KRIŽARSKI RATOVI JOŠ TRAJU
Uvod
Revizija historijskih događanja posljednjih tri stotine godina, a posebno onih iz XX vijeka, zaokuplja pažnju sve više i više historičara i novinara širom svijeta. Razlog je otkrivanje tajnog, ali presudnog uticaja neformalnih i formalnih moćnih grupacija u kreiranju nacionalnih politika u mnogim državama i područjima, te obilje falsifikata i neistina koje su nametnute kao zvanična historija. Upravo zbog toga u svijetu i nastaje sve veći i veći haos kao direktna posljedica tvrdnje iz jedne stare izreke koja kaže: “Da bi znao kud ideš, moraš znati otkud dolaziš.”. Međutim, enormnim lažiranjem historije stanovništvo je dovedeno u situaciju da uopće ne zna niti tko je, ni otkud dolazi ni kuda ide….
Nije krivotvorena samo historija čovječanstva zadnjih 300 godina, već kompletna historija. I ne samo historija. Činjenica da mnoge prihvaćene naučne teze vezane za porijeklo čovjeka, sa novim otkrićima, a naročito otkrićima novih naučnih disciplina- uveliko padaju na testu mogućeg! Činjenica je da nauka još uvijek nije dala odgovor na pitanje: Kako je nastao homo sapiens? Zadnjih pedesetak godina tim problemom su se bavili mnogi naučnici, ali su istovremeno strogo kontrolisani mediji, škole i drugi načini širenja znanja i informacija nastojali da se saznanja u vezi s tim sakriju. Nije to ništa novo da se znanje krije od narodnih masa. To rade tajna društva ( Babilonskog Bratstva) u sprezi sa Vatikanom već 2 milenijuma. Očigledan primjer je i upotreba inkvizicije. Tako je kršćanstvo briljantno upotrebljeno kao glavno sredstvo odstranjivanja ključnih znanja iz javne domene. U ime kršćanstva uništeni su mnogi pisani izvještaji o pravoj povijesti čovječanstva. Takvo je stanje dovelo do pisanja alternativne, izmišljene povijesti koja je odvojila čovječanstvo od njegovog pravog porijekla. Kontroliranje povijesti je od presudne važnosti- upravljate li sa načinom na koji ljudi doživljavaju ono što nazivamo prošlost, snažno ćete uticati na to kako oni vide sadašnjost! ( Više o tome u knjizi: “NAJVEĆA TAJNA”, autora DAVID-a ICKE-a.)
To je veoma značajno za sve ovo o čemu ću pisati u ovom tekstu, u kojem ću se ipak ograničiti na naše oblasti i u svjetlu gore rečenog, razotkriti kakve su posljedice takvi postupci ostavili na nas i na našu prošlost i sadašnjost.
Ovo što će biti izneseno u ovom tekstu je neophodno za razumijevanje ukupne situacije na području bivše Jugoslavije ( i šire). Odavde će se vidjeti tko i zašto od Balkana kontinuirano pravi “bure baruta” i tko to “bure” potpaljuje. A najvažnije od svega je shvatiti da tome mogu učiniti kraj jedino stanovnici ovih prostora sami, ako se počnu ponašati razumno, savjesno i odgovorno- tj. kao PRAVI LJUDI, a ne kao stada ovaca, kao što su se ponašali do sada. A na stvaranju tog stada rade i mediji i škole i vjerske institucije i državne institucije i tzv. međunarodna zajednica i to tako da: odvraćaju pažnju javnosti od suštine problema i skreću je na stvari bez značaja ( big brother i sl. ); mladima se uskraćuje znanje o pravoj matematici ( logici), o pravoj ekonomiji, o pravom pravu i pravoj historiji, a važne teme o kojima bi trebalo da se zna i da se govori- proglašavaju se tabu temama ( ovo o čemu će se ovdje govoriti spada u te tabu teme!); održavaju one koji rade zaposlenim od jutra do mraka bez vremena za ikakvo razmišljanje; održavaju “kulturni” život i zabavu na nivou petog razreda osnovne škole ( kruha i igara!), održavaju stanovništvo na minimumu potrebnom za egzistenciju, itd. Tako smo došli u situaciju koju je pisac Michael Ellner ovako opisao: “ Pogledajte nas! Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju naše zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju duhovnost.” Zašto? Zato što im je to netko dao u zadatak! To “naopako” je kod nas dotle eskaliralo da nam je umjesno citirati pisca Oscara Wilde-a koji je svojevremeno konstatovao:“ Uvijek kad se ljudi slažu samnom, imam dojam da sam zacijelo u krivu.”
Očigledno je da ljudi ne znaju ono što bi trebali da znaju, a samim tim ne mogu niti da preduzmu prave mjere za popravak takvog lošeg stanja, pa stalno živimo u kaosu bez ikakvog izgleda da se iz njega izvučemo. Zato saznajte bar nešto od onoga što biste trebali znati…
I Prvi križarski ratovi
Suština započinjanja križarskih ratova najlakše se može shvatiti iz kratkog teksta FORUM-a INDEX iz Fojnice, pa ću se poslužiti tim tekstom.
Sve je počelo kad je papa Urban II u strastveno- propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih vjernika u Clermontu ( Francuska) 17. 11. 1095. pozvao sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili nekoliko stoljeća ranije, pa sad naplaćuju hodočasnicima ulaz. Papa je svima koji se odazovu obećao direktno raj, bez obaveze prolska kroz čistilište, pa je odziv bio neočekivano dobar. Nakon toga tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ i odlaze u rat za oslobođenje navodnog Isusovog groba (napomena: historija nije nikad potvrdila autentičnost tog groba, niti samog Isusa).
Prvi križarski rat je pokrenut 1096. sa bojnim pokličem “Bog to želi” i pozivom na uništenje nevjernika u svetoj zemlji. Međutim, križarski rat je odmah bio zloupotrebljen, pa su se križari u Njemačkoj najprije obračunali sa “nevjernicima” Židovima u dolini Rajne tako da su ih sasjekli ili žive spalili ( “vatra čisti”!). Nakon toga su religiozne legije pljačkale i ubijale čitavim putem do Jeruzalema. Svećenik Rymond je zapisao: “U Solomanovom hramu gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzdi, po pravednom (!) i čudnom Božjem sudu”. Tada je pobijeno oko 72 000 muslimana i Židova čime je Jeruzalem očišćen od “nevjernika”. Zabilježeno je da su spalili i jednu sinagogu punu Židova ( mnogo stoljeća kasnije “repriza” u crkvi u Glini).
Drugi križarski rat započeo je 1147. na poziv pape Eugenije III, koji je “svetac” Bernard, redovnik iz Clairvalux-a opravdao rječima: “ Kršćani slave smrt pagana, jer je time Krist sam proslavljen.”
Treći križarski rat je bio više nego monstruozan, a pokrenuo ga je papa Grgur VIII. U tom ratu je Richard Lavljeg srca osvojio grad Acre i naredio da se 3000 zarobljenika Židova i muslimana ( od kojih su mnogi bili žene i djeca)- izvede iz grada i zakolje! Neki od njih su i raskomadani, ne bi li ubojice pronašle navodno progutane dragulje. Za svu ovu rabotu rimokatolički biskupi su davali blagoslove! Jedan kroničar je zapisao: “ Nevjernički životi nemaju vrijednosti. Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Isus!”(!!????)
Četvrti križarski rat je pokrenut iako je prvobitni razlog za pokretanje križarskih ratova u međuvremenu bio otklonjen, jer je muslimanski vođa Saladin ukinuo obavezu plaćanja ulaznica kršćanskim hodočasnicima. Međutim, krvoločnoj rulji se osladilo takvo ratovanje i više im nije trebao ni razlog ni poziv, pa je 1201. pokrenut četvrti križarski rat: ništa manje nego u vidu pohoda na ( bogati!), ovaj put kršćanski (!!??) Carigrad! Valja napomenuti da je grad bio u kršćanskim ( pravoslavnim) rukama, a ne u “nevjerničkim”, ali to nije spriječilo pokolj i pljačku njegovih stanovnika kršćana. Čak su i monahinje bile silovane, a na prijestolje patrijarha križari postavljaju- prostitutku! Papa Inoćentije III ne samo da se nije zgražavao nad ovim zločinima, već je bio izrazito obradovan pobjedom nad Istočnom crkvom koja je odbijala da prizna njegovu nadmoć.
Poslije ovog uslijedili su peti, šesti, sedmi i osmi, ali i pastirski, dječji križarski ratovi, mnogobrojni križarski ratovi protiv bosanskih bogumila i pravoslavaca, protiv francuskih katara, 30-godišnji rat protiv njemačkih protestanata, pokolj hugenota uoči praznika sv. Bartolomeja u Parizu, porobljavanje kršćanskog Zadra ( kao “protuuslugu” Veneciji što je prevozila križare svojim brodovima!), pa čak i protiv vlastite pastve u Rimu ( Lucije II), itd.! U toku 19 križarskih ratova iz doba od 1096-1572. su strahovito stradali nevini ljudi, a kršćanska rulja je spalila čak i knjižnicu u Aleksandriji, tada najveću na svijetu. Razlozi za vođenje ovih ratova više nisu bili ni sveta zemlja, ni naplaćivanje ulaznica hodočasnicima, već puki prozelitizam (shvatanje da je samo njihova crkva jedina prava, a sve drugo je hereza!) rimokatoličke crkve i glad za pljačkom i ubijanjem nepokornih i slabijih, bez obzira tko oni bili. Ti ratovi su proizveli strahovito mnogo zločina, navodno u ime kršćanstva, a sa kršćanstvom nisu imali nikakve veze. Ili možda ipak jesu? Paljevine, pljačke, ubojstva zarobljenika, masakri stanovništva i samo uspostavljanje Latinskog carstva u Carigradu nakon što su ga osvojili i poharali je bila velika zapreka za zbližavanje sa pravoslavnom braćom i teret koji je dodatno udaljio od ujedinjenja dvaju krila kršćanske crkve sa čim se pokušavalo odmah nakon raskola ( secesije) 1054. Zbog toga Evropom, a naročito Balkanom teku rijeke krvi već 1000 godina, a krvoprolića koja je uzrokovalo kršćanstvo su daleko veća negoli ona koja su uzrokovali svi dotadašnji paganski ratni pohodi zajedno!
Poslije prvih križarskih ratova koji su zvanično završili 1291. godine konačnim gubitkom svete zemlje, rimokatolička crkva je širom Evrope ( ali i svijeta) nastavila sa praksom krvavih i brutalnih križarskih ratova, mada ih historija uvijek tako ne naziva, iako imaju karakter vjerskih ratova i istrebljivanja neistomišljenika. Naime, tko god se odmetne od rimske crkve i njenog pape, postaje divljač za odstrel. Isto važi i za one koji neće da joj pristupe niti da priznaju papi neprikosnovenu vlast nad sobom. U tu svrhu je osnovana i inkvizicija koja je izmislila mnoge sprave za mučenje i koja je poslala u smrt milione ne-rimokatolika. Treba spomenuti i spaljivanje “vještica”, istrebljivanje bogumila-katara i gnostika, zločinačke metode konkviskadora i genocid nad američkim starosjediocima, te uporno kidisanje na preostale pravoslavce!
Hereza je, kako je tvrdila Crkva, bila šaka u Božje lice, pa je dužnost svakog kršćanina bila da ubija heretike ! Papa Grgur VII je još 1073. objavio da ubijanje heretika nije ubojstvo i proglasio ga zakonitim pa su Crkva i njezini militanti mogli neograničeno da ubijaju one koji ne vjeruju u kršćanske dogme. Sve do 19. stoljeća pape su prisiljavale kršćanske monarhe da herezu proglašavaju zločinom kažnjivim smrću, ali ono što je potaklo križarski pohod protiv francuskih katara nije bila hereza već je njegov cilj bio donijeti papinstvu dodatne zemlje i prihode, što bi omogućilo papinstvu što veću raskalašenost. Katari su inače bili miroljubiva i pobožna i nenaoružana zajednica koja je od strane kršćanske crkve bila određena za potpuno uništenje, a nije imala niti jedan uslov za odbranu, zbog čega je “uspjeh” vojujuće crkve i bio toliko velik. Jedini „grijeh“ koji im je pripisao Vatikan je bio taj što su oni poštovali žene u vrijeme kad to nitko u Evropi nije smio i smatrali ih ravnopravnima sa muškarcima, a što je po vatikanskoj „doktrini“ bio neoprostiv jeres! To je bio „razlog“ za njihovo potpuno istrebljenje! Križarski pohod protiv katara započeo je 1209., a za tu operaciju Crkva je obezbijedila oko 500 000 vojnika koje je narod zvao KOLJAČIMA, a papa “vojskom Isusa Krista”. Pomoću nje Crkva je izvršila jedan od najstrašnijih masakara ljudskih bića u svjetskoj povijesti. Nevjerovatno je da je sve donedavna bilo vrlo malo poznato u javnosti o razmjerama užasa koji je Crkva uradila protiv katara. Porast interesovanja za sudbinu katara natjeralo je Crkvu da to pokuša sakriti i minimizirati razmjere tog pokolja koliko god je moguće, a istovremeno i sakriti činjenicu da je rimokatolička vojska, nakon što je bila pokrenuta, bila najstrašniji stroj za ubijanje koji je Evropa ikad vidjela. Ona je u gradu Beziersu ostavila takve posljedice kao atomska bomba na Hirošimu. I ne samo u ovom gradu, historija kaže da se to isto desilo sa preko 500 gradova i sela tog dijela Francuske. Bio je to užas čiji razmjeri nadmašuju bilo što u sjećanju naroda južne Francuske koje je proizvela “slijepa vjera”. U tom razdoblju ( Lucije III) crkva je proglasila katare hereticima te povela križarski rat protiv njih u okviru kog je masakrirala mnogo stotina tisuća ljudi, a veći dio Francuske ostao je opustošen, bez ljudi.
Zločinaštvo rimokatoličke crkve je u 16. stoljeću dovelo do više pokreta sa zahtjevima reformisanja takve nakaradne crkve, koje je rimokatolička crkva nastojala ugušiti u krvi. To je izazvalo 30-godišnje ratove širom Evrope iz kojih je rimokatolička crkva izašla znatno oslabljena, zbog čega i danas ustrajno radi na obnavljanju svoje moći i obnavljanju Svetog rimskog carstva u kom je ona žarila i palila, jer je imala i svjetovnu i crkvenu vlast. Pošto to još nije postigla, ona se i dalje služi brutalnim metodama izvježbanim u dotadašnjim križarskim ratovima, ali ih vatikanska “ kuhinja” prilagođava datom trenutku, kako ne bi opet izazvali neki novi pokret poput onog koji je poznat pod nazivom REFORMACIJA, a koji je rimokatoličku crkvu zamalo koštao opstanka.
Svi pobunjenici protiv razvrata i terora papa i kršćanske crkve su teško stradali, ali se smatra da su ipak najgore prošli francuski katari u 12. stoljeću, mada ni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nisu ništa manje stradali u genocidima nad njima koje je podsticala rimokatolička crkva. Samo u II svjetskom ratu ih je brutalno ubijeno oko 1,2 milona, ali to spada u križarske ratove 20. vijeka.
II Kriminalna historija papinstva
Bez obzira na obilje naučne i esejističke literature koja svjedoči o kriminalnoj historiji papinstva, u ovom poglavlju oslonit ću se se uglavnomna na esej Australijanca Tony-ja Bushby-a objavljen na jednom sajtu iz Hrvatske, mada ću u manjoj mjeri koristiti i druge izvore.
Korumpiranost i kriminalni postupci papinstva kroz stoljeća nemaju premca: prava povijest papinstva puna je skandala, okrutnosti, razvrata, vladavine terora, zločinaštva, ratovanja, moralne izopačenosti i sličnog. Zbog toga su građani Rima često istjerivali papstvo iz Rima, ali su se oni uvijek vraćali. Ta izgnanstva su ukupno trajala 240 godina kad su pape vladale iz Avignona, Anagnia, Orvieta, Siene, Firence, Pise i Perugie. O razvratu u papskom dvoru u Avignonu je opširno pisao pisac Francesco Petrarka, opisujući to stanje kao opsceno, užasno, gdje se Isus ismijava, gdje se poštenje zove glupost, a podlost mudrošću.
