovoditi-koga-hoce-u-ima-srba-ali-to-nece-nikad-biti-legitimni-predstavnik-prognanih-srba/

Oni mogu na proslavu oluje dovoditi koga hoće u ima srba ali to neće nikad biti legitimni predstavnik prognanih srba.

Dušan Nonković Ma on je saučesnik stvaranja zločinačke države-Obrazložavajući taj izdajnički poduhvat svojim podnošenjem svoje žrtve za srpske interese je samo izgovor kako bi zadržao fotelju i dobijao dobru podpredsedničku platu! Takvih egoista meni uopšte nije žao. Previše je providna ova njegova priča! U to mu ne bi poverovalo ni malo dete. Setimo se nobelovca Gunter Grasa koji je bio najveći protivnik nacizma da bi pred kraj života oglasio da je sa 17 godina bio dobroviljac u SS Hitlerovih oružanih snaga. A ko je njega uopšte birao od srba da bude predstavnik srba? – Imali uopšte legitimitet srpskog naroda? Koliko je srba uopšte učestvovalo u njegovom izboru? Da bi mogao biti legitimni predstavnik srba morao bi imati i većinu srpskog naroda oličenu u zvaničnom izboru! Koliko ja to znam, takvi izbori niti su tehnički sprovodljivi jer nas ima po celom svetu niti su se održali. To je samo samozvani predstavnik jedne grupice da služi, od samog početka, da bude smokvin list državi zasnovanoj na zločinima- Da je savestan čovek i srbin ne bi se prihvatio ni da bude podpredsednik u takvoj vladi a kamoli da ide na proslavu oluje! Poštenom se srbinu prevrće stomak od ovakve njegove odluke! ne može se tolko ni pojesti koliko tera na povraćanje! Mnoge priče i laži sam progutao u svojem životu ali ovako perfidnu i odvratnu nisam niti ću ikad moći! Taj nečovek, podpredsednik hrvatske vlade, na ovaj način legalizuje najcrnje zločine u istoriji čovečanstva ne samo oluje već i Jasenovac!

Evo ja sam prvi srbin koji ga ne smatra svojim predstavnikom a ni predstavnikom srba! Oni mogu na proslavu oluje dovoditi koga hoće u ima srba ali to neće nikad biti legitimni predstavnik srba jer neće nikada za to dobiti većinu srpskih glasova onih koji su proterani iz tih krajeva.

Pa valda treba i ja da se pitam kao i celokupni proterani narod! Kao urednik i osnivač glasa dijaspore -internet prezentacije imam iza sebe više srpskog naroda nego što ga to ima samozvani predstavnik srpskog naroda!!! A je sam apsolutno protiv toga da srbin odlazi na proslavu oluje!

PS: MENI NIJE POGINULA, OD FAŠISTA, SAMO BABA VEĆ ROĐENI OTAC I MNOGI ČLANOVI UŽE I ŠIRE FAMILIJE! IZ TIH RAZLOGA IMAM MORALNO PRAVO DA NE PRIHVATIM OVU OSOBU ZA SVOG LEGALNOG ZASTUPNIKA!

Dušan nonković Teodorović

Udruzena zlocinacka akcija Svetske Zdravstvene Organizacije i Facebook-a da se hitno uklanja istina o Vakcinama, Koroni i leku koji za nekoliko dana leci simptome te „smrtonosne bolesti“ !

Erdoganova Turska je besni pas bez zuba

Erdoganova Turska je besni pas bez zuba

Dževad Galijašević Erdoganova politika je srljanje bez strategije, odnosno besmislena projekcija mogućnosti koje nikada neće moći da realizuje. Njegova Turska je besni pas bez zuba

Turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan potpisao je 10. jula ukaz o pretvaranju Aja Sofije u džamiju, čime je ukinuta odluka turskih vlasti iz 1934. godine da se ova pravoslavna svetinja iz šestog vijeka pretvori u muzej. Prva kolektivna molitva, Džuma namaz, u Svetoj Sofiji biće obavljena u petak, 24. jula, a za prvog imama imenovan je Feruh Muštuer koji je rođen 1971. godine u turskom gradu Kutahja, ali koji ističe svoje porijeklo iz BiH i, prema navodima sarajevskih medija, „često posjećuje svoju istorijsku domovinu“.

Iako su sarajevski mediji, koji više liče na talambase, slavodobitno lupali o „istorijskom događaju u kome učestvuje jedan Bošnjak“, istina je da imam Feruh Muštuer nije nikakav Bošnjak, već Turčin kome su preci porijeklom iz Bosne otišli prije četiri generacije.

PRIČA O AJA SOFIJI
Priča o pretvaranju Aje Sofije ipak nije nimalo jednostavna: ni u istorijskom, državnom ili vjerskom smislu a ima i svoju političku pozadinu. Aja Sofija (grč. Ἁγίa Σοφία, Hagía Sophía: Božanska Mudrost), monumentalna bazilika u Carigradu, remek-djelo vizantijske arhitekture, jedno od najsmjelijih arhitektonskih ostvarenja uopšte. Izgradnja je započela 532. u doba cara Justinijana, koji je gradnju povjerio Antemiju iz Trala i Isidoru iz Mileta. Crkva je posvećena 537. godine. Bila je pravoslavni hram oko 900 godina pa katolička katedrala 57 godina, zatim džamija oko 500 godina i muzej – manje od 90 godina.

Iako su ime Sveta Sofija, vrlo uspješno, uz pomoć Engleske i Njemačke, Osmanlije a kasnije i Turci predstavili kao tek obični pojam koji ne personalizuje svetost bilo koje ličnosti, već na grčkom jeziku označava Sveto znanje.

Vrijedi podsjetiti da je u vrijeme rimskog cara Adrijana u Rimu živjela udovica Sofija sa tri kćeri kojima je dala imena prema trima hrišćanskim vrlinama: prvu nazva Vera, drugu Nada, treću Ljubav. Kako su odrastale, u njima su rasle hrišćanske vrline. Vijernici pravoslavne vjere slave Ljubav, Veru i Nadu, tačnije svete mučenice kojima je majka Sofija (mudrost) dala ova imena po uzoru na vrline koje je propovijedao Isus Hrist.

U vrijeme kada su stradale Vera je imala 12, Nada 10, a Ljubav 9 godina. Izvedene su pred cara gde su smjerno ali odlučno ispovijedile vjeru u Isusa Hrista i odbile da prinesu žrtve idolatrijskoj boginji Artemidi.
Nakon toga su po carevoj naredbi mučene i ubijene. Za katolike, hrišćane, Sveta Sofija je gorljiva hrišćanka iz Milana. Nakon smrti bogatog supruga sa svoje tri kćeri: Vjera (12 godina), Nada (10 godina) i Ljubav (9 godina) odlazi u Rim sa željom da postigne mučenički vjenac. Sačuvano je svjedočanstvo iz šestog vijeka o slavi Svete Sofije u Rimu.

