Dusan Nonkovic – Teodorovic (11.06.1940 – 13.11.2021)

Dusan Nonkovic – Teodorovic (11.06.1940 – 13.11.2021)

O zarobljenicima lijeve polutke mozga

O zarobljenicima lijeve polutke mozga

Ovo je jako važno i puno govori o društvu u kojem živimo. Mozak ima dvije hemisfere povezane svojevrsnim mostom koji se zove corpus callosum. I u klasičnoj znanosti je prihvaćeno da dvije polutke mozga imaju vrlo različite funkcije. Ono što nije prihvaćeno jeste da nas ta razlika u funkciji polutki vodi u mnogo bogatiji doživljaj stvarnosti ili u vrlo skučenu, zatvorski skučenu stvarnost.

Desna strana mozga je ona koja nas povezuje sa širom sviješću, širokom, beskrajnom stvarnošću koje smo dio. Desna strana mozga je naša kreativnost, jer u beskrajnom prostranstvu svijeta postoje beskrajne mogućnosti, beskrajna spoznaja i beskrajna mudrost. Beskrajna raznolikost percepcije. Desna strana mozga, a to je strana mozga koja nas sa takvom stvarnošću povezuje, daje nam našu kreativnost.

Lijeva strana mozga koja je jednako važna za život u ovoj stvarnosti povezuje nas sa ovim svijetom. To je strana strukture jezika, svega što vidimo u društvu, strana intelekta, obrazovanja, politike, znanosti, medicine. Sve je to povezano sa lijevom stranom mozga. Budući da nas lijeva strana mozga povezuje sa ovim svijetom koji se najviše zasniva na podjeli, na razdvajanju, poput ovog prostora, koji na izgled razdvaja vas i mene, premda to nije prazan prostor, nego vibrirajuća enegija izvan raspona vidljivog svjetla, lijeva strana mozga sve spoznaje kao odvojeno. Pogledamo li medicinu, znanost, obrazovanje, politiku, u svim tim disciplinama, svijet se promatra kao niz, a ne kao cjelina

Desna strana mozga vidi i doživljava jedinstvo svega. Idealno je ono što ja zovem ljudima cjelovitog mozga. Aktivne su i jedna i druga strana mozga i one međusobno komuniciraju preko mosta koji ih povezuje. Tako da možete istovremeno nadahnuti, biti kreativni i spoznati da smo svi dio jedne velike svijesti, beskrajne svijesti koja je sveukupnost. Sve to zajedno možete uobličiti na način koji vam omogućava da funkcionirate u ovoj stvarnosti. Ako postoji neravnoteža u funkcioniranju dviju polutki mozga, neravnoteža se jasno pokazuje, obično na jedan od dva načina.

Osoba koja ima jak stimulans u desnoj strani mozga, ali ne u lijevoj, vrlo je kreativna osoba koja živi u carstvu vilenjaka. To su jako kreativni ljudi koji ne znaju živjeti u ovom svijetu jer ih ta lijeva strana ne povezuje dovoljno čvrsto sa stvarnim svijetom. Takvih je u našem društvu malo.

Ako vašim osjećajem stvarnosti upravlja lijeva strana mozga, svijet promatrate kao izdvojene dijelove, kao niz razdvojenosti, kao niz struktura, ali niste u stanju pojmiti jedistvo i povezanost u cjelini beskrajnosti koje smo svi dio.

Pogledamo li kako funkcionira sustav obrazovanja i kako nas potiču da se potrudimo ući u strukture moći i utjecaja koje diktiraju narav i ciljeve ljudskog društva vidjet ćemo da se od najranije dobi potiče lijeva strana mozga, a desna se strana izolira.

Npr. da biste napredovali unutar sustava, morate uspješno položiti niz ispita od škole do fakulteta. Što je potrebno da bismo položili takav ispit?

Potrebno je lijevu stranu mozga nakrcati pojmovima koji su joj svojstveni: jezik, struktura, podijeljenost i odvojenost, držati sve to u lijevoj strani mozga i kad izađete na test iskrcati sve to na papir. Ako ste u tome vješti, položit ćete test sa dobrom ocjenom, što znači da možete krenuti dalje, recimo na fakultet, a kad tamo položite sve ispite, dobit ćete diplomu s kojom možete krenuti na slijedeću razinu, u onaj dio društva u kojem se želite specijalizirati, bilo to državna služba ili politika, mediji, znanost, medicina ili nešto drugo.

Budući da je nužno položiti cijeli niz takvih ispita da biste uopće došli u obzir za neku takvu instituciju, možemo zaključiti da su oni koji su danas u njima, osobe kod kojih je već prenaglašena lijeva strana mozga na štetu desne. To su ljudi koji upravljaju institucijama društva, određuju što je društvu potrebno i usmjeravaju ga.