Ogromna većina rimokatolika proživi svoj život nečuvši niti jednu prijekornu riječ o bilo kom papi ili pripadniku rimokatoličkog svećenstva, jer se te tajne dobro čuvaju od njih, pa ako oni sami nemaju sklonosti za čitanje historijske i esejističke literature, nikad to i ne saznaju. Međutim, razvoj informacionih tehnologija ne ide na ruku čuvarima i sakrivačima tih vatikanskih tajni, pa sve više ljudi ima priliku da sazna da zapisana povijest života rimokatoličke svećeničke hijerarhije nimalo ne nalikuje današnjoj uljepšanoj slici o njima, a istinite priče o papama spadaju u najiskvarenije u povijesti religije i povijesti uopće! Pravi karakter papa je do te mjere sakriven i lažno prikazivan tako da veoma malen broj ljudi zna da su pape bile ne samo dekadentne nego i najzvjerskiji i najpodmukliji vojni stratezi svih vremena. Niti za jednog papu se ne može reći niti jedna riječ pohvale! Teško je nabrojati sve pape i poroke svakog od njih, ali ću spomenuti bar Julija II za kog historija tvrdi da nije imao ničeg svećenićkog u sebi osim imena, tj. bio je vojnik u mantiji, neprestano je bio pod dejstvom alkohola, psovao je, bio bezobziran i prema svojim vojnim trupama i stanovništvu, prijeke ćudi i nepodnošljiv. Do spavaće sobe je jahao na konju, kog bi onda privezao ispred vrata te sobe. Priznao je da je kao kardinal stekao petero djece, a optuživali su ga i za protuprirodni blud ( homoseksualizam). Isti, ili slični, bili su i svi drugi pape prije ili poslije njega. Podsjetimo samo na dvojicu papa- dječaka od 14 i 16 godina! Prvom je bogati otac kupio tu poziciju! Drugi se “proslavio” po do tada neviđenim razvratom koji je uveo na papski dvor, tako da je Vatikan poslije njega uveo celibat da bi se koliko- toliko zaštitio od razvrata, ali to nije baš mnogo pomoglo. Prava povijest Svete Stolice puna je obmana, skandala, nemoralnosti, agresija, prijevara, silovanja, ubojstava ( najčešće trovanjem, ali bilo je i zadavljenih, zaklanih..) pronevjera, kockanja i okrutnosti svake vrste, te trgovanja svećeničkim položajima, što sve Sveta Stolica krije kao zmija noge! Jednog od papa, Benedikta IX su čak grobari odbili da sahrane, pa je pod okriljem noći tajno pokopan umotan u čaršav, a Aleksandar VI i njegova dekadentna porodica su poslužili kao inspiracija književnicima u djelima koja govore o incestu, brutalnim trovanjima, podvođenju kurtizana papi Aleksandru VI od strane vlastitog sina Cesara Borgie, itd. Ipak, službeni crkveni spisi pružaju dokaze i priznanja o iskvarenosti čitavog katoličkog svećenstva, što pomalo i sve više izlazi na svjetlo dana, bez obzira na nedostupnost vatikanskih dokumenata, zbog čega je 12 stoljeća kršćanske povijesti skriveno u vatikanskim podrumima i zbog toga nepoznato svjetskoj javnosti. U cilju sakrivanja tih velikih vatikanskih tajni papa Klement XIII je naredio spaljivanje Diderotove ( Didroove) Enciklopedije u 18. stoljeću odmah nakon što je izašla iz štampe, jer su u njoj bili iznešeni neki podaci o stoljećima stravične degradacije papinstva i rimokatoličke crkve uopće, te o tome da je svetost vatikanske hijerarhije, u koju se nastoji uvjeriti svijet, lažna i da o njoj nama nikakvih dokaza i zapisa u historijskim spisima. Naprotiv! Dokumenti iz vatikanskog arhiva pokazuju da su neki od papa javno priznavali da ne vjeruju u jevanđelje ( osnov kršćanstva!), neki su bili čarobnjaci ( okultisti- što je nespojivo sa kršćanstvom!), neki skloni ratovanju, pokoljima, rasipnosti, trgovanju grijehovima pastve ( indulgencije), neki su otvoreno govorili da nisu sljedbenici Krista već neprijatelji svake pobožnosti, neki bludnici i osnivači bordela itd, itd.
Da nije sve bilo ni tada moguće zataškati, pokazuju mnogobrojne pobune protiv papinstva, koje su uslijedile nakon što bi istine o papskim razvratima izašle na vidjelo i kad bi vjernici teško stradavali zbog njih. Kad su težnje za boljim ekonomskim uvjetima probudile umove nastajuće evropske srednje klase, došlo je do raširene pobune protiv papstva i katoličkog klera uopće, poznate kao reformacionistički ili protestantski pokret.
Sv. Petar Damjan (1007.-72.) najžeći cenzor svog doba, prikazao je zastrašujuću sliku truleži svećeničkog morala u svojoj knizi KNJIGA O GOMORI koja je čudom preživjela stoljeća vatikanskih zataškavanja i spaljivanja knjiga. U toj knjizi je zapisano: “Kod papa se javlja prirodna težnja za ubojstvima i surovosti… Pape ne samo što su bili ubojice , već su ubojstva pravdali pravnim temeljem Kršćanske crkve i preduvjetom spasenja!” Možda su se ugledali na samog Isusa Krista koji je, nakon što je proglašen kraljem, izdao ovu krvoločnu zapovijed: ”Moje neprijatelje- one koji me ne htjedoše za kralja- dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima” ( Luka 19:27). Pape i danas čine sve što je u njihovoj moći da prikažu Isusa kao bezazlenog vjerskog propovjednika i proroka mira, ali se pažljivo suzdržavaju od ulaska u raspravu o ovoj rečenici iz evandjelja, koja pobija sve što kršćanstvo tvrdi da predstavlja! U tom cilju Vatikan je otkupio i Encyclopaediju Britannicu da bi kroz nju, koristeći se njenim dotadašnjim ugledom, plasirao svoje laži i zataškavao istinu o sebi. Zbog ove činjenice ova, nekad ugledna enciklopedija, sve više gubi svoj dotadašnji kredibilitet.
Ojačalom papstvu je moć udarila u glavu do te mjere da je ono poželjelo da zagospodari svim monarsima Evrope, a to nije bilo moguće samo preko vjere, već je nužno bilo uključiti i politiku, vojsku. Zbog toga Vatikan nikako nije bio samo vjerska institucija, a na taj način su zavladali Evropom i stvorili Sveto rimsko carstvo. Međutim, razvrat i dekadencija su doveli do propasti tog carstva, pa su se zemlje Evrope sekularizirale i Vatikan se sveo na 0.44 km2 grada Vatikana u Rimu, bez ikakvih nasilno stečenih zemaljskih teritorija u Evropi kojima bi vladalo, pa je njegovom svjetovnom suverenitetu došao kraj. Međutim, želja za ponovnim osvajanjem izgubljenog evropskog prijestolja i stare slave i moći, nikako ne napušta pophlepno papatvo, mada je ono, umjesto ogromnih posjeda i vladanja cijelom Evropom, sada prešlo na unosniji posao: pranje prljavog novca preko Vatikanske banke o čemu su prije 10-ak godina pisale neke financijske i naučne institucije iz SAD, ustvrdivši da je ta banka već tada prala oko 240 mld. dolara prljavog novca godišnje!
III Križarski ratovi koji nisu zvanično nazvani kao križarski
Križarski ( ili u širem smislu –vjerski) ratovi, a naročito oni koje podstiče i manje ili više inkognito u njima učestvuje Vatikan, još uvijek nisu završeni i još uvijek naročito po Balkanu siju smrt i nesreću svake vrste. Oni traju u kontinuitetu do današnjih dana, samo s tim što se pokušava, gdje je to moguće, gurnuti nekog drugog ( sa oznakom “U” na kapi, sa zvjezdom petokrakom na čelu, u maskirnoj uniformi sa znakovima ZNG i šahovnice ili sa zelenim beretkama i ljiljanima i sl. ) da to radi umjesto papinih križara, nekad davno odjevenih u plaštove sa križom. Međutim, negdje se to ipak ne može sakriti ( Kristalna noć u Zagrebu, Hrvatski katolički kongres 1900. u Zagrebu koji je sve katolike na Balkanu proglasio Hrvatima, Jasenovac, Jadovno, Gradiška, hercegovačke jame, “Oluja”, “Bljesak”, itd.). I II svjetski rat je bio križarski, što sam Hitler ( Hazar konvert u rimokatolika) priznaje u svojoj izjavi biskupu Berningu, gdje kaže: “ Nema bitnih razlika između nacizma i rimokatoličke crkve. Zar nije crkva gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u geta? Ja samo činim ono što je crkva činila tisuću godina, ali mnogo efikasnije. Zato kao rimokatolik želim promovirati katoličanstvo.”
Turci su za 500-tinjak godina svoje vladavine na Balkanu, privremeno zakočili intenzivnije, otvorenije i direktnije križarske ratove. Potiskivanje Turaka iz Evrope započelo je 1683. pod Bečom i ono je pobudilo kod zapadnih sila nadu da je došao kraj Otomanskoj imperiji, pa su oni podstrekavani od strane Vatikana, kao novi križari, krenuli na Balkan. Njihov prodor do Skopja, pa zatim njihovo naglo povlačenje zbog turskog protivudara, donijeli su srpskom narodu nove neizmjerne patnje. Među tim nevoljama je i seoba 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, kao najveća. U tom općem metežu zapadni vojnici su se ponašali kao pravi križari, pa su pljačkali (i uništavali) sve umjetnine bizantske kulture koje su im dopale ruku, jer su na zapadu bile veoma tražena roba. Tako smo izgubili ogromno kulturno blago koje je svjedočilo o stepenu kulture naše srednjevjekovne države i tako smo svedeni na neuku rulju. Zbog toga se, do dana današnjega, veom malo govori o umjetninama Bizanta, da se ne bi vidjelo gdje se one danas nalaze i tko su bili lopovi, a posljednji skup održan u vezi sa tim je bio onaj iz 1961. na Ohridu u organizaciji akademika Dejana Medakovića. Danas te umjetnine krase Veneciju i druge zapadnoevropske gradove, a bizantski dvor nije nikad obnovljen.
Nakon više takvih pljački ogromnih razmjera koje su se dešavale i u potonjem periodu, pa sve do danas ( Kosmet, srpski manastiri i pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a sad i novokomponovana crkva u Crnoj Gori reflektuje na imovinu SPC), kao da nastupa duhovna smrt, kao umiranje iza kojeg ostaje samo beznadežna pustoš i naša trajna nemoć da bilo šta u tome mjenjamo.
Smatralo se ( ili se bar vjerovalo) da su križarski ratovi definitivno završeni francuskom buržoaskom revolucijom ( prije 200-tinjak godina) kojom se Evropa konačno oslobodila prakse da je najvažnije mjerilo vrijednosti unutar jednog društva – religija! Možda jeste tako u većem dijelu Evrope, ali na Balkanu još uvijek nije tako! Na Balkanu se i dalje osnovnim mjerilom vrijednosti smatra religija, ali i nacionalnost koja, van svake pameti, iz nje proizlazi! Religijske institucije konstantno podstiču mržnju i zahtjevaju od državnih vlasti, bez obzira na to što je i po ustavu država odvojena od religije, da se religija uvodi u javnu sferu, što je anticivilizacijski, jer se upravo izbacivanje religije iz te sfere smatra najvećim civilizacijskim postignućem. A na Balkanu se religije uvode u škole, a negdje čak i u vrtiće!!!
Tvorci hrvatskog nacionalnog programa u 19. vijeku nisu ga pisali i gradili na poukama kritičke i naučne historije, već su od početka raspaljivali ona osjećanja koja će stvarati vjernike začas spremne da ih ponesu talasi nekontrolisano fanatizma ( opet križarstvo!), zbog čega je njihov narod postao produžena ruka vatikanskog zločinaštva. Krajnji ishod ovakvih stremljenja mogao je da vodi isključivo u sukobe i potpuno udaljavanje od ideje o zajedničkom životu sa susjedima druge vjere, a neiživljena državnost stanovništva pokazala je u prvoj kriznoj prilici svoje pravo lice.
Maskirano križarstvo je koristilo sve moguće načine za ostvarenje svog cilja, pa je tako i lukavi Gaj, inače Nijemac katolik i austrijski agent, došao u Zagreb u 19. stoleću po zadatku da ukrade srpski jezik ( štokavicu) i proglasi ga hrvatskim književnim jezikom. To je omogućilo pritajenim križarima da bez ikakve borbe osvoje Dubrovnik, Baranju, Slavoniju i mnoge druge srpske etničke prostore i uključe ih u malu Hrvatsku, a nakon toga unijaćenjem, katoličenjem i genocidom od njih postane područje koje danas pripada hrvatskoj „kifli“. Do tada su se i u BH gotovo svi izjašnjavali kao Srbi, pa čak i fra Grga Martić, ali ih je Štrosmajer “pohrvatio”, kao i mnoge druge katoličke velikodostojnike u BH (Zmajević, Šarić, Zvjezdanić itd., sve odreda srpske konverte), koji su preko oltara krenuli da „pohrvaćuju“ u prethodnom koraku pokatoličeno stanovništvo BH.
Posebno je, u smislu trajnosti križarskih aktivnosti na našim prostorima, ilustrativna historija jedne regije u Hrvatskoj koja se naziva Lika, mada je kao primjer mogla poslužiti i bilo koja druga oblast u kojoj su većinu autohtonog stanovništva sačinjavali pravoslavni Srbi ( Baranja, Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija, zaleđe Dubrovnika, Dalmacija itd.) .
Lika i Krbava. ( uglavnom prema naučnom radu “Popis Like i Krbave1712.godine”, sveučilišnog profesora iz Graza Karla Kasera)
Prema kartama ( 814. i 1213 god.) iz Lingenove enciklopedije jasno je da je na području današnje BH, Like i Krbave i okolnog pojasa postojalo jezgro srpskog naroda, koje u Hrvatskoj tendenciozno nazivaju Vlasima, iako suština pojma Vlah podrazumjeva socijalni status ( stočar), a ne pripadnost nekom narodu. S obzirom na činjenicu da je ovo pretežno planinsko stanovništvo bilo relativno nedostupno rimokatoličkim misionarima koji su haračili priobaljem i zadarskim i dubrovačkim bližim zaleđem, otocima, današnjim Gorskim kotarom itd., oni su ostali vjerni izvornom kršćanstvu- pravoslavlju jer su izbjegli prisilna pokatoličavanja, za razliku od onih koji su živjeli u pristupačnijim područjima, u nizinama, u gradovima i na otocima, gdje im je uslov opstanka i ostanka na tim mjestima nametao obavezu prelaska u rimokatoličku vjeru. Iz tog se može zaključiti da je stanovništvo Like i Krbave, prije dolaska Turaka, bilo gotovo u potpunosti pravoslavno. To dokazuje i činjenica da je na prvom popisu 1712. bilo čak 74% pravoslavnih porodica ( sa mnogo članova!) iako su dolaskom Turaka Srbi bili izbjegli u više planine čak do Kupresa, da bi se nakon 150 godina samo jedan dio njihovih potomaka vratio u Liku i Krbavu, te tamo i pored toga što se vratio SAMO JEDAN DIO, ostao u ogromnoj većini!
Godine 1527. Lika i Krbava su bile zauzete od strane Turske i pod tom okupacijom su ostale oko 150 godina. Za vrijeme turske vlasti većinu stanovništva su sačinjavali muslimani (koji su nastali islamizacijom onih pravoslavnih koji nisu izbjegli u planine) i oni Srbi-Vlasi ( pravoslavci) koji su preostali nakon što su mnogi njihovi sunarodnici pobjegli u brda ili su se islamizirali pod pritiskom da ne bi morali napustiti svoju imovinu i otići u izbjeglištvo. U gradovima poput Udbine većinu stanovništva su tada sačinjavali muslimani, dok su u selima pretežno živjeli pravoslavci, a samo ponegdje i muslimani, dok katolika nije bilo. Osmanska vlast je okončana 1689. kada je Lika postala gotovo nenaseljena ( jer se velik dio muslimanskog stanovništva povukao na teritorije koje su još ostale pod turskom vlašću) nakon čega opet slijede mnogobrojna doseljavanja i preseljavanja stanovništva, što spontano, a što po vatikanskom konfesionalno-etničkom inženjeringu koji je sprovodila Austrija pod uticajem rimokatoličke crkve. Godine 1712. ova područja su potpala pod austrijsku vojnu upravu, pa je Austrija preduzela prvi opsežni popis stanovništva koji je proveden u jednom većem dijelu Vojne Krajine i jedini koji je do danas sačuvan u arhivima Austrije. Podstaknut ovim dokumentima sveučilišni profesor iz Graza Karl Kaser je sa svojim kolegama sa Sveučilišta u Zagrebu uradio opsežno naučno istraživanje iz kojeg će ovdje biti izneseni neki bitni podaci.
Dakle, nakon povlačenja turske vlasti, jedan dio muslimanskog stanovništva se povukao zajedno sa osmanskom vlasti na one teritorije koje su tada još bile pod njihovom vlašću, a jedan dio je ostao na teritoriji Like i Krbave. Također, jedan dio pravoslavnog stanovništva koji se za vrijeme Turaka povukao daleko u brda, vratio se ( tj. njihovi potomci), a Austrija je podsticala i naseljavanje hrvatskog katoličkog stanovništva sa sjevera u ove gotovo opustjele krajeve. Također je u ove krajeve, nakon Bečkog rata ( 1683-1689), svojom voljom ili pod prisilom, došao izvjestan ali ne velik broj srpskih doseljenika iz ostatka turske carevine. Naročito je značajno spomenuti provođenje katoličkog misionarstva ( o čemu izvještavaju svećenik Marko Mesić i dr.) i prinudnu konverziju preostalih muslimana u katolike čime im se pružala mogućnost da zadrže i dalje obrađuju svoju ( kvalitetnu!) zemlju. Njih su nazivali neokršćanima, što se njima očigledno nije baš svidjelo, pa su nastojali da se trag njihovog ponovnog konvertovanja što prije zametne. Katoličko misionarstvo je, naravno, bilo usmjereno i prema pravoslavcima, pa su na taj način nastajali Bunjevci- tj. Vlasi katolici i oni su bili gotovo identična socijalna grupa kao i Vlasi pravoslavci, te su živjeli po istom kulturnom obrascu balkanskog patrijarhata ( velike porodice- zadruge). Jedan dio takvih Vlaha katolika je posredstvom katoličke crkve, a u službi vatikanskog konfesionalno-etničkog inženjeringa, doveden iz područja rijeke Bune gdje su oni bili pokatoličeni u nekoj od prethodnih generacija, te po njima sve Vlahe katolike u Lici nazvaše Bunjevcima. Taj se naziv nametnuo svim lokalnim pokatoličenim Vlasima ( prethodnim pravoslavcima), kako bi se što efikasnije odvojili od preostalih Vlaha pravoslavaca od kojih su nastali ( vatikanska križarska kuhinja!) Za razliku od njih malobrojno hrvatsko stanovništvo pristiglo sa sjevera je imalo manje porodice i živjelo je po drugačijem kulturnom obrascu, a bilo je usko vezano za svoju rimokatoličku crkvu. Budući da njih nije bilo mnogo, jer su krajevi iz kojih su došli također bili slabo naseljeni s obzirom da je stanovništvo rastjerano po Austriji ( Gradišče), Mađarskoj, Italiji, Zagorju itd. još pri prvim najezdama Turaka, Vatikan je bio prisiljen da intenzivno misionari na ovim područjima da bi ostvario sebi postavljene ciljeve: Lika i Krbava bez šizmatika ( pravoslavaca)!
