Ovo je jako važno i puno govori o društvu u kojem živimo. Mozak ima dvije hemisfere povezane svojevrsnim mostom koji se zove corpus callosum. I u klasičnoj znanosti je prihvaćeno da dvije polutke mozga imaju vrlo različite funkcije. Ono što nije prihvaćeno jeste da nas ta razlika u funkciji polutki vodi u mnogo bogatiji doživljaj stvarnosti ili u vrlo skučenu, zatvorski skučenu stvarnost.
Desna strana mozga je ona koja nas povezuje sa širom sviješću, širokom, beskrajnom stvarnošću koje smo dio. Desna strana mozga je naša kreativnost, jer u beskrajnom prostranstvu svijeta postoje beskrajne mogućnosti, beskrajna spoznaja i beskrajna mudrost. Beskrajna raznolikost percepcije. Desna strana mozga, a to je strana mozga koja nas sa takvom stvarnošću povezuje, daje nam našu kreativnost.
Lijeva strana mozga koja je jednako važna za život u ovoj stvarnosti povezuje nas sa ovim svijetom. To je strana strukture jezika, svega što vidimo u društvu, strana intelekta, obrazovanja, politike, znanosti, medicine. Sve je to povezano sa lijevom stranom mozga. Budući da nas lijeva strana mozga povezuje sa ovim svijetom koji se najviše zasniva na podjeli, na razdvajanju, poput ovog prostora, koji na izgled razdvaja vas i mene, premda to nije prazan prostor, nego vibrirajuća enegija izvan raspona vidljivog svjetla, lijeva strana mozga sve spoznaje kao odvojeno. Pogledamo li medicinu, znanost, obrazovanje, politiku, u svim tim disciplinama, svijet se promatra kao niz, a ne kao cjelina
Desna strana mozga vidi i doživljava jedinstvo svega. Idealno je ono što ja zovem ljudima cjelovitog mozga. Aktivne su i jedna i druga strana mozga i one međusobno komuniciraju preko mosta koji ih povezuje. Tako da možete istovremeno nadahnuti, biti kreativni i spoznati da smo svi dio jedne velike svijesti, beskrajne svijesti koja je sveukupnost. Sve to zajedno možete uobličiti na način koji vam omogućava da funkcionirate u ovoj stvarnosti. Ako postoji neravnoteža u funkcioniranju dviju polutki mozga, neravnoteža se jasno pokazuje, obično na jedan od dva načina.
Osoba koja ima jak stimulans u desnoj strani mozga, ali ne u lijevoj, vrlo je kreativna osoba koja živi u carstvu vilenjaka. To su jako kreativni ljudi koji ne znaju živjeti u ovom svijetu jer ih ta lijeva strana ne povezuje dovoljno čvrsto sa stvarnim svijetom. Takvih je u našem društvu malo.
Ako vašim osjećajem stvarnosti upravlja lijeva strana mozga, svijet promatrate kao izdvojene dijelove, kao niz razdvojenosti, kao niz struktura, ali niste u stanju pojmiti jedistvo i povezanost u cjelini beskrajnosti koje smo svi dio.
Pogledamo li kako funkcionira sustav obrazovanja i kako nas potiču da se potrudimo ući u strukture moći i utjecaja koje diktiraju narav i ciljeve ljudskog društva vidjet ćemo da se od najranije dobi potiče lijeva strana mozga, a desna se strana izolira.
Npr. da biste napredovali unutar sustava, morate uspješno položiti niz ispita od škole do fakulteta. Što je potrebno da bismo položili takav ispit?
Potrebno je lijevu stranu mozga nakrcati pojmovima koji su joj svojstveni: jezik, struktura, podijeljenost i odvojenost, držati sve to u lijevoj strani mozga i kad izađete na test iskrcati sve to na papir. Ako ste u tome vješti, položit ćete test sa dobrom ocjenom, što znači da možete krenuti dalje, recimo na fakultet, a kad tamo položite sve ispite, dobit ćete diplomu s kojom možete krenuti na slijedeću razinu, u onaj dio društva u kojem se želite specijalizirati, bilo to državna služba ili politika, mediji, znanost, medicina ili nešto drugo.
