Žuta bajka dostavila Zvezdana Scott iz „Nova srpska politička misao“

Samo smeh Srbina spasava

Žuta bajka

PDF Štampa El. pošta
Ljubiša Spasojević
subota, 31. oktobar 2009.
Bilo je to u nekoj zemlji čuda na brdovitom Balkanu,
Mnogi su verovali u bajku o boljem životu u evropskom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji gladnih na brdovitom Balkanu,
Verovali su da će ih Evropa nahraniti u jednom danu.

Verovali su u Šengen beli,
Bili su gladni i laži su jeli,
Krčala su im ta prazna creva.
Al‘ nije to važno kada se sneva,
I kada život neće da čeka,
Da bude dostojan gladnog čoveka.

Bilo je to u nekoj zemlji gluvih, na brdovitom Balkanu,
Gde nisu čuli istinu kako vrišti u svakom danu.
Bilo je to u zemlji Te Ve šema,
Gde je sve lepo i nema problema.

Bilo je to u zemlji čuda, gde su imali oči, a bili slepi,
Gde život je bedan, ali obećavaju da doći će onaj lepi,
Gde ima krize, ali je to naša šansa,
Da sa Evropom se učvrsti romansa.

Bilo je to u nekoj zemlji koja je bila sve manja,
I koja je bila sve manja što se više klanja.
Bilo je to u zemlji gde su nekad živeli heroji,
A sada se svako svoje senke boji.

Bilo je to u zemlji zombija i ameba,
Lepog života, iz kontejnera hleba,
Haške pravde i pobijenih beba,
Zbog Evrope sve to zaboraviti treba.

Pravdu su tražili, prste sekli.
Što ih je tištalo, to su rekli.
I bilo je to čudo od tri dana kraće,
Jer važnije su parade tople braće.

Bilo je to u zemlji sa četiri stuba,
Kad zemlja je već pala preko ruba.
Bilo je to u zemlji prezaduženih i kredita,
Demokratije, tranzicije i neizbežnog mita.

Bilo je to u zemlji socijalno odgovorne Vlade
Gde milijarde nestaju, a samo sirotinja krade
Bilo je to u zemlji bratstva – ambasadora, vođa i tajkuna
Gde kada kap prelije čašu, bukne buna.

I sve nestane u jednom danu.

// limitNum)
{
limitField.value = limitField.value.substring(0, limitNum);
}
else
{
limitCount.value = limitNum – limitField.value.length;
}
}
// ]]>

Pošaljite komentar
[ Početna strana ]

Komentar na kritiku Komisije internacionalnog sajma knjiga u Beogradu

Dali su knjige kvalitetne ne odredjuje neka komisija već to odredjuje tržište. Ono što nije dobro to se ne kupuje pa će na taj način pijaca regulisati kvalitet. Standardizacija je preporučljiva kod školskih udžbenika, naučne kao i administrativne literature!
Kad je već ova komisija sebi uzela za pravo na merodavnost i kompetenciju procenjivanja kvaliteta knjiga onda je trebala biti konkretnija a u kritici odmerenija. Veliki joj je minus da nije posvetila ni reči o uslovima pod kojim se pišu i štampaju knjige ojadjenoj zemlji i ojadjenom društvu. Činjenica je da te knjige većinskim delom nastaju zahvaljujući upornosti i žrtvovanju autora koji u stvari i financiraju štampanje svoje knjige odvajajući često novac od sopstvenih usta. Ako je neki nedostatak za kritikovati onda je to nepostojanje institucija koje se brinu o kvalitetu dodeljujući novčanih nagrade za kvalitetna dela kako nebi išlo sve na teret autora bez i trunke organizovane financijske pomoći putem novčanih nagrada od strane ministarstva a i od drugih kompetentnih medija.
Mislim da je više nego nefer kritikovati stvaraoce a ne govoriti o uslovima pod kojima ta dela ugledaju svet.
I u ovoj grani su naše merodavne institucije kaotične kao što je to slučaj i u svim ostalim granama. Zašto bi ovde bilo drugačije?
Dušan Nonković-urednik Glasa Dijaspore

Мали број квалитетно урађених књига

Фото Ж. Јовановић

Радна група Министарства културе за анализу, професионални развој и перманентну едукацију у издаваштву, истражујући домаће издаваштво на основу статистичких података и узорака књига, дошла је до закључка да је домаће издаваштво у великој кризи која се огледа у одсуству квалитетних издања и доминацији комерцијалних издавача којима је књига роба, а не културно добро и који не поштују неопходне стандарде при изради књиге.