Stalni sukobi, ratovi i strani okupatori su na ovoj tromeđi ( Turska, Austrija, Venecija) ostavili velike i strašne posljedice na stanovništvo. To je razdvojilo brojne srodnike, nerijetko i najbliže; usmjerilo ljude u nove zajednice drugačije kulture, izmjestilo ih u nove prostore, suočilo ih sa novim iskustvima, osuđujući ih istovremeno na sjećanja i pamćenja; dovelo ih je u nova najčešće neželjena podaništva, u nove vjere u koje inače nikad dobrovoljno ne bi ni htjeli ići.. Najgore od svega što im se desilo je opasni SINDROM višestrukog KONVERTIZMA, koji im je time „instaliran“, koji ih prati i danas, a prema tvrdnjama psihologa i psihijatara on će čučati potisnut u dušama njihovih potomaka i hiljade godina uz stalnu opasnost da izbije na površinu i manifestira se u najgorem mogućem obliku ( npr. kao genocid nad svojom nekonvertovanom sabraćom kao 1941, 1991.)
Primorski krajišnici- u tom dijelu više vlaški pravoslavni, a manje bunjevački katolički, nerijetko su bili razdijeljeni granicama, a nerijetko su u drugoj državi imali zemlju koju su obrađivali. Otuda i pojava uskoka. Višestrukim konvertovanjem današnji lički Hrvati su u najvećem broju slučajeva trostruki konverti: bili su pravoslavni, pa su se islamizirali, a onda pokatoličili! I samo jedno konvertitstvo može biti uzrok teških psihičkih problem, a kamoli trostruko! Možda zato nije čudo što su ličke ustaše bile najkrvoločnije i u Pavelićevoj i u Tuđmanovoj državi. Sjetimo se samo ustaške “sječe knezova” u Gospiću prije početka ratnih sukoba 1991., kad su lički konverti pobili preko 200 intelektualaca, a svi njihovi leševi još ni danas nisu pronađeni. Jedan manji broj je izvađen iz napuštenih bunara… Nije li to „replika“ Jadovna i slična stratišta?
Austrijskim vlastima nikako nije odgovaralo da se pravoslavni posjedovno učvršćuju sve do granice sa Osmanskim carstvom, već su se trudili da bar u tom prostoru stvore jasnu rimokatoličku većinu, što je također bio zadatak vatikanskog etničko-konfesionalnog inženjeringa, kao i nastojanje da rimokatolički novoobraćenici budu odvojeni od pravoslavnog stanovništva ( pogodite zbog čega!). Inače, taj inženjering je svakako nastojao da sela budu jednokonfesionalna, valjda zato da oni koji su više puta mijenjali vjeru i konačno postali katolici, ne bi to još jednom uradili i tako napustili katoličko stado… Naime, Vatikan je bio duboko svjestabn činjenice da je Pravoslavna crkva i njeni „šizmatični“ pastori imaju uticaj na mnogo veći dio stanovništva Like i Krbave negoli Rimokatolička crkva, a to se vidi i iz tvrdnji rimokatoličkih svećenika ( iz „Naputka“ koje je dobilo Povjerenstvo i u kom se ono naročito obavezivalo da vodi računa o interesima Rimokatoličke crkve, uključujući i intenzivnu misionarsku djelatnost potpomognutu politikom. U Naputku čak piše: “ Ovo će se morati obaviti sa najboljom politikim, čime će potpuno iskorjenjivanje ( pravoslavnih!) zahtijevati prilično vremena, pri čemu će daljnja briga i zatiranje ( pravsolavlja) biti puno više u nadležnosti učestalih svetih misija, kojima će ex parte Dominii u svako doba pružiti svu moguću pomoć. Budući naseljenici u Lici i Krbavi najvećim dijelom trebaju biti rimokatolici, koji bi svoja imanja dobivali u arendu, koji bi godišnje bili opterećeni davanjima te istovremeno bili i krajišnici.”
Dakle, u tom „grmu leži zec“! Važno je od stanovništva u Lici i Krbavi načiniti poslušno rimokatoličko stado koje će plaćati i arendu za zemlju i biti opterećeno davanjima ( porezima) i istovremeno biti krajišnici koji će basplatno braniti austrijsku granicu i davati ljudstvo za sve besmislene ratove koje će Austrija voditi na raznim frontovima! Na to srpsko pravoslavno stanovništvo nije htjelo pristati! Oni su htjeli biti vlasnici svoje zemlje, a umjesto plaćanja poreza bili su spremni da obavljaju vojnu dužnost. I ništa više! Lakomoj Austriji to nije bilo dovoljno. Iz istih takvih razloga Austrija se udružila sa rimokatoličkom crkvom, te su oni veoma predano, ustrajno i intenzivno radili na postizavanju katoličke većine među stanovništvom Like i Krbave, sve do 1995. kad je taj cilj konačno postignut!
Prema popisu iz 1712. koji je provelo Povjerenstvo austrijske carevine najbrojnije su bile pravoslavne obitelji 74%, dok je hrvatskih bilo 14 %, bunjevačkih 9.6 %, a neokršćanskih ( pokatoličeni muslimani) je tada već bilo beznačajnih 2.2 % ( ostale su se do tada već bile pohrvatile). Naime, neokršćani su zbog višestruke konverzije često bili izloženi i velikim neprijateljstvima i napadima okolnog stanovništva, pa su veoma brzo nastojali da postanu što prije Hrvati katolici. Zbog toga im se broj sveo na 2.2 % već 1712., a uskoro se više nitko tako nije ni izjašnjavao. Isto je i sa Bunjevcima, tj. ni njih tamo navodno više nema ( nisu valjda propali u zemlju!), već su i oni postali Hrvati, prema vatikanskon križarskom etničkom inženjeringu koji je tamo sprovodila austrijska carevina.
Šta se poslije dešavalo sa pravoslavnim stanovništvom Like i Krbave i kako se to završilo, svi dobro znamo: Stalne pogibije u odbrani austrijske granice, ratovanja na raznim frontovima za interes Austrije, ukljuzčujući i I svjetski rat, a zatim brutalni GENOCID u II svjetsko ratu , pa Brozovo i Bakarićevo ekonomsko zanemarivanje ovih krajeva da bi se stanovništvo iseljavalo u Srbiju, a na kraju Tuđmanovo etničko čišćenje koje je konačno stavilo tačku i u potpunosti realizovalo zahtjeve iz onog NAPUTKA, sada već davno propale austrijske carevine. Iz tog se vidi da uopće nije bila bitna ta carevina, jer da jeste, njenom propašću bi se prestalo sa realizacijom onog njenog NAPUTKA. I to je još jedan dokaz u nizu da iza svega toga stoji VATIKAN i njegovi kontinulni križarski rat protiv pravoslavlja, u kom koristi koga god stigne!
Isto ili slično se desilo sa Dalmacijom, Baranjom, Pelješcom, Dubrovačkim zaleđem i drugim pravoslavnim ( srpskim) etničkim prostorima…
Otvoreniji, mada ipak na neki način zamaskirani, križarski poduhvati su se intenzivirali nakon propasti feudalizna, a na ovim našim prostorima bili su maskirani pojavom navodnog Gajevog ilirizma iz kog je proizašlo Štrosmajerovo „jugoslovenstvo“. Uspjeh prvog od ovih ovih poduhvata je ohrabrio Vatikan da nastupi posve otvoreno i da 1900. u Zagrebu na Katoličkom kongresu donese neku vrstu odluke i proglasa da se SVI KATOLICI NA BALKANU IMAJU SMATRATI HRVATIMA, kako bi okupio sve pokatoličene Srbe, a time i njihove teritorije i priključio ih maloj Hrvatskoj. Nakon toga počinje hrvatizacija svih Srba katolika, ali i hrvatizacija bosanskih katolika ( koji su višestoljetnim aktivnostima franjevaca uglavnom iz pravoslavaca postali katolici, mada je bilo nešto malo katolika rudara Sasa i sl. ) koji sebe do tada nikad nisu smatrali Hrvatima. U tom haosu koji je time izazvan čak su i Šiptari katolici postali Hrvati, a da ne govorim o Mađarima, Nijemcima, Slovacima, Jevrejima, Talijanima, Bunjevcima i drugim katolicima koji su živjeli na ovim našim prostorima, a nisu bili etnički Hrvati!
Osim svega toga, Srbi su i u II svjetskom ratu bili izvrgnuti strašnom genocidu, kao uostalom i u I svjetskom ratu kad su protjerani iz svoje zemlje, a ono što je ostalo bilo je pobijeno. Izbijanja I i II svjetskog rata su bila nova prilika Vatikanu za nastavak ponovnog brutalnog križarskog rata protiv pravoslavnih „šizmatika“ (tj. onih koje nisu uspjeli do tada pobiti, pokatoličiti ili pohrvatiti), jer katolička crkva ima sa Srbima svoje vjekovne neizmirene račune. Srbi su za nju šizmatici i prepreka za prodor prema Istoku. Zato je tzv. Katolička monarhija ( Austro-Ugarska) u I svjetskom ratu masakrirala Srbiju i ubila 58.5 % muškog stanovništva do 35 godina ( u reproduktivnoj dobi). Ti bečki riteri povješali su Mačvu, poklali Pocerinu, a iz Srbije preko Prokletija istjerali sve, čak i srpske bolnice! Prvu stasalu generaciju pobili su Hitler, Pavelić i Musolini, a ono što je preživjelo Broz je gurnuo na Sremski front, te su tako združeni osakatili Srbiju preko granice trajne biološke invalidnosti, pa nije čudo što Srbi sami sebe nazivaju OSTATKOM NEDOKLANOG NARODA, i kao takvog proglasili su ih manjinama u sopstvenoj državi i na sopstvenoj teritoriji! A katolička crkva sve svoje prelate koji su i na koji način doprinjeli suzbijanju šizmatika – proglašva SVECIMA, dok sintagma“ UBIJ SVE SRBE“ ne doživljava nikakve osude niti danas u Hrvatskoj, a pogotovo se po tom pitanju ne oglašavaju katolički velikodostojnici. A zašto i bi, kad je to SLUŽBENA POLITIKA NJIHOVE CRKVE? Pa ako to nije križarski rat, što je onda? Čak su i komunistički sudovi u ono poratno vrijeme da bi obmanuli Srbe, u sudskim presudama ustaše koje su se krile po šumama da bi izbjegli ruku pravde, nazivali križarskim bandama!
Preuzvišeni Stepinac, nakon dolaska ustaša na vlast u Hrvatskoj je na jedan poseban, samosvojan način učestovao je u velikoj prozivci mržnje, a njegova nedorečena riječ umnožavala je broj dželata od kojih mnogi ni do kraja svog života nisu naslutiti tko im je namijenio ovu njihovu krvavu ulogu. Nakon što je izdao svog navodnog prijatelja mitroplita Dositeja i dozvolio da bude pretučen do besvjesti i takav polumrtav prebačen u Srbiju, redom su stradavali i svi drugi pravoslavni velikodostojnici, sveštenstvo i narod, crkve su rušene i paljene i sve tako dok nije potpuno uništena institucija SPC u Hrvatskoj, a narod poubijan ili protjeran.Ovo sve ukazuje na pravu suštinu ovih zlodjela koja imaju karakter pravog povampirenog križarskog rata! Stepinac se na ovo oglušio, a umjesto kandila milosrđa iz njegovih očiju su svjetlile užarene oči opakog križara! Nema sumnje, Stepinac je radosno pozdravio uspostavljanje ove čudovišne države poistovjećujući je sa vjekovnim snom hrvatskog naroda za svojom državom, ne mareći što je time izdao Kraljevinu Jugoslaviju kojoj se zakleo na vjernost prilikom svog ustoličenja i time se pokazao kao krivokletnik ( ali to nije za njega nikakav grijeh kad ima u vidu što su sve radile pape i katolički kler uopće). Katolicizam nikad neće priznati da je ovaj njegov čin zločin i pravo klasično izdajstvo. Oni nikada ne priznaju svoje greške niti se mogu kajati kao što se ne kaju niti zbog tolikih spaljenih “heretika”. Tim svojim činom on je ustaškim razbojnicima dao i onaj legitimitet za koji je nadležna crkva. Prihvatio je da postane i vojni vikar, te da u vojnim odredima postavlja svećenike koji će vršiti otpis grijehova dželatima. To je sve vodilo i njega i crkvu koju je predstavljao u saučešništvo i sticanje neposredne koristi, pa je tako Crkva u rvataH Hrvata postala neka vrsta ratnog dobitnika. Pogotovo ako se uzme u obzir da joj je ovo bila šansa da se konačno obračuna sa vjekovnim šizmaticima i privede kraju gotovo 1000 godišnji (rimokatolički ) križrski rat! A od tada “Bit će jedno stado i jedan pastir”- kao što glasi križarski bojni poklič. Njima se ne žuri. Naime, Vatikan uvijek obilato računa na faktor: vrijeme. Ono doprinosi tome da se neprestano povećava upotrebna vrijednost raznih poluistina i polustanja, što oni pune sadržajima koji im odgovaraju. Otuda rimokatolicizam ne djeluje munjevito, on prima i udarce, trpi gubitke i računa na mučenike. Svima je unaprijed pružena utjeha, tako da se ničija žrtva ne smatra suvišnom i uzaludnom. Na taj način katolicizam stalno uvećava svoju vojsku i održava svoju vojujuću crkvu i sebe izgrađuje kao nasljednicu Rimskog Carstva, što je stara imperijalna ideja koju je preuzelo papstvo i održava je neprekidno do danas. Zato ona stalno čuči kao kobac i vreba svaku priliku koja se ukaže zbog pravnih, socijalnih i drugih poremećaja kod “šizmatika”, pa nikad niti jednog trenutka ne zaboravljaju na svoje osnovne ciljeve: uništenje pravoslavlja po svaku cijenu. Kakav „Drang nach Osten“, pa to je dječja igra u poređenju sa ovim vatikanskim planovima koji su unapred izrađeni za vijekove! Zato su se tako strasno ostrvili i na rušenje fruškogorskih manastira uz napadnu kroatizaciju okolnog stanovništva kad su ti krajevi bili potpali pod NDH!
U svojoj poslanici Stepinac se, između ostalog, zalaže da Hrvatska bude BOŽJA ZEMLJA (!!??) i govori o krvi koja zamjenjuje jezik, što predstavlja suštinu rasističke teorije Blut und Boden! Bez posebnog iskazivanja, svima je bilo jasno da pred sobom imaju militantnog svećenika (kao papa Urban II, Julije II itd.!) koji za ideje svoje vojujuće crkve ( križarski rat) spremno služi i svjetovnim silama kad god mu se za to pruži prilika, čak i onda kad ih duboko prezire. Negdje u jezgru vjekovnih antagonizama katolika, muslimana i pravoslavaca, kao sklupčana šarka, ležala je i glavna snaga ovog malog velikog inkvizitora. Gotovo sav kler je slijedio svog nadbiskupa, a naročitu podršku je imao od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, potomka srpskih konverta.
“Saučešništvo u zločinu”, govorio je zagrebački jevrej dr Barmaper, “sprovodi se ovdje po njemačkom sistemu. Za ovakve ideologije kao što je ustaška i nacionalsocijalistička, neobično je važno da omasove to saučešništvo. Individualni zločin treba kanalizirati u masovni, pa individualni strah, sumnje, moguće kajanje, sve to iščezava u kolektivnoj svijesti. To poistovećenje sa masom i brojem čuva fikciju da je podvig upamćen, a zločin koji ga prati- izbrisan, anoniman. Eto, ovo navodno njemačko otkriće primenjuje se sada ovdje. Savršena je to zamka u koju ljudi upadaju lako, gotovo neosjetno i bezbolno, jer ona u ovim nečasnim vremenima nudi apsolutni alibi.”
Međutim, to nisu izmislili Nijemci već su oni to samo preuzeli iz bogatog vatikanskog arsenala koji oni koriste stoljećima i na taj način iskorištavaju kukavice i kolebljivce da bi oni za njihov račun vršili zločine, baš kao što su to u srednjem vijeku vršile križarske horde i inkvizcija, a u novom vijeku su to radili šuckori, ustaše, komunisti, zenge, HOS, zelene beretke i slični. Ono što je zaprepšćujuće u svemu ovome je činjenica da su se i navodni intelektualci dali uvući u ove prljave i nečasne rabote u kojima su često čak i prednjačili u izmišljanju raznih svireposti prema žrtvama. Štaviše, oni su rukovođeni nekakvim geopolitičkim snovima o izmišljenim granicama svoje domovine ( a ipak nedovoljno intelektualni da bi mogli znati pravu istinu o tome), ispoljavali i poseban rafiniran i perfidan nenadmašan poriv u tom smislu, a njihovi želuci su to mogli da svare baš kao i “želudac” njihove crkve koji olako može da svari i čitave države, čitave narode i sve drugo što je stekla zlim načinom.
A rulja, masa koja nerazumno napada, sposobna je samo za zlo i uništenje. Šteta što je čovjek toliko savitljiv da ga vješti bukači lako mogu utjerati u torove, pretvoriti u poslušno stado za činjenje- isključivo zla! Treba dobro razlikovati pojedinca od kolektiva. Jer, nema sumnje, postoji nekakva tačka kada se taj bezazleni i dobro opredjeljeni pojedinac sretne sa kolektivnim mišljenjem. U tom trenutku sve se mijenja i on svoju nepomućenu svijest predaje na milost i nemilost kolektivnoj pripadnosti i njegovom nasilju. On je utapa u anonimnosti, oslobađa svake odgovornosti i moguće krivice U tom trenutku dešavaju se promjene i preobražaju koji se više ne mogu popraviti. Šta li se sve čini da se narodna svijest zadrži na jednom stupnju koji omogućava svakojake zloupotrebe, za što Vatikan ima provjerene i veoma uspješne metode!