Unutrašnjost Aja Sofije (Foto: AP Photo/Emrah Gurel)
Unutrašnjost Aja Sofije (Foto: AP Photo/Emrah Gurel)

Papa Sergije II je oko 845. njene relikvije pohranio u crkvi Svetog Martina u Monti. Dio svetičinih relikvija je za vrijeme biskupa Remigija Strazburškog 778. donesen u ženski samostan Ešau u Elzasu. Tokom srednjeg vijeka u raznim nevoljama su se vjernici uticali u zagovor Svete Sofije sa „Sofijinim misama“. Justinijan je, gradeći najveći pravoslavni hram, bio nadahnut žrtvom mučenice Sofije i željom da ovaj hram simbolizuju one vrline, najljepše u hrišćanstvu i učenju samog Isusa Hrista. Zato, u prijevodu sa grčkog jezika Aja Sofija predstavlja mudrost Isusa Hrista ili Božansku mudrost i žrtvu velikomučenice Sofije. Naravno da su u svakom razgovoru o Aja Sofiji i njenoj funkciji važni istorijski kontekst i vjerska osjećanja.

MARKSISTI POLITIČKOG ISLAMA
Kao i druge religije onog vremena u kojem je Mehmed Osvajač zauzeo Konstantinopolj i pravoslavni hram pretvorio u džamiju, tako i islam gleda prilično jednostavno na ovakvu vrstu objektivnog problema. Po islamu je ne samo dozvoljeno pretvoriti bogomolje drugih religija u džamije, nego je u načelu i prirodno.

Uostalom, kada je poslanik Muhamed sa 10.000 ashaba iz Medine krenuo i ušao u Meku, prvo što je naredio Halidu ibn Velidu i Ali Abdul Mutalibu je da sruše preko 300 kipova oko Kabe, koju je pretvorio u islamsku svetinju. Nijedan musliman, baš zbog toga, ne može osuditi Erdoganov postupak.

Naravno, opšta društvena argumentacija razvijena u krilu zapadne civilizacije vrlo često se odomaći i u nekim prokomunističkim muslimanima (poput Hilme Neimarlije i Enesa Karića), naročito kada, svijesni poraza komunizma, utočište i oslonac potraže na Zapadu. I to uprkos činjenici da su profesori na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu i da bi trebalo da svoje stavove grade na osnovu Kurana i Suneta, pa tek onda uz pomoć logike, inspirisane zapadnim učenjem i načinom života. Za muslimane, samo eventualni sporazum i plaćanje „džizje“, tj. poreza, obavezuje muslimansku vlast da štiti život, imovinu i bogomolje inovjernika. U ratu pobjeđeni se pokoravaju, a simboli njihovog identiteta dobijaju drugačiji predznak. Za muslimane ovdje nema nikakve dileme, ali…

Iz Sarajeva, sa Fakulteta islamskih nauka, oglasila su se dvojica profesora i danas ugledna „islamska učenjaka“ koji su izbjegli odgovornost za to što su u proteklom vijeku bili značajni komunistički buzdovani, saradnici Službe državne bezbjednosti i komunistički poslušnici – Enes Karić i Hilmo Neimarlija.

Kada sam se, igrom slučaja i čudnih političkih uvjerenja, zatekao među osnivačima Stranke za Bosnu i Hercegovinu, stranke Harisa Silajdžića, i čuo njihove negativne stavove o mom prisustvu među njima, bio sam uvjeren da je to zato što su oni navodni veliki vjernici, i da ja, sa svojom „mrvicom islama“ u komunizmu kao i mrvicom u zapadnom, neoliberalnom imperijalizmu „sluganske Bosne“, baš i nisam prikladan. Poslije sam shvatio da je njihova mržnja povezana sa njihovom komunističkom prošlošću i antikomunizmom koji sam tada ispoljavao otvoreno, i da im je to vrijeme moje pobune protiv marksističkog jednoumlja osnovni razlog opšteg stava i političkog pristupa.

Lično sam učestvovao u rušenju njihovog političkog sistema – njihovog komunizma. A u tom sistemu, oni su bili muslimani po ateističkom modelu; štaviše, Enes Karić je bio i svjedok tužilaštva u procesu protiv Alije Izetbegovića i njegovih „mladih muslimana“ 1983. godine, a Neimarlija je bio lojalni saradnik UDBE (tačnije SDB). Tu se vidi i „moral“ Alije Izetbegovića.

Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Hilmo Neimarlija (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)
Profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu Hilmo Neimarlija (Foto: Snimak ekrana/Jutjub)

I naravno, pretvaranje i gluma doveli su ih do Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, a Enesa Karića, gle marksističke drskosti, i do toga da se usudio da potpiše prevod Kurana a poslije da se kandiduje za Reis ul ulemu Islamske zajednice BiH. To što je osvojio gotovo 40 procenata podrške Sabora Islamske zajednice samo potvrđuje stepen integracije „bosanskog islama“ i „titoizma“.

Tumačeći događaje koji su jedan muzej ponovo pretvorili u džamiju, ova dva islamističko-marksistička učenjaka, Neimarlija i Karić, u zajedničkom pismu objavljenom u medijima bošnjačko-hrvatske federacije, između ostalog, rekli su sljedeće: „Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati istorijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan“ i dodali: „Svijet je danas povezan kao što nikada ranije nije bio i susretanje religija u miru i uzajamnom poštovanju preče je od međureligijskog nadmetanja u svakom trenutku i na svakom mjestu“.

Prema njihovom mišljenju, nema razloga za promjenu statusa Aja Sofije koji bi se mogli povezati realnim vjerskim potrebama muslimana. To ukratko znači da ova dva islamska „naučnika“ misle, da dosljedna primjena Kurana i Suneta za muslimane ne predstavlja nikakvu realnu vjersku potrebu. Nekada sljedbenici internacionale i ideologije sovjetske ateističke imperije, Neimarlija i Karić, danas hrle u zagrljaj Londona, Berlina i Vašingtona.

To sa islamom nema nikakve veze, reći će im i ovaj mali i beznačajni musliman sa mrvom islama u sebi. Dakle, naši prijatelji sa Istoka i Zapada – naša hrišćanska i kršćanska braća uzalud traže argumentaciju u islamu za promjenu ili osudu Erdoganove odluke o pretvaranju Aja Sofije u džamiju. U islamu sve je jasno.