Zato živimo u društvu u kojem gotovo isključivo preovladava lijeva strana mozga, koja sve doživljava kao podijeljeno i odvojeno. To strašno dobro dođe kad treba poticati podjele, sukobe i ratove i shvaća samo ono što je strukturirano jer ne može pojmiti da bi svijet mogao postojati bez bezbroj pravila i struktura. S obzirom da ta strana mozga samo to razumije i uopće ne razumije desnu stranu mozga koja život vidi drukčije.

Ne samo kod tih ljudi koji su uspješno položili masu testova i dospjeli na mjesta gdje imaju moć i kontrolu nad masama, nego i kod većine drugih koji možda nisu uspješno polagali testove i ispite, kao što nisam ni ja, jer me u vrijeme kad sam išao u školu, to naprosto nije zanimalo, lijeva je strana mozga više stimulirana da postane dominantna strana mozga.

Opet se vraćam manjini, onoj jezgri koja djeluje iza scene i manipulira čovječanstvom pomoću masovne kontrole. Oni su ti koji dobro razumiju taj sistem. Dat ću vam primjer.

Početkom ove godine u Velikoj Britaniji, vlasti su najavile da će uvesti 500 obrazovnih ciljeva za predškolski uzrast. Čak su i pedagozi koji ne znaju ovo što sad vama govorim, podigli glas i pitali, pa kad će se ta djeca igrati. To i jest glavna zamisao da im se ostavi što manje vremena za igru.

Jer, što je igra? Igra je improvizacija i poticanje mašte, nema strukturu. Dijete se jednostavno igra i koristi maštu. Mašta je izraz beskrajne mogućnosti desne strane mozga. Dakle od najranije dobi nastoje poticati lijevu stranu mozga na račun desne, uvući ljude u ovu lažnu stvarnost koju će doživljavati kao jedinu stvarnost i neće moći shvatiti ništa izvan strukture, pravila, propisa i slično. Sve to na račun desne strane mozga.

Postoji još jedan izvrstan primjer ove razlike o kojoj govorim.

Riječ je o iskustvu jednog neuroatomičara, znanstvenice koja se bavi istraživanjem mozga u Americi. Zove se Jill Bolte Taylor. Njezina je priča na internetu, upišite njeno ime i naći ćete je. Budući da se bavi istraživanjem mozga, znala je točno što joj se događa kad je dobila moždani udar. Priča je vrlo indikativna za ono o čemu govorim. Jednog se jutra probudila i nije se dobro osjećala. Prvo je stala na spravu za vježbanje i pokušala je vježbati. Kad je pogledala svoje ruke, one uopće nisu izgledale kao njene ruke, izgledale su čudno. Mislim da je spomenula riječ kandže. U svakom slučaju, izgledale su drukčije. I dalje joj nije bilo dobro i nakon nekog vremena shvatila je da doživljava moždani udar. Budući da je zahvaćeno mjesto bilo lijevoj strani mozga, onoj strani koja energiju dekodira u ovu stvarnost, lijeva joj je strana mozga slabije funkcionirala i u sustavu dekodiranja su se pojavile pogreške i nije više funkcionirao. Time se njena točka svijesti premjestila na desnu stranu jer se lijeva strana mozga nije više mogla natjecati sa desnom. U tom trenutku, kaže ona koja je osoba znanstvenica, ja sam bila sve što postojim. U toj stvarnosti nije bilo granice između mene i ostatka svijeta. Sve je bilo jedna cjelina. Ne samo to, kaže ona, nego sam osjetila potpunu i duboku sreću kakvu nikad u životu nisam osjetila, radost, ljubav, sklad, osjećaje duboke sreće. To su osjećaji koje ljudi ne mogu naći u svijetu kojim upravlja lijeva strana mozga. Ne nalaze ih zato što lijeva strana mozga ne dekodira tu razinu svijesti. Ona jako zabavno prepričava tu svoju priču i kaže kako joj je bilo divno u tom trenutku i nije joj se dalo ništa drugo. Ali je, ipak, odlučila da nešto mora napraviti. Očito se događaju neki problemi, premda joj je ovako super. Otišla je do telefona nazvati prijatelja i kaže mu da ima problema i da treba pomoć. Međutim, kad je došla do telefona, na telefonu nije vidjela brojke, nego samo piksele i nije ih mogla povezati u brojeve. Zašto?

