kmnovine.com
|
27.
03. 2019.
AddThis
Sharing Buttons
Share
to FacebookShare to Twitter
ŠOK
OTKRIĆE! FRANCUZI U REZOLUCIJU 1244 PODMETNULI NEPOSTOJEĆI SPORAZUM
KOJI SRBIJA NIJE POTPISALA!
Jedna
od najpogubnijih činjenica prilikom sklapanja primirja, odnosno
vojno-tehničkog sporazuma sa NATO alijansom 1999. godine, jeste
trenutak kada francuski ambasador pri UN, bez znanja i saglasnosti
druge strane, podmeće nepostojeći sporazum
Na
njegov predlog, i izvesne zakulisne radnje, Ujedinjene nacije
implementiraju i taj dodatak u Rezoluciju 1244 stvorivši tako
zbunjujući dokument bez ikakvog pravnog utemeljenja. U godinama koje
su sledile, privržen rušenju a ne uspostavljanju prava i pravnog
poretka, Zapad nanosi ogromnu štetu državi Srbiji otimajući joj
deo teritorije.
Studiozno
o ovome piše Mihajlo T. Makić, sudija u penziji. Njegovu analizu
prenosimo u celini!!!
Dana
23.februara 1999. godine kopredsedavajući Kontakt grupe predstavnici
Engleske i Francuske Robin Kuk i Iber Vedrin, upućuju tekst pod
naslovom „Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu“
koji su nazvali Sporazum i traže od Vlade SRJugoslavije i Srbije, da
ga potpišu. Ovaj tekst je lažno nazvan „Sporazumom“.
Navedeni izmišljeni „Sporazum“ stvara zbrku u komunikaciji.U
ovom ultimatu, pored ostalog piše:
Aneks
B Sporazuma
–
Vojno osoblje NATO biće izuzeto od pasoških i pravila vize i
registracije koja se primenjuje na strance. Na svim ulaznim i
izlaznim tačkama u i iz SRJ, osoblju NATO biće dozvoljeno da
ulazi-izlazi na osnovu lične karte,
– Vojno osoblje NATO nosiće
uniforme, oružje na osnovu ovlašćenja svojih nadređenih,
–
NATO će moći da istakne zastavu na uniformama, transportnim
sredstvima i objektima,
– NATO će biti imun od svih pravnih
procesa, bilo da su civilni, administrativni ili kriminalni,
–
Osoblje NATO biće imuno na sve postupke pred pravosudnim organima
strana (SRJ),
– Osoblje NATO biće imuno od bilo kakve vrste
hapšenja, istrage ili zadržavalja od strane vlasti SRJ,
–
Osoblje NATO moći će sa svojim vozilima, brodovima, avionima i
opremom slobodno i neograničeno da prolazi i ima pristup širom SR
Jugoslavije, uključujući i vazdušni prostor i teritorijalne
vode,
– NATO će biti izuzet od obaveza plaćanja taksi i ostalih
nameta, kontrole od strane inspekcija i slično,
– Vlasti SR
Jugoslavije će olakšati na bazi podataka prioriteta, sve pokrete
osoblja, vozila, brodova, aviona u saobaraćaju,
– NATO će
besplatno koristiti aerodrome, puteve, železnicu i luke bez plaćanja
takse, naknada i obaveza,
– Strane (misli se na SRJ i Kosovo i
Metohiju)dozvoliće upotrebu komunikacijskih kanala bez ikakve
naknade,
– U sprovođenju svojih ovlašćenja u skladu sa ovim
poglavljem, NATO ima ovlašćenja da uhapsi pojedince i preda ih
odgovarajućim vlastima.
O
referendumu
Tri
godine, posle stupanja na snagu ovog sporazuma, biće održan
međunarodni sastanak da bi se odredili mehanizmi konačnog dogovora
za Kosovo, na osnovama volje naroda, mišljenja relevantnih vlasti,
napora svih strana u odnosu na primenu ovog sporazuma i Helsinške
povelje.
Vojne
snage
KFOR
će imati neograničenu slobodu i neće odgovarati za štetu nanetu
javnom i privatnom dobru.
