Ekskluzivno
za „Beogradski glas“ – Vladika Artemije, prvi episkop u istoriji SPC
koji je lišen monaštva i izopšten iz Crkve: Otpadnik na pravdi Boga
pre 6 sati
Razgovarala: Dragica Bg. Pušonjić
Beogradski glas – Pre 15 godina, kao episkop Eparhije raško-prizrenske
od 1991, vladika Artemije (85) poveo je spor bez presedana u
međunarodnom pravu. Od suda u Strazburu tražio je zaštitu i obeštećenje
zbog nasilja učinjenog – pod okriljem KFOR-a – nad imovinom SPC,
sveštenstvom i narodom na Kosovu i Metohiji. Ubrzo odbija zahtev Sinoda
da povuče tužbu, kasnije dolazi i do kanonskog sukoba, pa postaje prvi
naš vladika u istoriji koji je ekskomuniciran, pride i krivično
prijavljen građanskom pravosuđu.
Sad stoluje u Novoj Nikeji,
centru Eparhije raško-prizrenske u egzilu. Tu, u manastiru koji je
podigao na svojoj očevini u valjevskom selu Lelići, razgovarali smo,
između ostalog, o razlozima njegove nepodobnosti za crkvene i svetovne
vlasti.
Protiv kojih država i zašto, uz blagoslov patrijarha Pavla, 2004. podnosite tužbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu?
Kao episkop Eparhije raško-prizrenske i kosovsko-metohijske tužbu sam
podneo protiv Engleske, Nemačke, Italije i Francuske, koje imaju svoje
zone odgovornosti na Kosovu i Metohiji. Kako taj sud nije nadležan za
pitanja koja se tiču SAD, tužbom nije obuhvaćena Amerika, mada ima svoju
zonu odgovornosti. KFOR je došao 12. juna 1999. na osnovu Kumanovskog
sporazuma i Rezolucije 1244, sa zadatkom da obezbedi povratak svih
prognanih lica i miran život svim građanima. Taj zadatak KFOR nije
izvršio ni do danas.
KFOR je po dolasku omogućio brz povratak
samo Albancima koji su izbegli ili prognani, ili namerno politički
izmanipulisani i otišli u izbeglištvo da bi stvorili humanitarnu krizu,
jer to je bio povod za intervenciju NATO na Srbiju, tada SR Jugoslaviju.
Ali KFOR nije obezbedio miran suživot svim građanima. Povratkom
Albanaca počinje progon srpskoga naroda i to istoga dana kad je stigao
KFOR.
Pod zaštitom KFOR-a, drugim rečima NATO plus Amerika, u
prvih nekoliko meseci ili tokom prve godine, sa KiM je proterano oko
250.000 Srba, tu su i Romi, i Crnogorci, i drugi. Za ovih dvadeset
godina na KiM se vratilo možda jedan ili dva odsto raseljenih, dok je
istovremeno otišlo mnogo više.
Srba ili Srba i Albanaca?
O
Srbima govorim ovde. Iseljavanje i progon traju do danas i nastavljaju
se uprkos svim uslugama i ustupcima koje je, nažalost, vlast u Srbiji –
bilo ko da je na vlasti bio, do ove danas – tolerisala i omogućavala.
Tokom prve četiri godine porušeno je 115 crkava i manastira, a marta
2004. za dva dana izvršen je pogrom nad srpskim narodom. Za ta dva dana
proterano je oko 4.000 Srba, spaljeno više od 800 srpskih kuća i
porušeno još 35 crkava i manastira. Zaključno sa tim, 150 naših svetinja
je uništeno, porušeno ili oštećeno.
Sve ovo pokazuje da misija
UN i KFOR-a nije izvršila zadatak. Zbog toga sam kao nadležni episkop za
KiM, u dogovoru sa tadašnjim patrijarhom Pavlom i još nekim
arhijerejima, rešio da podnesem tužbu za ovo nasilje nad srpskim narodom
i našim svetinjama. Tužba za naknadu štete podneta je u leto 2004, a za
to sam dobio saglasnost i blagoslov Svetog arhijerejskog sinoda. I
sudski proces je krenuo. Posle mesec dana počinje kampanja protiv mene
kao vladike Artemija.