Nakon što je Pavelić dobio podršku preuzvišenog Stepinca i njegove crkve, te donio rasne zakone, Srbi pravoslavci su se našli van zakona i njih se moglo ubijati kao pse lutalice. Rezultat toga je bio da su oni Srbi koji su živi uspjeli izbjeći iz Hrvatske saopštavali vijesti o neviđenim zločinima ustaške vlasti u Hrvatskoj, o sistematskom istrebljavanju srpskog stanovništva, a donijeli su i fotografiju raščerečenog industrijalca Miloša Teslića iz Siska, čiji je leš ležao na stolu kao na času anatomije, a oko njega su stajli objesni polunagi mladići sa noževima u rukma koji zure u objektiv jedva čekajući da budu ovekovječeni za potomstvo kao uspješni kasapini. Takve i slične vijesti su iz NDH donosili ljudi izbjegli streljanje, umakli pred klanjem, izbauljali iz dubokih jama punih poubijanih rođaka i susjeda. Na dnu mnogih špilja ležala su čitava sela, svi oni koji nisu uspjeli da pobjegnu i tako izbjegnu ustaški lov na srpske glave. Bilo je i onih koji su danima i noćima drhtali u kakvom zaklonu posmatrajući izdaju susjeda i potpuno istrebljenje svojih porodica.Drugi su, nažalost stizali do Beograda nošeni rijekom Savom, koje su hrabri ljudi vadili čakljama kod kule Nebojše, ne vjerujući da je takvo nešto moguće. Žrtve su bile teško unakažene, vezane majke sa razmrskanom djecom, žene sa odrezanim dojkama, muškarci sa izbodenim očima, bez nosa, ušiju, udova… Nikad niko neće do kraja izmjeriti onaj bol koji je ljude obuzimao kada su čakljma kraj kule Nebojše, iz Save izvlačili unakažene leševe koji su doplivali iz NDH. Gledali su u te naduvene i polurspadnute leševe nemoćni da u sebi pronađu i jedan jedini razlog za ovakvo divljaštvo i oslobđene životinjske nagone. Mnogi su se pitali kako će narod čiji su sinovi uradili ta zverstva, a nije za njih kriv, pronaći u sebi morlnu snagu za kajanje i traženje oproštaja. Jedan od rijetkih koji je to uradio i to na pravi način bio je profesor Viktor Novak, koji je već tada počeo da piše MAGNUM CRIMEN ( Veliki zločin) optužujući katoličku crkvu za saučesništvo u zločinu. Radila je to crkva upotrebljavajući svoje cjelokupno istorijsko iskustvo, sve metode obračunavanja sa šizmaticima isprobne i usavršene u svojim mnogobrojnim križarskim ratovima.
Zato nije čudo što se sva zapadna civilizacija u velikom čudu i sa nevjericom pita kako su bila moguća takva zvjerstva, za koja je teško povjerovati da su se uopće desila, desiti u srcu Evrope u 20. stoljeću? Oni ne shvataju da se desilo povampirenje vatikanske inkvizicije i srednjevjekovnog križarstva!
Zar je moguće da su se ti zločini obavljali gotovo mehanički, rutinski? Jedino objašnjenje za to je da su dželati već unapred dobili neophodno razrešenje od grijehova ( kao što je papa Urban to uradio prvim križarima!). Ono je moralo biti usađeno u dželate kao nešto što im sleduje poslije “savjesno” obavljenog posla. Oni su delali kao oruđe jedne “više” ideje. U slučaju nacističke Njemačke to se razrešenje dobijalo državnim pečatom, a u NDH nije bila dovoljna samo državna milost već i oprost križarske crkve i njenog preuzvišenog biskupa Alojzija Stepinca! Inače, u toj kvazidržavi jedino što je savršeno funkcioniralo bili je ubijanje Srba, Jevreja i Cigana.
Sve je to znao general Nedić, kad je teška srca ipak pristao da se prihvati funkcije predsjednika Vlade u okupiranoj Srbiji, nakon što su Nijemci priprijetili da će, u slučaju da on to opet odbije kao prvi put kad je skrhan bolom za stradalim sinom jedincom to odbio, dati na upravu NDH sve područje do Beograda, pa i Beograd. To nije mogao dozvoliti, a sigurno bi bilo tako, jer Nijemci nisu mogli da “umire” Srbiju čak niti odmazdama 100 za jednoga! Takve odmazde su dolazile nakon svake partizanske akcije, pa nije neosnovano misliti da su one i bile smišljene baš sa tim ciljem, tim više što je na čelu partizana bio Broz, najveći poznati srbožder. Za razliku od njega general Draža je obustavio takve akcije protiv Nijemaca kad je vidio da će te odmazde potpuno uništiti srpski narod. Zbog toga je izgubio podršku Engleza koji su htjeli da se on i Srbi bore protiv Hitlera- do posljednjeg Srbina!
Zato je general Nedić očinski savjetovao Srbe da budu mirni pod okupacijom, da gledaju svoja posla i misle na vidanje svojih neizlječenih rana, koje nam neće niko drugi liječiti jer smo mi na ovom svijetu uvijek sami, sasvim sami bez ikakvih prijatelja i da je naše preživljavanje u pitanju.
Kad su Srbi u Hrvatskoj saznali da je general Milan Nedić sa dozvolom Nijemaca, obrazovao prvu srpsku vladu, njima je bilo jasno da u moru nesreća koje su ih snašle u NDH, stvoreno je bar jedno malo ostrvo, neka tužna oaza spasa i nade. I ne samo za njih, već i za mnoge prognane Slovence, što su oni davno zaboravili. Ono kobno 100 za 1 visilo je nad okupirnom Srbijom kao Damaklov mač, a svakog časa okupatori su bili kadri da satru tu preostalu Srbiju i da je predaju na milost i nemilost ustašama.
Na sudu ispitivani njemački oficir dr Turner, kome komunistički sud gotovo da nije dozvolio da ispriča istinu o generalu Nediću ( jer se ona nije uklapala u komunističke laži), bio je dovoljno uporan da se izbori za svoje pravo da je ipak ispriča, na suđenju njemačkim oficirima u Beogradu. Tom prilikom se, između ostalog, otkrilo da je Nediću bio, od njemačke komande, postavljen sljedeći ultimatum koji mu je on lično prenio:
„Ukoliko Vi odbijete da nam pomognete da smirimo Srbiju, firer je odlučio da Beogrd i Mačvu da ustašama, sjevernu Srbiju Mađarima, a ostatak će biti dato na okupaciju Bugarima i Albancima.“ Nakon toga, Nedić je tihim glasom rekao: “Pristajem”. I tako je Nijemcima uspjelo da obrazuju vladu Milana Nedića, a njemu da spasi srpski narod od potpunog izginuća. Ova vlada je omogućila da se u Srbiju smjesti ona rijeka izbeglica iz NDH i Slovenije i bavila se uglavnom samo time. U tom poslu on svjesno upada u procjep između Draže i komunista, a iznad njega stoje neumoljivo zahtjevi okupatora da se Srbija mora umiriti . A to sve se međusobno isključuje! To mu jedino priznaju izbjeglice iz HHHHHHrvatske i nitko drugi. Jedan od njih, Lazar Rajić, kaže: “Ako se istini pogleda u oči, da nije bilo generala Nedića, gdje bismo mi Srbi iz Hrvatske našli utočište? Stavljene van zakona, sve bi nas poubijali kao zečeve, jer na ovom balkanskom prostoru traje prava nekontrolisana hajka na Srbe. Poslije 30 % žrtava iz I svjetskog rata od ukupnog stanovništva, ovo prijeti da nas potpuno uništi.” Nažalost, kao “nagradu”, odnosno komunističku kaznu za to, general Nedić je od strane Brozovog režima osuđen kao kolaboracionista i pogubljen bez da mu je data prilika da za svoje djelovanje, za motive i cjelokupno ponašanje, javno položi račune. U mnogim drugim državama su mudro šutjeli i trpjeli Hitlerovu okupatorsku vlast i čekali da se njegova sila “zdođe”, samo su Srbi morali da tako stravično stradaju u odmazdama 100 za jednoga suprotstavljajući se njemu, bez ikakve šanse da ga pobijede. Zašto? Jedini čovjek koji je pokušao da spasi Srbe od te nerazumne pogibije je, umjesto da bude odlikovan- pogubljen. Vidite li i tu križarski rat? Samo se protiv pogibije Srba ( pravoslavaca!) nisu smjele preduzimati nikakve zaštitne mjere! U tim komunističkim čistkama je stradao i dr Petar Zec, čovjek koji je bio na čelu Crvenog krsta (!) u Beogradu i koji je zbrinjavao izbjeglice iz Hrvatske i Slovenije. Zar se čak ni to nije smjelo raditi kad su u pitanju Srbi?
Sad se postavlja pitanje: Zašto se križarski ratovi makar i prikriveni vode i dalje, uglavnom samo na prostorima Balkana? U prvom redu zato što je tu granica ( rijeka Krka) između onih koji su 1054 godine priznali papu za poglavara svoje kršćanske crkve i onih koji to nisu učinili. Doduše, križarski ratovi se vode i protiv muslimana, što je priznao i američki predsjednik Džordž Buš ( pa su ga njegovi “šefovi” prisilili odmah naredni dan da tu izjavu povuče, jer se to zbog nafte ne smije javno reći!). Međutim, to tvrdi i dobro informisani predsjednik Libije Moamer el Gadafi, koji to smije reći, za razliku od teledirigovanog Buša. Islam, za razliku od pravoslavlja koje i inače nije bilo u stanju da adekvatno odgovori na izazove vremena pa ni na te kontinualne križarske ratove ( koji povremeno mijenjaju formu, zavisno od datog historijskog trenutaka), je adekvatno odgovorio radikalnim islamskim fundamentalizmom. Međutim, to nimalo neće pomoći pravoslavlju, koje nema ni vizija ni hrabrosti za istinske reforme koje bi mu pomogle da opstane, jer se ono našlo između „čekića i nakovnja“, kao amortizaciona zona, kolateralna šteta, mjesto i sredstvo isprobavanja spremnosti za međusobne okršaje islama i rimokatolicizma, što u tom smislu koriste i jedni i drugi preko leđa potpuno za to nespremnih Srba pravoslavaca.
Postojanje stabilne pravne države bi moglo obuzdati nastavak križarskih tendencija i ratova i na Balkanu, kao što je to slučaj u Švicarskoj, gdje se na taj način obezbjeđuje vjerska tolerancija i poštivanje svih ljudskih prava, pa i vjerskih sloboda. Osim toga u Švicarskoj je pravnom regulacijom onemogućeno da se ijedna vjerska zajednica može širiti na račun neke druge, tj svakoj pripada ona teritorija koja joj je pripala uspostavljanjem mira nakon reformacionističkog i protivreformacionističkog sukoba.
Situacija na Balkanu je strahovito kompleksna i to prvenstveno zbog konstantnog prisustva vatikanske “kuhinje” na ovim prostorima, ali i zbog činjenice da je Balkan u svojoj prošlosti bio veoma “prometno” mjesto kojim su haračili razni osvajači u vremenima kad su bili jaki i nepobjedivi, da bi kasnije kad oslabe morali prepuštati svoje pozicije novoojačalim okupatorima. Ti osvajači, dok su bili jaki, dodjeljivali su našim pojedincima privilegije (spahiluk, ukazni knezovi i sl.) Danas su to intelektualni profiteri ( vladini ili nevladini, svejedno), za koje je akademik Dejan Medaković govorio da su profesionalni prevrtači koji su svjesno u službi novih platiša i koji prodaju sebe, baš kao što su radile one srednjevjekovne dvorske lude. Oni brbljaju prazne priče o mirenju kao neki posrednici, a u stvari su neka vrsta dobro plaćenih trgovačkih putnika. Zbog toga su ubojice, koljači i narod kom su oni pripadali bili uskraćeni za mogućnost suočavanja sa zločinima i izvlačenjem ikakve pouke iz toga. Historičar Milan Kašanin u vezi s tim reče: ”Ništa Hrvati nisu naučili niti iz svoje niti iz tuđe historije. To je narod apsolutno nemoćan da išta shvati, predugo je svoj mozak poverio katoličkoj crkvi, a ona je oduvek bila isključiva i beskompromisna, a njeni ratoborni pogledi bili su usmjereni na istok prema pravoslavnima, šizmaticima. Ona je naprosto otrovala taj nesrećni hrvatski svet, a u svojoj klerikalnoj mržnji služit će se i crnim đavolom samo da ostvari te svoje križarske ciljeve.. Nama Srbima je Vatikan za vratom i to već vekovima, tako da je pravo čudo što smo i toliko izdržali vođeni svojom siromašnom nacionalnom crkvom.”
Zbog toga na Balkanu vlada strahovit haos koji sprečava stvaranje stabilne i uređene države na ovim prostorima, a koja bi konačno obezbjedila mir i prosperitet svom etnički i vjerski veoma kompleksnom stanovništvu.
Začudjuje to da nisu postojale snage koje bi bile kadre da zaustave ovu čamotinju ni pravoslavne crkve ni srpskih političara, ni tolikih intelektualaca. Jedan razlog je i činjenica što je većina naših slikara hrlila u Pariz, a ne u Sopoćane, Mileševu, Studenicu…pa je ljepota fresaka bizantske umjetnosti i za nas i za strance ostala tajna, a historija 1000 godišnjeg egzistiranja bizantskog carstva se nastojala zaboraviti, prvenstveno pod uticajem i za interes Vatikana. Možda bi jedno od prihvatljivih objašnjenja bilo i ono koje je za situaciji u svoji zemlji dao jedan pronicljivi Francuz- Pajo ( J. PAYOT) koji je rekao: “ Oni što vladaju trebalo bi samo da osiguraju red, tj da spreče nemirne, nestalne budale da ne smetaju onima koji rade. Policija i dobri, brzi i nepristrasni sudovi, kao i dobra narodna odbrana- to je njihov posao! A da bi to mogli, moraju za svaki taj posao angažovati stručnog čovjeka. “ Kod nas takvih u vlasti nije nikad bilo…
Nažalost, nesreći i osipanju srpskog naroda je umnogome doprinjela i srpska pravoslavna crkva ( SPC) svojim rigidnim stavom da SAMO AKO SI PRAVOSLAVAC, TI SI SRBIN! Takvim suicidalnim ekskluzivizmom ne samo da su iz korpusa srpskog naroda odstranjivani svi oni koji su zamijenili ili odbacili pravoslavnu vjeru, nego su i osiromašili srpsku naciju i reducirali je na samo ono što je više isključuje negoli povezuje sa svijetom. Time je svim konvertima kroz stoljeća usađivan osjećaj krivice ili tzv. sindrom konvertizma koji čuči u njima i prenosi se, čak i nesvjesno sa generacije na generaciju čak i do1000 godina!
Oni Srbi koji su prešli na katoličanstvo ili islam, nisu bili sretni zbog toga, niti su sretni njihovi potomci. Jer, oni nisu ni Srbi ni Turci, a još manje Hrvati. Turci i Hrvati ne mogu biti jer govore srpski jezik, a Srbi neće da budu jer su pogazili svoju vjeru. Zbog toga je vatikanska kuhinja podmetnula srpskim „Hrvatima“ srpski jezik kao književni ( kojim su oni u stvari u većini i govorili jer su bili pokatoličeni Srbi!) kao veoma dugoročno pragmatično rješenje. A to znači da se još uvijek nalazimo u začaranom krugu naše prošlosti, iz kog nikako da iskoračimo. Kao da fatum naše istorije zaustavlja naš razvoj, a stare neugašenje mržnje uvijek su u stanju da izazovu nove požare. Zato nije čudo što se nebrojeno puta u raznoj literaturi mogla pročitati konstatacija koja predstavlja historijsko iskustvo da jednom stvoreni janjičari trajno gube sve one putokaze koji vode u bivši zavičaj To su ljudi za koje ne postoji prošlost, vraćanje u svijet iz kojeg su iščupani. Pri tom nije važno da li se to desilo milom ili silom, lukavstvom ili lakovjernošću. Zato, svaki onaj iz kog kad-tad prokulja ta naizgled neobjašnjiva mržnja, njegov cjelokupni misaoni sklop došao je do zida pred kojim staje svako razumno dokazivanje, iščezavaju istorijske činjenice i kao obavezan zaključak izranja samo poziv u križarski (vjerski) rat, što dežurni Vatikan uvijek spremno koristi. Očit primjer za to su A.G. Matoš ( iako ga je Beograd kao bjegunca primio kao brata i prijatelja), Dragutin Jagić ( brat Vatroslava) i mnogobrojni drugi koji možda nisu ni svjesni svog konvertitstva. Ovu pojavu objašnjavaju i psiholozi koji tvrde da taj sindrom konvertizma stalno čuči u potomcima a onda prokulja to većom žestinom što je duže tamo bio zatomljen… Upravo to je ono o čemu ništa ne znaju strani posmatrači stravičnog zla koje se stoljećima dešava na Balkanu, pa čak i ne mogu vjeruju da se to doista dešavam, bez ikakvog racionalnog razloga ili objašnjenja. Doduše, konvertitstvo se nije dešavalo samo kod nas na Balkanu, ali ga naše stanovništvo sa karakternim osobinama dinarca veoma teško može prebroditi (što je svojevremeno objasnio Cvijić), a što stranci ipak ne mogu da dokuče. Nažalost, do sada se nisu stvorile duhovne snage koje bi preuzele odgovornost da se preispitaju sve prepreke i zastoji da se već jednom prevaziđu obmane i zablude prošlosti. Pa danas se konvertitstvo više ne smatra herezom, već naprosto demokratskim i ljudskim pravom svakog pojedinca!