1. Strane potpisnice (misli se na SR
Jugoslaviju i predstavnike separatista sa Kosova i Metohije) pozivaju
NATO da uspostavi i predvodi vojne snage koje će obezbediti
poštovanje ovog sporazuma,
2. Strane potpisnice su saglasne da
NATO uspostavi i razmesti snage, koje mogu biti kopnene, vazdušne i
pomorske,3. Osim ovih snaga, nikakve druge oružane snage se ne mogu
zadržavati na Kosovu i Metohiji, bez izričitog odobrenja komandanta
KFORA,
4.
Strane potpisnice neće preduzimati nikakve vojne ili druge
aktivnosti na Kosovu i Metohiji, bez prethodnog izričitog odobrenja
komandanta KFOR-a,
5.
Najviši zapovednik vojske Jugoslavije podnosi izveštaje komandantu
KFOR-a,6. Sto osamdeset dana od dana potpisivanja sporazuma, svo
osoblje i oprema Vojske Jugoslavije biće povučeno sa Kosova na
druge lokacije u Srbiji,
7.
Dozvoljava se ostajanje 1500 pripadnika vojske Jugoslavije na
granicama,
8.
Vojska Jugoslavije na Kosovu, neće imati oklopna vozila niti
protivavionsku odbranu, već će imati oružje kalibra 82 mm,
9.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova imaju rok od godinu dana
da se povuku sa Kosova,
10. Na Kosovu mogu ostati 2500 pripadnika
MUP-a i biće nadležni samo za civilne poslove,
11. Komandantu
KFOR-a dostaviti raspored svih raketa, artiljerije, radara, što
podrazumeva lokaciju, razmeštaj i brojno stanje svih vojnih jedinica
i jedinica specijalne policije, količinu i tip naoružanja i
municije za to naoružanje, raspored i opis raketa zemlja-vazduh,
pokretne sisteme, protivavionsku artiljeriju, radare i sa njima
vezane komande i sisteme, raspored i opis svih mina, neeksplodiranih
granata, eksplozivnih naprava, dinamita i slično.
12. KFOR će
imati pravo da kontroliše saobraćaj na kopnu. Nikakav vazdušni
saobraćaj, let bilo kakvih letilica, neće biti dozvoljen iznad
Kosova bez prethodnog izričitog odobrenja komandanta NATO pakta.
AKO
SRBIJA I REPUBLIKA SRPSKA NEĆE U NATO, moraće da preduzmu drastičan
korak, AMERI NEĆE ODUSTATI DA NAS UVUKU U SVOJ ZAGRLJAJ!
Dana
10. marta 1998. godine kopredsedavajući skupa u Rambujeu Robin Kuk i
Iber Vedrin dostavili su kopiju saopštenja predsedniku SRJ Slobodanu
Miloševiću, u kome navode, pored ostalog, da je „Kosovska
delegacija potpisala Sporazum iz Rambujea u njegovoj celosti, da nije
suviše kasno da ga i Vi prihvatite“. Sporazum je na stolu.
Urgiraju da predsednik SRJ iskoristi mogućnost koja je ponuđena
Sporazumom u Rambujeu za postizanje mira na Kosovu. Upozoravaju
predsednika da ne preduzima nikakve vojne ofanzive na Kosovu, da su
pokreti snaga bezbednosti veoma zabrinjavajući.
Fotoilustracija
Marta
10. 1998. godine predsednik SRJ Slobodan Milošević šalje odgovor
kopredsedavajućima Kuku i Vedrinu i navodi sledeće:
–
razgovori u Parizu nisu ni počeli, a vi kažete da su završeni,
–
delegacije SRJ i Srbije i predstavnika albanskog separatističkog i
terorističkog pokreta nisu nijednom razgovarale,
– u Parizu su
potpisana dva dokumenta. Jedan su potpisali predstavnici svih
nacionalnih zajednica sa Kosova i Metohije. Drugi dokument su
potpisali predstavnici albanskog separatističkog i terorističkog
pokreta i oni nisu predstavnici Kosova. Dakle ne postoji nikakav
zajednički dokument koji su potpisale obe delegacije, niti je došlo
do razgovora između delegacija,
-Na stolu može biti samo predlog
sporazuma a ne sporazum,
-Što se tiče Vašeg zapažanja da su
pokreti naših vojnih snaga zabrinjavajući, obaveštavam Vas da i
treba da budu zabrinjavajući za separatiste koji hoće da otcepe deo
teritorije Srbije i Jugoslavije,
– Ostajemo pri svom čvrstom
opredeljenju da probleme na Kosovu i Metohiji rešavamo mirnim
sredstvima putem razgovora. To što pregovori i nisu održani u
Rambujeu i Parizu, ne znači da od njih treba odustati.