Diplomatski pritisak na Crkvu
Odakle i zašto ta kampanja?
Nažalost, iz Patrijaršije. Po podizanju tužbe su kod patrijarha Pavla
reagovali ambasadori četiri tužene zemlje. Italijanski ambasador se u
poseti patrijarhu požalio jer je te godine Sveti sinod odlikovao Ordenom
Svetoga Save vojnu jedinicu koja je čuvala Dečane i Pećku patrijaršiju.
I ambasador tada kaže: „Kako to, Vaša svetosti, s jedne stane
dodeljujete odlikovanje, a s druge strane podižete tužbu protiv nas?“ Ne
znam da li je bilo i drugih intervencija, ali tada počinje kampanja i
odlučan pritisak da povučem tužbu.
Da li je patrijarh Pavle tražio povlačenje tužbe za naknadu sveukupne štete nanete Crkvi i srpskom narodu?
Tražio je Sinod s Pavlom na čelu. Mnoge prepiske bile su od Sinoda
prema meni i od mene ka Sinodu po tom pitanju. I ta borba, bukvalno
borba, trajala je sve do maja 2005. kada je Sabor SPC bez moga pristanka
povukao tužbu. Time se to pitanje, nažalost, tako završilo.
Istovremeno je, valjda u martu 2005, potpisan memorandum između Svetog
sinoda patrijarha Pavla i ne znam koga iz međunarodne zajednice da
obnavljanje porušenih crkava ide preko tendera na kojima mogu da
učestvuju svi. Dakle, i Albanci. I tu sam bio odlučno protiv.
Zašto?
Obrazložio sam da naše crkve ne mogu da obnavljaju oni koji su ih
rušili. I ova borba je vođena dugo, naravno da vladika Artemije nije
uspeo da spreči takvu odluku Sinoda. Krenula je obnova striktno onih
crkava koje su porušene u martu 2004. U obzir nije uzimano onih 115
porušenih pre toga. I ta obnova koju su Šiptari uglavnom vršili, njihove
firme i preduzeća, a plaćala međunarodna zajednica, Brisel ili već ko,
nije bila vraćanje u prvobitno stanje, već neka vrsta obnove da bi se
moglo pred međunarodnom javnošću manipulisati: „Pa, evo, Albanci su
dobri, brinu o verskim objektima Srpske crkve!“ Takav pristup im je
trebao da bi mogli i dalje da sprovode teror nad Srbima.
Oko toga
su se vodile borbe sve do 2010. i moga progonstva, a u zadnje dve, tri
godine kao da se Patrijaršija probudila i valjda shvatila koja opasnost
preti oko takve obnove crkava, pa je makar verbalno počela da se zastupa
za očuvanje srpske verske i kulturne baštine na KiM. Kažem verbalno,
jer u praksi nije učinjeno ništa.
Albanci čekaju zadnji potpis
Da li je sud u Strazburu uzeo u rad tužbu zbog kršenja ljudskih prava na KiM?
Tužba je prihvaćena. Ostalo je da se sudski postupak dalje odvija, pa
je zato traženo povlačenje tužbe. Ali prvo je stopirana, onda i
povučena.
Tad je bila prva vlada Vojislava Koštunice, da li su podržali traženje sudske zaštite?
To ne bih mogao da kažem jer smo sa predsednikom Koštunicom imali
korektne odnose i saradnju, uz mnoge susrete o problemima našeg naroda
na KiM i stanju u kolevci srpskoj. Ali od 2008, posle Koštunice, bila je
direktna saradnja Patrijaršije i vlasti u progonu vladike Artemija na
osnovu moga rada, zauzimanja i borbe za opstanak srpskog naroda na KiM i
opstanak KiM u Srbiji kao sastavnog dela. Tada je bar na političkom
planu počela politika popuštanja.
U kom smislu?
Albanci su
postigli sve što su hteli, a srpska vlast nije imala strategiju. Uvek
je govoreno: „ako oni urade to i to, mi ćemo onda, kao, suprotno tome“.