Budući da je nužno položiti cijeli niz takvih ispita da biste uopće došli u obzir za neku takvu instituciju, možemo zaključiti da su oni koji su danas u njima, osobe kod kojih je već prenaglašena lijeva strana mozga na štetu desne. To su ljudi koji upravljaju institucijama društva, određuju što je društvu potrebno i usmjeravaju ga.
Zato živimo u društvu u kojem gotovo isključivo preovladava lijeva strana mozga, koja sve doživljava kao podijeljeno i odvojeno. To strašno dobro dođe kad treba poticati podjele, sukobe i ratove i shvaća samo ono što je strukturirano jer ne može pojmiti da bi svijet mogao postojati bez bezbroj pravila i struktura. S obzirom da ta strana mozga samo to razumije i uopće ne razumije desnu stranu mozga koja život vidi drukčije.
Ne samo kod tih ljudi koji su uspješno položili masu testova i dospjeli na mjesta gdje imaju moć i kontrolu nad masama, nego i kod većine drugih koji možda nisu uspješno polagali testove i ispite, kao što nisam ni ja, jer me u vrijeme kad sam išao u školu, to naprosto nije zanimalo, lijeva je strana mozga više stimulirana da postane dominantna strana mozga.
Opet se vraćam manjini, onoj jezgri koja djeluje iza scene i manipulira čovječanstvom pomoću masovne kontrole. Oni su ti koji dobro razumiju taj sistem. Dat ću vam primjer.
Početkom ove godine u Velikoj Britaniji, vlasti su najavile da će uvesti 500 obrazovnih ciljeva za predškolski uzrast. Čak su i pedagozi koji ne znaju ovo što sad vama govorim, podigli glas i pitali, pa kad će se ta djeca igrati. To i jest glavna zamisao da im se ostavi što manje vremena za igru.
Jer, što je igra? Igra je improvizacija i poticanje mašte, nema strukturu. Dijete se jednostavno igra i koristi maštu. Mašta je izraz beskrajne mogućnosti desne strane mozga. Dakle od najranije dobi nastoje poticati lijevu stranu mozga na račun desne, uvući ljude u ovu lažnu stvarnost koju će doživljavati kao jedinu stvarnost i neće moći shvatiti ništa izvan strukture, pravila, propisa i slično. Sve to na račun desne strane mozga.
Postoji još jedan izvrstan primjer ove razlike o kojoj govorim.
Riječ je o iskustvu jednog neuroatomičara, znanstvenice koja se bavi istraživanjem mozga u Americi. Zove se Jill Bolte Taylor. Njezina je priča na internetu, upišite njeno ime i naći ćete je. Budući da se bavi istraživanjem mozga, znala je točno što joj se događa kad je dobila moždani udar. Priča je vrlo indikativna za ono o čemu govorim. Jednog se jutra probudila i nije se dobro osjećala. Prvo je stala na spravu za vježbanje i pokušala je vježbati. Kad je pogledala svoje ruke, one uopće nisu izgledale kao njene ruke, izgledale su čudno. Mislim da je spomenula riječ kandže. U svakom slučaju, izgledale su drukčije. I dalje joj nije bilo dobro i nakon nekog vremena shvatila je da doživljava moždani udar. Budući da je zahvaćeno mjesto bilo lijevoj strani mozga, onoj strani koja energiju dekodira u ovu stvarnost, lijeva joj je strana mozga slabije funkcionirala i u sustavu dekodiranja su se pojavile pogreške i nije više funkcionirao. Time se njena točka svijesti premjestila na desnu stranu jer se lijeva strana mozga nije više mogla natjecati sa desnom. U tom trenutku, kaže ona koja je osoba znanstvenica, ja sam bila sve što postojim. U toj stvarnosti nije bilo granice između mene i ostatka svijeta. Sve je bilo jedna cjelina. Ne samo to, kaže ona, nego sam osjetila potpunu i duboku sreću kakvu nikad u životu nisam osjetila, radost, ljubav, sklad, osjećaje duboke sreće. To su osjećaji koje ljudi ne mogu naći u svijetu kojim upravlja lijeva strana mozga. Ne nalaze ih zato što lijeva strana mozga ne dekodira tu razinu svijesti. Ona jako zabavno prepričava tu svoju priču i kaže kako joj je bilo divno u tom trenutku i nije joj se dalo ništa drugo. Ali je, ipak, odlučila da nešto mora napraviti. Očito se događaju neki problemi, premda joj je ovako super. Otišla je do telefona nazvati prijatelja i kaže mu da ima problema i da treba pomoć. Međutim, kad je došla do telefona, na telefonu nije vidjela brojke, nego samo piksele i nije ih mogla povezati u brojeve. Zašto?