Говорећи у оквиру пратећих активности Београдског сајма књига представници ове Радне групе су дошли до запањујућих резултата да више од 90 процената књига нема чак ни уредан импресум.

Остављајући по страни чињеницу да се целокупно српско издаваштво налази у једном вакууму, јер не постоји ни Закон о издаваштву, озбиљно конституисано и организовано удружење издавача,

Радна група је покушала да релативно објективно истражи „где је тренутно домаће издаваштво”.

При томе су представници Радне групе наилазили на случајеве да у књизи нема године издања, да име преводиоца тек код оних заиста добрих издавача залута у импресуму, главни уредник, ликовни уредник, графички уредник, опрема књиге наводе се под најразличитијим називима.

Из тога су закључили да издавач не разуме довољно шта су уређивачки стандарди када се ради једна књига и да би добра емпиријска анализа требало да покаже да ли издавачи поседују писане стандарде којих се држе или је све препуштено „слободном ходу”.

Чланови Радне групе су скренули пажњу на многобројне проблеме домаћег издаваштва: непостојање законске регулативе и јасних процедура и правила у издаваштву, постојање старих језичких еталона према којима не може да се равна савремени књижевни језик, непостојање удружења издавача које би сарађивало са Међународном асоцијацијом издавача, затворене књижаре и недоступност књига потенцијалним читаоцима, непостојање јединствене цене књиге.

„Идеја Министарства културе јесте да се направи листа препорука како постојећи проблеми могу бити решавани и да се утврди какав је стваран производ издаваштва да би држава могла да се орјентише и обезбеди одређена средства за помоћ издавачима”, казала је чланица Радне групе Анка Јакшић.

Фото Ж. Јовановић

Она је при томе наглсила да један такав инструмент, потпомогнут значајним државним средствима, треба да послужи да се награђују најбољи програми, издавачи, уметничке праксе и да се не сме дозволити да лоша књига буде хваљена као изврсно урађена или да лош издавачки програм добије исти простор у јавном мнењу као и добар.Као значајан проблем чланови Радне групе су издвојили и непостојање никаквог институционалног облика стручне обуке и усавршавања за људе који хоће да се баве издаваштвом, па су сходно томе предложили да се установи један центар за сталну обуку и иновације у издаваштву.

„Важно је и да утичемо на културу читалаца да када узму у руке књигу препознају да ли је она добро урађена, јер је спроведено истраживање Александра Дракулића и Народне библиотеке Србије показало да је читалачка култура на ниском нивоу”, оценила је Јакшићева.

Она је навела да према статистици више од 9.000 људи у Србији се бави издавањем књига, али према критиријумима Радне групе постоји око 285 професионалних издавача, који годишње издају 10 и више књига.

Према тим подацима ове године је објављено 13.200 нових наслова, око 30.000 наслова је тренутно у оптицају у Србији, док најбоље снабдевене књижаре у Србији једва да могу да понуде четвртину расположивих књига.

Директор „Паидеие” Петар Живадиновић је у име издавача предложио ближу сарадњу Радне групе и издавача, формирање покретне дистрибуције као начин да се сузбије нелегална трговина књигом и да се стварна ситуација са издаваштвом предочи политичарима који одлучују.

 

Танјуг
[објављено: 31/10/2009]
stampanje posalji prijatelju

 

Gospodine Mićunoviću i saradnja sa Haškim tribunalom

Gospodine Mićunoviću, gde Vam je savest i o kakvim se ovde tobožnjim pravilima govori. Pa akteri tog suda u Hagu će kad tad doći i sami pred sud pravde zbog svoje nepravde, neuravnoteženosti i jednostrano izbalansiranosti deleći pravdu po političkim nalozima i jednostranim interesima! Sud koji sudi srbima a pušta takve poput Orića i nemu sličnih, moraće jednog dana odgovarati za svoju pristrastnost a pogotovo za pasivnost kad je u pitanju zločin poput trgovine ljudskim organima!
Dušan Nonković-Glas Dijaspore

O korektnosti Gospodje Liht povodom intervjua o dočeku Gospodje plavšić – orginalni intervu može su ptočitati u produžetku komentara