Nije bilo vizije šta hoćemo, već se gledalo šta Albanci hoće i da ih
samo u tome onemogućavamo. Kao da tadašnjim vladama sve do današnje nije
bilo jasno da i međunarodna zajednica hoće isto što Albanci.
Kako su naši pod pritiskom na sve pristajali, došlo je do zadnje tačke
koju treba staviti na slovo „j“. Ka tome su vodili i vode pregovori u
Briselu. I aktuelni predsednik često govori da ne mogu Albanci da dobiju
sve, a mi ništa. Albancima fali još samo zadnji potpis na priznanje
Srbije da je Kosovo nezavisna država. Zato pregovori u Briselu otvaraju
mnoga pitanja.
Koja?
Zašto se vode pod lažnim imenom kao
pregovori Beograda i Prištine? Ne pregovaraju gradonačelnici dvaju
gradova nego predsednik države Srbije i predsednik tzv. države Kosovo.
To nisu unutrašnji već međunarodni pregovori u kojima se, do dana
današnjeg, pristajalo na svaki uslov Albanaca.
Naša vlast je
navodila brojne, kao ozbiljne, razloge. Govorilo se, ne damo „Trepču“,
to je srpsko preduzeće. Pitao sam se tada je li „Trepča“ važnija od
Kosova? Pa Brezovica. Pa sever KiM, ali šta je sa jugom? Stiglo se dotle
da to više uopšte nisu pregovori jer se govori o uvođenju takse na robu
iz Srbije od sto odsto, što se predstavlja kao navodni ključ koji će
rešiti pitanje KiM. Kao odlučni smo, dok ne povuku takse, nećemo sesti
za pregovarački sto! A takse su uvedene pretpostavljam na nagovor ili uz
pristanak međunarodne zajednice, Albanci ih se tako čvrsto drže zato da
bi, kada ih ukinu, da onda Beograd, a ne Srbija, nastavi pregovore, pa
će doći stav Brisela da je sad red da i Beograd nešto uradi. Iako nisam
političar, pitanje je sudbina mog naroda i moje crkve, zato nevoljno
moram da pratim tokove politike u odnosu na budućnost našeg naroda i
pravoslavne crkve.
Bez podrške u misiji po svetu
Od 1991. lobirali ste za KiM: gde sve i jesu li vas podržali država i SPC?
Nisam političar, još manje diplomata, ali bio sam prinuđen da se bavim i
diplomatijom. Moja diplomatija se svodila na borbu za očuvanje svoga
naroda na KiM i KiM u sastavu Srbije. Od 1999. do 2010. više od dvadeset
puta bio sam u Americi, uvek u cilju borbe o kojoj je reč. U tome nisam
imao podršku ni Srbije, mislim na vlasti tadašnje, pa ni same SPC.
Mislite i na patrijarha Pavla?
Pa, on je tada bio patrijarh. Tačno je samo da sam za svako putovanje
tražio i dobijao blagoslov patrijarha, ništa nisam radio samovoljno.
Išao sam i u sve zemlje Evrope, u Rusiju više puta, u Izrael,
Južnoafričku Republiku.
Kina?
Ne, dalje u Aziju nisam
išao. Moj rad se nije sviđao mnogima u zemlji i svetu jer sam bio
principijelan, bez ustupaka i kompromisa. I na svim mogućim prijemima
kod mene na KiM i dočekivanju predstavnika UN, ambasadora i drugih
međunarodnih zvaničnika imao sam kristalno jasan stav da kompromisa oko
KiM ne može da bude. To je zasmetalo mnogima.
Kome u Srbiji od svetovne, a kome od crkvene vlasti?
Reći ću ovako: i građanska vlast, predsednici naši tada, bili su pod
uticajem, nadzorom i kontrolom Brisela, EU i Vašingtona. Ove sile su,
nema sumnje, vršile pritisak na tadašnje vlasti u Beogradu da se taj
čvrsti stav olabavi, ublaži, da se krene u pregovore, za koje smo rekli
do čega su doveli.
Na sve su pristali da bi 9. januara 2010, uoči
izbora sadašnjeg patrijarha Irineja, neki američki admiral javno rekao
da će na KiM doći kooperativan vladika. Znači, Artemije mora biti
uklonjen. Na tome su tada zdušno radili i predstavnici naših vlasti i,
nažalost, Patrijaršije. Neću da kažem Srpska crkva, nego Patrijaršija.