Nema te reforme i nema te evro-zapadne integracije koja bi mogla uslovno reformisati islam tako da se on odrekne Kurana i Suneta. Prosto rečeno: Islam ne zabranjuje rušenje bogomolja i ne zabranjuje pretvaranje bogomolja u kojima se ispovjeda druga vjera u džamije. Za islam, to je prirodan, pa čak i poželjan proces.

NAGRIZANjE KEMALIZMA
Kad je riječ o pravu države na ovakvu odluku, jasan stav izrekla je i Putinova Rusija, putem službene izjave oficijelnog portparola Aleksandra Peskova u intervjuu za Avtoradio:

„Zvaničan stav Rusije u vezi sa promenom statusa Aja Sofije je da je to unutrašnje pitanje Turske. Nadamo se da će naši turski partneri pri donošenju bilo kakve odluke uzeti u obzir i to da je Aja Sofija ranije stavljena na popis svjetske kulturne baštine Uneska i da će uzeti u obzir činjenicu da ona ima sveto značenje za mnoge hrišćane“, kazao je tom prilikom.

Ističući kako odluka turskih vlasti nije spriječila ulazak hrišćanima u Aja Sofiju, Peskov je podsjetio da je Turska dala riječ da će svojski čuvati Aja Sofiju i da će omogućiti da je posjećuje ko god to želi. „Ulaznica za posjetu Aja Sofiji je bila poprilično skupa. Sada više neće biti ulaznica, već je posjeta besplatna. U tom kontekstu su turisti na dobitku“, kazao je Peskov.

Turisti tokom razgledanja unutrašnjosti Aja Sofije, Istanbul, 10. jul 2020. (Foto: REUTERS/Murad Sezer)
Turisti tokom razgledanja unutrašnjosti Aja Sofije, Istanbul, 10. jul 2020. (Foto: REUTERS/Murad Sezer)

Naravno da ovdje nije riječ o demokratiji nego o strateškim geopolitičkim interesima. U stvarnosti, turska država nikada u svojoj istoriji nije bila demokratska država. Čak i u doba vladavine Kemala paše Ataturka, za čije reforme je tadašnji politički Zapad imao razumijevanja, demokratija je bila najmanje bitna i najmanje uočljiva. Pitanje uloge države Turske uvijek je postavljano u odnosu na pitanje njene sposobnosti da spriječi izlazak Rusije na Sredozemlje i povratak mitske Vizantije na Bosfor. Zato Ataturk nije doživljavan kao krvnik ili diktator iako je za sebe, već u imenu, prisvojio tradicionalnu vojnu i političku, osmansku titulu „paše“ i pojačao je sa dvije riječi koje se na Zapadu pišu kao jedna, Ataturk ili „otac Turaka“.

Isto tako, turska država nikada u svojoj istoriji nije pripadala, niti bila dio Evrope. Kulturno, religijski, etnogenetski i antropološki, Turska je bila i ostala u Aziji. Tursko oponašanje zapadne demokratije razvijalo se nakon značajnog privrednog rasta iz vremena vojne uprave ranih 80-ih godina, kada je Turgut Ozal uveo niz liberalnih reformi koje su tursku državu ojačale. Ali on je bio kurdskog porijekla i vjerovatno je zbog toga ubijen, tačnije otrovan.

Turski dnevnik Zeman i agencija Anadolija, već u februaru ove godine, potvrdili su da rezultati autopsije izvršene na tijelu preminulog predsjednika Turguta Ozala pokazuju dokaze trovanja. U turskoj javnosti dugo su kolale glasine da su Ozala, koji je preminuo od srčanog udara 1993. godine u 65. godini, ubili militanti iz „duboke države“ – skrivene nacionalističke veze unutar turskog establišmenta. Ozal je izazvao nezadovoljstvo kod mnogih svojim naporima da okonča sukob sa Kurdima i preživio je atentat 1988. godine.

Izvori iz državnog Instituta za forenzičku medicinu izjavili su za turski dnevnik da je u Ozalovom tijelu, koje je ekshumirano u januaru 2020. prema nalogu tužilaštva radi istrage o sumnjivim okolnostima. Rezultati autopsije ukazuju na to da su u njegovom tijelu prisutni ostaci zabranjenog insekticida „DDT“ i sa njim povezani sastojak u desetostruko većem iznosu od normalnog nivoa. „Ozal je, najvjerovatnije, otrovan sa četiri odvojene supstance“, piše u nalazu obdukcije, te da su u Ozalovim ostacima pronađeni otrovni metal-kadmijum i radioaktivni elementi americijum i polonijum.

Posljedica ovog povezanog i nesumnjivo antidržavnog ubistva bilo je dalje jačanje islamističkih stranaka. One su, od manifesta Millî Görüş (Nacionalna vizija), koji je od 1969. zastupao Nedžmetin Erbakan, prihvatale rast i modernizaciju, ali nikada eventualnu „kurdsku autonomiju“, i posebno ne zapadni sekularizam, u kome su bile vidljive mjere deislamizacije.

Kroz ovaj proces, kemalistička sekularna poludemokratija, našla je svoju dugovječnu, poludemokratsku, islamističku alternativu. Od Erbakanove Stranke nacionalnog reda (MNP, 1970. – 1971.) i Stranke nacionalnog spasa (MSP, 1972. – 1981.) do njegove Stranke blagostanja (Refah, 1983. – 1998.), u kojoj je među osnivačima bio i Erdogan, pa onda preko Stranke vrline (Fazilet, 1998. – 2001.) do Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP – osnovane 2001.) prošlo je gotovo pola vijeka i četiri velike zabrane, uz napomenu da je AKP ipak reformisana verzija Erbakanovog političkog islamizma.

Cilj AKP nije bio stvaranje islamske države uz primjenu šerijata, nego borba za vlast i uticaj unutar kemalističke nacionalne države. Erdoganova prividna umjerenost, njegov proamerički i proevropski stav i podrška tržišnom kapitalizmu dijelom objašnjava i suzdržanost vojnih i sudskih vlasti prema AKP-u, kao i uspjesima AKP-a i Erdogana na parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima od 2002. do 2016.