Narodna
skupštine Srbije je dana 23. marta 1999. godine na svojoj sednici,
zakazanoj povodom zahteva da se razmeste NATO trupe radi sprovođenja
političkog sporazuma o samoupravi na Kosovu i Metohiji, koji još
nije postignut, niti dogovoren i usaglašen sa svim nacionalnim
zajednicama koji žive na KIM i pretnji bombardovanjem naše zemlje i
naroda ako se odbije, donela sledeću odluku:
– Narodna skupština
Republike Srbije ne prihvata prisustvo stranih trupa na Kosovu i
Metohiji,
– Narodna skupština Srbije spremna je da odmah, po
potpisivanju političkog sporazuma o samoupravi o kome se dogovore i
prihvate ga predstavnici svih nacionalnih zajednica koje žive na
Kosovu i Metohiji, razmotri obim i karakter mađunarodnog prisustva
na Kosmetu radi sprovođenja tako postignutog sporazuma.
Skupština
Srbije je istoga dana razmatrala Izveštaj državne delegacije o
razgovorima u Rambujeu i Parizu i usvojila zaključke:
–
Narodna skupštine Republike Srbije najoštrije osuđuje pretnje
agresijom našoj zemlji i na- rodu i gomilanje NATO trupa na našim
granicama,
– Pretnje NATO pakta predstavljaju direktno kršenje
Povelje UN i ugrožavanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta
naše zemlje i gazi osnovne principe međunarodnih odnosa. Zahtevamo
od Saveta Bezbednosti da spreči kršenje Povelje UN, stavi na dnevni
red zahtev Vlade SRJ i osudi postupke NATO pakta,
– Narodna
skupština Republike Srbije prihvata Izveštaj delegacije Vlade
Republike Srbije o razgovorima u Rambujeu i Parizu. Delegacija je
delovala u skladu sa Zaključcima od 4. februara 1999. godine koje je
usvojila Skupština RS,
– Konstatuje se da da na razgovorima u
Rambujeu i Parizu nije postignut nikakav sporazum, jer posrednici
nisu našli načina da ubede delegaciju separatističkog pokreta da
sednu za isti sto sa Državnom delegacijom Srbije, pa razgovora dveju
delegacija nije ni bilo,
-Krivica za neuspeh ne može se pripisati
Državnoj delegaciji Srbije, koja je svo vreme insistirala na
neposrednom razgovoru. Krivica je na strani delegacije
separatističkog i terorističkog pokreta i na strani onih koji su
dozvolili takvo ponaašanje,
– Sporazum nije postignut zato što
je separatističko-teroristička delegacija Albanaca izbegavala
direktne razgovore, jer nije odustala od separatističkih ciljeva i
namere da kroz autonomiju stvore „državu u državi“,
–
Sporazum nije postignut i zato što Kontakt grupa insistirala na
predlozima kojima se poništava suverinitet i teritorijalni
integritet Republike Srbije i SRJ i time odstupala od svojih
temeljnih principa utvrđenih 29. januara 1999. godine, nedefinisanom
procedurom rada i odlučivanja u toku razgovora unosila konfuziju i
stvorila podlogu za podmetanja i falsifikate dokumenta koji nisu
nikad razmatrani ni usvojeni od strane Kontakt grupe u celini,
–
Papir kojim je potpisala separatističko-teroristička delegacija
Albanaca nije nikakav „sporazum“ nego njihov zahtev za „Kosovo
republiku“ sa parafima sponzora koji ih u tome podržavaju.
Falsifikat koji je postavljen kao sporazum nije dokument Kontakt
grupe, jer su se od njega ogradile pojedine članice Kontakt grupe.
To je kriminalni akt bez presedana u međunarodnim pravnim odnosima i
stvaranje alibija za nove pretnje i pritiske na našu zemlju. SAD su
se na ovaj način otvoreno stavile na jednu stranu i to diplomatski,
politički i vojno, stavljajući NATO pakt u savezništvo sa
separatistima i teroristima.