Dokaza ima mnogo, dovoljno je pročitati knjižicu „Vikiliks“, objavljena
je u skraćenom obimu i na našem jeziku, gde se govori i o Artemiju i
njegovoj borbi. Patrijarh Irinej je izabran 22. januara, a već početkom
februara bio je u poseti američkoj ambasadorki Meri Vorlik. Između
ostaloga, u razgovoru o Artemiju on je njoj obećao da će pitanje
Artemija rešiti. Nije prošlo mnogo, pokrenuo je progon vladike Artemija.
Sklonjen tajnim glasanjem
U knjizi „Prilog izmirenju raskola episkopa Artemija“, iz 2017,
arhimandrit Nikodim Bogosavljević obrazlaže zašto je svaka odluka Sinoda
i Sabora vezano za vas bila nekanonska.
To je tačno. I neustavna
i nekanonska. U Ustavu SPC se o crkvenim sudovima izričito kaže: „Niko
ne može biti kažnjen nijednom crkvenom kaznom bez prethodnog
saslušanja.“ Sa uprave raško-prizrenske eparhije uklonjen sam 12.
februara 2010, postavljen je administrator dok se, navodno, stvar ne
ispita, što sam prihvatio mira radi u kući, ali mira nije bilo. Očekivao
sam da će sve raspraviti Sabor u maju. Tri dana pre zasedanja Sabora
administrator mi uručuje optužnicu na 32 strane. Pogledao sam, tamo nema
klauzule da se određuje rok za moj odgovor na optužnicu. Na tom
zasedanju rešavali smo mnoga pitanja i na samom kraju je prozvan episkop
koji je pisao optužnicu da je pročita.
A to je?
Vladika
Fotije dalmatinski. I on je pročitao. Bila je tišina, čitao je više od
sata, a kad je završio, kaže patrijarh meni: „Šta imate da kažete na sve
ovo?“ Ništa, odgovorio sam. I pitao koliki mi je rok određen da
odgovorim, ako je to optužnica. „Nema ga.“ Tad sam rekao da nemam u
džepu arhivu na osnovu koje bih spremio odgovor na optužnicu jer mi je
arhiva oduzeta još 12. februara 2010, kad sam suspendovan.
Za šta ste optuženi?
Navodna kanonska krivica. Nemam na šta da se izjasnim, dodao sam, jer
to nije suđenje po kanonima kad nema rok za odgovor. Na suđenju vladici
Dionisiju američkom 1964, u optužnici su mu data tri meseca da se
izjasni. Tražio je šest meseci, dali su mu tri, a meni nijedan dan.
Završeno je odlukom Sabora da sam razrešen eparhijske službe.
Da li se neko javio za reč i da li je odluka bila jednoglasna?
Odmah se išlo na tajno glasanje, mislim da nisu bili jednoglasni, ali
bila je većina. Nisam samo razrešen eparhije već sam od Crkve i prognan
sa KiM. Po kanonima i Ustavu SPC, ako episkop iz zdravstvenih i bilo
kojih drugih razloga bude razrešen eparhijske službe, ima pravo da
izabere jedan od svojih manastira u kome će živeti do skončanija svoga.
Ja sam tu milost tražio, ali je nisam dobio. Rečeno mi je otvoreno: „Ne
dolazi u obzir.“
Ekumenizam je jeres
Ko vam je rekao?
Moj brat Amfilohije Radović. Tako sam prognan na krajnji sever, u
manastir Šišatovac na Fruškoj gori. I to sam prihvatio zbog mira u kući.
Ali ni tu me nisu ostavljali na miru jer je za mnom krenuo veliki broj i
muškog i ženskog monaštva sa KiM. Više od stotinu.
Gde su oni živeli?