Kao dijete istanbulskih radničkih četvrti, Erdogan je pokrenuo svojevrsni klasni napredak u krutoj turskoj upravi. Politička administracija i vojni vrh, do prevlasti AKP-a, bili su zatvoreni za uticaj islamističke strukture turskog društva, dok su prividno stremili demokratizaciji. U prvim godinama vlasti, Erdogan je raspustio sudove državne bezbjednosti, smanjio torturu u istragama i pokrenuo pregovore s Kurdima. U ovim akcijama Erdogan je do 2013. godine imao podršku pokreta Hizmet (Služba), koji predvodi Fetulah Gulen, islamski učitelj s adresom u Pensilvaniji.

Islamski učitelj i Erdoganov protivnik Fetulah Gulen (Foto: EPA/Selahattin Sevi)
Islamski učitelj i Erdoganov protivnik Fetulah Gulen (Foto: EPA/Selahattin Sevi)

Neosporno su, u određenom vremenu, turska geopolitička uloga, strategija i ciljevi bili identični ili usaglašeni sa ciljevima i ulogom zapadnih sila (SAD-om, Engleskom, Njemačkom i Francuskom) ali i sa uticajnim susjedima (Rusijom, Grčkom i Iranom). Danas takve Turske više nema: nova, Erdoganova Turska ne odgovara SAD-u niti Engleskoj… provocira Njemačku, omalovažava i potcjenjuje ulogu Francuske a pri tome je vrlo nepouzdana kao partner (Rusiji, Iranu, Kini…), bilo kome osim Kataru.

Mnogi analitičari u Turskoj i na Zapadu se danas boje da će promjene nedemokratskog ustava koji je 1980. donijela vojna hunta biti slično nedemokratske, ovog puta inspirisane nacionalističkim i islamskim, umjesto sekularnim vrijednostima. Oksfordski profesor Kerem Oktem piše da bi zajedno s prelaskom s parlamentarnog na predsjednički sistem, koji je Erdogan učinio, ovaj mandat mogao dovesti do jačanja AKP-ove hegemonije, te uspostave „suverene demokratije šerijata“, jačanja islamske orijentacije i smanjenja građanskih sloboda. To se ipak nije desilo, mada je Erdogan nastavio nagrizati Ataturkov sekularizam u Turskoj – od toga nije ojačao ni on, niti njegov AKP.

Iako se AKP ohrabren novom, petom uzastopnom pobjedom samo nekoliko sedmica nakon izbora obračunao s vojskom, iznudivši ostavke komandanta Generalštaba, te šefova kopnene vojske, avijacije i mornarice, ništa se strateški nije promijenilo. Jedini koji nije podnio ostavku bioje komandant žandarmerije Nedždet Ozel, koji je imenovan za glavnog vojnog komandanta.

Turska vojska je pola vijeka gospodarila politikom, organizovala vojne udare, svrgnula četiri vlade, zabranjivala stranke, pri čemu je zadnji pokušaj bio onaj zabrane AKP-a 2006. godine zbog „ugrožavanja sekularnog uređenja zemlje“, a vladajuća se stranka jedva izvukla odlukom Ustavnog suda u omjeru šest prema pet. Vojska je 2007. godine pokušala blokirati i imenovanje Abdulaha Gula za predsednika, pa se ove iznuđene ostavke u turskoj javnosti predstavljaju početkom uspostave kontrole civilne vlasti nad vojskom.

No neki analitičari upozoravaju da će za preuzimanje sistema starog 85 godina i sa prilično opreznim stavom i interesima velikih sila biti potrebno puno više od nekoliko ostavki, računajući i Davutogluovu. Stiven A. Kuk iz američkog Odbora za međunarodne odnose napominje kako bi u tom cilju trebalo izmijeniti i ustav, zakone i vojne pravilnike prema kojima vojska ima obavezu intervenisati u politički sistem u slučaju „prijetnje sekularizmu“, te izvršiti vojni udar. Kozmetičke zahvate i na ovom planu, Erdogan je činio.

Bez obzira na domete ove pobjede nad vojskom, AKP već dvije decenije javno promoviše svoju temeljnu politiku kojoj je cilj naglašavanje islamske kulture Turske i njena integracija u političke strukture, uspostavljanje islamskog društva koje bi predstavljalo pravnu i političku činjenicu. Tačnije, organizovati Tursku kao islamsku državu.

Iako još uvijek Erdogan i njegova politička partija AKP nisu uspjeli stvoriti nove institucije temeljene na tim principima, turski sekularisti, kurdska i šiitska manjina, konstantno se osjećaju napadnutima, pružaju otpor takvim promjenama, posebno nakon simboličkog ukidanja zabrane nošenja muslimanske marame na univerzitetima. Taj lagani zaokret, tursko-američki sociolog Čihan Tugal naziva „pasivnom revolucijom“, postepenom infiltracijom i širenjem socijalne mreže turskih islamista s margina prema centrima moći.

Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan tokom govora na sastanku AKP-a (Foto: Cem Öksüz/Anadolu Ajansı)
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan tokom govora na sastanku AKP-a (Foto: Cem Öksüz/Anadolu Ajansı)

U prvom mandatu, AKP se koncentrisao na razvoj privrede, učinivši od Turske ekonomski najjaču islamsku državu i 16. ekonomiju svijeta. U Erdoganovom mandatu BDP po glavi stanovnika povećao se s 3.910 na 10.000 dolara, a s ekonomskim rastom od 8.9 posto Turska je do 2015.godine bila iznad evropskog prosjeka i svake pojedinačne članice.

U drugom mandatu, AKP je započeo istrage protiv „duboke države“ i obračun s vojskom, usmjeravajući je u razne vrste vojnih konflikata na područjima nastanjenim Kurdima (pokrajine: Dijarbakir, Sirt, Elazig, Mardin, Mus i Van), kao i u druge sukobe, istovremeno razvivši princip koji će i u studijama balkanskih naučnika dobiti jedinstveni naziv „neoosmanizam“, a čija će suština predstavljati temelj nove unutrašnje i spoljne politike.

Ovu doktrinu će neki teoretičari okarakterisati kao „kompleksnu makroideološku platformu prema kojoj današnja Turska, kao legitimna civilizacijska naslednica, treba da reafirmiše cjelokupno duhovno, kulturno i političko naslijeđe Osmanskog carstva kako bi u preraspodeli svetske moći i uticaja, koja je u toku, obezbjedila i djelotvorno igrala ulogu jednog od globalno značajnih međunarodnih činilaca“.

Danas, pod Erdoganom, a ne baš njegovom zaslugom, Turska je ipak sekularna republika – više sekularna od Bosne i Hercegovine, Hrvatske ili Njemačke. Ni na koji način religija nije važna u javnom životu, mada je prisutnija danas više nego juče. Obrazovanje isključivo pripada državi, religije tu nema ni u tragovima. I dalje je tu latinica – čak i na nivou simbolike nema povratka fesa niti islamskog kalendara. Turska, naravno, ima ambicije da se pita na Balkanu i u vlastitom okruženju – ona želi biti regionalna sila, ali takve ambicije ima i Austrija, čak i beznačajna Hrvatska, a to želi i – malena Slovenija.