O korektnosti Gospodje Licht moglo bi se tek onda govoriti kad bi barem jednom rečju napomenula da je Haški sud jednostrano instalirani sud koji ima politički zadatak da podvine Srbiju u smislu nove kolonijalne zemlje. Kogod je i malo politički verziran, a G. Licht to jeste onda mora znati da je sud u Hagu veštačka tvorevina i da su njegove metode krajno nepravedne, neuravnotežene i jednostrano izbalansirane!
Primera radi, Svaka osoba pa i institucija a pogotovo sud snose odgovornost ako odbiju pružanju pomoći životno ugroženim osobama i morale bi u tom slučaju i same da se nadju pred sudom zbog namerno propuštene pomoći sa posledicom smrti. Znati da je nekom život ugrožen i znati da mu se može pomoći a to neučiniti, ne pružiti pomoć, čak je i zakonski definisano, je u najmanju ruku, ubistvo iz nehata! Miloševiću ta pomoć nije pružena. Da podsetim, po svim sudskim pravilima važi jedna osoba za nedužnom, nevinom, sve dok mu se tome suprotno ne dokaže. Po mojem taj Haški sud nije ništa drugo do atrapa korektnog suda! Prema tome i ova, g. Lict je tendeciozno definisala svoje odgovore jer pitanje svih pitanja nije dočekati i kako dočekati g. Plavšić već je pitanje svih pitanja dali je taj sud korektan i dali se opravdano može zvati sudom!? Sud koji sudi samo srbima i to papreno a pušta na slobodu takve poput Ramuša i Orića ne zasluzuje da se tituluje kao sud. Jednog dana će se sigurno i tim akterima tog suda suditi za učinjene propuste sa smrtnim posledicama i pasivnosti kad je u pitanju zločin poput trgovine ljidskim organima!
Dušan Nonković-urednik Glasa Dijaspore

 

ИНТЕРВЈУ: Соња Лихт

Плавшићева у Београду није дочекана као хероина

Фото Л. Адровић

„Пуштање на слободу Биљане Плавшић произвело је различите закључке и емоције у вези са Хашким трибуналом. Управо људи који сматрају да је неопходно да тај суд функционише сада постављају питање зашто је она уопште изашла из затвора, као да то није одлука тог истог суда. Она је одлуком суда слободни грађанин и може да иде где год хоће. За мене је једино значајно да је изашла пред суд и да је одслужила казну за веома тешка дела”, каже за „Политику” Соња Лихт, председница Београдског фонда за политичку изузетност.

Коментаришући дочек који је у Београду бившој председници Републике Српске приредио премијер РС Милорад Додик она истиче да је то Додиково право и оцењује да је од доласка Плавшићеве направљен непримерено значајан догађај. „Мени је важно како се понашају посленици моје државе, а очигледно су се они понели према томе као према потпуно приватном догађају”, рекла је она.

Може ли то бити Додикова сасвим приватна ствар с обзиром на његову функцију?

То није питање за нас, већ пре свега за јавност у РС и питање Додикове политичке садашњости и будућности. Не мислим да је наша држава могла то да забрани, нити је требало да забрани, нити је требало да се на било који еуфоричан начин односи према томе.

Тај дочек је, ипак, био у Београду. Имате ли утисак да су овдашње власти прећутно подржале Додиков потез?

Не. То се не би могло закључити на основу елемената догађаја којима располажемо. Додик има право да дође у Београд и да ту дочека било кога. Биљана Плавшић је осуђена пред Хашким трибуналом и суд је одлучио да је после две трећине одслужене казне пусти на слободу, што је редовна процедура у скандинавским земљама где је она и служила казну.

Мислите, дакле, да су наши званичници исправно поступили?

Да. Не верујем да су могли другачије да поступе. Шта да раде, да јој одузму држављанство? Имају ли право на то?

Како разумете изјаву министра Расима Љајића да Београд због међународне заједнице мора да буде опрезан у односима са Плавшићевом? Да ли то заиста може да нам штети?

Министар Љајић је у овом тренутку најкомпетентнији кад је реч о односу са Хашким трибуналом. Наравно да би могло да нам штети да је њој овде приређен дочек као да је хероина. Иначе, мислим да је непримерено дочекати као хероја иједног човека који је на било који начин био повезан са таквим злочинима. Подсећам да је Насер Орић у Сарајеву дочекан као херој, што се овде није десило са Биљаном Плавшић.

Какву је поруку Додик послао људима који живе у РС и Федерацији БиХ слањем државног авиона за Плавшићеву?