HAG
ŠALJE KARADŽIĆA U ZATVOR PUN UBICA I ISLAMISTA?! Tako su i
generala KRSTIĆA NAMESTILI ŠIPTARIMA koji su ga ZAMALO ZAKLALI!
Narodna
skupština Republike Srbije, ocenjuje da je Sporazum koji je
predložila i potpisala naša državna delegacija predstavlja krupni
doprinos političkom procesu rešavanja problema na Kosovu i Metohiji
mirnim putem. Potpisi članova naše delegacije, predstavnika svih
nacionalnih zajednica koje žive na Kosovu i Metohiji a to su: Srbi,
Crnogorci, Musimani, Turci, Romi, Goranci, Egipćani i predstavnici
albanskih partija koje su za zajednički život u ravnopravnosti,
potvrđuju suštinsku vrednost i značaj tog dokumenta. Ovaj sporazum
je u potpunosti na liniji principa Kontakt grupe, obezbeđuje široku
autonomiju Kosovu i Metohiji u okviru Srbije i SRJ, garantuje
suverenitet i teritorijalni integritet SRJ i Srbije i punu
ravnopravnost građana i svih nacionalnih zajednica.
Narodna
skupština RS izražava odlučnost Srbije da dođe do brzog, mirnog i
pravičnog sporazuma, da sila prava i pravde ućutka silu i nepravdu.
Istovremeno, Narodna skupština izražava jednodušnost u spremnosti
da branimo Srbiju i SRJ od savakog agresora, ma kako se on zvao i bez
obzira čime svoj zločin bude motivisao.
Dakle,
za vreme trajanja skupa u Rambujeu i Parizu u periodu od 6. februara
do 23. marta 1999. godine delegacije SRJ i Srbije s jedne strane i
Kosovskih Albanaca s druge strane, nisu zaključile niti potpisale
nikakav zajednički sporazum.
Istina
je, da je delegacija albanskih separatista potpisala predlog
sporazuma „Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosmetu“.
Ovaj predlog sporazuma nije potpisala delegacija SR Jugoslavije i
Srbije.
Dana
24. marta 1999. godine u 20. časova NATO pakt bez odobrenja Saveta
bezbednosti Ujedinjenih nacija počeo je agresiju na SRJ (Srbija i
Crna Gora), kako je navedeno u uvodnom delu.
Diplomatsske
aktivnosti za vreme
NATO agresije na SR Jugoslaviju
Dok
je trajala agresija NATO pakta na SRJ, u Pitsburgu u Nemačkoj u
blizini Bona, ministri Grupe-8 ekonomski najrazvijenih zemalja su
predložili dana 6. maja 1999. godine određena načela na osnovu
kojih bi rešenje kosovske krize moglo da bude postignuto.
Nakon
ovog skupa, Savet bezbednosti UN je dana 14. maja 1999. godine
usvojio Rezoluciju 1239 u kojoj iznova potvrđuje da je Kosovo deo
SRJ i iznova potvrđuje teritorijalnu celovitost i suverinitet svih
država u regionu.
NATO
nije uspeo da ubedi rukovodstvo Jugoslavije i srpski narod da moraju
da se povinuju uslovima iz ultimatuma od 23. februara 1999.godine
koji nosi naslov „Privremeni dogovor za mir i samoupravu na
Kosovu“, čak ni nakon 78. dana bombardovanja SR Jugoslavije.
Dana
2. juna 1999. godine predstavnik Finske Marti Ahtisari, kao
predstavnik Evropske Unije i bivši premijer Ruske Federacije Viktor
Čerdomirdin, su predstavili jugoslovenskim i srpskim vlastima tekst
s predlozima da se krene ka rešenju krize na Kosovu i Metohiji.
Sledećeg dana 3. juna 1999. godine ovi predlozi su prihvaćeni od
strane Vlada SR Jugoslavije i Srbije.
Beogradski
sporazum od 3. juna 1999. godine je predstavljao osnovu za usvajanje
Rezolucije 1244 SB UN, kojom bi pitanje Kosova i Metohije bilo
stvaljeno pod okrilje Ujedinjenih nacija, a svako buduće rešenje za
autonomiju Kosova i Metohije bilo bi zasnovano na načelima
suvereniteta i teritorijalne celovitosti SRJ i drugih država u
regionu, kao i u skladu sa pravnim poretkom Srbije.