Prvih dana, po seoskim kućama. Svake nedelje i praznikom prelazili su
dvesta, trista kilometara da budu na liturgiji u Šišatovcu. Uz njih je
počelo da dolazi i sve više naroda iz Srema i drugih krajeva, pratili su
razvoj događaja i znali o čemu je reč. Svake nedelje je u Šišatovcu
bilo po više stotina vernika, pa im je i to zasmetalo, i isti mitropolit
Amfilohije pustio je vest da „Artemije gradi sebi šišatovačku
eparhiju“. U tome je proteklo leto 2010. i onda je nastao prelom.
Kakav?
Borba je do tada uglavnom bila za KiM, naše svetinje i narod, a onda se
otvorilo novo polje. Početkom 20. veka pojavila se jeres ekumenizam,
čedo tog veka koje u početku nije bilo otvoreno ni masovno. Reč je o
novoj jeresi: da se ujedine sve hrišćanske denominacije, sa
konferencijama koje je započinjao Carigrad, ali tako da se ne
ispravljaju oni koji su kroz istoriju skrenuli sa pravoga puta, već da
budu prihvaćeni kakvi jesu, da svako ostane pri svome, a da svi opšte sa
svima. To je u najkraćem srž ekumenizma od kog su u opasnosti sve
pomesne pravoslavne crkve jer reč je o pitanju vere, istine Božje i
spasenja. Svetski savet crkava stvoren je 1949. i od tada ekumenizam
dobija na aktuelnosti i ubrzanju.
SPC je član od 1965.
Jeste i to pod klauzulom da je organski deo tog tela, a prethodno su
pristupile manje-više sve pravoslavne pomesne crkve. I pre izbora za
episkopa, a naročito potom, borio sam se protiv takvoga duha u našoj
crkvi. Jeres ekumenizma je naročito kritikovao Sveti Justin Ćelijski,
koji je to nazivao „svejeres“: sve jeresi koje su kroz istoriju
uznemiravale crkvu sada su tu, u toj jednoj. Patrijarh Irinej je tokom
posete Beču 2010. izjavio i posvedočio za sebe: „Ja sam ekumenista i
pacifista“, ako se zna šta to znači. Posle te izjave patrijarha otvoreno
sam istupio, osim po pitanju KiM, i na tom drugom planu, bolje je reći
na prvom planu, jer je pitanje vere iznad i ispred svega.
Šta ste pisali Sinodu?
Poslao sam 13. septembra 2010. pismo Sinodu pozivajući se na tu njegovu
izjavu i na sve ranije nekanonske odluke u vezi sa mnom i mojim
monaštvom na koje sam do tada pristajao radi mira. I rekao da se više
neću povinovati njihovim dosadašnjim i budućim nekanonskim odlukama. Na
to je stigla kazna, zabrana sveštenodejstva do sledećeg Sabora. Iako je i
ovo nekanonska odluka, bez ikakvog saslušanja, ispoštovao sam je
očekujući da će Sabor u novembru konačno raspravljati i sve rešiti
kanonski.
Sve naše katakombe
Zašto niste bili na tom zasedanju?
Niko me nije pozvao. Protivno praksi da se kadrovska pitanja rešavaju
na kraju Sabora, tada je već na prvoj sednici prva odluka bila
popunjavanje Eparhije raško-prizrenske i određen je episkop. Ko drugi,
do moj monah i vikarni episkop Teodosije. To je kap koja je prevršila
čašu.
Dosledan pismu Sinodu iz septembra da se neću povinovati
nekanonskim odlukama, iz Šišatovca sam krenuo na KiM u moju eparhiju.
Čulo je monaštvo i sa svih strana su u moj manastir Duboki Potok krenuli
mnogi, da ne kažem svi. Odslužio sam svetu liturgiju sa mojim
monaštvom, ali zbog intervencije novog „episkopa“ i Patrijaršije po
drugi put smo sa KiM prognani i monaštvo i ja. Uveče je došla kosovska
policija, doduše Srbi – ali u službi kosovske policije, izbacili su nas
iz manastira. Bukvalno su iznosili monahe i monahinje iz konaka i trpali
ih u kola, pa izbacili sa KiM. Bukvalno se tada rodila Eparhija
raško-prizrenska u egzilu. Ostali smo ono što jesmo, ali van svoje
teritorije i počeo je ovaj novi period našeg rada i života.
Gde ste svi vi otišli i kakva je reakcija Sinoda i Sabora?