Kao što sam rekao, ima više razina dekodirane stvarnosti: na jednoj razini samo opća energija, druga je razina digitalna, poput piksela na filmu, poput zelenih matematičkih kodova koji se listaju na kompjuterskom ekranu, kao Matrix-u. Ako se sjećate filma, sjećate se da ljudi gledaju na ekrane prepune kodova i brojeva, ali oni ne vide kodove i brojeve, nego vide ulice na kojima su automobili i ljudi. Taj prizor simbolizira ovaj proces dekodiranja o kojem govorim. Ona dalje kaže da joj je trebalo užasno puno vremena da se probije kroz to i pritisne tipke sa pravim brojevima, tako da joj je telefon ipak zazvonio i čovjek s druge strane je podigao slušalicu. Izgovorio je neku uobičajenu rečenicu, poput, halo, ovdje taj i taj. A Jill Bolte Taylor je sa druge strane čula samo wu wu wu. Ona mu je pokušala odgovoriti, mislila je da izgovara sljedeće riječi: Imam problema, trebam pomoć, ali dok je izgovarala, čula je da i ona samo izgovara wu wu wu. Zašto? Zato što lijeva strana mozga nije dekodirala ono što je govorni aparat izgovorao.
Stavite ruku pred usta i osjetićete vibraciju svoga glasa. Jer glas je, upravo to, vibracija koja se dalje, u sustavu uha i mozga dekodira kao tekst. Kad joj je lijeva strana mozga prestala funkcionirati, ona strana mozga koja dekodira jezik i riječi, više nije čula riječi.
Ovaj primjer odlično pokazuje kako rade lijeva i desna strana mozga. Kad je funkcionirala samo desna strana mozga osjećala je samo sreću u spoznaji da je ona sve što je ikad bila, jest i bit će. U lijevoj strani ostala joj je struktura i ova stvarnost. Ako znamo naći ravnotežu između dvije strane mozga, to je savršeno. Tada možemo shvatiti svoju povezanost s beskrajnim, znati da je ovo tijelo samo privremeni oblik koji nam omogućava da doživimo ovu stvarnost, pa tako i osjećaj odvojenosti od ostaloga, što je samo jedno od mnogih iskustava. Ali znajući da je to samo to, jedno naše iskustvo, a da to nismo mi. Društvo čini sve da nam se ta mogućnost oduzme, da nam onemogući tu svijest o povezanosti ljudi te da ostanemo zarobljeni u lijevoj strani mozga i vidimo samo podvojenost, potrebu za strukturom, potrebu za pravilima i propisima te vertikalnu strukturu moći. Društvo nas nastoji zarobiti u lijevoj strani mozga.
David Icke
Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com
Tipičan primjer poticanja/jačanja lijeve strane mozga: Nove smjernice EU od 1.10.2012
Dobro dosli na Internet prezentaciju srpske dijaspore 
dijaspora said,
May 28, 2008 @ 10:22 am
Selekcija putem visokih ocena nije samo ne human akt već je i kontraproduktivana cilju davaoca stipendije.
Više od 60% NOBELOVACA bili su legasteničari (problematični učenici sa slabostću u čitanju i pisanju, pogledaj u google ili enciklopediju pod “legasteni”
Evo samo nekoliko primera onih koji su javno za sebe rekli da su lgasteničari; Čerčil, Kenedi, Albert Ajnštajn… Ovu selekciju, putem stipendija, ne opravdava ništa na svetu!!! Ako je neko nadaren da nauči i ponovi naučeno tkivo možda je dalje od genialnosti nego poneki ko je opterećen slabim pisanjem i čitanjem odnosno ko je slab učenik. U prirodi je obično tako da se jedna izuzetno visoka sposobnost razvija na račun drugih sposobnosti. Prosečno visoke ocene donose visoko obrazovane stručnjake na prosečnom nivou ali su i pored toga samo prosečni. Za genijalnost su merodavni drugi faktori a ne visoke prosečne ocene. Nemože se zastarelim metodama doći do savremenih potreba jednog društva odnosno države!!!
Dušan Nonković