Politička
i vojna misija UN biće uspostavljena na Kosovu i Metohiji u skladu
sa glavom sedam Povelje UN. Beogradski sporazum je potpisan u skladu
sa sporazumom iz Rambujea o načelima skupa u Rambujeu koja su
prethodno ustanovljena od strane Kontakt grupe. Prisustvo
bezbedonosnog i međunarodnog civilnog prisustva na Kosovu i Metohiji
zasnovano je na saglasnosti SRJ (Srbije i Crne Gore). Dakle, svako
dalje prisustvo bezbedonosnih snaga i civilnog međunarodnog
prisustva mora da bude uz saglasnost SRJ (Srbije i Crne Gore).
Prisustvo vojne sile i civilnih službenika UN ni na koji način ne
menja pravni status Kosmeta. Kosovo i Metohija je deo teritorije
Srbije pod upravom UN.
Francuz
Alen Dežame u Ujedinjenim nacijama kreće u akciju
Dana
4. juna 1999. godine francuki ambasador u UN Alen Dežame, dostavlja
generalnom sekretaru UN pismo gde navodi: „Imam čast da Vašoj
pažnji predstavim, u ime dvoje kopredsedavajućih Konferencije u
Rambujeu, Francuske i Velike Britanije, Sporazum iz Rambujea:
„Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu „. Bio
bih vam zahvalan ako bi ste tekst ovog pisma i njegovog dodatka
distribuirali kao tekst Saveta vezbednosti“. (citat dr. prof.
Haritosa)
Ovaj
falsifikovani dokument koji nije potpisala delegacija SRJ i Srbije ni
u Rambujeu, niti u Parizu, niti u Beogradu 2. i 3. juna 1999. godine,
Alen Dežame ga je nazvao „Sporazum“. Ovaj dokument takozvani
„Sporazum“ dobija dana 7. juna 1999. godine u UN šifrovani
broj u administraciji Ujedinjenih nacija „S/1999/648″. Taj
broj je dodat u Savetu bezbednosti UN nakon sklapanja Beogradskog
sporazuma između predstavnika SRJ i Srbije s jedne strane i Martija
Artisarija kao predstavnika Evropske Unije i Viktora Čerdomirdina
kao predstavnika Ruske strane dana 3. juna 1999.godine.
Tanjug/AP
Sporazum
koji je Francuz dostavio zajedno sa „Privremnim dogovorom o
miru i samoupravi na Kosovu“ generalnom sekretaru kao dodatak u
UN dana 4. juna 1999. godine nije potpisan od strane Vlada SR
Jugoslavije i Srbije. Navedeni dokument „Privremeni dogovor o miru
i samoupravi na Kosovu“ je kao ultimatum odbila Narodna
skupština Republike Srbije na skupštini koja je održana 23. marta
1999. godine, kako je napred detaljno opisano.
Dana
8. juna 1999. godine tekst nacrta Rezolucije SB UN o Kosovu je putem
medijske distribucije postao dostupan javnosti. U tom nacrtu u
nijednom delu ne pojavljuje se šifrovani broj (S/1999/648), niti
takozvani sporazum pod nazivom „Privremeni dogovor o miru i
samoupravi na Kosovu“.
OTKRIĆE
U CRNOJ GORI! NATO AGRESIJE NIJE BILO! Pre 20 godina bilo je:
„GAĐAJTE I NAS NISMO ŠUGAVI“! Milogorci, stidite li se vi
ičeg?
Sutradan,
na osnovu Beogradskog sporazuma od 3. juna 1999. godine Vlade SRJ i
Srbije su potpisale Vojni sporazum sa međunarodnim snagama
bezbednosti KFOR-om. Na osnovu tog sporazuma Vojska Jugoslavije je
počela da se povlači sa Kosova i Metohije. U isto vreme oružane
snage NATO I KFOR-a su počele da se razmeštaju na teritoriji Kosova
i Metohije.
Dana
10. juna 1999. godine usvojena je Rezolucija 1244 SB UN sa 14 glasa
za i jednim uzdržanim glasom od strane Kine. Tekst usvojene
rezolucije je samo delimično bio u skladu sa tekstom Beogradskog
sporazuma od 3. juna 1999. godine i s tekstom nacrta rezolucije koja
je distrbuirana 8. juna 1999. godine dan pre potpisivanja Kumanovskog
sporazuma.