Kao što sam rekao, ima više razina dekodirane stvarnosti: na jednoj razini samo opća energija, druga je razina digitalna, poput piksela na filmu, poput zelenih matematičkih kodova koji se listaju na kompjuterskom ekranu, kao Matrix-u. Ako se sjećate filma, sjećate se da ljudi gledaju na ekrane prepune kodova i brojeva, ali oni ne vide kodove i brojeve, nego vide ulice na kojima su automobili i ljudi. Taj prizor simbolizira ovaj proces dekodiranja o kojem govorim. Ona dalje kaže da joj je trebalo užasno puno vremena da se probije kroz to i pritisne tipke sa pravim brojevima, tako da joj je telefon ipak zazvonio i čovjek s druge strane je podigao slušalicu. Izgovorio je neku uobičajenu rečenicu, poput, halo, ovdje taj i taj. A Jill Bolte Taylor je sa druge strane čula samo wu wu wu. Ona mu je pokušala odgovoriti, mislila je da izgovara sljedeće riječi: Imam problema, trebam pomoć, ali dok je izgovarala, čula je da i ona samo izgovara wu wu wu. Zašto? Zato što lijeva strana mozga nije dekodirala ono što je govorni aparat izgovorao.

Stavite ruku pred usta i osjetićete vibraciju svoga glasa. Jer glas je, upravo to, vibracija koja se dalje, u sustavu uha i mozga dekodira kao tekst. Kad joj je lijeva strana mozga prestala funkcionirati, ona strana mozga koja dekodira jezik i riječi, više nije čula riječi.

Ovaj primjer odlično pokazuje kako rade lijeva i desna strana mozga. Kad je funkcionirala samo desna strana mozga osjećala je samo sreću u spoznaji da je ona sve što je ikad bila, jest i bit će. U lijevoj strani ostala joj je struktura i ova stvarnost. Ako znamo naći ravnotežu između dvije strane mozga, to je savršeno. Tada možemo shvatiti svoju povezanost s beskrajnim, znati da je ovo tijelo samo privremeni oblik koji nam omogućava da doživimo ovu stvarnost, pa tako i osjećaj odvojenosti od ostaloga, što je samo jedno od mnogih iskustava. Ali znajući da je to samo to, jedno naše iskustvo, a da to nismo mi. Društvo čini sve da nam se ta mogućnost oduzme, da nam onemogući tu svijest o povezanosti ljudi te da ostanemo zarobljeni u lijevoj strani mozga i vidimo samo podvojenost, potrebu za strukturom, potrebu za pravilima i propisima te vertikalnu strukturu moći. Društvo nas nastoji zarobiti u lijevoj strani mozga.

David Icke
Izvor: 2012-transformacijasvijesti.com 

Tipičan primjer poticanja/jačanja lijeve strane mozga: Nove smjernice EU od 1.10.2012

Također objavite na Facebooku 
Objavljuješ kao Dušan Nonković (Promijeni)

Dali je majka Nikole Tesle bila Nepismena imidža radi ili zato što je bila legasteničar

Dali je majka Nikole Tesle bila Nepismena imidža radi ili zato što je bila legasteničar

Videoizveštaj o Nikoli Tesli je odličan ali ipak se ne bi složio stim što se tiče
sumnje u to da je majka Nikole Tesle bila u stvari pismena a nepismenom se proglašasvala samo da bi se stvorio mit da Tesla dolazi iz obične seljačke familije a da u stvari, kako autor objašnjava, nije bila nepismena već pismena što zaključuje iz činjenice da dolazi iz visekoobrazovane familije. Samo to, zato što dolazi iz prosvećene familije da ne može biti nepismena ne može biti nikako argument za njenu pismenost ili nepismenost-Setimo se samo Obrenovića koji je bio nepismen, drugi su mu čitali pisma, svako po jedan red zasebno da niko sem njega ne bi znao celu sadržinu pisma odnosno o čemu je reč a važio je za jednog od najuspešnijih diplomata tadašnjeg sveta-Verovatno se tu radi o legasteniji. Legastenija je urodjena nesposobnost čitanja i pisama, ujedno i veoma visoko inteligentnih osoba! To bi trebalo, posebno učiteliji da znaju da nepismenost, legastenija, nema kauzalne veze sa inteligencijom! Danas je poznato da je preko šezdeset posto nobelovaca patilo od legastenije a najpoznatiji su bili Ajnštajn, ili od
političara, Čerčil, Kenedi itd. Po mojem skromnom shvatanju Nikola Tesla je
od svoje nepismene majke nasledio tu sposobnost fototehničkog pamćenja.
Pošto se i to već zna da kod legasteničara nastaje problem oko pisanja zbog
izvesne disharmonije izmedju čutog i vidjenog, pri preradi i sinhronizaciji slika sa čitanim i čutim moglo bi se prihvatiti mišljenje da je fototehničko pamcenje neki nizprodukt legastenije, štaka, tehnika sa kojom se nedostatak sposobnosti u pisanju i čitanju poštapa pamćenjem slika. Na taj zaključak pogotovo navodi to da je Majka Nikole Tesle bila izuzetno talentovani rukotvorac pogotovo što se tiče tkanja gde je snaga slika od posebnog uticaja. Sve govori u tom pravcu da je mati Nikole Tesle bila legasteničar što pokazuju i iskustva da su obično oni koji slabo pišu i čitaju za uzvrat obično nadareni maštom, ručnom radu umetnosti kao i u raznoraznim zanatima pa i tamo gde im poprilično pomaže sposobnost razmišljanja slikama kao i njihovog prenošenja u realnost.
Vizuelno vidjenje slika je drugačije kod legasteničara nego kao što je to uobičajen slučaj sa tako reći normalnim osobama odnosno decom u razvoju. Moždanom centru za prijem i obradu fotografije dolazi vidjena fotografija drugačije nego što je to uobičajeno pa ih
ne preradjuje moždani centar tako kako je to obično slučaj već ogledalu suprotno odnosno tom naopako. Svi smo mi radili eksperiment u školi sa fotografskom kutijom gde sveća stoji naopako, kod legasteničara ne stoji tako već uspravno odnosno normalno što otežava prenošenje slova onakva kakva su u uobičajenih osoba vidjena. Legasteničar se prepoznaje po tome što kao dete piše recimo broj jedan obratno, ne tako da mu je nos okrenut na levo već je okrenut na desno a to, legasteničar, tako piše i sedmicu da je zastavica na deskoj strani crte a ne na levoj a to se dešava i kod slova pa je kod takve dece opšta mometnja u onome što vide i onome što se od njih traži da vide. To ih sve više primorava da pamte i razmišljaju slikama zadržanih u sećanju nego napisanim hiroglifama sa kojima imaju problema da ih razumeju. To više podseća da je Nikola Tesla tu takozvanu „poziitivnu anomaliju“ ili fenomen ili nazovimo genijalnost što se tiče fotografskog pamćenja i razmišljanje fotografijama nasledio od majke što mu je i omogućilo da bude genije od izuzetnih dostignuća.
DN