Додик је њу и испратио у Хаг и имао је са њом једну врсту политичке комуникације која му је у том тренутку нешто значила. Видећемо какве ће дугорочне утицаје то имати на његову каријеру и на ситуацију у БиХ, али могу да спекулишем да му је можда овај потез, у сусрет веома озбиљним одлукама, био потребан да би показао да ни на који начин неће да доводи у питање оно до чега је људима у РС очигледно стало, а да истовремено размишља и о будућности не само РС већ и Босне у целини.

 

А. Маринковић
[објављено: 30/10/2009]
stampanje posalji prijatelju

 

Plakat, POZIVNICA NA PROMOCIJU KNJIGA: PRIČE BOJE VATRE I KNJGE „STIGMA“ – Radi se o veoma interesantnim knjigama vrednih za dalje preporučivanje – POSETITE BEOGRADSKI SAJAM KNJIGA!

Plakat_pozivnica

Einladung zur Konferenz 14.11.09, Krefeld: Faschismus – ewiggestrig und doch modern ?

Faschismus – ewiggestrig und doch modern ?


Bildmontage: HF

13.10.09
Netzwerkwww.scharf-links.de

SoKo-Konferenz zur antifaschistischen VerständigungAm Samstag, dem 14. November 2009, findet in Krefeld eine Konferenz der Sozialistischen Kooperation (SoKo) www.sozialistische-kooperation.de zum Thema  „Faschismus – ewiggestrig und doch modern ?“ statt. Sie soll dazu dienen, eine Verständigung für einen zeitgemäßen Antifaschismus zu befördern.

Voraussichtliche Dauer: 10 h bis 18 h (incl. eine Stunde Mittagspause).
Veranstaltungsort: Krefeld, DIDF-Haus, Bleichpfad 54
Anfahrt: Mit dem ÖPNV bis Haltestelle Krefeld, Rheinstraße

Interessenten bitten wir ausdrücklich um Anmeldung unter:
info@sozialistische-kooperation.de

Die Tagung wird in drei thematische Blöcke plus einem Sonderteil gegliedert sein.

I. Wurzeln des Faschismus

Referat: „Reaktionäre Strömungen früher und heute“ (20 Min.)
Es referiert: Horst Hilse (SALZ-Köln, SoKo).

Referat: „Ideologische Kernelemente faschistischen Bewusstseins“ (20 Min.)
Es referiert: Edith Bartelmus-Scholich (scharf-links, SoKo).

Diskussion: ca. 60 Min.

II. Analyse und Definitionsfragen: „Faschismus“ und „Neofaschismus“

Referat: Definitionen und Abgrenzungen (20 Min.)
Es referiert: Prof. em. Helmut Dahmer (Publizist, Wien)

Referat: „Neofaschismus in Europa – Strategien und Organisationen“ (20 Min.)
Es referiert: Prof. em. Wolfgang Dreßen, (Leiter der Düsseldorfer Arbeitsstelle Neonazismus a.d. FH Düsseldorf, Mitglied im Landesvorstand der Partei ‚Die Linke.‘)

Diskussion ca. 60 Min.

III. Aufgaben des antifaschistischen Kampfes

Referat: Die bürgerliche Öffentlichkeit mobilisieren (15 Min.)
Es referiert: Ulrich Knur (Krefeld)

Referat: Neue Bedingungen alter Kampf: die Arbeit d. VVN (15 Min.)
Es referiert: Kurt Heiler (VVN-Aachen).

Referat: Konzeptionen der autonomen Antifa (15 Min)
Es referiert: n.n.

Diskussion ca. 60 Min.

IV. Gemeinsame Auswertung und Absprachen

Offene Diskussion ca. 90 Min.

Zur Deckung der Kosten für den Raum, die Anfahrt der ReferentInnen und die Beschallung wird um eine Spende der Teilnehmenden gebeten.

Spendenkonto: Walter Schuhmacher, Kto.Nr: 1070461270, BLZ 39050000, IBAN DE26390500001070461270, Swift/BIC-Code: AACSDE33 (Sparkasse Aachen)

Die DIDF wird kleine Speisen und Getränke zu geringen Preisen anbieten.

 

Edith Bartelmus-Scholich
Redaktion ’scharf-links‘
Dampfmühlenweg 37
47799 Krefeld
Tel/Fax: 02151-800 854
mobil:   0173-510 79 29
ebs@scharf-links.de
www.scharf-links.de

„Priče boje vatre“ i „Stigma“ na Beogradskom Međunarodnom Sajmu Knjiga – 1. novembar 2009.