Uvodni
deo rezolucije je u skladu sa Beogradskim sporazumom od 3. juna 1999.
godine, jer se Savet bezbednosti poziva na svoje ranije usvojene
rezolucije 1160 od 31. marta 1998. godine, 1199 od 23. septembra
1998. godine, 1203 od 24.oktobra 1998. godine i 1230 od 14. maja
1999. godine. Pozdravlja opšte principe o političkom rešenju za
kosovsku krizu koji su usvojeni 6. maja 1999. godine, pozdravljajući
što je SR Jugoslavija prihvatila dokument od 2. juna 1999. godine
(Beogradski sporazum). Savet bezbednosti ponovo potvrđuje
privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom
integritettu SRJ i drugih država regiona.
U
članu 10. Rezolucije 1244 koji je u skladu sa Beogradskim
sporazumom, piše da Savet bezbednosti ovlašćuje generalnog
sekretara da uspostavi međunarodno civilno prisustvo na Kosovu da bi
se obezbedila privremena uprava na Kosovu, pri čemu će narod Kosova
moći da uživa suštinsku autonomiju u okviru SR Jugoslavije.
U
stavu 2. Aneksa 2 Rezolucije 1244, piše da je odlučeno povlačenje
svih vojnih, policijskih i paravojnih snaga sa Kosova.
U
stavu 5. Aneksa 2 Rezolucije 1244 koji je u skladu sa Beogradskim
sporazumom, piše da se uspostavlja privremena administracija za
Kosovo kao dela međunarodnog civilnog prisustva pod kojim će narod
Kosova moći da uživa suštinsku autonomiju u okviru SR Jugoslavije
o čemu će odluku doneti Savet bezbednosti UN
Stavu
6. Aneksa 2 Rezolucije 1244, predviđa da se određenom broju
jugoslovenskog i srpskog osoblja dozvoljava povratak na Kosovu radi
obavljanja određenih funkcija.
U
stavu 7. Aneksa 2 Rezolucije 1244, piše da treba omogućiti povratak
svih izbeglica i raseljenih lica na Kosovu i Metohiji, a to znači i
proteranih Srba sa Kosova i Metohije. Povratak treba da obezbedi
UNHCR (Visoki komesar UN za izbeglice). Na kraju Rezolucije pod
oznakom „Drugi traženi elementi“ navodi se da broj osoblja iz
stava 7. Aneksa 2 Rezolucije se ograničava na stotine, ne hiljade.
Logičkim tumačenjem se dolazi do broja do hiljadu vojnika i
policajaca.
Deo
dokumenta pod naslovom „Privremeni dogovor o miru i samoupravi
na Kosovu„ koji je podmetnuo 4. juna 1999. godine Alen Dežame je
ubačen u članu 11. glavnog dela Rezolucije 1244 SB UN gde se
pojavljuje broj (S/1999/648) i to tačka 1. gde piše (misli se na
Savet Bezbednosti) „Odlučuje da će glavne odgovornosti civilnog
prisustva uključivati: 1. unapređenje uspostavljanja, do konačnog
rešenja, suštinske autonomije i samopuprave na Kosovu, uzimajući u
potpunosti u obzir aneks 2 i sporazume iz Rambujea (S/1999/648).
Dakle, ovde se koristi izraz „sporazume“ u množini, da bi se
neosnovano predstavilo stanje, kao da su u Rambujeu potpisna više
sporazuma. Istina je da delegacije SR Jugoslavije i Srbije nisu
potpisale nijedan zajednički sporazum sa delegacijom Albanskih
separatista. Dakle u članu 11. tačka 1. Aneksa 2 Rezolucije 1244
namerno se ne navodi pun naziv podmetnutog nepotpisanog dokumenat
„Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu“ sa jedinim
ciljem da Uprava UN na Kosovu može selektivno da primenjuje sadržaj
podmetnutog ultimatuma to jest „Privremeni dogovor o miru i
samoupravi na Kosmetu“ po šifrovanim brojem (S/1999/648).
Na
primer, u petom stavu Aneksa 2 Rezolucije 1244 SB UN, piše da će se
uspostaviti privremena administracija za Kosovo kao dela međunarodnog
civilnog prisustva, pod kojim će narod Kosova moći da uživa
suštinsku autonomiju u okviru SR Jugoslavije o čemu će odluku
doneti Savet bezbednosti UN. Međutim, u stavu 11 Rezolucije 1244 SB
UN, kada se govori o suštinskoj autonomiji na Kosovu, ne navode se
reči „unutar SR Jugoslavije“, već sporazumi iz Rambujea sa
navođenjem šifre (S/1999/648).