Zbog odlaska u Duboki Potok raščinjen sam episkopskog čina i vraćen u
red monaha. Vladika Artemije postaje monah Artemije, a kasnije dolaze
druge stvari. Posle izbacivanja sa KiM došao sam u stančić u Beogradu, u
Bistričkoj 29. To nije moje, ali još koristim kad dođem u Beograd. Moji
monasi su dobili gostoprimstvo u etno-selu Loznica kod Čačka, na imanju
Miloja Stevanovića, zvanog Grešni Miloje, i u selu Ljuljaci. Tu su bili
crkva i potpuno prazan ogroman konak koji je podigao prota Toma
Marković, moj drug i prijatelj, a o svemu se starao protin rođak Milan
Marković, koji je otvorio vrata i primio deo moga monaštva.
Tu
sam, sa monaštvom i mnoštvom naroda, održao prvu liturgiju u egzilu.
Bilo je nekoliko stotina vernika, pročulo se, sad informacije putuju
brzo. Javljali su se ljudi i poklanjali kuću, imanje, davali na zakup,
korišćenje, sve u svemu tako su nastajale naše katakombe. Katakombe su
poznate iz prvog vremena hrišćanstva, kad je ono bilo gonjeno i hrišćani
se krili po pećinama, podrumima, grobovima. Po njima su naše katakombe
dobile ime jer smo u progonstvu, u egzilu, a sad ih je više od 35.
I ova u Leliću, u kojoj razgovaramo, jedna je od njih.
Jeste i, mada najmlađa, sada je sedište. Katakombe imamo i u BiH, u
Grinbahu kraj Beča, u Frankfurtu, Detroitu, Torontu, Londonu, u Rusiji
tri, četiri i jednu u Grčkoj. Ukupno imamo više od 150 monaha i
monahinja, kao i petnaestak sveštenika. To nisu sveštenici koji su došli
nama, već porodični ljudi, vernici koji su dolazili na molitve,
upoznali se sa monaštvom, naučili nešto, pokazali se dostojni da budu i
služitelji Božji, i mi ih rukopolagali, pa su sada izvrsni sveštenici i
pastiri.
Iscrpljivanje suđenjem
Kako reaguje Patrijaršija?
Više ne reaguje. Oni su svoj posao završili.
Ali prvi ste vladika u istoriji SPC koji je kao otpadnik lišen monaštva i izopšten iz Crkve.
Vraćen sam u red mirjana, to su uradili kasnije, 2015, jer je progon
nastavljen kroz godine. Sa njihovog gledišta sada ja nisam ni hrišćanin.
Sveta tajna krštenja se, valjda, ne može poništiti ili oduzeti?
Isključili su me iz Crkve. Oni su me jednostavno brisali.
Kako to razumeti: jeste li vi, po donosiocima odluka, sada Srbin pravoslavac?
To treba njih pitati. Takva odluka ne postoji, već ona o isključenju iz
Crkve, što znači da nemam pravo ni na sahranu crkvenu sutra kad se
upokojim. Nemam pravo ni da se pričešćujem u crkvi. Nemam pravo ni na
kakvu molitvu crkvenu.
To je anatema, prokletstvo Božje?
Da. To jeste anatema.
Kao kod Lava Nikolajeviča Tolstoja, Jovanke Orleanke, Đordana Bruna, protestanta Martina Lutera…
Za Tolstoja znam, za ostale ne znam, oni nisu bili pravoslavni hrišćani.
Šta je sa krivičnim postupkom koji je marta 2010. Sinod inicirao pred
građanskim pravosuđem protiv vas i nekoliko vaših saradnika?
Svesni da je nekanonsko sve što su uradili, trebalo je to da u javnosti
nečim pokriju. Šta je lakše nego optužiti nekoga za lopovluk, proneveru
crkvenih para, zloupotrebu službenog položaja? Prijava je podneta protiv
dvojice mojih saradnika, kasnije je proširena na još jednog i mene. To
traje, evo, devet godina. Proces je u Višem sudu u Beogradu posebno
intenzivan u zadnje dve, tri godine. Ročišta su svaki mesec-dva,
ispituju svedoke optužbe, ali nijedan nije nas optužio, ili nešto
dokazao, dok su mnogi ili bar neki od njih u sudu govorili nama u
prilog. Bez obzira na to kakva će biti odluka suda, ja sam već debelo
kažnjen.