Turska ne posjeduje u potpunosti nezavisnu vojnu silu, dio je NATO saveza i na svom tlu, još uvijek, ima nekoliko hiljada američkih vojnika. Uprkos tome, Erdoganova Turska je prijetnja okruženju, „glumi“ veliku silu i koristi pritisak i prijetnju kao instrument svoje spoljne politike. Sarađuje sa teroristima (prije svega sa Islamskom državom – ISIL), organizuje terorističke organizacije, finansira ih i naoružava. Ugrožava države u svom okruženju, uništava Libiju i ometa završetak ratnih dejstava i integraciju Sirije. Turska vodi ratove na tlu drugih država (prije svega u Libiji, Iraku i Siriji). Turska podstiče Azerbejdžan da nastavi sa sukobom sa Jermenijom.

Istovremeno, Turska je trajno podijeljena zemlja: kemalisti i islamisti su nepomirljivi protivnici, suniti predstavljaju ogromnu većinu ali oko 20 miliona Turaka su Kurdi i aleviti, dakle umjereni pripadnici šiitske verzije islama. Uz sukob evropskog i azijskog mentaliteta i kultura i sukob sa Kurdima, Turska ima i previše problema za rješavanje. Svakako, porast broja islamskih militantnih grupa i eskalacija terorizma na Balkanu imaju veze sa Turskom.

Pogled iz Sarajeva prema Turskoj potpuno je drugačiji od pogleda iz Beograda: pogled iz Rijada, Damaska ili Teherana, i njihovo viđenje turske politike je priča za sebe. Način na koji islamski svijet gleda na Tursku suprotstavljen je našem pogledu. Istina, Turska više nije ona ista zemlja na kakvu je Zapad navikao, malo sarađuje sa Rusijom, a malo sa Zapadom.

Jer, iranske vojne i vjerske vođe optužuju Tursku da vojnom silom širi sekularizam na Bliskom istoku. To dodatno pokazuje koliko je važan turski sekularizam jer islamska zajednica nema tradiciju razlikovanja političkog i vjerskog, nego smatra da se islamska načela trebaju oživotvoriti i u političkom životu. Ono što je u hrišćanstvu teologija, to je za islam pravo – dakle, funkcionalni izraz same vjere. Politički islam zato jeste veliki izazov za sekularni život Evropske unije.

Muslimanski vernici vrše molitvu ispred Aja Sofije, Istanbul, 10. jul 2020. (Foto: Emrah Yorulmaz/Anadolu Agency)
Muslimanski vernici vrše molitvu ispred Aja Sofije, Istanbul, 10. jul 2020. (Foto: Emrah Yorulmaz/Anadolu Agency)

Izazov je tim veći jer broj muslimanskog stanovništva unutar Evropske unije stalno raste, pa islamska vjerska zajednica danas predstavlja važan faktor društvenog života u većini evropskih zemalja, uprkos tome što politički poredak Evropske unije jasno odvaja religiju od politike i gradi sekularnu demokratiju utemeljenu na načelu građanstva i poštovanju ljudskih prava.

Ključno je pitanje može li se islam uklopiti u ovaj politički okvir, može li se na neki način „evropeizovati“? Odgovor je jasan – naravno da ne može i da neće nikada.

POLITIČKI ZMAJ OD PAPIRA
Gotovo je potpuno sigurno da iza neuspješnog vojnog udara, koji je ojačao Erdogana u unutašnjem političkom životu Turske, stoji upravo američki i evropski miljenik Fetulah Gulen i njegova mreža, potpuno identična Soroševim organizacijama. Zato se i ne postavlja pitanje uloge američke i evropske administracije (njemačke, francuske i britanske) u događajima. Ne treba zaboraviti da je tri dana prije udara Francuska iz bezbjednosnih razloga zatvorila svoju Ambasadu u Ankari, a SAD su postupno, tri mjeseca, smanjivale svoje diplomatsko osoblje u Turskoj.

Uloga zapadnih službi u pokušaju svrgavanja Erdogana predstavlja stvarni alibi samom režimu u Ankari da otvoreno i snažno nastavi izgradnju autoritarnog političkog sistema, sposobnog da slabosti u realizaciji neoosmanske platforme na međunarodnom planu neutrališe dosljednom i otvorenom islamizacijom društva kroz nametanje i promovisanje Turske kao pokrovitelja raznih diktatorskih, islamističkih režima i islamističkih organizacija, koje otvoreno podržavaju i primjenjuju terorizam

Krah državnog udara omogućio je Erdoganu potpunu prevagu na unutrašnjem planu. Svi njegovi protivnici osudili su pokušaj prevrata i podržali ga u ocijeni da je odbranio demokratiju. Što je još važnije, Erdogan je iskoristio priliku da demokratski poredak redefiniše u svjetlu pobjede nad pučistima.

Zbog navodne povezanosti s neuspjelim državnim udarom, tursko ministarstvo obrazovanja suspendovalo je 15.200 službenika, među kojima se nalazi i 1.577 dekana javnih i privatnih univerziteta. Suspendovano je i stotinu agenata nacionalne obavještajne službe – MIT, a sve nakon smjena hiljade ljudi u oružanim snagama, policiji i pravosuđu. Oduzete su i licence svim radijskim i TV stanicama za koje je utvrđeno da su povezane s pokretom Fetulaha Gulena, optuženog za organizaciju vojnog udara. Nakon vijesti o nestala 42 helikoptera, sada je utvrđeno da nedostaje i 14 turskih ratnih brodova, ali i komandant turske mornarice.

No, brojke Erdoganove čistke su zaista zastrašujuće. Tako je iz kabineta premijera Jildirima, u kojem ima 2.600 zaposlenih, otpušteno čak 257 ljudi koji se sumnjiče za učestvovanje u pokušaju prevrata u zemlji. Prema dosadašnjim saznanjima, u zatvoru je još uvijek 26 generala, pod istom optužbom, ali i više od šest hiljada vojnika i 755 sudija. Pri tome, Redžep Tajip Erdogan ne odustaje od uvođenja smrtne kazne u zakonodavstvo, jer je „turski narod jasno pokazao da želi smrt za teroriste“. Tu nije samo riječ o čišćenju vojske i administracije.