Na
osnovu svega napred navedenog, zaključujem da je Francuska uz pomoć
Englesza Robin Kuka, po prethodnom dogovoru i uz saglasnost
Amerike, Engleske i Francuske, izvršila prevaru prema SR
Jugoslaviji, organizovanjem pregovora u Rambujeu i Parizu,
upućivanjem ultimatuma SR Jugoslaviji i najzad usvajanjem podmetnute
Rezolucije 1244 SB UN.
Sve
ovo, na sledeći način:
1.
Francuski i engleski ministri Iber Vedrin i Robin Kuk, kao
kopresedavajući u Rambujeu i Parizu za vreme trajanja samita
dostavili su Vladi SR Jugoslaviji i Vladi Srbije, takozvani sporazum
a to je bio predlog pod nazivom „Privremeni dogovor o miru i
samoupravi na Kosovu“ koji je po svojoj sadržini predstavljao
ultimatum. Taj ultimatum je Vlade i skupštine SR Jugoslavije i
Srbije odbile na sednici Narodne skupštine Srbije dana 23. marta
1999. godine.
2.
Ono što Iber Vedrin i Robin Kuk nisu uspeli za vreme samita u
Rambujeu i Parizu sa takozvanim sporazumom tj ultimatumom, uspeo je
drugi francuski kriminalac Alen Dežame, koji je u to vreme obavljao
poslove ambasadora u Ujedinjenim nacijama. On je dana 4. juna 1999.
godine dostavio pismo generalnom sekretaru SB UN, u vidu sporazuma sa
prilogom dokumenta pod nazivom „Privremeni dogovor o miru i
samoupravi na Kosovu„ a to je isti dokument koji je po sadržini
predstavljao ultimatum koji Vlade SRJ i Srbije odbacile,
3.
Treći francuski kriminalac Bernar Kušner, kao specijalni
predstavnik Generalnog sekretara SB UN, počinje sa sprovođenjem
podmetnute rezolucije 1244 donošenjem Uredbe broj 1999/1 dana 25.
jula 1999.godine koja se odnosi na ovlašćenja privremene uprave na
Kosovu.
Posledice
pogrešne primene Rezolucije 1244 SB UN od strane Privremene uprave
misije Ujedinjenih nacija na Kosovu i Metohiji (UNMIK).
Privremena
admnistracija UN je pogrešno počela sa sprovođenjem Rezolucije
1244 SB UN ignorišući suverena prava Srbije na sledećim primerima:
Dana
25. jula 1999. godine specijalni predstavnik Generalnog sekretara
Bernar Kušner donosi Uredbu broj 1999/1 kojom se regulišu
ovlašćenja Privremene uprave na Kosovu. Ovom uredbom se određuje
da sva zakonodavna i izvršna vlast u vezi s Kosovom, uključujući i
pravosuđe u nadležnosti je UNMIK- a sprovodi je specijalni
predstavnik generalnog sekretara osvedočeni neprijatelj srpskog
naroda Bernar Kušner. UNMIK je ovom uredbom ovlašćen da upravlja
svom pokretnom i nepokretnom imovinom. Tu spadaju novčana sredstva,
bankovni računi i slično što pripada SR Jugoslaviji i Srbiji, a
nalazi se na teritoriji Kosova i Metohije.
Ova
uredba je u suprotnosti sa stavom 5. Beogradskog sporazuma a to je
Dodatak broj 2. Rezolucije SB UN 1244, u kome piše, da u cilju
uspostavljanja autonomije Uprava UN za Kosovo i Metohiju mora da
postupa u skladu sa pravnim poretkom SR Jugoslavije i Srbije.
Septembra
meseca 1999. godine specijalni predstaanik generalnog sekretara UN
francuski kriminalac Bernar Kušner, promoviše terorističku UČK u
Kosovski zaštitni korpus. Formiranje ovog korpusa je u suprotnosti
sa slovom i duhom Beogradskog sporazuma i sadržinom Vojno-tehničkog
sporazuma iz Kumanova.