Deset godina na čelu nosim natpis „optužen“. Nikog ne
interesuje zašto, ali, znate, to je onaj što je pokrao pare, što je
optužen. To nije mala kazna. Drugo, u ovim godinama, a imam 85, nije
lako tako često ići u sud, uz stepenice, doduše ima lift sada, sedeti
tamo po dva-tri sata i da ni reč ne progovoriš, samo slušaš razne
aktere. Ali uz pomoć Božju sve ide. Kako Bog hoće, tako će se i
završiti.
Nisam primio Amfilohija
Negde u vreme ubrzanja
kog pominjete, na sajt SPC pušten je tekst episkopa Atanasija o vašem
strmoglavu i tome da su vam godinama uzalud slali posrednike da napišete
pismo pokajanja i da vas lepo vrate u Crkvu. Ko su izaslanici, od koga,
kako ste razgovarali?
Nikada niko nije došao u tom cilju.
Amfilohije je pre četiri, pet godina samoinicijativno došao u Bistričku,
nenajavljen, uveče oko osam. Primio sam ga. Govorio je dva sata, ja sam
ćutao dva sata i za to vreme ako sam postavio neko potpitanje dva
minuta ukupno. Toliko o dolascima.
U zadnjih godinu, dve bilo je
poruka preko vernika, ne zvaničnih i ne pisanih, da bi oni, eto, hteli
da napišem neko pisamce, makar dve reči Sinodu, Saboru. Čak ne molbu,
nego da prerazmotre moje pitanje. Nemam nameru to da pišem, na
nezvanično ne reagujem.
Kada vam je drugi put došao mitropolit
Amfilohije, koji je sa episkopima Atanasijem, Irinejom i vama među
najpoznatijim učenicima Sv. Justina Ćelijskog? Amfilohije je plakao
2017. u manastiru Ćelije tokom besede o vama kao otpadniku…
–
Plakao je, ali govoreći o bratu Artemiju kao zločincu koji gradi kule po
Leliću „novcem zaklanog srpskog naroda“. Kao da je Artemije naručivao
klanje našeg naroda na KiM i to naplaćivao. Pa koji to mozak, koji to
jezik može da tako nešto izvali? Govorio je: „Kukala mu majka…“ I u
Prizrenu je skoro, na proslavi osam vekova samostalnosti SPC, držao
govor koji opet ne može bez Artemija. „Bezumnik, neka ga gospod Bog
urazumi i vrati!“, to su njegove reči. A u Bistričkoj me je ubeđivao da
se, po njemu, nađe izlaz.
Izlaz je u onom pismu?
Tako je.
On 2017. u Ćelijama drži govor, o kome je malopre bilo reči, a 14. juna
2018. ponovo nenajavljen dolazi meni ovde. Pred njega je izašao moj
arhimandrit Varnava, i on kaže: „Je li tu domaćin?“ Znate, on traži
domaćina! Moj Varnava kaže da je vladika tu i da ga je pitao. „I šta je
rekao?“ Ne želi da vas primi, kaže Varnava. „Oho-ho“, čudio se
Amfilohije, „pa ja nikoga nisam vratio sa moga praga! Pa ja mu nosim
blagoslov našega Svetoga starca i bratsku ljubav.“ A Varnava kaže: „Što
se tiče bratske ljubavi, to ostavite po strani.“ Posle svega što je
ranije (2017.) izgovorio, on dolazi sa bratskom ljubavlju. E tu nisam
hteo da ga primim.
Da li je moguć pozitivan rasplet?