Ali, teško breme prošlosti pritiskuje sve narode na Balkanu. Stvoreni su, ko zna kad i za kakve sve potrebe, razni mitovi koji su za svoje poruke prikovali narode. Nametane su nam razne tuđe civilizcije koje su nas skretale sa naših prirodnih puteva razvoja, pretile da nepovratno izmjene našu dušu. Oni koji su poklekli misleći da su tako riješili problem, grdno su se prevarili, jer jednom prihvaćeno otpadništvo stvorilo je trajno osjećanje krivice zbog izdajstva, posustalosti ili slabosti. Neizdržljivo je bilo to potajno samooptuživnje koje se moglo bar prividno suspregnuti jedino pristajanjem na sve gore i svirepije zločine, koji su u stvari odavali skrivena bjekstva, pokušaj da se uguše prekorna dozivanja predaka. Možda ipak ima i drugo rješenje- a ono je upravo u znanju o suštini ovog svega, a što se pokušava objasniti u ovom eseju.
Zbog svih tih dešavanja na ovim prostorima nije stvoren nikakav zajednički kulturni obrazac koji bi objedinio stanovništvo i bio neki orijentir svakom stanovniku, već se oni konstantno ponašaju “kao rogovi u vreći”. Prvenstveno zbog toga nije mogla opstati ni prva ni druga Jugoslavija, niti se mogla uspostaviti srpska država koja bi obuhvatila sve historijske prostore na kojima su Srbi bili autohtoni, već je na njihovim etničkim prostorima uspostavljena vatikanska zona misionarenja koja je GLAVNI uzrok svih nesreća koje stoljećima taru sve stanovništvo Balkana.
Tako je država srpskog naroda postala mala, zahvaćena bijelom kugom, tehnološkim i kulturnim genocidom i općim depresivnim osjećajem nacionalnog sunovrata. Umnožavanjem tih podjela po religijskim, političkim i nacionalnim osnovama srušena je država i doveden je u pitanje i sam opstanak Srba kao nacije. Da li je stvarno trebalo da se razvije toliki animozitet, do odbacivanja i neprijateljstva, prema Srbima katolicima, Srbima muslimanima i Srbima komunistima ( ateistima?)? Tim religijskim ekskluzivizmom su dovedene u pitanje i teritorije koje su historijski pripadale Srbima, a neke su već i dobro “okresane”. Da li se tim odbacivanjem svojih katolika i svojih muslimana priznala sopstvena slabost, nesposobnost ( možda i ljenost) da se upravo sa tim razlikama izgradi velika civilizacijski i kulturno i privredno moćna nacija? A samo izjednačavanje religijske pripadnosti i nacionalnosti je “nonsens” bez presedana, koji se mogao roditi i održati do današnjih dana samo na ovom mračnom Balkanu!
Zbog svega toga trebalo bi konačno pristupiti rješavanju srpskog pitanja ( ako već nije suviše kasno?), ali u modernim kategorijama multikulturalnosti, vjerskom pluralizmu i poštivanju ljudskih prava, za što se ima dobar osnov u republikanskim težnjama srpskog naroda, prirodnom otporu prema ekstremizmu, dokazanom antifašizmu, vjerskoj toleranciji ( narod je tolerantan, dok SPC nije). Eto kreativnog izazova za temeljne srpske institucije i političare! Jer, ako se na tome hitno ne počne raditi, Vatikan i hazarski SAD će rascijepkati teritoriju srpskog naroda do mjesnih zajednica! Naime, oni rade ono isto što je započela Kominterna, koja je imala liniju za razaranje država i njhovo cjepkanje na što manje dijelove kako bi one bile što zavisnije i što poslušnije. U tom cilju je i u Vatikanu osnovan Kolegijum ilirikum, tj. da vaspitava djecu koja će biti misionari u predjelima “šizmatika” ( pravoslavlja), sa istim ciljem. Sad je u toku proces kroatizacije Crne Gore i njenog unijaćenja, kao prvog od ta dva uobičajena koraka posrednog pokatoličavanja, a već se odavno naziru takve tendencije i u Vojvodini. A to su sve srpska djeca, kao što su bili i oni koje su “obrazovali” u Kumrovcu, a što je bila kominternovska komunistička koncepcija. Pa sad nek netko kaže da “komunizam” nije bio nastavak križarskog rata drugim sredstvima!
Kao što je rečeno, glavni smutljivac na ovim našim prostorima je Vatikan, koji još od 1054. god. uporno pokušava sve stanovnike ovih prostora podvesti pod svoju jurisdikciju da bi od njih načinio poslušno stado sa kojim bi mogao ići u nove križarske pohode dalje na istok, bez obzira što to nije uvijek javno deklarisano. Dok god na tom prostoru ima pravoslavaca i muslimana, Vatikan ne može sve ovo stanovništvo upregnuti u svoja križarska kola kao što može ono već pokatoličeno, jer oni ne pristaju na to i nemaju nikakv interes niti obavezu da se bore i ginu za vatikanske prozelitske ciljeve na prostorima do Crnog mora, a onda i dalje ( što predstavlja tisućljetne planove Vatikna). Ali, Vatikan se “zaglibio” u BiH, pa nikako da se odatle izbavi i krene put Srbije, Bugarske… Uzalud su mu bila silna falsifikovanja historije Balkana i ponovno formiranje hrvatske nacije, ali “kifla” nikako da postane “somun”! A i ta kifla je rezultat vatikanskog demografskog inženjeringa postepenog pokatoličavanja srpskog stanovništva na rubnim područjima i potonjeg čerupanja njihove teritorije i njenog pripajanja maloj Hrvatskoj.
Naime, već na prvi pogled geografski oblik Hrvatske podstiče na razmišljane svakog tko ima čime da razmišlja! Zar taj oblik ne liči na amebu koja se sprema da proguta svoj plijen? Bio je Vatikan veoma blizo tog cilja, samo da je Broz mogao da poživi još 20-ak godina. Broz je 50 godina pripremao potrebne uslove da BH bude progutana od one “amebe”. Maksimalno je oslabio Srbiju da se ona ne bi suprotstavila kad dođe taj trenutak i da se ne bi javio neki novi Gavrilo Princip i sve pokvario. A Srbi su se 50 godina bili podsticani ekonomskim i drugim razlozima da se kontinuirano iseljavaju iz Hrvatske u Srbiju, kao i Srbi iz BH. Albancima je Broz otvorio granicu da slobodno ulaze u Srbiju i protjeruju Srbe sa Kosmeta. Sve je išlo po vatikanskom planu, ali se onda umješala biologija i odnijela Broza, a vatikanski Bog je po pitanju toga bio nemoćan ( ili nije htio da se miješa u te zločinačke planove!). Umjesto njega na političku scenu je stupio Tuđman ( genetski Hazar, a deklarisani veliko-Hrvat!) i u želji da njegovo ime uđe u historiju prije negoli umre, bio je nestrpljiv, te je vatikanskim dugoročnim planovima više štetio negoli koristio.
Sad je “jadni” Vatikan skoro opet na početku! Tuđman je, vjerovatno na svoju ruku da popuni svoje poluprazno “kraljevstvo”, vabio katolike iz BH u Hrvatsku, a oni su to oduvijek željeli i objeručke prihvatili. Neki su sa zadovoljstvom uselili u kuće protjeranih Srba, a neki su samo uzeli domovnice, i za sada ostali u BH. Pošto BH pod uređivačkom palicom visokog predstavnika nikako da se iščupa iz gliba u koji ju je uvalila međunarodna zajednica izlobirana od strane Vatikana, to veoma težak život u BH bosanski katolici i dalje rado zamjenjuju za lagodniji život u Hrvatskoj, te kontinuirano preseljavaju tamo. Time prijete da ponište viševjekovni trud i napor bosanskih franjevaca i rezultate svih onih križarskih ratova ( kažu da ih je bilo 14!)koje su pape vodile u BH stvarajući katolički (hrvatski) element u BH. A i nada da će muslimane lako pokatoličiti ( kao što su bogumile) i pohrvatiti ih, čemu su se nadali na osnovu “dobre saradnje” iz II svjetskog rata i vezivanja zastava u čvor i izazivajnja ovog rata, sve više se topi, a muslimani samo što nisu vratili feredže da bi se od toga spasili!
Križarstvo za vrijeme Broza
Pred stvaranje Brozove Jugoslavije mnogi razumni ljudi su se pitali: Kako ćemo smoći snage da se opet sastavimo sa narodom iz kog potekoše toliki dželati? Kako ćemo popraviti sve ono što je ovaj rat uspio da razori, zakrvi, omrzi? Koje riječi treba izgovoritii i kakve postupke činiti da se povrati izgubljeno povjerenje? Pogaženi su svi ljudski i božanski zakoni, a zatajila je i riječ božja, upozorenje na kaznu, prećutane su opomene koje su mogle da zaustave dželate. Kao lešinar pojavila se organizacija katoličke crkve sa svojim najvišim prelatima da od ustaških vlasti izmoli otetu imovinu srpske pravoslavne crkve, te da manastire Orahovice, Jaske, Ravanice i mnoge druge uzme pod svoje u maniru pravih križara! Pa kad su se ovako ponijeli najviši crkveni dostojanstvenici, šta je onda ostalo vječno gladnom puku? Imao je taj mali čovjek gdje da se ugleda i gdje da nađe oproštaj za sve svoje počinjene zločine. Strašno je to saznanje da smo se svi skupa, bez obzira bili počinioci ili žrtve, poslije toliko vijekova, poslije toliko napisanih mudrih knjiga, naslikanih biblijskih slika i sazidanih crkava, našli na samom početku kao divlji, neoplemenjeni nesrećnici koji žive od otimačine i tuđe nesrteće, baš kao i u onim prvim križarskim ratovima sa početka drugog milenijuma!?
Englezi su oduvijek mrzili srpski narod. Još u 19. vijeku vodili su turkofilsku politiku, održavali u životu trulo tursko carstvo i zahvaljujući samo njima nismo se ranije oslobodili Turaka. Zatim 27. mart koji nam nikako nije trebao, a koji su isprovocirali baš Englezi. Hitler je Srbima dao što drugima nije, a oni su mu, pod mentorstvom Engleza, pljunuli tada u lice, iako im je zemlja bila trula i u rasulu. Poslije toga Hitler je dozvolio stvaranje NDH koja je na čelu sa onim ubicom Pavelićem odmah sve Srbe stavila van zakona.. Zatim englesko podržavanje partizankih napada na Nijemce a time i odmzdi 100 za jednoga, do posljednjeg Srbina! A o nepotrebnim bombardovanjima srpskih gradova 1944. kojima je pobijeno više ljudi i razrušeno više objekata negoli onim gusarskim napadom njemačke avijacije od 6. 4. 1941., da i ne govorimo… Beograd je bombardovan više od 15 puta nakon svakog bombardovanja Radio London bi licemjerno javio kako su bombardovani vojni ciljevi Vermahta što je bila gnusna laž! Bombardovani su civilni objekti i civili po molbama križara Broza ( što se još i danas taji!) da se što više osakati srpski narod, naročito građanstvo čime je obezglavio i poseljačio srpski narod da bi mu bio što pokorniji u njegovoj nakaradnoj državi koja je već bila izvjesna.
Nakon takve kataklizme križar Broz je sa svojom kamarilom ušao u Beograd i postreljao sve one koji su se iz petnih žila trudili da se potpuno ne zatre srpski narod, pa čak i dr Pertra Zeca, komesara Crvenog krsta, a njegova nezaštićena udovica je istjerana iz stana u koji se uselio neki od brozovih podrepaša, Dinarac preoblikovan po KPJ metodma!!! Stradalo je sve ono što se podrazumjevalo pod građanskim društvom, opljačkana je njihova imovina, streljan je i general Nedić….
Ta grabež i otimačina tuđe imovine su nezadrživo rušile mit o našim oslobodiocima, o čijoj navodnoj čistoti i i strogosti su se pričale bajke, a oni su pali već na prvom ispitu i potvrdili onu staru izreku: AKO HOĆEŠ KOGA DA UPOZNAŠ, DAJ MU VLAST U RUKE. Gdje li se dadoše oni koji su streljali gladnu sirotinju za ubranu šljivu, a sad su bili slijepi i gluhi na otimanje vila, zgrada i ostalog? Tako su brozovci već na samom početku sebi pribavili pravo da za svoje postupke nikom ne odgovaraju.
Zahvaljujući boravku Dejana Medakovića među franjevcima, on je, kako sam kaže, sa lakoćom prepoznavo i jedan dio one metodike koju je KP primjenjivala ( prividno traženje rješenja koje je već unapred bilo poznato i zadato, što metode komunista povezuje sa metodama križara!) Sve ovo je najavljivalo da se križarski rat nastavlja i za vrijeme navodnog komunizma. Naime, nesreća je što se i kršćanstvo u jednom periodu svog sazrevanja suočilo sa onima koji su se pobunili protiv te apsolutne pokornosti jednom autoritetu, pa su započeli borbu protiv navodne jeresi. Tako i totalitarna ideologija komunista je u mnogočemu kopirala križare i radila umjesto njih, a prvenstveno joj je uzor bila katolička inkvizicija koja je uvela maksimu: TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS, a koja je veoma plodno tlo našla kod komunista. Zatim DOGMA, HIPOKRIZIJA, LAŽI, LOV NA VJEŠTICE, APSOLUTNA POKORNOST I PONIZNOST itd, itd.
Nakon dolaska Brozove vlasti, promjenjene prilike probudile su u ljudima ono praiskonsko zlo koje u njima leži. Bit će tu i ličnih osveta, ali će najveći broj biti onih koji će pohitati da se dodvore novoj vlasti, ne pitajući za cijenu.
Komunisti su veoma uspješno „spustili koprenu“ preko zločina nad srpskim stanovništvom od strane NDH, čiji zadatak je bio da zamagli, umanji i čak silom ućutka istinu. Zato su „Hrvati“, po drugi put za pola vijeka uspeli da se ponovo nađu na pobedničkoj strani, bez obzira na to što je Zagreb pao poslije Berlina! Kao da su sve srpske žrtve bile uzaludne, a njihovo svedočenje nikom nije bilo potrebno. Počelo je razdoblje raznih ustupaka i neko tiho sakaćenje svega onoga što smo svojim očima vidjeli, što smo kao svjedoci preživjeli. Nastupilo je vrijeme unutrašnjeg duševnog rascjepa i autocenzure i iščezavanje čak i one nade koja je postojala u okupiranom Beogradu. Time su sve vrednosti evropskog razvoja koje su stvarale i učvršćivale ideal pojedinca i njegove ličnosti svjesno napuštene, a taj mali, s mukom izgrađeni suveren, nemilosrdno i bezobzirno vraćen je u stado, pri čemu su mu oduzeta sva ljudska prava. Nažalost, taj „samar“ stada nosio je 50 godina, a nosi ga i dalje, 30 godina poslije smrti onog tko mu ga je natovario! A taj je proglašen vatikanskim svecem, sv. Josipom za ogromne zasluge koje je imao u prikrivenom križarskom ratu, koji na Balkanu traje neprekidno, samo mijenja formu. Pa sad neka netko kaže da komunisti nisu bili križari!
Za razliku od situacije u Brozovoj Jugoslaviji, priznanje zločina, a ne njegovo zabašurivanje, to su bile duhovne težnje njemačke inteligencije nakon II svjetskog rata, a naročito tokom 60. tih godina XX veka. Njemačka inteligencija se pokazala vjerodostojnom i iskazala pravu njemačku strast da se preispitaju činjenice. Naši zemljaci nisu imali pravih intelektualaca ( jer su brozovci takve pobili!) da ih tim putem povedu, jer vlast nad mišljenjem daje moć nad tjelom i životom. Zato svaki okupator, autokrata ili manipulator najprije posegne za pravim intelektualcima i tako obezglavi rulju. Zato su i beogradski intelektualci odmah nakon njemačke okupacije bili odvedeni u zatvor i tamo ubijani. Tragedija je što se to isto desilo i 1945., po oslobođenju…. ( Sremski front, Goli otok, Pasja groblja, Stara Gradiška..). Zato kod nas nije bilo pravih intelektualaca, pa je vladajuća kasta na čelu sa kvazi intelektualcima mogla da se opredjeli za veliko ćutanje, a zločini su se potiskivali i tajili, što je također bilo u službi Vatikana i križarskog rata kao i gubitak kajanja. Sve to je predstavljalo veliku opasnost sa nesagledivim posljedicama od kojih je najgora bila ona koja je dovela do ponavljanja zločina.
Zato se i desila 1991!
Za vrijemme tog rigidnog i licemjernog komunističkog režima, nisu neistomišljenici „prevaspitavani“ samo na Golom otoku i drugim zatvorima, već su tome naročito bili izvrgnuti oni malobrojni preživjeli intelektualci. Njima je bilo najgore jer su se morali odreći sveg svog dosadašnjeg znanja i intelektualnih vrlina istraživanja i logičkog zaključivanja. Tako je tim komunističkim pritiscima podlegao i historičar Fedor Maočanin koji nije imao snage ( kao i većina drugih) da se odupre zahtjevima, pretnjama, podmuklim pritiscima frankovaca, sada komunista ( jedan od njih je bio i Bakarić). Tako je prvi veći ustupak Maočanin napravio kada je prihvatio tezu o vlaškom porijeklu Srba u Hrvatskoj, misleći pri tom o Vlasima ne kao o socijalnoj kategoriji, već kao o etnikumu, što se od njega zahtjevalo, s obzirom da je to bilo neophodno hrvatskim povjesničarima da bi mogli iskonstruisati lažnu historiju Hrvata. Komunisti su falsifikovali i zataškavali historiju. Nisu dozvoljavali historičarima da ispravno pročitaju ni Konstantina Porfirogeneta, a još manje Ljetopis Popa Dukljanina.