OCENE SU PREVAZIDJENE PEDAGOŠKE METODE ŠKOLSKOG OBRAZOVANJA – SPUTAVAJU RAZVOJ LIČNOSTI – UMESTO NAPREDKU VODE KA ANOMALIJAMA I SPUTAVANJU POSTIZANJA OPTIMALNIH REZULTATA – TREBA IH ŠTO PRIJE SKINUTI I ODSTRANITI IZ ŠKOLSKOG SISTEMA OBRAZOVANJA

Ocene su najveća glupost u sistemu obrazovanja jer sputavaju prirodan i nesmetani razvoj čoveka, bez kojeg nema optimalnih rezultata,  služeći nastavnicima i profesorima samo kao paravan iza kojeg skrivaju svoju nesposobnost kao i svoju pedagošku nemoć, neznanje da nauče učenike i bez drakonskih kažnjavanja ocenama. Svaka kazna je kontraproduktivna jer ne podstiče nadahnuće niti inspiraciju bez koje nema posebnih rezultata a bez njih opet svako društvo stagnira a o konkurentnosti na medjunarodnom tržištu da i ne govorimo-Empirijski je dokazano da se najbolje uči kroz igru-Ajnštajn je jednom prilikom napisao ; učenje nebi smelo da bude kisela dužnost, ocene vode baš tome-Tu je Ajnštan i te kako u pravu. Ako jedan profesor nije u stanju motivisati svoje učenike da postižu dobre rezultate i bez ocena onda se nalazi na pogrešnom radnom mestu. Ali kako da to bude drugačije kad nam je ceo školski sistem zasnovan na pogrešnim principima pa i etičkim normama koje se zasnivaju na principima nehumanosti! Bliži se kraj školske godine. Lošim ocenama će se zakucati krstovi smtri ponekoj još ni neprocvetaloj mladosti. Nekima će se zaustaviti daljni razvoj a neki će na popravne ispite. Zadovoljiće se poneka sueta ponekog profesora koji je lošim ocenama zadovoljio svoju sujetu i svoje komplekse promašenog života. Nijedan od tih primera nije društveno progresivan već naprotiv štetan po celokupnu zajednicu. Ne zadovoljava niti jednu elementarnu potrebu savremenog društva. Neki će morati i na popravni ispit. Stim će im biti ukinut potreban odmor da bi bili za iduću školsku godinu svežiji za postizanje boljih rezultata. To je najbolji način za postizanje kisele dužnosti a ne za postizanje visokog stepena stimulacije bez kojeg nema ni visokog stepena u razvoju društva odnosno naše državne zajednice a kako već reče ni sposobnih inovacija sa kojim bi bili mogli biti uspešni na medjunarodnoj pijaci odnosno berzi i kojekakvim tezgama medjunarodnog tržišta. Dok industrijsko razvijene zemlje ulažu u stimulaciju i pronalaženje izuzetnih nadarenosti specifičnih individui da sa radosti obradjuju predvidjenu materiju naši odgovorni za obrazovanje i kulturu ulažu u masovnosputavanje putem rigorozno loših ocena. U nemačkoj gde živim već decenijama pratim njihov sistem školstva. I dok se ovde diskutuje o ukidanju ocena kao sretstvo disciplinovanja poneki naš profesor će posegnuti za lošom ocenom i ne samo zagorčiti mlad život, zadovoljiti neku svoju fiksnu ide već će i zajednici učiniti „magareću uslugu“

