Šta se, zapravo, događa? Otkud tolika otpuštanja u svetu? U čemu je
problem? Kakva sad kriza? Ko je napravio krizu? Koliko će kriza da
traje? Gde je Srbija u svemu tome? Šta da radi mali čovek? Sve su ovo
pitanja koja muče običnog čoveka, bez obzira gde živi. Poseban problem
je ako taj mali i običan čovek živi u Srbiji. Njemu ništa nije jasno.
Niti se država trudi da mu objasni. Niti se u stručnoj javnosti
organizuju rasprave o svetskoj ekonomskoj krizi. Ništa. Kao da nas to
uopšte ne dotiče. Kao da je Srbija na drugoj planeti. Guverner je
otišao najdalje u obmani javnosti. On je uplašenim građanima rekao –
mirno spavajte!
Svetski ekonomski požar bukti i preti da potpuno uništi svetsku
ekonomiju, dok vlast u Srbiji duboko veruje da to nije njihov problem i
nastavljaju da gramzivo pljačkaju preostalu društvenu i državnu
imovinu. Neoliberalni teoretičari nastavljaju i dalje da naplaćuju od
države svoje konsalting usluge za propalu ideologiju, koju su svi
odbacili na smetlište istorije kao nakaradni projekat. Samo vlast u
Srbiji nastavlja da sprovodi taj pakleni neoliberalni koncept
uništavanja sopstvene države i sopstvenog naroda. Čuveni guverner FED-a
Alen Grinspen, koji je upravljao najvećom institucijom za štampanje
dolara u periodu 1987-2006, koji je bio neprikosnoveni kreator
deregulacije tržišta i koji je smislio hipotekarnu prevaru, izjavio je
pred Kongresom da se kaje i da je pogrešio.
Izgovorio je to 83-godišnji starac, izgovorio je nešto što vam
nikada nijedan srpski političar nikada neće izjaviti. Naravno, ne treba
da budemo sentimentalni prema Alanu Grispenu, jer je on sve radio
planski i uz dogovor sa vlasnicima FED-a. Centralna banka Amerike je
privatna banka u vlasništvu trinaest porodica. Sve što je Grinspen
radio bilo je deo najveće civilizacijske prevare, koja je nastala 1971.
godine kada je napušten zlatni standard i kada je dolar prihvaćen kao
opšte platežno sredstvo u svetu. Nije se, dakle, radilo o nikakvoj
slučajnoj grešci, nego o organizovanoj prevari, gangsterskoj pljački,
koja se razlikovala od banditskog pražnjenja trezora banaka od strane
odmetnika Boni i Klajd samo u tome što su ovu pljačku osmislili i
vodili, koristeći državne resurse i funkcije, najbogatiji ljudi planete
i što su se, istovremeno, pljačkale sve banke sveta. Svakako, razlika
je još bila u tome što ovi nisu nosili marame preko lica. Sve je rađeno
prema zakonu. Evo još jedne sjajne poštapalice za kriminalce na vlasti
koji su, donoseći kriminalne zakone, zapravo radili po zakonu. Učestale
krize koje su izbijale osamdesetih godina, pogotovo ona iz 1987. i
1989. godine, jasno su pokazivale da u tom neoliberalnom konceptu nešto
temeljno ne valja i da će, ukoliko se bude nastavila takva politika
štampanja dolara, SAD upasti u veliki problem. Međutim, period
1990-2000 obeležen je novim tehnologijama, posebno komercijalnom
upotrebom PC računara i mobilnih telefona, tako da su SAD dobile veliku
mogućnost da u toj deceniji, koristeći se takvom konjukturom novih
tehnologija, izvrše radikalan zaokret, naprave sistemske reforme i
izbave se iz nadolazeće krize. Ništa od toga se nije urađeno. Naprotiv,
pohlepa političke oligarhije i japijevaca sa Vol Strita, gramzivost
koju niko nije mogao da kontroliše, bahati primitivizam milijardera,
korupcija političke kvazielite i potkupljivost širokih narodnih masa,
koji su živeli na kredit, preko svojih mogućnosti, koji su decenijama
više trošili nego što su proizvodili i koji su verovali u američki san
da se na brzaka može doći do holivudskog uspeha, sve je to dovelo do
stanja da su dugovi rasli geometrijskom brzinom i da su svi odgovorni
zatvarali oči pred dolazećim finansijskim cunamijem.