Svakoj bolesti ima leka, ali svi bolesnici ne dolaze do njega. I za ovo
što se desilo ima leka. Otac Justin je govorio da je izlaz iz svih
bezizlaza jedan, a to je pokajanje. Pokajanje onoga ko je pogrešio. Ko
je prekršio kanone, ko je do ovoga svega doveo, taj treba da se pokaje,
da ispravi svoje postupke, da stavi van snage sve nekanonske odluke i da
počnu razgovor s vladikom Artemijem, a ne sa Markom ili monahom
Artemijem. Tada bismo se možda nešto i dogovorili, ali bi i tad postojao
uslov, međutim, ne želim preko vas da šaljem uslove. Početak je
ispravljanje kanonskih grešaka, to nije stvar pojedinca, već Sabora koji
jedini može anulirati svoje odluke.
Zaboravljeni Srbi južno od Ibra
Ni KiM nije stvar pojedinca. Koje su greške srpske vlasti u politici
prema KiM, postoji li i pre NATO agresije kontinuitet loših odluka?
Koreni su daleko dublji i sežu u vreme pre Drugog svetskog rata,
naročito tokom njega, a otkad je došao komunizam, pitanje KiM ide sve na
niže grane. Tokom rata Albanci su proterali 100.000 Srba, kojima je
povratak zabranila država Jugoslavija, taj zakon važi i danas. Rekao bih
da je to početak. Iz Albanije su masovno dolazile čitave porodice, sa
stadima ovaca i stoke, naseljavali su ispražnjene srpske kuće i time je
stvaran novi pritisak na srpski živalj da se dodatno iseljava. Onda je
KiM izdvojena kao pokrajina, što je vid odvajanja od Srbije kao matice. I
tokom i posle komunizma vlasti stalno idu na ruku Šiptarima.
Šta bi sad trebalo učiniti?
Kako se kaže, kasno Marko na Kosovo dođe. Niti sam na mestu da kažem,
niti bi me iko čuo i poslušao. Posle dolaska okupatora u vidu KFOR-a,
tad je trebalo i moglo se učiniti nešto odlučno, mada ni sad nije kasno,
ali treba hteti.
Hteti – šta?
Da Vlada i Skupština
Srbije proglase KiM svojom okupiranom teritorijom. Tačka. Dok je god
okupirana, ona je naša, i dok je tako, imamo pravo da se borimo za njeno
oslobađanje. A sa životom na okupiranoj teritoriji imamo iskustvo,
nismo malo bili pod turskom, nemačkom i čijom sve ne okupacijom. To bi
bilo brana da KiM ne postane država.
Da li će to učiniti sadašnja vlast?
Neće. Pre više godina proglasili su da EU nema alternativu, što je
odricanje od KiM unapred. Floskula „EU nema alternativu“ svodi se na to
da će sve učiniti da u EU uđemo i bez KiM. Pitanje je hoće li nas uvesti
u EU, a i da nas uvedu, uvešće nas u grobnicu iz koje nema vaskrsenja.
Eto, sad je cilj ukinuti takse, nastaviti pregovore, ići na kompromise.
Oko čega? Ubi se predsednik govoreći o kompromisima, o razgraničenjima, o
ne znam čemu. Nema ni govora o proglašenju okupacije.
Kako žive Srbi južno od Ibra, kojih ima više nego na severu, o kome se jedino govori?
Na severu je oko 50.000 Srba, a 70.000 je južno od Ibra. Žive kako
mogu, kako se doviju, trpe stalne napade, ubistva, krađe stoke,
mehanizacije, traktora. Tu važe zakoni Prištine koje je Beograd priznao,
jer u vladi Kosova učestvuje srpska stranka. A čija je to stranka?
Stranka vladajuće stranke u Beogradu. Ali da ne idemo u politiku. Često
čujemo da ima ko da zaštiti naš narod ako neće KFOR. Prazne reči. Čime
su pokazali da ga štitimo? Otkad su pustili tu krilaticu, malo li je
bilo napada, ubistava, ranjavanja, krađa i pljački? Ni od KFOR-a ni od
međunarodne zajednice ne treba očekivati zaštitu, oni su tu da Šiptarima
omoguće stvaranje države. To je potrebno i Americi i Evropi, ali se
često pozivamo da je „međunarodna zajednica dužna da učini…“ To su bajke
i priča tek nešto da se kaže. U koju međunarodnu zajednicu imate
poverenje? S tim je odavno trebalo raščistiti, ali…101
Filed under: AKTUELNO | Leave a comment »