„Priče boje vatre“ i „Stigma“ na Beogradskom Međunarodnom Sajmu Knjiga – 1. novembar 2009.

PROMOCIJA KNJIGA

„PRIČE BOJE VATRE“ – autor Luka Joksimović Barbat

„STIGMA“ – autor Zvonimir Mijoković

P O Z I V N I C A

Pozivamo vas da svojim prisustvom uveličate PROMOCIJU prve objavljene knjige autora Luke Joksimovića Barbata – „Priče boje vatre“

i PROMOCIJI prvog objavljenog romana autora Zvonimira Mijokovića – „Stigma“.

O „Pričama boje vatre“ govore recenzent Biserka Rajčić i autor.

Odlomke iz knjige čita glumac Milan Mihailović – Caci.

„Stigmu“ će predstaviti Luka Joksimović Barbat.

Odlomke iz knjige čita glumac Milan Mihailović – Caci.

Promocija će se održati 1. novembra 2009. u okviru Beogradskog sajma knjiga, na štandu Ministarstva za dijasporu, hala 1A, sa početkom u 12:00 časova.

Neu auflebende deutsche Eisenbahnpläne für Ostafrika befeuern die Sezessionsbestrebungen im Südsudan

Newsletter vom 30.10.2009 – Die Bahn zur Unabhängigkeit (II)

JUBA/KHARTUM/BERLIN (Eigener Bericht) – Neu auflebende deutsche
Eisenbahnpläne für Ostafrika befeuern die Sezessionsbestrebungen im
Südsudan. Das dortige Separatistenregime, dessen Friedensabkommen mit
der sudanesischen Zentralregierung unter anderem von
Bundeswehrsoldaten überwacht wird, bereitet sich auf ein Referendum
über die Gründung eines Staates „New Sudan“ vor. Um die notwendige
finanzielle Grundlage für die Eigenstaatlichkeit zu schaffen, kündigen
die Separatisten die Umsetzung älterer deutscher Pläne an, die den Bau
einer Eisenbahn an die kenianische Küste vorsehen. Damit sollen
Abtransport und Verkauf der riesigen südsudanesischen Rohstoffvorräte
ermöglicht werden, ohne nach der Sezession auf Wege durch den
feindlichen Restsudan angewiesen zu sein. Die Pläne, die von deutschen
Firmen vorangetrieben werden, leben zu einem Zeitpunkt wieder auf, da
mehrere Staaten Ostafrikas große Infrastrukturvorhaben forcieren –
unter anderem mit deutschen Staatsgeldern. Hintergrund sind
umfangreiche Erdölfunde in Uganda, die bei deutschen Firmen
Begehrlichkeiten wecken. Die ostafrikanische Presse urteilt, die
Maßnahmen könnten „die kulturellen, geographischen und politischen
Grenzen der Region für das nächste Jahrhundert neu bestimmen“.

mehr
http://www.german-foreign-policy.com/de/fulltext/57660

Rezension: Raffael Scheck: Hitlers afrikanische Opfer

Eines der Massaker ereignete sich am 20. Juni 1940 nahe Lyon. Acht
weiße französische Offiziere und 60 bis 70 schwarze Soldaten aus den
französischen Kolonien hatten ihre Munition vollständig verschossen
und mussten sich dem Infanterie-Regiment Großdeutschland ergeben. Die
Deutschen trennten sie nach ihrer Hautfarbe und forderten die
Schwarzen zum Wegrennen auf. Kaum hatten diese zu laufen begonnen, da
feuerten die Wehrmachtssoldaten mit Maschinengewehren und
Panzerkanonen auf sie. Als „Danteske Schreckensvision“ beschrieb
später ein Beobachter, der entsetzt mitansehen musste, wie deutsche
Panzer die teils erschossenen, teils nur verwundeten Schwarzen
überfuhren, das Geschehen. Die weißen französischen Offiziere kamen
mit dem Schrecken davon.