Prelomna razdoblja u turskoj politici uvijek su bila praćena velikim čistkama. Međutim, ovaj put je pobjednik u prilici da redefiniše samu prirodu države, njenu organizaciju i odnos prema „svom narodu“ (Erdogan za sugrađane uglavnom koristi termin „moj narod“), prividno i prema drugim narodima. Erdogan je, prilično lukavo, iskoristio tu jedinstvenu priliku kako bi sebe predstavio Kemalom Ataturkom „Nove Turske“ – države koja simbolizuje jedinstvo islamske pobožnosti i turskog nacionalizma, ukorijenjenog u osmanskoj prošlosti (Volstrit džornal).

Erdoganove pristalice nose transparente na kojima se nalaze likovi turskog predsednika i Kemala Ataturka nakon nesupešnog državnog udara u Istanbulu 2016. (Foto: Bulent Kilic/AFP/Getty Images)
Erdoganove pristalice nose transparente na kojima se nalaze likovi turskog predsednika i Kemala Ataturka nakon nesupešnog državnog udara u Istanbulu 2016. (Foto: Bulent Kilic/AFP/Getty Images)

Umjesto kemalističke države – nacionalističke i sekularne, koja je u ratu za nezavisnost (1919. – 1923.) zaštitila turske granice od zapadnog imperijalizma, „Nova Turska“ je zamišljena kao snažna nacionalna država u kojoj je islamizam zaštitio demokratiju od „domaćih izdajnika“. U praksi, u realnom životu, to izgleda sasvim drugačije: Komanda turskog vazduhoplovstva, policija i sve javne službe nastavljaju sa djeljenjem otkaza i izbacivanjem sa posla ljudi koji imaju bilo kakvu vezu sa Gulenom. Raspisane su mnoge potjernice, pohapšeni biznismeni, učitelji i hodže, a preko 20.000 ljudi je zatvoreno pod optužbom da su podržavali ili pomagali pokušaj državnog udara.

U Jugoistočnoj Anadoliji, na područjima Mardina, Dijarbakira, Sirta i Gacijantepa te u Hakari – podregiji Istočne Anadolije – provode se neprekidno velike i brutalne vojno-policijske akcije protiv boraca Radničke partije Kurdistana. Erdogan je sam potvrdio da su te operacije najveće u istoriji države. Praktično na liniji tog kursa je uvedena prinudna uprava u 28 lokalnih administrativnih jedinica na jugoistoku zemlje, gdje kompaktno živi kurdsko stanovništvo. Destruktivna uloga Erdogana, vojske i tajne službe u vlastitoj zemlji zaustavili su pritisak na države koje se graniče sa Turskom.

SPOLjNOPOLITIČKI BRODOLOM
Odmah nakon smjene premijera Ahmeta Davutoglua postalo je jasno da se turska politika na Balkanu i Bliskom istoku, zasnovana na tzv. doktrini „strateške dubine“ i obnove turskog uticaja – kakav je postojao u doba Osmanskog carstva – našla u slijepoj ulici. Pred očima Erdogana, Istanbula i Ankare, uz sav trud promovisanja neoosmanske vizije prema Balkanu i bliskoistočnim prostorima, uz tursku južnu granicu, na sjeveru Sirije, uz pomoć SAD, nezaustavljivo se formira teritorijalno kompaktna teritorija pod nadzorom Kurda, koja sve više poprima elemente državnosti.

U Ankari su shvatili poruku da tu baš i nije problem samo Gulen – smjena Davutoglua, koja uopšte nije bila tako prozaična kako je medijski prikazana kroz sukob dva politička karaktera i njihovo nadmetanje za dominaciju u vrhovima vlasti, potvrdila je i markirala slom turske spoljne politike i velikih geopolitičkih ambicija.

Od samog početka, bilo je jasno da je riječ o sukobu na strateškom nivou. Davoutoglu, blizak američkoj i evropskoj politici, bio je uporan u provođenju politike „strateške dubine“, ali i spreman na prilagođavanje američkim i evropskim interesima. Erdogan je, sa druge strane, na strateškom nivou uporno odbacivao mogućnost kompromisa agende „strateške dubine“ i američkih regionalnih opcija. Erdogan se u stvari trudio i pokušavao da igra po američkim pravilima ali slijedeći turske interese, koji su bili u dubokom konfliktu sa formulisanim i jasnim američkim planovima.

Bez Davutoglua, kao stratega i oca savremene turske spoljne politike, Erdogan je nastavio tvrdo provođenje doktrine „strateške dubine“ suprotstavljajući se američkim i evropskim interesima – posebno po pitanju odnosa s Kurdima – sve dok nije udario u zid i njegova spoljna politika doživjela potpuni slom. Pokušaji Ankare da promijeni kurs i uspostavi stabilnost turske geopolitičke doktrine sklapajući primirja sa svim „neprijateljima“ koje su sami stvorili, uključujući Ruse i Izraelce i šaljući prividno miroljubive poruke prema sirijskom režimu i predsjedniku Bašaru al Asadu, pokazali su prividnu odlučnost Turske da se sa svima izmiri i razumije, izuzev Kurda sa kojima se nastavilo intenzivno ratovanje na području Libije, ali i Iraka i Sirije, kao i njihovo stezanje na jugoistoku Turske.

Erdogan je svjestan smjene istorijskih epoha i da se voljom moćnih političkih centara ruši geopolitičko naslijeđe Prvog svjetskog rata, a sa njim i koncept nacionalnog tipa države. Ovaj proces označava i najavljuj, dinamično prekrajanje granica u Aziji, Africi, pa i Evropi, a Turska u njega, baš kao i prije stotinu godina, ulazi bremenita unutrašnjim problemima i sukobima u vlastitom okruženju, koje je sama izazivala.

Danas ne postoji nijedan geopolitički partner Turske koji bi joj pomogao da iz ovog procesa izađe kao kakav-takav pobjednik, da zauzme bolju poziciju i ojača. Ta priča je uglavnom završena – partnerstva su izgrađena: s jedne strane su SAD, Velika Britanija i Izrael, sa druge Rusija, Iran i Kina, a na trećoj njemačko-francuska koalicija i Evropska unija. Svi prioriteti u okviru ovih saveza su davno formulisani, a u njihovoj realizaciji Turska je više smetnja nego što je potrebna.

Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan (Foto: AFP/Florian Choblet)
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan (Foto: AFP/Florian Choblet)

Zapad će nastaviti sa podsticanjem nemira i sukoba u samoj Turskoj, a time nova Erdoganova ovlašćenja ne znače ništa, osim mogućnosti kontrolisane i ničim ograničene represije na unutrašnjem planu koja neće riješiti nijedan stvarni problem Turske, i u ovom istorijskom vremenu i ona sama će biti žrtva prekrajanja granica, a ne dobitnik.