I cunami je došao. Prvo se pojavio 2001. kada su propali Enron,
Wordco, Tyco i ostale fantomske kompanije. Nešto se moralo promeniti.
Država je pravila sve veće deficite, građani su se sve više zaduživali,
proizvodnja je bežala iz SAD, usluge su se uvećavale u BDP, sve više
hartija bez vrednosti se kotiralo na berzama i niko se ozbiljno nije
bavio kalkulacijom. Neka ide dok ide, rekao je jedan čuveni
neoliberalni fundamentalista. Neizbežni krah tog koncepta je odložen
novom prevarom. Ta nova prevara se zvala- hipotekarni krediti. Alan
Grnispen je tu prevaru smislio. Oborio je kamate na kredite,veštački
naduvao rast cena nekretnina i pothranio gramzivost bankarski
proždrljivih ajkula. Veštačkim rastom cena nekretnina oslobođen je
prostor za nova zaduživanja već prezaduženih građana. Građani su naseli
na ovaj mamac i počeli su masovno da uzimaju kredite, verujući da će
još veći rast nekretnina stvoriti prostor za uzimanje novih kredita.
Tako se gradila piramidalna kula od laži i prevara. Privreda se
pokrenula. Izbegnuta je recesija. Počelo je godišnje da se pravi dva
miliona stambenih jedinica. I to je trajalo nepune tri godine. A onda
je tržište nekretnina u SAD-u stalo. Prevaranti sa Vol Strita su
smislili novu špekulaciju. Lepo su upakovali šuplje hipotekarne kredite
i preprodali ih ostalom svetu. Svetski finansijski moćnici upecali su
se na bačenu udicu. Razjapljenih usta progutali su sve hedž fondove.
Tražili su još. Prevaranti sa Vol Strita su likovali. Počeli su da
pakuju stotine milijardi praznih hipotekarnih kredita. Jagma je bila
ogromna. Profesionalni investitori su privlačile milione malih ulagača.
Svi su žudeli za velikim zaradama u kratkom periodu. Što veća zarada za
što kraće vreme. Tako se mehur od finansijske sapunice naduvao.
Predsednici kompanija i banaka su merili u kratkom vremenu sve veći
uspeh i odmah sebi ispalaćivali bonuse, jer su znali da sve to na duži
rok mora da pukne. I to se najzad i desilo.
Najpre je tržište nekretnina potpuno stalo 2005., da bi 2006.
počelo polako da pada. Cene nekretnina su počele da padaju iz nedelje u
nedelju, banke su ostale bez likvidnih sredstava, kamatne stope su
počele da skaču, korisnici kredita nisu mogli da otplaćuju te velike
kamate i počeli su da vraćaju kupljene kuće bankama, banke su dobile
veliki broj kuća sa kojima nisu mogle da dođu do gotovog novca, počeli
su masovno da nude vraćene kuće na prodaju i onda je, usled velike
ponude i male tražnje, tržište nekretnina propalo. Krah se desio 9.
avgusta 2007. godine. Prezaduženi građani su se oslobađali nekretnina
tako da je već za nekoliko meseci bilo vraćeno dva miliona kuća. Danas
u SAD ima 7,4 miliona praznih stambenih jedinica. Počele su da pucaju
banke početkom proleća 2008. Prva je pukla Bern Sters, a onda redom
ostale. Kriza iz hipotekarnog sektora prenela se na finansijski sektor.
Iz nedelje u nedelju su bankrotirale najveće svetske finansijske
kompanije. Nakon preuzimanje Feni mej i Fredi meka od strane države
postalo je jasno da je đavo odneo šalu.