PS: Za mene je celokupno školovanje bila skoro nepodnošljiva tortura. Na popravnim ispitima isto nisam bio bolji niti sam za vreme raspusta išta naučio, to i nije bilo moguće jer sam bio legasteničar-Nastavnici su me jednostavno propuštali sa obrazloženjem da dečko nije glup ali i iz sažaljevanja …pošto mi je otac poginuo pa su govorili da je možda to posledica tome što sam tako loš učenik-Iz toga se da zaključiti da bi ja po na osnovu ovog školskog sistema Srbije ostao analfabeta. To vam pišem samo zato da bi uvideli da ocene nisu odlučujući faktor šta će i kakav će ko čovek postati -Izuzetni rezultati se postižu izuzetnim novim metodama a ne idući utabanim stazama- Tako se ne odkrivaju novi putevi a stim se ne stvaraju ni inovacije koje su za uspešnu medjunarodnu konkurenciju neminovne! Na kraju bih hteo da podsetim, da sam svake godine išao na popravni ispit koje sam samo zato sa uspehom polagao jer je kolegijum većinskim delom profesora to tako hteo jer sam bio bez oca ratno siroče. A i jedanput sam ponavlja. Pa i to na kraju da napomenem da sam samoinicijativno osnovao Glas Dijaspore koji i danas uredjujem-Često sam se pitao gde su oni odlikaši iz mojeg vremena tužnog ali njih nije nigde bilo pa sam onda ja od muke osnovao ovaj Glas Dijaspore-Uz to mogu reći da sam bio asistent , drugi čovek u selekciji krmnog bilja tada najvećoj selekcijskoj stanici Nemačke a danas i najveće na svetu i još samo to da napomenem da sam zbog postignutih rezultata u humanitarnoj pomoćo domovima i školama za vreme privredne blokade bio naknadno odlikovan visokim državnim odlikovanje Jugoslavije.  Svega toga nebi bilo da sam živio u današnjem školskim ili bio učenik neke današnje škole u Beogradu ili drugde u srbiji-Vreme je da se profesori odreknu fetišizma prema ocenama kako bi se potom potom ocene i podpuno ukinule da bi obrazovanje usmerili ka posebnim naklonjenostima deteta i unapredjivali to u njemu što mu pričinjava zadovoljstvo! Na kraju školske godine bi trebala da stoji neoficielna preporuka bez ikakvih ocena!

Dušan Nonković-urednik Glasa Dijaspore internet prezentacija srpske dijaspore od oko sedamstotinahiljada poseta.

Urednik Glasa Dijaspore, Dusan Nonkovic vernim citaocima GD

Poštovani i dragi čitaoci Glasa Dijaspore, Došlo je vreme da Vam se svima srdačno zahvalim na Vašoj vernosti GD bez koje Gls Dijaspore nebi postigao ovako zadovoljavajuću posećenost koja ohrabruje ali i obavezuje da još predanije radim za ovaj Vas i moj sajt. Glas Dijaspore je, zahvaljujući Vama, našao svoje stabilno i zadovoljavajuće mesto na lestvici internet medija. Polako prerastamo u veliku familiju što me čini posebno srecnim. Na Vama je da proširimo i uvećamo našu familiju prosledjivanjem Glasa Dijaspore, https://dijaspora.wordpress.com a na meni je da uložim još nesto više truda da bi GD bio još efikasniji, bolji, interesantniji i da omogućim kao i do sada da svako ko je zainteresovan da dodje i do reci u Glasu Dijaspore. Poseban razlog mojeg obraćanja Vama je to što u poslednje vrema broj poseta iz dana u dan obara svoje rekorde predhodnog dana.

Još jednom, hvala na saradnji sa nadom da će mo i dalje ostati na okupu!