mehr
http://www.german-foreign-policy.com/de/fulltext/57659

mehr
http://www.german-foreign-policy.com/de/fulltext/57660

DOBRA VEST

Evandjeoska misija DOBRA VEST
Sekretarijat:Mijatov-Meister Nikola
Via Geretta 6
CH- 6900 Paradiso-Lugano
Tel. + 41 – 91 980 92 82
Postovani Dusane Nonkovicu, javljam vam se u vezi davanja nase adrese tj. ovog urednog registrovanog drustva u Luganu – CH
Moje ime je  svestenik, Nikola Mijatov, upravnik sam „Evandjeoske misije DOBRA VEST“ za dijasporu, pre poznatu kao
YU – Misija“ humanitarna org. koja je u devedesetim do 2000 Ministarstvu zdravlja, Srbije, Gradu Backoj Palanki centar za izbeglice, Srpskoj PC u Beogradu,Crvenom Krstu Srbije, i onda CG, kao i bolnici u Banja Luki dostavila humanitarnu pomoc u lekovima, vakcinama, rengeni, ultrasale, OP mater, vozila, deke komplet bolnicu za 350 pacijenata itd. zbog cega smo odlikovani plaketom i zahvalnicama.  Vrednost ove humanitarne pomoci sadrzi 25 slepera, i novcano, oko 6 miliona sfr. Ovo napominjem samo radi toga, da se zna da se radi o istom nasem drustvu, ali sada pod imenom koje sam gore naveo.

DAVNO ZABORAVLJENA KNIGA AKTUELNIJA NEGO IKADA! – CITATI IZ POVERLJIVIH RAZGOVORA SA HITLEROM

CITATI IZ POVERLJIVIH RAZGOVORA SA HITLEROM

Objavljeno u jul 20, 2008 od strane dijaspora | Uredi

CITATI IZ POVERLJIVIH RAZGOVORA SA HITLEROM

Pri poseti jednom antikvarijatu knjiga, naišao sam na jednu, skromne izrade požutelih stranica, knjigu štampane 1940 godine u New Yorku na srpskohrvatskom jeziku. Naići u nemačloj antikvarnici na knjigu pisanu srpskohrvatskom jeziku privuklo je moju pažnju.

Posebno me je iznenadio naslov”Poverljivi razgovori sa Hitlerom”. To što sam kasnije pročitao u toj knjigi bilo je za ne poverovati. Sličnost opisanih Hitlerovih metoda za podcinjavanje sveta i metoda kojim su se služili kreatori svetske politike pri realizaciji planirane globalizacije bili su u toj meri identični da prosto nije bilo za verovati. Posebno podvlačim da se radi o metodama nametanja autoriteta sile jednom rečju za podčinjavanje sveta hijerarhiji sile a ne o istovetnosti krajnjeg cilja.

Citate o kojima će biti reči pisani su i štampani prije izbijanja drugog svetskog rata i u toliko verodostojni jer niko nije bio toliko vidoviti prorok da bi u napred znao šta će Hitler kasnije činiti. Jedino onaj ko je te citate, planove i metode, za realizaciju tih planova, iz Hitlerovih usta čuo mogo je unapred opisati na koji način će Hitler svoje ciljeve ostvarivatiti i da će se baš tih metoda dosledno pridržavati za podvrgavanje svog naroda a zatim Evrope i sveta. Taj plan je već u to vreme bio sastavni deo unapred pripremljenog plana kasnije Hitlerove politike sa ciljem zauzimanja tudjih teritorija.

Autor H. Rauschning je bio u to vreme jedna od vodećih ličnosti odgovornih za Dancig koja je, po njegovim rečima, često prisustvovao Hitlerovim poverljivim razgovorima, koje je, bežeći od Hitlerovih suludih namera, u migraciji već 1938 god objavio. Primerak knjige iz koje ću citirati objavljen je 1940 god. u New York-u na srpskohrvatskom jeziku. Metode i citati koji su napisani te davne 1940 odnosno 38 god. bili su sprovedjeni u činjenice, pod komandom Hitlera, u drugom svetskom ratu i odigrale su odlučujuću ulogu za podčinjavanje Evrope i sveta.

To što čini ovu knjigu danas aktuelnom je to da su te metode koje je Hitler primenio za podvrgavanje sveta, identične metodama današnje globalizacije.

Na jednom mestu, u toj knjizi, govori Hitler da će neopažno stvoriti novo oružje ali ne u smislu aviona i tenkova već u vodjenju psihološkog rata u smislu podgrizanja i rušenju vlada drugih država iznutra. Vlade moraju da se do te mere oslabe da bi ulazak nemačke armije bio samo završni čin bez prolica krvi. U tu svrhu bi se moralno i materijalno podpomagale nemačke manjine u državama širom sveta a gde nema nemačkih manjina tamo bi se umesto njih podpomagale manje opozicionih grupa kako bi slabile svoju vladu.