Neki filozofi i sociolozi su bučno zahtjevali ispravke u cjelokupnom političkom životu osporavajući svaku vrednost i budućnost dogmatsko-religioznom poimanju marksizma, ali sve je bilo uzalud jer je Broz već u tome bio zaglibio. Brozov režim je u svijest svakog intelektualca nastojao da ugradi mehanizam razaranja ličnosti i stvaranje dvostrukog morala. Nisu imali šanse da odole onom nepogrešivom partijskom mehanizmu koji rentgenizira ljude, apotekarski tačno mjeri njihovu lojalnost, zanemaruje pitanje iskrenosti, osluškuje podaničku poslušnost i procjenjuje stepen upotrebljivosti za ropsko služenje režimu. Na stradanju profesora Viktora Novaka, Zagorca integralnog jugoslovenstva koje nikad nije iznevjerio, vidi se do kojeg je stepena došlo njegovanje društvene laži i hipokroizije.
Nesklon autocenzuri i popuštanju pritiscima, historičar umjetnosti kasnije akademik Dejan Medaković je u to vrijeme napisao članak pod nazivom „ Srpska umetnost u Severnoj Dalmaciji“, gdje je u uvodu napisao da su Srbi starosedeoci u Severnoj Dalmaciji, što je u Povjesnom društvu Hrvatske izazvalo pravu buru protesta, jer je dovelo u pitanje sve njihove dotadašnje kvaziistorijske konstrukcije! Naime, oni su kao naučnici bili duboko svjesni činjenice da Srbi nisu došljaci, bjegunci, beskućnici koji su na hrvatsko tle došli povlačeći se pred turskom osvetom, već da su na tom tlu starosedeoci, na nekim mjestima čak sa dužim stažom od Hrvata, a to se moralo po svaku cijenu sakriti, da se ne bi naškodilo tisućljetnim križarskim planovima Vatikana. Zato je privremeno obuzdavan nacionalizam. Međutim, potisnuto nacionalno osjećanje proizvodi nacional-šovinizam!. Svako potiskivanje prije ili posle vodi u bolest. Znači-komunisti su na taj način razboljeli sve narode ex Yu!
Boljševici! Koja li je to bagra! Odakle im hrabrost da se u vlastitoj zemlji liše tolikog broja svojih velikana i to u svim oblastima nauke i kulture? Nevjerovatna je ta mahnita samouvjerenost boljševika da se i bez tih i takvih ljudi može ući u svjetsku trku na svim društvenim planovima, kao da već raspolažu sa gotovim rezervnim ljudima za ta upražnjen mjesta. Pa onda to razaranje pravoslavlja, to njihovo divljačko, osvetničko čupanje iz dubina ruske duše. Prosto je nevjerovatno da su boljševici bili kadri da kod Rusa razore ono što su stvarali vijekovi, što je izdržalo i provale Tatara i davalo snagu tom narodu da pobijedi. Svijet od Džingis kana nije doživio tako nešto strašno kao Rusi od boljševika. Pa zar i to nije vatikanski križarski rat ? A oni su Brozu bili uzor i inspiracija! Otuda Pasja groblje, Goli otok, Sremski front i druga stratišta onih intelektualaca i mladih koji su preživjeli II svjetski rat… Sve su to bili naši „gulazi“…
Zato su mnogi preživjeli intelektualci bili prisiljeni da se povluku iz društenog života, jer je to bio jedini izlaz da čovjek ne pristane da postane dvostruka ličnost i time sahrani svoju vlastitu ličnost ili da izgube glavu.
Vladimir Bakarić ( Kupferstein-Hazar), Brozova desna ruka, je također okrutni križar koji se beskurpulozno zalagao da “riješi” srpsko pitanje u Hrvatskoj tako što će i materijalno i moralno skrajnuti područja u kojima su Srbi bili većina, kako bi se oni od tamo iseljavali, a prethodno obezglavili, u čemu je imao ogromnog uspjeha, a sve uz znanje i blagoslov Broza. Time je pripremio teren za Tuđmana ( Deutschman-Hazar) i omogućio mu da on Srbima zada posljednji udarac! Nakon što su bili obezglavljeni, potpuno odvojeni od matice iako su živjeli navodno u istoj državi, započelo je podmuklo, sistematsko slabljenje i etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, uništavanjem njihovih vjerskih objekata, zapuštanje krajeva u kojima su oni bili većina, da bi negdje osamdesetih godina o tome u svojoj knjizi „ODGOVORI“ hrabro progovorio Vuk Drašković, zbog čega je trpio stravičan teror i progon od strane komunista. Nažalost, sve što je napisao u toj knjizi pokazalo se istinitim i srpsko pitanje u Hrvatskoj je uspješno okončao Tuđman. Tako je križarski rat na teritoriji današnje Hrvatske završen, ali na ostatku Balkana još uvijek nije. Vatikan mora i dalje uvijek biti „dežuran“, a dok čeka neku novu priliku rovari gdje god i kad god može, a sve u okviru svojih „tisućljetnih“ planova prodiranja na istok, bez obzira na to što se u Beogradu još uvijek čuvaju originalne srpske tapije i privilegije koje su Srbi dobili od austrijskih i bizantskih careva.Tu je sadržana i cijela historija tragičnih seoba Srba, napuštanje Kosmeta, gubitak njihove istorijske otadžbine. Sve te diplome natopljene su srpskom krvlju, bezbrojnim žrtvama našeg roda za odbranu kršćanske civilizacije. Iz njih se može iščitati i kako je često bila vjerolomna ta carska reč, njihova namjera da ih pounijati čime su se otvoreno predstavili kao vatikanski križari, baš kao i mnogo kasnije ustaše koje su porušile skoro sve pravoslavne crkve u Lici, a i Bakarić i Krleža ( pritajeni frankovci ) koji nisu dozvolili da se poslije rata obnove ni porušene ni oštećene crkve i manastiri širom Hrvatske, već su ih ostavili da ih pojede zub vremena, kao što je radila i turska carevina! Hrvatska politička vrhuška uz podršku Broza nije dozvolila niti Republici Srbiji da materijalno pomogne u obnovi srpskih svetinja na teritoriji Hrvatske, među kojima je najtragičnija sudbina manastira Pakre kojeg zbog tih ujudurmi više i nema, kao i drugih manjih. Srbi iz Hrvatske nisu smjeli ni u kom pogledu da u Republici Srbiji vide nekog svog zaštitnika, i mada u istoj državi, bili su potpuno odsječeni od svoje matice, čak mnogo gore nego u Turskoj carevini! Sve je to morao biti u službi lažnog rituala kovanja još lažnijeg bratstva i jedinstva, koje je svoje pravo lice pokazalo 1991. Također se kontinuirano radilo na minimiziranju i zataškavanju ustaških zločina nad Srbima: primjer rušenja logora Jasenovac i podizanje bezličnog „cvijeta“ na tom stratištu koji ninašta ne asocira, zabetoniravanje hercegovačkih jama ( da se ne mogu prebrojati srpske žrtve), uklanjanje tragova logora u Novom Sadu i drugdje, a na sva druga srpska stratišta stavljali su se bezlični natpisi: ŽRTVE FAŠIZMA, itd., sve sa ciljem da se ona laž o „kamionu ustaša“ koji su navodno pristigli iz dijaspore i pobili milion pravoslavaca ( „šizmatika“) učini što vjerodostojnijom! Ta priča bi bila smiješna da nije imala toliko monstruozan završetak! Ovo je bio uvod u konačno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj. Sve je to križarski rat u kontinuitetu, kome se Srbi nisu uspjeli adekvatno suprotstaviti, i sve je to i urađeno da bi se stalno tinjajući križarski rat održao, da bi izostalo kajanje počinilaca zločina i onemogućilo da se u sopstvenom narodu preispita njegova savjest i identifikuju te negativne snage tj. stvarni krivac za sve to zlo, koji ga opet i stalno zloupotrebljava da za njega obavljaju te gnusne i prljave radnje, navlačeći uvijek i ponovo ljagu na njegovo ime.
A što se tiče rimokatoličke crkve nakon II svjetskog rata, ona je, kako kaže akademik Medaković, ponovo upotrijebila mnogo puta oprobani metod: Kao kompromitovana u ratu, ona će se za početak pritajiti. Nakon toga, kako sjećanja na njeno zlodjelo budu blijedila, ona će u prvi plan izbaciti svoju navodnu bezazlenost, i odricanje od nasilja, a zatim će ponuditi svoju pomoć u liječenju ratnih rana sa maskom milostivog Samarićnina i bit će veoma uvređena ako joj netko pomene njena zlodjela iz rata.. A tako zabašurena, i dalje će ostati pri svom stavu da svaki loklni svećenik može obaviti oprost grijehova svakom rimokatoliku i na taj način mu omogućiti da čini nove i nove, isto tako strašne ili još gore zločine, a sve u službi kontinualnog križarskog rata.
U tome je glavna razlika između rimokatoličanstva i pravoslavlja. Katoličko komuniciranje sa bogom počiva na veoma pragmatičnom osnovu, za razliku od pravoslavnog. Pravoslavni nisu kadri da tako bestidno varaju boga! Još je jedan razlog veoma bitan. Vatikanski Hristov namjesnik je ognjem i mačem širio rimokatoličku vjeru, pa su se zbog toga vjekovima prema Rimu slivala jedna sasvim jasno označena materijalna i duhovna snaga, a taj proces teče i danas, samo se to radi na drugačiji način.
Križarski ratovi 1991.
Da su ovi ratovi uistinu bili prevashodno križarski, ne treba sumnjati. Dovoljno je samo pogledati „rezultate „ tih ratova na terenu: treba vidjeti tko je i otkuda PROTJERAN, pa će odmah biti jasno i tko je bio agresor, tko je vršio genocid, a tko se pokušavao ( bezuspješno) odbraniti!
Zato se sa pravom može ustvrditi: I ovaj rat 1991. je imao dominantno križarske karakteristike, što se vidi po svim relevantnim pokazateljima, a naročito po rezultatima rata na terenu. Sa područja Hrvatske je protjerano preko 500 000 autohtonih Srba ( slično je i sa Kosmetom), a Vatkan je bio u to sve upleten „preko guše“! A i danas radi na očuvanja tog „statusa quo“, i to vrlo uspješno, bez obzira na navodno važenje svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima! Vatikan je toliko moćan da je u stanju i da suspenduje sve dokumente međunarodnog prava kad su u pitanju Srbi, „šizmatici“! Zar nije i to križarski rat – ali drugim sredstvima?
I za ovaj posljednji rat na prostorima ex YU najveće zasluge ima upravo tadašnji papa ( Ivan Pavao II-Wojtila), kao inicijator i bezrezervna podrška u razbijanja Jugoslavije i u vršenju zločina koji su tada počinjeni u koje spada i njegov poziv za bombardovanje Srbije. I ovdje je glavni cilj bio satanizcija i uništenje Srba kao pravoslavaca-„šizmatika“, te proširenje teritorije pod kontrolom Vatikana za bar još jedan korak na Istok. Pri tom su muslimani korišteni kao udarna pesnica ( umjesto nekadašnjih križara u plaštovima sa križom!), da bi se sačuvali životi ovdašnjih katolika stečenih kroz stololjetna prisilna konvertovanja, koliko god je to moguće. Muslimani su zahvaljujući svojoj megalomaniji u nadi da će poislamiti katolike a pobiti Srbe i dobiti cijelu BH za sebe, što je bila utopija bez presedana, teško stradali. Pa zar oni baš ništa ne znaju o vatikanskoj “kuhinji”? Njihovo stradanje je na jedan objektivan način prokomentarisao BH političar Krešimir Zubak (katolik) koji je rekao: “ Mogli smo i mi tako postradati kao muslimani da smo si zadali nerealne ciljeve i bili uporni u tome da ih ostvarimo”. A to su zaista bili i monstruozni i nerealni ciljevi, od kojih neki od BH političara još uvijek nikako ne odustaju….
Međutim, nisu ni katolici bili pošteđeni užasnih posljedica svog učestovanja u križarskom ratu. Oni su najprije morali biti obmanjeni da im je domovinu napao agresor (!??), a zatim intenzivno drogirani da bi u tu laž mogli vjerovati toliko dugo dok ne pobiju ili ne protjeraju za vatikanski račun sve one stanovnike svoje domovine koji još nisu prešli na katoličanstvo! Danas plaćaju skupu cijenu za to bolujući od PTSP-a i ubijajući se, jer je tret koji nose u svojoj psihi ( kog su postali svjesni tek nakon narkotičke detoksifikacije) pregolem, a sve im je više i više jasno da taj rat niti je bio domovinski niti je bio njima potreban! Oni su samo, kao i njihovi preci, zloupotrebljeni za daljnje realizovanje vatikanskih prozelitskih ciljeva..
To sve potvrđuje tvrdnju da križarski ratovi neprestano traju i da samo mijenjaju formu, tj. prilagođuju se trenutnim situacijama u politici i na terenu, dok im je cilj uvijek onaj isti, zacrtan prije gotovo 1000 godina. Poslije svakog takvog rata „šizmatika“ je sve manje, a oblast pod kontrolom Vatkana je sve veća. To ne vidi samo onaj tko neće da vidi. Dokazi i objašnjenja za to se mogu naći u ogromnim količinama dokumentirane litetrature, koju izgleda gotovo nitko ne čita, pa ni naši historičari, kojima je već odavno tačno određeno u kojim „koordinatama“ smiju da se kreću….
IV Jevreji i lažno predstavljanje
“ Istina koja ljude čini slobodnim najvećim dijelom je istina koju radije ne bi čuli”
Herbert Agar
Upravo to se dešava. Na svjetlo dana zadnjih godina izlazi istina o stvarnom porijeklu današnjih Jevreja. Bila je to stoljećima najbolje čuvana historijska tajna sa ciljem da bi se sa jednom grupom stanovništva okupljenog oko jevrejskih svetih knjiga moglo manipulisati na razne načine. Dakako da se upravo to događa: uvijek se ističe ono što želite da ljudi vjeruju, a zataškava se ono što ne želite da znaju. To je stari oprobani manipulatorski recept koji nije korišten samo u slučaju jevrejstva!
Kestler, jevrej iz Budimpešte ( ali i mnogi drugi historičari) piše da njihovi preci nisu došli iz porječja Jordana nego iz porječja Volge, ne iz Kanaana nego sa Kavkaza, te da su oni genetski bliži hunskom, turskim i mađarskim plemenima negoli potomstvu Abrahama, Izaka i Jakova! U tom slučaju pojam antisemitizma postje besmislen, jer 90% današnjih jevreja su hazarskog porijekla, što sve više postaje poznato kako iz prošlosti izranja ta dugo i dobro čuvana tajna. Oni govore jidiš, koji je neka vrsta germanskog jezika, a ne hebrejski. Porijeklo i povijest Hazara i njihova povezanost sa porijeklom i ranom poviješću takozvanih ili samoprozvanih Jevreja (Židova) u Istočnoj Evropi je jedna od najbolje i najdulje čuvanih povjesnih tajni ( u čemu su pomagale religije kršćanstvo i judaizam), sve do posljednjih nekoliko godina, kad je ta tajna počela na sve strane da „pušta vodu“. Kestler tvrdi da ljudi širom svijeta koji sebe smatraju Židovima imaju više genetske srodnosti sa domicilnim i susjednim stanovništvom nego među sobom. Antropometrička mjerenja židovskih skupina to neosporno dokazuju. Zataškavanje ovih činjenica koristi se za manipulacije.
Dakle, na jednoj podmetnutoj povjesnoj tvrdnji da taj narod potječe iz Izraela, te da im je Bog obećao zemlju, bogataška obitelj Rotschild ( Aškenazi/Hazari) je orkestrirala preuzimanje Palestine i stvaranje države Izrael, što je tada tamo zapalilo rat i nasilje koje se ne stišava već 60 godina! Pitate se koja je bila svrha stvaranja države Izrael? Trebalo je tamo stvoriti odskočnu dasku i sigurno zaleđe za daljnje osvajanje arapskih izvora nafte!
Moćna cionistička propagandistička mašinerija je uvjerila američki narod da su svi današnji jevreji jedan narod (i to božji !), a to je laž! Današnji jevreji su različitog porijekla, a tek jedva 10 %ima nešto jevrejskih gena a to su Sefardi, koji su krvno povezani sa Arapima, a ono što ih dijeli je religija! Ostali su Hazari, tursko-mongolsko-hunsko pleme koje je prihvatilo judaizam negdje u 8/9 stoljeću, što znači da nisu Jevreji po krvi. A upravo Aškenasko vodstvo- tj. ljudi koji nisu Židovi po krvi i nemaju povijesne veze sa zemljom Izrael- preuzelo je Palestinu i iz nje su protjerali do sada preko 1.000 000 Arapa, a sve na temelju jedne beskrupulozne historijske izmišljotine ( podvale).
Da rezimiramo: današnji Židovi nemaju zajedničku kulturnu tradiciju, jedva da imaju neke obrasce ponašanja koji su dio socijalne baštine i iz religije, koju većina ne prakticira ili u nju i ne vjeruje, ali im ona unatoč tomu daje pseudo-nacionalni status, koji može da djeluje kao snažan emocionalni okidač kadgod to manipulatorima ustreba!
Zato aškenaski “lideri” ne brinu za položaj svog naroda ništa više negoli Buš brine za Amerikance. Oni slijede taj svoj interesni plan, a svi ljudi, bez obzira na njihovu rasu ili neku drugu etiketu ( pseudo-naciju, religiju), tek su stočna hrana koju će iskoristiti i zloupotrijebiti za sprovođenje tog plana.