Vas Dušan Nonković-Osnivač i urednik Glasa Dijaspore

ŠTA JE UZROK LEGASTENIJI – SLABOSTI U ČITANJU I PISANJU

Nauka nije te uzroke u potpunosti razotkrila. Toliko se zna da je za to u velikoj meri odgovorna naklonjenost iz naslednih odnosno ganetskih razloga. Izmedju jednoćelijskih bliznaca i dvoćelijskih bliznace postoji signafikantna razlika. Kod jednoćelijskih blizanaca je 68% verovatnoće da će obadva bliznaca biti legasteničari( Umanjene sposobnosti čitanja i pisanja pa i računanja-dislekcija) dok kod dvoćelijskih blizanaca samo 38%. Taj statistički rezultat nebi trebalo da vodi u paniku ili zabrinutost. Legasteničar svetskog glasa, koji je svoj problem legastenije uspeo da reši do te mere da je danas internacionalno priznat akademik koji je pored uspešnog vajara postao i direktor koledza, pored toga je razvijo izuzetnu sposobnost brzog čitanj-za sat knjigu-,na pitanje moderatora televizijske emisije; to znači da su poneki legasteničari postali nobelovci i pored toga što su imali legasteniju, odgovorio je ; ne, oni su postali nobelovci baš zato što su bili legasteničari. Ako se uzme u obzir da su legasteničari veoma poznate ličnosti sveta, poput Rokvelera, D Ajzenhauera, Jon F. kanedija, Robert Kenedija, Vinston Čerčila, A. Ajnštajna, Čarls Darvina, Tomas T. Edisona, Hans Kristijan Andersen-a, Valt Disni-poznat po mnogim crtanim filmovima, samo da neke navedem i naglasim da je više od šezdeset procenata nobelovaca javno priznalo da su legasteničari pa ako se uzme u obzir ta činjenica,može se doći samo do jednog zaključka po pitanju školski sistema koji baziraju na selekciji kroz nagradjivanje i na raznoraznem stipendijeama naj boljih učenika i to već u prvim razradima, da je današnji školski sistem ne samo ne human, kontraproduktivan već i besprimerno nazadan. U odnosu na realne potrebe predstavlja „kameno“ doba nauke.

Dušan Nonković

Legastenija i „humanitarni fond“

Humanitarni fond Privrednik – Stipendija za darovite i uspešne učenike

Pravo učešća imaju učenici čija je prosečna ocena najmanje 4,80 i studenti čija je prosečna ocena najmanje 9,00 kao i učenici i studenti koji su do sada osvojili nagrade na saveznim i internacionalnim takmičenjima.

Uz prijavu (popunjen Prijavni list i Upitnik) je potrebno priložiti:
• Dokumenta o uspehu u dve zadnje školske godine (tekuću i prethodnu godinu), diplome i eventualna priznanja tokom školovanja i takmičenja.
• Potvrdu o materijalnom stanju domaćinstva (primanja roditelja izdržavaoca u protekloj godini: maj 2007 – maj 2008., potvrda iz katastra o imovini-nekretninama, informacija o eventualnom dobijanju druge stipendije).
• Izvod iz matične knjige rođenih.

Kandidati polažu testove. Prednost pri izboru imaju kandidati slabijeg materijalnog stanja.

Konkurs je otvoren od 6. maja do 27. juna 2008. godine.

Odluka o prijemu doneće se saglasno Pravilniku Humanitarnog fonda “Privrednik”, u roku od 90 dana.

Testiranje će se obaviti 30. juna i 02. jula 2008. godine u Gimnaziji «Jovan Jovanović Zmaj».

Usmeni intervjui će se održati 7., 8. i 9. jula 2008. godine u ulici Nikole Pašića 6/II.

Prijave dostaviti na adresu:
HUMANITARNI FOND “PRIVREDNIK”
Zlatne grede 7
21000 Novi Sad

kontkt: fond1897-1993@neobee.netOva e-mail adresa je zaštićena od spam botova, morate imati uključen Javascript da bi je videli

1 Response so far »

  1. 1

     

    dijaspora said,

    May 28, 2008 @ 10:22 am

    Selekcija putem visokih ocena nije samo ne human akt već je i kontraproduktivana cilju davaoca stipendije.

    Više od 60% NOBELOVACA bili su legasteničari (problematični učenici sa slabostću u čitanju i pisanju, pogledaj u google ili enciklopediju pod “legasteni” ;) Evo samo nekoliko primera onih koji su javno za sebe rekli da su lgasteničari; Čerčil, Kenedi, Albert Ajnštajn… Ovu selekciju, putem stipendija, ne opravdava ništa na svetu!!! Ako je neko nadaren da nauči i ponovi naučeno tkivo možda je dalje od genialnosti nego poneki ko je opterećen slabim pisanjem i čitanjem odnosno ko je slab učenik. U prirodi je obično tako da se jedna izuzetno visoka sposobnost razvija na račun drugih sposobnosti. Prosečno visoke ocene donose visoko obrazovane stručnjake na prosečnom nivou ali su i pored toga samo prosečni. Za genijalnost su merodavni drugi faktori a ne visoke prosečne ocene. Nemože se zastarelim metodama doći do savremenih potreba jednog društva odnosno države!!!

    Dušan Nonković

Humanitarni fond privrednika – stipendije za darovite i uspešne učenike uslovljene visokim ocenama, stavio sebe u aut po pitanju humanosti!?

Selekcija putem visokih ocena nije samo ne human akt već je i kontraproduktivana cilju davaoca stipendije.