Kako tada, pred drugi svetski rat, tako i sada prilikom sprovodjena globalizacie novijeg vremena koristile su se te metode što je veoma dobro vidljivo na primeru unutrašnjeg slabljenja Jugoslavije kako tada tako i danas a vidi se da se nastavlja sa istim metodama da bi se oslabila i Srbija poput Jugoslavije kako bi NATO trupe umarširale bez prolića krvi svojih vojnik a ne uzimajući pri tome u obzir koliko će se proliti krvi drugih u isprovociranim gradjanskim ratovima.

Istorijski je zabeleženo da je Genšer u poseti Titu prvi put primenio politiku ucene i ako to sasvim diskretno moglo se naslutiti šta će kasnije doći. Tada je Genšer predlagao Titu da se olakša mogućnost privatnom sektoru kako bi se na lakši način mogle osnovati privatne uslužne firme, ugostiteljstva, poslasičarnice itd. i na taj način po Beogradu zaposlio nekoliko hiljada povratnika gastarbajtera. Ukoliko to ne učini morat će računati sa većim problemima kad mu se vrate milioni gastarbajtera iz Nemačke, EU a i ostalog dela sveta. Ta neka vrste ucene bila je sigurno konstruktivnog karaktera ali kasnije mešanje istog tog Genšera u Hrvatsku tajnu službu, eksport oružja Nemačke za Hrvatsku i pored toga što nemački ustav striktno zabranjuje izvoz oružja u krizna područja ili područja zahvaćena ratom. Nemačka je izvozila oružje koje je donela Istočna Nemačka u miraz i to u krizna područja Jugoslavenskih republika, to sigurno nije bio dobronameran gest mešanja u unutrašnje poslove i onako oslabljene Jugoslavije koji bi služio za jačanje i stabilnost Jugoslavije kako se to celo vreme tvrdilo odnosno opravdavalo to mešanje u unutrašnje poslove suverene države. Prećutkivanje progroma u Zadru, počinjenog od dobro organizovanih fašistickih grupa, u lokalnim i svetskim medijima( Verodostojno opisano u knjizi Gosp. Kopprunera-nemca kao slučajnog prolaznika) gde su spaljene sve srpske trgovine, sigurno nije bio doprinost stabilizaciji Jugoslaviji. I to i te kako paše u tu šemu Hitlerovih metoda a nagradjivanje religioznih i nacionalnih fanatika sa državom kojoj su stojali na čelu da bi samo još više pooštrili situaciju u Jugoslaviji dokazuje da se metode globalizacije i metode Hitlera ne razlikuju. Otimanje prvo Slovenije obrazložujući da je etnički 98% homogena pa da to za Hrvatsku neće važiti a pogotovo da nemože važiti za Bosnu i Hercegovinu da bi na kraju prekršili reč. Za Kosovo se pri tim manevrima tvrdilo da pripada Srbiji i da će posle Bosne biti kraj secesija da bi, kad se ustanovilo da unutrašnje snage takozvanih albanaca nisu u stanju iz sobstvene snage da od Srbije odcepe Kosovo posegnuli su, kao nekad i Hitlrt, gde se nije moglo unutrašnjim razdorom, da se bombardovanjem dodje do svog cilja nazivajući nedužne zrtve kolateralnom štetom. A kad ni to bombardovanje nije pomoglo i kad je pretila opšta blamaža zbog nadmenog šepurenja Amerike i NATO da će za tri dana bombardovanja baciti Srbiju na kolena pa pošto se to nije desilo i posle 78 dana, onda su brže bolje podpisali rezoluciju 1244 koja garantuje da je Kosovo sastavni deo Srbije da bi sada i tu rezoluciju prekršili i priznali Kosovo za suverenu državu. Ko veruje da će se pri tome stati taj je po mome ili naivan ili je petokolonaš.

To navedeno je samo jedna skica koja se podudara sa Hitlerovim metodama opisanih u poverljivim razgovorima sa Hitlerom. Neverovatno ali ipak istinito, NATO ne samo da je kumovao novoj državi već je amenovao državu koju je prvi put na toj srpskoj teritoriji stvorio Hitler stom razlikom da je Kosovsku Mitrovicu stavio pod svoju komandu radi rudnika olova koje mu je bilo u svrhe naoružanja i drugih vojnih potreba potrebno. Pogrešno je uporedjivati globalizaciju sa Hitlerovim krajnjim rezultatima njegove politike koji su završili u zločinu ne vidjenh razmera ne pamćenog od kad postoji čovečanstvo ali metode namećanja autoriteta i sile jačega su mnogostruko identične. Trgovina ljudskih organa, Kako to piše Karla Del Ponte u svojoj knjizi ukazuje kuda i do kavog zločina vodi primena politike nasilja i Hitlerovih metoda. To je još jdna faseta globalizacije uz pomoc NATO pohoda primenom Hitlerove metode koja se mora rasvetliti kako bi svet mogao disati.