Sad nam preostaje da se zapitamo: Kako je moguće da Aškenazi iz područja današnje južne Rusije, koji su se preobratili u jevreje i koji nemaju nikakve genetske ni povjesne veze sa zemljom Izrael doista mogu biti smatrani Židovima u smislu kako to oni zahtjevaju? Kako je to moguće? Smatra li se Nijemca ili Rusa, ako se preobrati i postane vjernik Anglikanske crkve, Englezom? Naravno da ne. A ako se preobrati u rimokatolika u okviru Crkve u Hrvata? Nažalost da! Upravo tako su nastajali današnji Hrvati!
Ovakva ujudurmma zasnovana na historijskim falsifikatima i nečijem uskosopstveničkom interesu napravila je klanicu na Bliskom istoku i počela je tu klanicu da širi na sve preostale zemlje iz tog regiona. Slična situacija je i na Balkanu, mada tu nije u pitanju nafta već druga prirodna bogatstva i uvijek prisutni prozelitski i ekspanzionistički interesi Vatikana, koji se također poslužio sličnom metodologijom kao i aškenaska elita, kojoj inače služi. Zato Balkanom teče krv rijekama već najmanje 1000 godina, a dobio je i vrlo nepopularan atribut „bureta baruta“. Eto što sve može da uradi beskurpulozno krivotvorenje i zlopupotrebljavanje historije! A anologija između lažnih Hrvata i lažnih Jevreja je potpuna i bode oči ( zamijenite samo boldirane i podvučene riječi u prethodnom tekstu sa riječima koje su u vezi hrvatstva, rimokatoličke vjere i sl.) Ne vidi je samo onaj tko baš nikako neće da je vidi!
V Nikad jedno zlo ne dolazi samo
Zbog neprekidnog križarskog rata protiv preostalih Srba koji im je ugrozio i sam opstanak ponekad se čuje i tvrdnja da se o Srbe najviše ogriješio Sv. Sava zato što im nije dozvolio da priđu rimokatolicizmu, čime bi izbjegli sudbinu vječnih šizmatika, a time i ponavljajućih i kontinualnih križarskih ratova i genocida nad njima sve do potpunog istrebljenja. Možda bi taj zaključak mogao da se prihvati, kad ne bi vrijedila ona narodna: „Jedno zlo nikad ne dolazi samo!“
Naime, ne koristi samo Vatikan svaku nesreću koja zadesi Srbe da bi izvukao neku korist za svoj prozelitske planove. On redovito u tom prljavom poslu nađe partnere ( ili zamjenu!) koji imaju svoje vlastite računice. Trenutno ( mada ne samo trenutno!) su to Hazari i uspostavljanje njihovog „svjetskog poretka“. I opet su se JEDINI Srbi tome usprotivili! Zato obavezno treba pročitati „KRALJEVSTVO HAZARA I i II“ autora Dejana Lučića. Kad to pročitate osjećat ćete se kao da stojite na brdu i vidite što se dešava u svim „dolinama“ naokolo . Hazari, lažni Jevreji ( tj.tursko-mongolsko pleme koje je u IX stoljeću prihvatilo judaizam) slijepi sljedbenici jevrejskog TALMUDA, strahovito mrze Rusiju jer je smatraju krivcem za propast njihovog srednjevjekovnog carstva- Hazarije, koje se nalazilo između Crnog i Kaspijskog mora ( vidi „Kraljevstvo Hazara I dio). Zbog toga nastoje Rusiju da unište ( pobili im carsku porodicu i naturili im komunizam koji im je odnio više od 27 miliona građana, među kojima je bio ogroman broj intelektualaca). S obzirom da potpuno uništenje Rusije nije nimalo lak zadatak, oni to provode planski kroz stoljeća. U tom cilju su razorili i korpus srpskog naroda, vježbajući na njemu završni udarac Rusima. Zato se u međunarodnoj politici ( kojom upravljaju Hazari) za Srbe konstantno primjenjuju drugačiji aršini nego za ostale, zato samo Srbi nemaju pravo na objedinjavanje svojih teritorija i svog stanovništva, zato se samo Srbi protjeruju sa svojih etničkih prostora, zato se samo Srbima oduzima teritorij i pravo na opstanak, zato se samo Srbi bombarduju jer su se branili, i zbog čega se samo njihovom rukovodstvu sudi u Hagu itd, itd. Pri tom su Hazari ispoljili visok stepen lukavstva, pa najčešće poturaju drugima da te prljave poslove obavljaju za njih, te tako prinose tuđe žrtve svom boljem sutra. Doduše, ne štede oni ni svoje sunarodnike, s obzirom da ovu hazarsku „elitu“ sačinjava samo oko 12 000 osoba koje provode taj morbidnih plan ovladavanja svijetom, to oni ne štede ni onih svojih 15 miliona jevreja ( ne Jevreja!). Tako su režirali i holokaust da bi od njega mogli napraviti političko oružje za kontrolu Zapada i uspjeli u tome! Stradale u holokaustu makar „oplakuju“ za razliku od drugih žrtava svog morbidnog plana, koje olako proglašavaju kolateralnom štetom i zaboravljaju. Dovođenje u sumnju ičega u vezi sa holokaustom kažnjava se- robijom! Zamislite se, kakva i kolika je to politička sila koja cijelom „slobodnom“ Zapadu nameće zakon o zabrani analiziranja nekog historijskog događaja.!? To pokušavaju i sa Srebrenicom! Zar to ne liči na onaj verbalni delikt vezan za navodno “vređanje” lika i djela autoritarnog Josipa Broza?
I ustašku ideologiju stvorio je Hazar iz Odese Josip Frank koji je došao u Zagreb, a uz pomoć Vatikana i britanske vlasti instalirani su Pavelić i Artuković da pobiju milion Srba! Jeste da je stradalo i oko 4000 jevreja, ali oni su bili žrtvovani kao maska i tako bili kolateralna šteta! Poslije njih su na scenu stupili Hazari: Broz ( Vajs), Bakarić ( Kupferstein), Moša Pijade i na kraju Tuđman ( Deuthhman), svi uz podršku Zapada u čije vlade i dinastije su se odavno infiltrirali Hazari i koji njima upravljaju kao lutkama na koncu! Dakle, opetovani genocidi nad Srbima se smišljaju na Zapadu, inicirani i podržavani od strane Hazara ( lord Rasel, Hari Truman, Franklin Ruzvelt, Averal Hariman, Robert Opehajmer, Dvajt Ajzenhauer, Ričard Nikson, Eli Vizel, Kol Hitler, Holbruk, Lenjin, Staljin, Kozirjev, Jelcin itd, itd…). Oni drugi, koji nisu bili Hazari, bili su njihove „lutke na koncu“ ( Ronald Regan, Bil Klinton, Džordž Buš, Margaret Tačer, Bler itd). Oni koji nisu bili dovoljno poslušni, ubijeni su- primjer Džon Kenedi koji je ubijen od strane Hazara Li Osvalda, a i njega je ubio Džrek Rubi, također Hazar, da se ne bi otkrila prava pozadina zločina.
Pitate se što je u to vrijeme bilo sa „našim“ političarima? Pa ništa, oni su bili NJIHOVI političari, prethodno zavrbovani, kupljeni… Baš kao i sada. Oni koji se nisu dali zavrbovati, završili su u Hagu. Haški sud ima zadatak da uništiti obrambeni mehanizam Srba, što je više nego očigledno, s obzirom da se tamo sudi onima koji su branili svoj narod od hazarskog imperijalizma i povampirenog križarskog rata ! Čitav Zapad i UN žive i rade pod idejom i moralnom i političkom diktaturam Hazara (i Vatikana) gdje je novac osnov svega!. A Hazari kontrolišu novac, oni su politički lideri i ideolozi novog svjetskog poretka, oni sačinjavaju većinu u oba doma prlamenta SADa.. Oni su se infiltrirali ( rođačkim vezama i novcem) čak i u britanski dom lordova, a i kraljica im je veoma „odana“, zbog čega bi se Velika Britanija komotno mogla zvati Novom Hazarijom. Isto je i u SAD-u. Treba pročitati PROTOKOLE SIONSKIH MUDRACA, koji su u stvari samo IZVOD iz TALMUDA, „svete“ knjige jevreja ( koja je najgori rasistički tekst), koja im, prema Dostojevskom, daje sljedeće smjernice:
„ Odijelite se od svih naroda, izgradite svoju osobenost, i znajte da ćete otada biti jedini u Boga!. Ostale uništite ili pretvorite u svoje robove ili ih eksploatišite. Vjerujte u pobjedu nad cijelim svijetom; vjeruj da će ti se svi pokoriti. Gnušaj se svih i niskim se ne druži. I ako izgubiš zemlju svoju i političku ličnost svoju, ako budeš rasijan po cijeloj zemlji i među sve narode, svejedno- vjeruj u ono što ti je obećano, jednom za uvijek, vjeruj da će se tako zbiti, a međutim živi, gnušaj se, ujedinjuj se, eksploatiši i čekaj i čekaj…“
Dostojevski dalje kaže:
„Kao posljedica ovih talmudskih instrukcija, jevreji vole biti tamo gdje je narod još neuk, nekulturan, potišten ili ekonomski slabo razvijen- tu im je potaman. A onda, umjesto da svojim uticajem podižu stupanj obrazovanja, pojačavaju znanje, stvore ekonomsku sposobnodt kod tih jadnika- naprotiv, ma gdje god da se jevreji nastane, tamo se još više ponižava i kvari narod, još više strada čovječanstvo, još niže pada stupanj obrazovanja, još se odvratnije širi bezizlazno nečovječna siromaština, a sa njom i očajanje.“
Talmud, koji se razvio iz Mojsijeve vjere, ne propovijeda moral kao ta vjera, već naprotiv- nemoral koji je ozakonio. U Talmudu, između ostalog piše: ljubite se, pomažite se, ali varajte, mrzite i ubijajte sve one koji nisu vaše vjere, lažno svjedočite protiv njih ( zbog čega su neke srednjevjekovne države uskratile jevrejima pravo svjedočenja na sudu), što više liči na statut neke razbojničke skupine negoli na svetu knjigu! Međutim, neki jevreji već najmanje 2000. godina pilje u tu knjigu i crpe ideje iz nje. Zbog takvog njihovog ponašanja često su bili protjerivani iz mnogih država ( čak iz 79 u periodu od 250. do 1948.god.), a danas se nastoji ubijediti svijet da je to protjerivanje bilo zbog vjerske mržnje, što nije tačno!
Sad se opravdano nameće pitanje: Da nisu to bili razlozi što su jevreji kroz čitavu svoju historiju bili proterivani odsvakud gdje bi se bili duže zadržali? Da nije to razlog, a ne vjerska netrpeljivost, kao što Hazari pokušavaju da predstave svijetu i u toj namjeri mašu sa pojmom antisemitizam, koji je ovdje posve neumjesan, jer Hazari ( 90% onih koji sebe danas smatraju jevrejima ili Jevrejima)- nisu semiti! Dakle, Jevreji kao narod su politička kategorija ( ne etnička!), više nego i religijska, jer su vođeni TALMUDOM, koji se nikako ne bi mogao nazvati svetom knjigom, a čak 90 % su etnički Hazari ( potomci turskog plemena), doduše izmješani sa svim i svakim pa čak i sa evropskim plemićkim porodicama! Zbog toga se ne može govoriti o Jevrejima kao etnicitetu., pa je otuda antisemitizam pojam koji s njima nema nikakve veze. Pod političkom kategorijom ( narodom) se podrazumijeva politička interesna grupa koja želi da sprovodi hegemoniju nad drugim narodima koji nisu uključeni u ovaj projekt kao akteri, već kao objekt. Da bi ovaj posao bio obavljen, stvorena je zavjera koja svoju metodologiju crpe iz Talmuda. Upravo zbog toga su ljudi koji se predstavljaju kao Jevreji bili proganjani kao ekonomski okupatori, a ne kao narod druge vjere! Prvi su to uočili egipatski faraoni, a i Bog je ( izgleda!?) intervenisao već nekoliko puta ( potop, Sodom i Gomora…)!
VI Porijeklo balkanskog stanovništva
Da bi što bolje shvatili vatikansko zamešeteljstvo na Balkanu, potrebno je ovdje iznijeti bar dio današnjih prihvaćenih naučnih saznanja iz antropografije, antropologije, demografije, etnologije i sličnih naučnih disciplina koje će upoređivanjem objektivne i falsifikovane historije i antropogeografije osvijetliti porijeklo današnjeg balkanskog stanovništva ( bar onoliko koliko je u ovom trenutku moguće) o čemu smo trebali učiti još iz svojih osnovnoškolskih ili bar u srednješkolskih udžbenika, da nam je to križar Broz dozvolio. Ali nije, jer bi to osujetilo izvršavanje njegove vatikanske zadaće. Zato nam je izmislio pričicu o Južnim Slavenima koja nema baš nikakve veze sa stvarnom hitorijom. Naime, tu “pričicu” ne podupiru niti stvarni historijski dokazi niti najnoviji nalazi genetike. I ovi podaci koji će ovdje biti izneseni, nisu neka “konačna” istina, ali su zasigurno bliži istini nego sve one laži koje su nam naturali Broz, Vatikan, Hazari i slični mešetari.
Genetika je svuda prisutna u prirodi. Ona važi za kruške, jabuke, životinje- ali i za ljude. Mi smo našim rođenjem donijeli na ovaj svet čitav jedan neponovljiv genetski program. Zato je važno tko su bili naši preci. U drugim narodima, gdje potomci umiru u krevetima svojih predaka, ne gubi se tako lako svijest i sjećanje o svojim precima kao kod nas gdje se ljudi jedva sjećaju dvije, najviše 3 generacije unazad.
Danas je već posve jasno, zahvaljujući trudu mnogih naučnika i istraživača, da je izvor problema našeg balkanskog stanovništva u nama samima, te to moramo početi da rješavmo sami sa sobom, a ne da se i dalje pravdamo usudom, zavjerama izvana i sličnim, mada i toga ima i to u izobilju, čemu se nažalost uopće ne odupiremo! Takvi upravo koriste svaki poremaćaj koji se desi u našem društvu ili državi da bi se upleli i ostvarili neke svoje ciljeve. Tu je naročito efikasan Vatikan koji za tu prljavu rabotu uvijek nađe partnere u Austriji, Mađarskoj, Mletcima, Nijemcima, Bugarima, Šiptarima, Albancima, „Hrvatima“ , a u najnovije vrijeme u Hazarima i Haškom tribunalu! Da, Vatikan je u svoja „križarska kola“ upregao i Haški tribunal! Kako inače objasniti odnos broja i nesrazmjernost veličine presuda nad Srbima ( „šizmaticima“!) i drugima ( saveznicima Vatikana!). A da je Vatikan upetljan u sve ratove na Balkanu, u to nema sumnje. Mnoge je i inicirao! Sjetimo se samo njegove uloge pri rastiranju Jugoslavije gdje se prvi oglasio, pa poziva za bombardovanje (!! „mirotvirac“ papa!?) Srbije, pa njegove uloge u I svjetskom ratu, pa u II svjetskom ratu, a da ne spominjemo sve one javno deklarisane križarske ratove ( historija bilježi 14) na bogumile i pravoslavce na Balkanu!
Čovjek je, za razliku od životinje, odgovoran za svoje postupke, jer ima razum, savjest i volju koji ga čine odgovornim u smislu sopstvenog mišljenja i odlučivanja. Zato je ono najgore što se može učiniti čovjeku- oduzeti mu ličnu odgovornost za njegovo mišljenje i postupanje, čime ga se svodi na nivo životinje! A upravo to je rađeno u kontinuitetu za 50 godina trajanja real-socijalizma! Nažalost, u našoj populaciji većina stanovništva i dalje (dobrovoljno) pristaje na to, sve do današnjih dana! Dapače, stiče se utisak da im čak i odgovara da netko drugi misli i odlučuje umjesto njih, pa makar to bilo pogrešno i na njihovu štetu! Tako je realizovana kontrola uma nad našim stanovništvom, pa se više i ne može reći da smo stanovništvo, već- stado!
Tko smo mi zapravo? Naš čovjek se ponosi svojim srpskim, hrvatskim, slovenskim porijeklom, a nikad se nije ozbiljno zapitao zašto se mi toliko razlikujemo od izrazitih Slavena: Rusa, Čeha, Slovaka i Poljaka i po pigmentu i po karakteru? Doduše, historijski izvori opisuju Slavene ranog srednjeg vijeka ( koji su bili samo jedan mali segment ukupnog stanovništva) na Balkanu kao tipične predstavnike nordijskog rasnog tipa, ali se od tada do danas štošta izdešavalo na Balkanu što je dovelo do toga da se prosječan izgled pripadnika naše današnje populacije ne bi više mogao podvesti pod ovu rasu, s obzirom na svoje današnje karakteristike, a veliko je pitanje da li se ikad i mogao. To jest, vjerovatnija je hipoteza da je slavenstvo samo jedna ( relativno mala) genetska komponenta u sveukupnoj genetici stanovništva ovih naših prostora.
Pojam rase.Obično se misli da su ljudske rase bijela, crna, žuta i eventualno crvena! Međutim, nauka pod rasama smatra sasvim nešto drugo, dok su ova obilježja koja se odnose na boju kože više vezana za klimatske uslove u kojima je čovjek živio. Dakle, antropološko lice današnje Evrope i susjednih dijelova Azije je:
-svjetlo obojeni rasni tipovi sjeverne evropske nizije ( nordidi , istočno-evropidi);
-tamnije obojene rase okrugle kratke lobanje ( alpinci, dinarci, armenidi, turanidi);
-crnokose dugoglavci južnog pojasa ( mediteranci, orijentalidi).
Bez obzira na sva mješanja, jasno je da su rase uglavnom vezane za izvjesne geografske i klimatske pojase. Shodno tome, evropsko stanovništvo je kombinacija ovih rasa: nordijske, mediteranske, alpiske, istočnoevropidne ( baltičke) i dinarske. Ali, oni su se izmiješali i sa orijentalidima, turanidima, mongolidima i dr., tako da se antropolozi često ne slažu u pogledu određivanja glavne rase ili podrase.