Da je svjestan ove činjenice Erdogan je pokazao u svom poznatom obraćanju porodicama poginulih u pokušaju državnog udara tvrdnjom „kako je ‘preporod’ od 15. jula pokazao da Turci ne mogu očekivati ni pravdu, ni pomoć, ni podršku ili razumijevanje ni od koga… šta god radili, moramo sami napraviti“ (Gardijan, 31. avgusta 2016.). Naravno, put u izolaciju koji je sam izabrao za sebe i Tursku potpuno je usamljenički. Turskog zmaja od papira konačno su pocijepali istanbulski islamisti i njihova politička zvijezda Erdogan, rušeći Ataturkovo naslijeđe i sekularni politički sistem parlamentarizma, kojim se upravljalo iz Ankare čitav vijek.

Kao u ogledalu, analizirajući položaj svoje države danas, turski građani mogu pogledati svoj put i svoju sudbinu – unutrašnje probleme i činjenicu da su vlastito regionalno dvorište, kao i čitav svijet, učinili nesigurnim za život, dovodeći zemlju na ivicu ratnog sukoba. U obrnutoj političkoj projekciji turski predsjednik na međunarodnom planu pokušava golom, iracionalnom i teško predvidljivom silom steći značaj, dok na unutrašnjem planu predstavlja samo zmaja od papira kojim se na svjetskoj vjetrometini igraju velike sile, njihove tajne službe i uticajni mediji, kao kreatori globalnog stava o svijetu i politici.

Erdogan danas predstavlja sliku i priliku nosilaca samoubilačke politike, uočljive kroz velike ambicije, malu pamet, razornu mržnju i potpunu nepouzdanost. Baš kao geopolitička pješadija islamističke brutalnosti – njihovi fanatizovani vojnici i samoubice postrojeni u odredima Al kaide, Islamske države, Nusra fronta, SSA, Fajčak Rahmana, Ahrara al Šama…

Ostavljena od Amerike i Njemačke na cjedilu, Turska se okrenula partnerstvu sa Rusijom svjesna odsustva vlastite sposobnosti da na bilo kakav način oteža Rusiji ili joj nanese štetu. Takva mogućnost više ne postoji. Zato, svojom bahatom politikom, Turska i ne krije svoje neoosmanske ambicije i težnje da odlučuje o balkanskim političkim prilikama, čak i da ih konceptom solidarnosti ucjenjuje u smislu njihovog odnosa prema Gulenu, ali Turska više ne posjeduje nijedan mehanizam koji bi mogla upotrebiti kao vlastiti adut u oblikovanju Balkana.

Naročito zbog toga, Erdoganova „pobjeda“ na referendumu i uvođenje predsjedničkog sistema uz prividnu konsolidaciju vlasti u geopolitičkom smislu ne znači ništa, baš kao ni pretvaranje muzeja u džamiju. Turska je danas bijesni pas koji je previše grizao i ostao bez zuba. Erdogan kao metafora „Nove Turske“, može galamiti, ispoljavati bijes i može takav bezzub, gristi oko sebe i samo izazivati podsmijeh.

Tako nekako izgleda i ovaj potez oko Aja Sofije: Od strategije „Nula problema sa susjedima“ Turska je došla u situaciju „Nula mira sa susjedima“ i „Nula mira u zemlji“. Zapad se nije baš ni protivio ovom razvoju situacije, ali će ga koristiti da produbi unutrašnje društvene konflikte u samoj Turskoj i dovede do njenog raspada ili djelimične secesije nekog njenog djela.

Iako je Erdogan sebi pribavio mnogo autoritarnih mehanizama, oni u načelu, na međunarodnoj političkoj sceni, ne znače ništa, dok na unutrašnjoj samo produbljuju konflikte. Zato je politika Erdogana, nakon izbornih poraza u tri najveća turska grada – Istanbulu, Ankari i Izmiru, samo srljanje i posrtanje bez strategije, praktično besmislena hologramska politička projekcija nekih mogućnosti, koje se nikada neće moći realizovati. Lažna moć koja se ispoljavala i trebala dokazati u ratovima protiv muslimana – na iračkoj, sirijskoj i libijskoj sirotinji – splašnjava naočigled svih i otkriva se kao obično, već viđeno, neosmansko pljačkanje i ubijanje lišeno islama.

Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan pozdravlja svoje pristalice tokom mitinga u Istanbulu, 15. decembar 2017. (Foto: Kayhan Ozer/Pool Photo via AP)
Turski predsednik Redžep Tajip Erdogan pozdravlja svoje pristalice tokom mitinga u Istanbulu, 15. decembar 2017. (Foto: Kayhan Ozer/Pool Photo via AP)

Svakako je to dobra vijest i za Balkan, umoran od izjava turskih političara i njihovih poltrona u Sarajevu, Tirani i Prištini. Ponekad i Novom Pazaru i u Beogradu. Erdogan je svojim planovima i težnjama konstantno i nedvosmisleno uznemiravao Balkan – njegove izjave nikada nisu proizvodile ravnodušnost, ali on postaje sve više politički mrtvac koji se pred političku smrt samo snažno bacaka rukama i nogama, dok se cijela Turska guši u klinču Ataturkovih pristalica i islamista; Kurda, šiita i sunita… ali i bogatih i siromašnih.

Opada bruto nacionalni dohodak, spoljnotrgovinska razmjena je na najnižem nivou, industrijska proizvodnja slabi – u Turskoj prava kriza tek kuca na vrata. Umjesto državničkog odgovora, Erdogan i AKP ganjaju Gulenove duhove po Turskoj i nastavljaju represivnu kampanju protiv saradnika i simpatizera „turskog Soroša“ i njegove „terorističke organizacije FETO“, koja dijeli knjige i otvara islamističke škole, ali baš ne baca bombe i ne šalje bombaše samoubice u akciju.

OPOZICIJA U ZASEDI
Nakon osamnaest godina vladavine nad turskim narodom i državom, Redžep Tajip Erdogan i njegov režim se suočavaju sa ozbiljnim problemima – ekonomska kriza, promašeni ratovi koji predstavljaju sramotu svake muslimanske vlasti te ojačana opozicija i poraz na lokalnim izborima krajem marta 2019. godine, izazvali su velike trzavice i u vrhu vladajućeg AKP-a.