Iz dosadašnjih indicija može se zaključiti da globalizacija nije ništa drugo do druga reč za sprovodjenje kolonijalne politike udruženim snagama bivših kolonijalnih gospodara pod zastavom NATO kako bi povratili zajedničkim snagama sve ono što su pojedinačno, u predhodnom stoleću, izgubili. Inače kako objasniti toliku podudarnost Hitlerovih metoda opisanih u poverljivim razgovorima 1938 odnosno 1940 koje je kasnije primenio da podvrgne Evropu i svet.

Primena fašističkih metoda u procesu globalizacije ukazuje, verodostojno, na prisustvo prikrivenih fašista u samom vrhu kreatora svetske politike. – Autor Dušan Nonkov

Primena fašističkih metoda u procesu globalizacije ukazuje, verodostojno, na prisustvo prikrivenih fašista u samom vrhu kreatora svetske politike. – Autor Dušan Nonković

Posmatrajući doktrinu po kojoj je sprovodjena globalizacija može se verodostojno zaključiti da se radi o istoj doktrini koju je primenjivao Adolf Hitler. Izričito podvlačim da ja tu ne uporedjujem krajnji rezultat Hitlerove doktrine kojeg je”krunisao” koncentracionim logorima i njegovom bolesnom histerijom. Ja tu doktrinu sprovodjenja globalizacije ne uporedjujem sa bilo kakvim klišejem već sa Hitlerovim planom opisanim u knjigi “Moji poverljivi razgovori” odnosno “Razgovori sa Hitlerom” autora Hermann Rauschning, štanpane na srpskohrvatskom jeziku davne 1940 godine u New-York-u, izdavač”Europa”. U toj knjigi su opisani poverljivi razgovori sa Hitlerom a kasnije je služila kao dokument u Nürnberg-skim procesu. (za mladje koji eventalno ne znaju, to je bio sudski proces za sudjenje nacistima za zločine u drugom svetskom ratu) Neki nemački izvori tvrde da Rauschning nije toliko puta razgovarao sa Hitlerom i da ti razgovori ne odgovaraju istini ali ta u toj knjigi opisana Hitlerova doktrina je bila sprovodjena u delo kako je to autor već prvi put opisao u svojoj knjigi prvi put štampane 1938 god. To opet dozvoljava samo dva zaključka. Jedan mogući zaključak je da je Hitler vodio rat pod režijom Amerike što je manje verovatno a druga mogućnost je da je radio po svojoj doktrini što je apsolutno ubedljivo jer se poklapa sa kasnijim dogadjajima u borbi pokoravanja Evrope i sveta.

Da bi svako mogao sebi stvoriti predstavu citiram iz orginala te knjige pisane 1940, stranica 32.

Doslovno citiram; Izlažući svoje ludjačke planove, Hitler je pomišljao na novo oružje koje će on neopazice izgraditi. Ja tu ne mislim na nekakve nove avione ili tenkove, nego na psihološko oružje, na koje je Hitler pomišljao već god.1932. On je rekao da se svaku državu može iznutra razoriti sa razornom propagandom. Svagde ima raznih grupa, koje žele igrati političku ulogu. Najbolje revolucionarno oružje, da se neprijatelja udari iznutra,sastoji se u tome, da se iskoristi bolesna ambicija, koji žele doći na jasla. A osim toga ima i trgovaca koji žele zaslužiti. Ne postoji takav patroitizam, koji bi odoleo svim napastima. A najzad radi se o tome, kako se neka stvar frizira. Nije zaista nikakva vještina, da se za ovakva poduzeća pronadju patriotske parole, a isto tako i ljude, koji će sa ovim parolama prikriti svoju vlastitu nečistu savjest. Sve je konačno stvar novca i sposobne organizacije.

Dodatna citiranja će biti po potrebi objavljivana.

Preuzimanje ovog članka podleže autorskom pravu. Dalje širenje i preštampavanje je dozvoljeno uz predhono informisanje autora Dušana Nonkovića urednika Glasa Dijaspore

https://dijaspora.wordpress.com/

Dušan Nonković