Više od 60% NOBELOVACA bili su legasteničari (problematični učenici sa slabostću u čitanju i pisanju, pogledaj u google ili enciklopediju pod „legasteni“) Evo samo nekoliko primera onih koji su javno za sebe rekli da su lgasteničari; Čerčil, Kenedi, Albert Ajnštajn… Ovu selekciju, putem stipendija, ne opravdava ništa na svetu!!! Ako je neko nadaren da nauči i ponovi naučeno tkivo možda je dalje od genialnosti nego poneki ko je opterećen slabim pisanjem i čitanjem odnosno ko je slab učenik. U prirodi je tako da se jedna izuzetno visoka sposobnost razvija na račun drugih sposobnosti. Prosečno visoke ocene donose visoko obrazovane stručnjake na prosečnom nivou ali su i pored toga samo prosečni. Za genijalnost su merodavni drugi faktori a ne visoke prosečne ocene. Nemože se zastarelim metodama doći do savremenih potreba jednog društva odnosno države!!!

Dušan Nonković

Šta raditi,dete mi je slab učenik – šta je to legastenija!? – kako prepoznati da mi je dete naklonjeno legasteniji!? – nastavak II

Legastenija, drugim rečima slabost u čitanju i pisanju, kako sam to već ranije rekao, nema nikakve veze sa nedostatkom inteligencije deteta i veoma je pogrešno dovoditi u vezu, slabost u čitanju i pisanju a i u drugim naučnim disciplinama, sa ne inteligentnosti ili čak glupavosti. Još je veća greška rešavati taj „problem“ Nekim disciplinarskim kaznama odnosno nasiljem. Isto tako nebi smeo taj fenomen da vodi do razočarenja i tmurnosti roditelja konfrontiranih sa legastenijom svoga deteta, naprotiv, to treba da shvate za izazov zbog kojeg se vredi boriti i svo svoje strpljenje mobilizovati kako bi se svom detetu pomoglo stim što bi se jedna „slabost“ kompenzovla pronalaženjem nadarenosti pa možda čak i genijalnosti na drugim područjima od onih uobičajenih koja mogu biti surova po razvoj deteteta i to samo zato što to takvo školstvo to nalaže svojim propisima. Na tom području mora ministarstvo prosvete još mnogo da uradi. Koliko ja to vidim, još se nije ni probudilo da bi po tom pitanju nešto uradilo.

Koji su to prvi znaci, odnosno simptomi po kojima bi se moglo prepoznati da li je dete legasteničar?

Jedan od prvih signala koji bi nagoveštavali taj pravac je mrzovolja deteta da se „bakće“ bavi pisanjem što je logično jer kako da mu ne bude nešto mrzovoljno što mu već u podsvesti signslizuje da taj zadatak nemože ispuniti zato što za čitanje potrebni mehanizmi još nisu u tolikoj meri razviti. Kao što to niti jednoj majci ne smeta što kod jednog deteta duže traje dok promeni boju očiji ili kose kao i to što jednom detetu raste brže kosa nego drugom isto tako neb smelo da smeta ako jedno dete prije ili kasnije progovori ili prohoda kao i ako jedno prije ili kasnije prepozna simbole potrebne za pisanje i čitanje. Sledeći signal je obično to da to dete piše broj jedan i broj sedam obratno onako kako bi se ti brojevi videli u ogledalu. „Nos“ jedinice ili „zastava“ sedmice nije na levoj strani stupca brojke već na desnoj. To su signali koji nagoveštavaju da bi se možda moglo raditi o legasteniji. Koliko su ti procesi razvoja uslovljeni prirodnim razvojem deteta treba pažljivo posmatrati, ne samo zbod toga što se iza toga možda krije neki genije već i zato što je svaki roditelj obavezan pružiti pomoć svojem detetu dok je društvo obavezno da stavi na raspolanje, detetu i roditeljima, sve uslove potrebne za normalan razvoj deteta kako bi se stvorili optimalni uslovi za rad sa detetom!

Autor, Dušan Nonković

PS: Dalje pisanje na tu temu će biti ovisno od zainteresovanosti čitaoca!

Drugi deo – Šta raditi, dete mi je loš učenik? – Šta je to Legastenija! – nastavak I

Autor Dušan Nonković

Iz prošlog poglavlja proizilazi da je i slab učenik- legasteničar u stanju da postigne izuzetno visoke rezultate i to u svim disciplinama, kako u prirodnomatematičkim naukama tako čak i u litraturi i politici. Medju naj prominentnije legasteničare spadaju Ajnštajn, Čerčil, Kenedi, majka Nikole Tesle i mnoge druge ličnosti od svetskog glasa odnosno reputacije. Preko 60% nobelovaca su legasteničari.