Američki političari i dalje lažu svoje građane. Oni nikako da izađu
sa pravom cifrom ukupne dubioze. Svi statistički izveštaji se
falsifikuju. Prema mojim proračunima ukupna dubioza je 120.000
milijardi dolara. Samo na hipotekarnim kreditima dubioza je 15.000
milijardi dolara. Samo na karticama građani duguju 5.000 milijardi
dolara. Ukupno na svim svetskim berzama okreće se oko 700.000 milijardi
dolara hartija bez vrednosti. Ukupan BDP planete ove godine jedva će
dostići 60.000 milijardi dolara, a ukupna količina zlata od 150.000
tona pokrivena je, računajući današnje cene za uncu zlata, sa 4.500
milijardi dolara. Kada Kongres i Senat danima raspravljaju kako i kome
da odobre 700 milijardi dolara, onda je to tragično smešna cifra kada
znamo sve gore iznete podatke. Isti je slučaj sa autoindustrijom,
pokušaj oživljavanja tri mrtvaca iz Detroita, koji traže 34 milijarde
dolara, kojima se pokušava da odobri 14 milijardi dolara, dok su oni u
dubiozi oko 1.000 milijardi dolara. Još strašnije je što su oni pojeli
penzione fondove svojih penzionera, koji to ne znaju i koji misle da
imaju kapital za stare dane, dok, zapravo, imaju samo knjigovodstveni
podatak. Samo kompjuterski broj. Realnih para više nema. Pokušaj Bele
kuće da nekako spasi propast dolara je opasan posao, jer oni svetski
finansijski požar gase novim štampanjem dolara. Gase požar cisternama
benzina. Prosto je neverovatno da ne znaju da pronađu pravo rešenje.
Odnosno, možda i znaju, ali se plaše jer je to bolno rešenje za naciju
koja je decenijama kljukana prevarama i lažima. Bolan je za naciju,
dakle, sam čin otrežnjenja. I umesto to da usledi odmah, ovakvim
doziranjem nevolja će se još više produbiti. To će se najbolje videti u
godinama koje dolaze. I zato predviđam da će kriza biti bolna, teška i
dugačka.
Profesor Štiglic je rekao da pre kraja 2011. ne treba da se nadamo
nekom oporavku. Ali uvaženi profesor nije izneo koje je trajno rešenje
problema. On se više bavio uzrocima koji su doveli do krize, nego
načinom prevazilaženje galopirajuće krize. Socijalizacijom gubitaka i
nacionalizacijom propalih banaka i finansijskih kompanija neće se ništa
postići. Država može da podržavi čitavu privredu SAD-a, ali se problem
neće rešiti. Problem nije u preuzimanju posrnulih kompanija, nego u
zaustavljanju štampanja dolara. Kada državni funkcioneri kažu da će se
intervenisati na tržištu iz budžeta, onda je to laž jer je budžet
godinama u deficitu i u njemu nema para. Jedino se može intervenisati
štampanjem novih dolara, ali to je kao da narkomanu povećavate dozu da
bi ga izlečili. Štampanjem dolara će se potpuno uništiti dolar. Tako će
nestati dolar. I valute imaju svoje rođenje, mladost, zrele godine,
starost i smrt. Ponekad smrt dođe prerano. Štampanjem dolara se ubija
dolar. I možda je to strategija Vol Strita da potpuno obezvredi dolar i
tako poništi svoje dugove. Napraviće se nova valuta, recimo, Amer koja
će imati zlatnu podlogu. Svetski monetarni sistem će se promeniti.
Zlato će ponovo postati svetski novac. Ko bude imao zlata, taj će se
brzo uklopiti u novi svetski monetarni poredak. Ko ne bude imao zlata
biće pretvoren u roba. Naše rezerve zlata su beznačajne. Kada sam
predlagao da se umesto 2,18 odsto deviznih rezervi više od 65 odsto
drži u zlatu i srebru, nadobudni neoliberalni talibani, koji ništa ne
znaju o finansijskim tržištima, novcu i zlatu, sprdali su se i hvale se
kako naše devizne rezerve drže, kako kažu, kod prvoklanih svetskih
banaka. Koje se nalaze u SAD i EU, odnosno na tržištima gde najveći
svetski finansijski požar besni. Šta ako naše devize izgore u tom
požaru? Kako onda dalje? Kako prevazići krizu? Šta raditi? Imamo li
rešenje? Imamo. Objasniću ga u sledećem tekstu.
|