Bivši premijer Ahmet Davutoglu se zalaže za slabljenje moći predsednika i njegove stranke. Medijski uspješno, Davutoglu se u septembru 2017. povukao iz islamsko-konzervativne AKP. Mesecima su kružile glasine da planira da osnuje novu stranku, kako bi se suprotstavio AKP-u. Sada je to i zvanično – Ministarstvu unutrašnjih poslova predao je zahtjev za osnivanje „Gelecek Partisi“ – Stranke za budućnost. Nova stranka putem Tvitera poručuje da joj je namjera da donese zemlji mir, pravdu i prosperitet.

Erdogan i Davutoglu su dugo vremena bili bliski saradnici. Od početka velikog uspona AKP-a 2002. godine Davutoglu je stajao čvrsto na strani turskog predsjednika: kao savjetnik, ministar spoljnih poslova, premijer i čak predsednik AKP-a. Ali 2016. godine je svom političkom ocu postao previše svojeglav – po kratkom postupku Erdogan ga je povukao sa obe funkcije. Osnivanjem Stranke za budućnost bivši premijer planira, svakako uz pomoć Njemačke koja stoji čvrsto iza njega, i u kojoj je doktorirao, da preotme od AKP-a važne glasove iz konzervativnog tabora.

U tome nije usamljen – još jedan vrlo moćan bivši saradnik Erdogana, bivši ministar privrede, jedan od osnivača AKP-a, Ali Babadžan, najavljuje osnivanje nove stranke. U pripremama za to Babadžan ima podršku bivšeg predsednika Abdulaha Gula. Bivši ministar inostranih poslova Turske, Jašar Jakiš, za Dojče vele kaže da bi osnivanje tih novih partija moglo da nanese veliku štetu Erdoganovoj stranci.

„I Babadžan i Davutoglu će sakupiti glasove pristalica AKP-a. Babadžan je uz to na dobrom glasu u međunarodnom finansijskom svetu. Njegova ekonomska stručnost će mu pomoći da dobije glasove i od biračkog tela opozicionih stranaka CHP (Republikanska narodna partija), MHP (Partija nacionalnog pokreta) i „Iyi Parti“ (Dobra stranka).“

Politikolog Baškin Oran sa Univerziteta u Ankari tvrdi: „Sada počinje raspad AKP-a. Osamnaestogodišnja vladavina se privodi kraju. I Babadžan i Davutoglu će preoteti glasove AKP-u. Njihov glavni cilj je da Erdoganu podmetnu nogu“.

Ahmet Davutoglu i Ali Babadžan (Foto: impakter.com)
Ahmet Davutoglu i Ali Babadžan (Foto: impakter.com)

Erdogan je više puta napao Davutoglua da je izdajnik, aludirajući na njemačko pokroviteljstvo i veze sa BND-om. Bivši saradnici su AKP-insajderi i veoma dobro poznaju Erdoganov sistem i način vladavine. Kritičari i opozicionari, optužuju vladajući stranku AKP zbog nepotizma, korupcije i osnivanje sumnjivih porodičnih fondacija, preko kojih je pronevjeren poreski novac. Oni smatraju da je AKP svoju moć učvrstila uz pomoć ilegalnih mahinacija, a Davutoglu i Babadžan bi to mogli argumentovati i iskoristiti protiv vladajuće stranke.

Ali i Erdogan je požurio sa kontraoptužbama i utvrdio da u šaci ima kompromitujuće informacije o njegovim izazivačima. Babadžana i Davutoglua je optužio da su prevarili državnu banku Halkbank kada su joj naložili da odobri kredit od 65 miliona evra istanbulskom Šehir univerzitetu. Kredit nije vraćen. Na to dolaze i optužbe da je Babadžan Univerzitetu pribavio zemljišno vlasništvo uz pomoć sumnjivog naloga. Davutoglu odbacuje optužbe i traži da Erdogan i njegova porodica otkriju podatke o svojoj imovini – što bi trebalo da ukaže da podmitljivost turskog predsednika.

Da je utakmica počela i prije nego što su dvije nove stranke uopšte počele sa radom, potvrdio je novi događaj u vrijeme pandemije. Turski ministar unutrašnjih poslova, Sulejman Sojlu, podnio je ostavku nakon kritika zbog naglo uvedenog policijskog časa tokom jednog korona vikenda koji je iznenadio milione ljudi. Sojlu je u saopštenju napisao, da preuzima punu odgovornost za policijski čas uveden u 31 turskom gradu i dodao:

„Neka mi moja nacija, kojoj nikada nisam želio naštetiti, i naš predsjednik, kojem ću biti vjeran čitavog života, oproste. Napuštam funkciju ministra unutrašnjih poslova koju sam imao čast obavljati“. Sojlu je već postao blizak odbjeglim političkim protivnicima i njegovo prisustvo u tom taboru predstavlja najveći rizik i prijetnju Erdoganovoj vlasti.

Nakon jačanja Ataturkove Republikanske stranke, koja već okuplja opoziciju u Ankari, Istanbulu i Izmiru i kreće u pohod na vlast, duboke podjele i fragmentacija vladajućeg AKP-a jasno otkrivaju neizbježni Erdoganov odlazak sa čela Turske. Tu činjenicu će morati da prihvate i da se nauče na „život bez Erdogana“ mnogi režimi na Istoku i Zapadu.

Erdogan odlazi zauvijek i to je, ipak, dobra vijest za sve muslimane i nemuslimane. Odluka o statusu Aja Sofije je samo grčevito hvatanje za slamku turskog konzervativizma i političkog islama. Neminovnost Erdoganovog odlaska ne mogu promijeniti takve odluke – Erdogan je rekao sve što ima, njegova priča je završena upravo ovom kontroverznom odlukom, koja, ma koliko bila zasnovana na islamu, nije mudra za ukupnu kohabitaciju jedne ipak sekularne države, Republike Turske.

Redžep Tajip Erdogan tokom posete Aja Sofiji, Istanbul, 19. jul 2020 (Foto: EPA-EFE/Turkish President Office Handout)
Redžep Tajip Erdogan tokom posete Aja Sofiji, Istanbul, 19. jul 2020 (Foto: EPA-EFE/Turkish President Office Handout)

Pokazalo se da su Ataturkovi temelji ipak izdržali Erdoganove udarce i ostali čvrsti oslonac Turskoj za buduće pozicije u zajednici evropskih i azijskih država. Tu nimalo neće moći da mu pomogne onaj hodža koji pamti „svoje bosanske korijene“ i koji je predvodio prvi džuma namaz u Aja Sofiji. Zajedničkoj, a ne samo hrišćanskoj velikomučenici.

Naslovna fotografija: REUTERS/Andres Stapff

Izvor Novi Standard