I pored te činjenice nije svaki slab učenik automatski i legasteničar niti svaki legasteničar automatski predistiniran za genija. Ali da bi se pružila optimalna mogućnost razvoja deteta potrebno je posvetiti i posebnu pažnju deci sa posebnim potrebama, sa ciljem pronalaženja posebnih metoda učenja. Kao što to nije ništa na svetu nije apsoklutno isto, jednako, kao što to pšenica ne klija i ne raste istom tempom, tako je i razvoj i „rast“ osobina svakog deteta, različit, uslovljen istim zakonotistima zasnovanih na različitnosti. Da bi jedno humanitarno društvo omogućilo humanitarno školovanje i optimalne rezultate svojeg školovanja mor se pribeći takvim metodama koje polazi od individue sa različitim karakteristikama koje se ne uklapaju u prosek naših predrasuda. Kao što se može iz ovog, malo navedenog, lako naslutiti da ostaje na roditeljima da čine prve korake u pravom smeru i od humanističkog društva da zahtevaju promene u sistemu obrazovanja, prilagodjene potrebama i mogućnostima. Svaki učenik zaslužuje, naspram svojih sposobnosti i talenata, individualno, svakom pojedincu, prilagodjeno obrazovanje.

P rvi korak svakog roditelja trebao bi da bude posvećen pažljivom posmatranju svog deteta i njegovih reakcija i ponašanja u različitim okolnostima, odnosno uslova pod kojim se dete razvija. Još prije polaska u školu roditelji bi trebali bi da pokušaju sve kako bi ustanovio na kojima poljima njihovo dete pokazuje zainteresovanost odnosno pokazuje nadarenost. Ako se dovoljno posveti vremena i pažnje nebi smeli rezultati da izostanu. To je utoliko važno jer svako postiže bolje rezultate u onome što mu ide bolje od ruke. Pošto dolazi često do agresije zbog nametanja da uči nešto prema čemu ima prirodnu odbojnost ili u naj manju ruku pokazuje nestrpljivost potrebno je da dete u svakom slučaju bude pregledano od lekara kako bi se ustanovilo da li je u pitanju legastenija ili su u pitanju fiziološke promene odnosno bolest ili možda prirodna nadarenost koja dovodi često zbog potrebe za unapredjivanjem do dosade odnosno fustracije  deteta što se ogleda u problematičnim ponašanja koje često od jednog potencijalnog genija čini osobu koja završava tužno kao društveni problem.

Jedan od prvih koraka roditelja treba da bude posvećen kontaktu ka učiteljicom odnosno učiteljem svog deteta kako bi se uz konsultaciju izbegle predrasude, jednostrano zaključivanje. Po zajedničkom ubedjenju odlazi se specijalisti za utvrdjivanje i dobivanje potvrde o legasteniji na osnovu koje se u školi ne ocenjuju diktati odnosno pismeni radovi a po potrebi se odredjuju i dodatne mere. Pogotovo je važno da se zbog izuzetne nadarenosti, ne bi samo zato što je detetu priroda za uzvrat udelila, radi uravnoteženosti i neku „nesposobnost“ ili slabost takvom detetu ne bi, zbog nesavršenosti školskog sistema, bio uskraćen razvoj dotičnog deteta i mesto u društvu koje mu, i u interesu društve, pripada. Svet je u celini još udaljen od takvog humanističkog društva. U nekim državama se ozbiljno prilazi rešavanju tih problema koje sa sobom donosi legastenija. Koliko je to veliki problem koji ukazuje i baca senku na celokupno školstvo, čak i industrijsko razvijene države Nemačke, dokazuje njen relativno veliki broj nepismenih medju odraslima, medju kojima ima i takvih koji vrše komplikovane zadatke za koju je potrebna posebna inteligencija. Za sada je moguće naći doktore specijaliste obično u većim gradovima koji su specijalizovani za ustanovljavanje legastenije. Za Hamburg znam pouzdano da ima specijaliste koji su u stanju a i kompetentni da ustanove legasteniju. Dobro je znati da deca metropola poput Hamburga imaju te mogućnosti pa je tamo na roditeljima da te mogućnosti i koriste. Gde nema takvih specijalista treba svaki roditelj da dokaže svom detetu da mu je nepokolebljivi saveznik i beskompromisnoi prijatelj i da od uprave škole a i poslanika i odgovornih političara pa ako treba i ministarstva traže da odgovore na osnovno ljudsko pravo koje podrazumeva nesputavani razvoj svoje ličnosti a prije svega, pravo svakog deteteta na svoje bezbrižno detinjstvo i u skladu svojih sposobnosti obrazovanje. Kako je to već jednom Ajnštajn rekao; učenje ne bi trebalo da buda kisela obaveza već nešto što pričinjava zadovoljstvo svakom detetu!

I na kraju ovog poglavlja bih rekao da se u igri i kroz igru najbolje nauči!

Uskoro nastavak II