Dana
19. maja 2001. godine specijalni predstavnik UN na Kosovu i Metohiji
Hans Hakerup, donosi Uredbu broj 2001/9 o „Ustavnom okviru za
privremenu samoupravu na Kosovu“. U ovom ustavnom okviru
uspostavljaju se privremene institucije samouprave. To su, Skupština
Kosova, Vlada, Predsednik Kosova, sudovi i druge privremene
institucije samopuprave.
Privremene
institucije samouprave će imati ovlašćenja da vode međunarodnu
politiku kao i pregovore za postizanje finalnog sporazuma sve u
kordinaciji sa specijalnim predstavnikom UN. Sve predviđene
institucije su u suprotnosti sa Beogradskim sporazumom.Ove
institucije su navedene u tekstu „Privremeni dogovor o miru i
samoupravi na Kosovu“ koji je po svojoj sadržini ultimatum,
koji Vlade i skupštine SRJ i Srbije nisu prihvatile, a isti takav
tekst pod istim nazivom, francuski kriminalac Alen Dežame je
bespravno dostavio generalnom sekretaru UN dana 4. juna 19999. godine
kao nepotpisani „Sporazum iz Rambujea“ kao i dodatak tojest
tekst „Privremeni dogovor o miru i samoupravi na Kosovu“, koji
u SB UN dobija šifru S/1999/648.
Dana
9. juna 1999. godine je ovaj tekst ubačen u predlog teksta
Rezolucije 1244 koja je usvojena sutradan 10. juna 1999.godine na
sednici Saveta bezbednosti UN sa 14 glasa za i jednim uzdržanim
glasom Kine.
Dana
17. marta 2004. godine Albanski separatisti su izvršili pogrom Srba
na KIM, ubili više desetina Srba, proterali preko 4000 Srba,
zapalili manastire, crkve, stambene objekte.
Četiri
godine kasnije, 17. febrara 2008. godine Skupština Kosova kao
privremena institucija, donosi deklaraciju kojom Kosovo proglašava
državom, protivnu slovu i duhu Beogradskog sporazuma i Rezoluciji
1244 SB UN.
Polovinom
aprila 2008. godine Skupština kao privremena institucija Kosova
donosi takozvani Ustav Kosova, koji stupa na snagu 15. juna 2008.
godine, protivno slovu i duhu Beogradskog sporazuma i Rezoluciji 1244
SB UN.
fotomontaža
Decembra
meseca 2018. godine „Skupština“ kao privremena institucija
separatista sa Kosova, donosi Zakon o formiranju vojske Kosova,
protivnu slovu i duhu Beogradskog sporazuma i protivno Rezoluciji
1244 SB UN.
Dana
21. novembra 2018. godine takozvana „Vlada Kosova“, kao
privremena institucija, donosi Odluku o uvođenju takse za uvoz robe
iz Srbije i Federacije BiH, protivno slovu i duhu Beogradskog
ssporazuma i protivno Rezoluciji 1244 SB UN .
Dana
7. marta 2019. godine takozvana „Skupština Kosova“ donosi
Platformu za dijalog o konačnom pravno obavezujućem sporazumu za
normalizaciju odnosa između tzv. „Republike Kosova“ i
Republike Srbije.
Svetlana
Petrušić, novinar i publicista u svojoj knjizi „Kosovo i Metohija
od države do logora „s pravom poručuje „Kosovo i Metohija je
obaveza svakog Srbina, bilo gde da je i bilo u kom vremenu da je.
Kosovo i Metohija je obaveza srpske države i prvorazredni državni i
nacionalni interes“.
Na
osnovu svega napred navedenog predlažem sledeće:
Da
Vlada Republike Srbije sa Vladom Ruske federacije zatraži ukidanje
Rezolucije 1244 SB UN od 10. juna 1999. godine i dostave obrazloženi
predlog Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, radi donošenja nove
Rezolucije koja bi bila zasnovana jedino na Vojno-tehničkom
sporazumu u Kumanovu i Beogradskom sporazumu od 3. juna 1999. godine
koji su potpisali u ime Evropske Unije Marti Ahtisari, u ime Ruske
federacije Viktor Čerdmirdin i u ime SR Jugoslavije Slobodan
Milošević.
Pratite
nas na društvenim mrežama
Filed under: AKTUELNO, Srpske Novine, Vesti | Leave a comment »