Glavne osobine ovih rasa su:
- NORDIJCI: stas visok i vitak oko 175 cm, ramena široka, noge dugačke, lobanja dugačka sa strane spljoštena, potiljak izbočen, lice dugoljasto, crte oštre, vilice izrazite, usta uska, uvo maleno. Obrve ravne, nos uzak, oči svetle, srednje veličine, koža tanka i blijeda sa providnim venama, kosa plava ili crvenkasta, tanka, glatka i mekana
- MEDITERANCI: maleni 161m, sitnije strukture, uzanog lica i zadebljalih usnica, Čelo okruglasto i onisko, obrve u visokom luku, nos uzak, ravan ili povijen, kod nosnica zadebljao, oči tamno smeđe i velike, koža tamnija i neprozirna, kosa tamnosmeđa ili crna, katkad kovrčasta.
- ALPIDI: onižeg rasta 1.63, kratkih nogu, skloni debljanju, vrat obao, prsti kratki, lobanja okrugla, vilica široka, brada obla, često dvostruka i neistaknuta, zubi nezbijeni ( za razliku od drugih evr. rasa), lice široko, okruglo, kesice pod očima i naslage sala, usta povelika, uši odskaču od glave, nos kratak, tup i spljošten, čelo široko i oblo, oči smeđe, malene i pliće smještene nego kod drugih evropskih rasa, koža žućkasta ili smeđa, bore se rano javljaju, kosa tamna, debela i kruta, opšti utisak mongoloidnosti.
- ISTOČNO-BALTIČKA rasa: srednji ili omanji rast 1.64, široka ramena, snažan kostur, krupni i mišićavi, vrat širok i kratak, ruke i prsti kratki, lobanja velika kratka i ćoškasta, donja vilica široka, lice široko ispljošteno, bez izrazitih crta, usta velika, uho veliko i pritisnutouz glavu, nos debeo spljošten i širok, obrve visoke, oči sitne, malo ukoso položene, koža malo žućkasta, kosa vrlo svetla, brada slabo raste. I ova rasa ima nešto mongoloidno, iako je svjetlije kompleksije.
- DINARCI: stas visok i vitak, 1.74 do 1.78., kosti jake, mišići razvijeni, ruke i noge dugačke, vrat dugačak i snažan, lobanja kratka, često na potiljku ravna kao odsječena, tjeme visoko. Donja vilica izrazita, malo napred isturena, Lice usko dugoljasto, crte oštre, čelo visoko, poširoko, natrag zabačeno, nos visokog korijena, dugačak i istaknut, često kukast, brada široka i masivna, usta široka, usne jake. Oči velike tamno smedje, duboko položene. Obrve izbočene i jako svedene. Koža zagasita smeđa, kosa tamno smeđa, jače debljine, katkad kovrčasta. Brada gusta i jaka.
- ARMENIDI srednje visine, snažni, debeli, nos veći nego kod dinaraca, povijen kao da visi iz lica, lice šire nego u dinaraca, jagodice niže, usne debele, koža zagasite boje, kosa i oči tamne.
Na osnovu gore izloženog se vidi da je Evropa samo poluostrvo Azije, jer većina tih “evropskih” rasa su u stvari samo udaljeni ogranci azijskih rasnih formacija. Jasne granice rasprostranjenosti ovih rasa na evropskoj karti ne mogu se naznačiti, jer su neke rase zastupljene gotovo po svim evropskim zemljama, a i inače, ove rase, u mješavinma sa raznim varijetetima, prelaze jedna u drugu. Proučite osnovne karakteristike ovih rasa i pokušajte najprije na sebi naći čijih to gena imate vi ( na osnovu vašeg fizičkog izgleda i krvne grupe), a zatim to isto vježbajte na prijateljima, rođacima, prolaznicima na ulici….
Dinarci zauzimaju u svom jezgru dugački zapadno-balkanski krečnjački plato od Istre i Alpa sve do Epira sa većim ili manjim ograncima po Panonskoj niziji, a i šire tako da ih ima i u Osetiji, Gruziji itd. Na jugoslavenskom području dinarci su najjače zastupljena rasa. Pored njih još su zastupljene: nordijska u velikom dijelu Slovenije i Južne Srbije, , laponoidno-alpinska u Bačkoj i Banatu, ali i po čitavoj Jugoslaviji, istočno-baltička u Sjevernoj Hrvatskoj, i nešto mediteranske u jadranskom pomorju. Mongoloidi i turanoidi su nešto zastupljeni u Sjevernoj Hrvatskoj, Vojvodini, i istočno-srpskim predjelima uz bugarsku granicu.
Dakle, može se zaključiti: Rasni sastav Jugoslavije bi izgledao ovako: Najveći dio pokazuje jasno izražen majoritet armenoidnog rasnog elementa ( dinarskog ) Taj majoritet propraćen je minoritetom laponoidnog rasnog elementa koji zauzima drugo mjesto. Ostale komponente igraju sporednu ulogu. Ova antropološka provincija obuhvata Hrvatsku sa Slavonijom, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju i Srbiju, bez njenih istočnih predjela. Albanci imaju pretežno osobine dinaraca, dok jedan dio ima osobine Lezgijaca sa sjeveroistočnog Kavkaza , gdje postoji pokrajina Albanija čije ime su donijeli na naše prostore. Stara prednjeazijska rasa najbolje izražena u historijskom narodu HETITA, danas je zastupljena kod Jermena, Kurda i Jevreja. Već prvi pogled ukazuje na sličnost njih sa dinarcima, što nije čudo jer historija zna da su prednjeazijsci prelazili na Balkan, a taj armenoidni element su vizantijska i turska migracija samo krvno pojačale na Balkanu, bez obzira na neku raniju zajedničku rasnu prapodlogu iz prehistorijskih vremena. Dakle, prelaz prednje-azijskih jermenskih oblika na Balkan doveo je do stvaranja dinarske rase.
Uticaj zemlje i prirode na karakter. Rusi i Poljaci su tipični narodi nizije. Ruska ravnica je uzrok ruskoj tragediji, jer cijela ruska historija pati od nedostatka gorske energije. Stanovnik nizije nema otpornosti, pa se pretvara kroz vijekove u bezobličnu masu, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Ruski i poljski najmekši su jezici Evrope, a gramatika im je razdrobljena kao zemlja. Kultura se doduše stvara u nizini, ali iz gorštačke energije koja u nju silazi. Slično se stvara i kultura juga iz sjevernjačke energije. Nizinac je amorfan u svemu i otuda njegova anarhičnost. Zato je dobar za diktaturu i apsolutizam. Sjevernjačkim pejsažom se objašnjava njihova natmurenost i suvoparnost. Ljudi iz tih krajeva slabo imaju smisla za umjetničke boje i oblike. Moralnu čvrstinu starih nordijskih Germana antropolozi objašnjavaju surovom klimom. Također tvrde da su zato oni doprinijeli stvaranju više kulture nego južnjaci.
Što se tiče nas na Balkanu, nama klima nije smetala da budemo prosperitetni, ali nam je smetalo gentsko naslijeđe poteklo iz Male Azije, prednje Azije, a možda i Afrike.Poslije saznanja da nema nikakve “slavenske rase”, oznaka Jugoslavena kao slavenskog naroda više ne može zadovoljiti! Ako su Rusi i Poljaci Sloveni, zar naši dinarci sa svojim crnim očima, orlovskim profilom i svojom duševnom prirodom- mogu još uopšte biti Sloveni? Čak niti imena SRBIN i HRVAT nisu slovenskog porijekla! Pretpostavlja se da riječ HRVAT potiče od staroindoevropskog KARPAT-kamen, a SERB-ljudi, od predindoevropskog kavkaškog! A i Turci, prije nego su nam došli, izmješali su se sa našim rasnim rođacima iz prednje Azije i došli nam već kao krvni rođaci! Tako su Turci, koji su primarno bili mongolske rase, k nama došli sa manje mongolske a sa više prednjeazijske krvi. Istina, Turci nisu masovno prelazili na Balkan, tako da danas
njihovih ostataka ima samo duž istočne obale Vardara, niže Skopja. Pri tom moramo
odvojiti poislamljene Arnaute, kao i naše bosanske i novopazarske muslimane, među kojima je tek po koja kap turske krvi.. Turci su također, u svoje balkanske provincije dovodili i razne neturske, azijske i afričke elemente ( Tatari, Čerkezi, Kurdi, Jermeni, Perzijanci, Cigani, Arabljani, Albanci, negroidi, dr.) Svi su oni ostavili svoj genetski materijal na Balkanu, a sa njim i duhovni.
Poznati antropolog Vladimir Dvorniković u “KARAKTEROLOGIJI JUGOSLOVENA” kaže da Jugosloveni ranog srednjeg vijeka pokazuju još uvijek u mnogome nordijski karakter. Lobanje su im dolihoidne ( izdužene) ( 85%), a oni snažna i visoka rasta i svijetle kompleksije. Boja kože je ružičasta, kosa svijetla sa crvenkastim sjajem, tj ličili su na pripadnike keltskih i germanskih plemena. To znači da su bili zastupnici čiste arijevske rase, kakve još i danas nalazimo u Švedskoj i Engleskoj. Za razliku od tih Slavena, mi danas imamo pretežno tamnu kompleksiju i ravno otsječeno tjeme, a oni su imali izduženu i pozada zabačenu lobanju, te svijetlu kompleksiju. Zašto?
Često se čuje (paušalno) mišljenje da smo mi postali takvi zbog miješanja sa Turcima. Ali, pri takvim tvrdnjama, morali bismo uzeti u obzir činjenicu da su Turci, prije miješanja sa starosjediocima prednje i Male Azije, bili narod uglavnom mongolskog porijekla, pa bismo tada i mi morali imati znatan broj ljudi sa mongolskim tipičnim prćastim nosem, uskim očima i crnom čekinjastom kosom. Međutim, to ipak nije naš prosječan izgled!
Pored toga, činjenica je da su se plavokosi ljudi slovenskog izgleda najviše sačuvali baš u područjima u kojima su se Turci najduže zadržali, a to su jug i jugoistok Srbije, područje Sandžaka i muslimanski gradovi u Bosni. Istovremeno obratimo pažnju na ona područja koja su ostala gotovo čista od mješanja sa Turcima kao što su pojedina planinska područja Crne Gore, u kojima i pored toga nailazimo na najtamnoputije stanovništvo na Balkanu.
Iz prethopdnog je jasno da naša tamnoputost nema veze sa Turcima, niti sa bilo kojim drugim mongolima ( Avarima i dr. ) već sa starosjediocima Balkana koje antropolozi svrstavaju u dinarce i mediterance.
Kako to objasniti? Po doseljavanju Slovena na Balkan, oni su potisnuli starosjedioce u brdovita i planinska područja, da bi se oni naselili po nizinama i formirali naselja. Kad su došli Turci, to stanovništvo koje je živjelo u nizinama i u naseljima je prvo bilo izloženo nasilju okupatora i bilo je odvođeno u ropstvo, nasilno islamizirano i ubijano. U tako opustošene krajeve postepeno su se spuštali starosjedioci sa viših planinskih područja i tako se genetski sastav stanovništva naše zemlje vrlo brzo promijenio u dominaciju dinarskih i mediteranskih starosjedilaca. Oni Slaveni koji su primili islam, a to je bilo uglavnom gradsko stanovništvo, najviše su sačuvali svoj izvorni genetski entitet. Njih je muslimanska vjera sačuvala od miješanja sa gordim i ratobornim starosjediocima Balkana.
Čudno je da historija malo zna o tim starosjediocima Balkana, ali zato podosta zna o mnogim ranim osvajačima Balkana koji su uglavnom bili nordijskog porijekla ( antički Grci, Iliri, Tračani, Dačani, Kelti, Germani, Sloveni), a čiji jezici dijele zajednički fond riječi karakterističan za indoevropsku jezičku grupu. Svi ti osvajači su u različitim istorijskim razdobljima vladali dijelovima Balkana i stapali se sa tamnoputim starosjediocima o kojima historija ništa ne govori ( sigurno se i tu umiješala, najvjerovatnije vatikanska, politika!) Međutim, savremena znanja iz genetike nam pružaju metodologiju kojom možemo mnogo egzaktnije, negoli to može historija, utvrditi porijeklo i kretanje naroda kroz vrijeme i prostor. Zato nam analiza genetičkih markera tipičnih za određenu populaciju, koji se nasljedjuju i koji se mogu analizirati i u živoj populaciji i u skeletima starim hiljadama godina, može često mnogo više reći od nesigurnih historijskih izvora.
Krvne grupe i geni. Budući da se krvne grupe nasljeđuju to nam one mogu, kao genetički markeri, pružiti važne informacije o porijeklu čovjeka i naroda. Kod nas na Balkanu krvna grupa A odlikuje nordide ( Iliri, Kelti, Germani, Slaveni), a takođe i semićane i ugrofince. Krvna grupa 0 odlikuje starosjedioce Balkana dinarce i mediterance. Krvna grupa B odlikuje mongole.
Geni zaduženi za krvne grupe bijelih krvnih zrnaca pokazuju mnogo veću varijabilnost od gena AB0 sistema, pa mogu pomoći da se preciznije definišu određene populacije. Tako antigen HLA-A1 prati izvorne Slavene, Germane, Kelte, Indo-Irance i ostale pripadnike nordijske rase. Zastupljenost ovog antigena se podudara sa zastupljenošću indoevropske grupe jezika, što je potvrda za zajedničko genetsko porijeklo svih izvornih nosilaca indoevropske grupe jezika.
Na osnovu zastupljenosti markera HLA-B, ustanovljeno je da 29 % stanovništva ex Jugoslavije ima dinarski antigen HLA-B5, a 24% istočno-mediteranski ( potomci starih Pelazga) HLA-B35. Zapadnomediteranski antigen HLA-B18 ima 17% stanovništva, atlanskomediteranski HLA-B12 ima oko 16 % stanovništva, mongolski HLA-B16 ima 13%, nordijski antigen HLA-B8 ima 13% stanovništva. Semićanski antigen HLA-B27 ima 11 %, ugrofinski HLA-B7 10%. U stanovništvu bivše Jugoslavije slijedi još oko desetak malobrojnih populacija sa svojim tipičnim antigenima. Na osnovu ovog ne možemo a da se na zapitamo: Kako nas je netko 50 godina mogao nazivati Slavenima, kad među nama samo 13 % ima antigen HLA-B8, koji karakterizira i Ilire i Kelte i Germane i Slavene zajedno!?
Dakle, u genima ex Yu stanovništva ima najviše gena sljedećih rasa:
Dinarci. ( 29.02 % gena u ex Yu populaciji). Dinarci i mediteranci ( istočni i zapadni) su narodi istog porijekla kao i Egipćani, koji se između sebe razlikuju samo po tome što su se mediteranci adaptirali na mediteransku klimu, a dinarci za oštru planimsku.
Genetički markeri dinaraca (HLA-B5, Hg-J) pokazuju bliskost sa ostalim rasnim tipovima koje odlikuje krvna grupa 0- mediterancima i kromanjoncima. U svijetu su dinarski geni najzastupljeniji na Kavkazu kod Gruzina, na području Saudijske Arabije, Iraka, Avganistan, Pakistana, u jednom dijelu Kine i Japana, kod nekih američkih Indijanaca, egipatskih faraona, Grenlandu. Kod nas je dinarski tip najzastupljeniji u Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini, zapadnoj Srbiji i u kolonizovanom stanovništvu Vojvodine i Slavonije.
Karaktere onih koji su naslijedili antigen HLA-B5, od Evrope do Amerike, odlikuje izražena gordost, buntovnost prema autoritetima i ratobornost.
Svoj izvorni jezik, koji pripada kartvelijanskoj grupi, dinarci su sačuvali jedino kod Gruzina na Kavkazu. Naši dinarci na Balkanu su sačuvali svega nekoliko riječi tog jezika (pura-hrana,…), ali je zato sačuvana akcentuacija i to naročito kod crnogorskih dinaraca. Također gruzijska muzika i danas pokazuje istovjetnost sa crnogorskom, hercegovačkom i dalmatinskom, pa čak i gruzijska igra LEKURI, liči na crnogorski ORO, a zajednički su im i običaji. Također se pokazalo da im je i umjetnička ornamentika veoma slična, a i historija gruzijskog naroda također ima veliku sličnost sa našom historijom: neprestani sukobi sa domaćom i stranom vlašću, međusobni sukobi, pobune i ratovi. Od pada komunizma mogu se prepoznati gotovo identični scenariji međunacionalnih sukoba i građanskog rata, kakav smo imali i mi ovdje na Balkanu.
Istočni mediteranci ( 24.09%) ili Pelazgi koje odlikuje antigen HLA-B35 najzastupljeniji su u Jadranskom primorju, posebno u Dalmaciji i na Peloponezu. Današnje Palestince ( biblijske Filisteje) također odlikuje izražena distribucija antigena HLA-B35. Oni predstavljaju nekadašnje potomke minojske ( pelaške) kulture koji su prije oko 4 milenijuma doživjeli egzodus sa Krita na obale današnje Palestine.
Zapadni mediteranci ( 17.76%) su najzastupljeniji u Španiji, na Siciliji, Sardiniji i Južnoj Italiji, a ima ih i na crnogorskom primorju sve do Pogdorice, zatim na jugu Srbije, na Kosovu ( kod Albanaca Gega). Ima ih i na jugu Rumunije i kod banatskih Rumuna. Uglavnom naseljavaju područje romanske grupe jezika i mediteranskog primorja. Mnogi antropolozi tvrde da mediteranci spadaju u najljepše ljude na zemlji. Ali, zato su veoma sujetni i zbog toga su robovi javnog mnjenja. U strahu da ne izgube odobravanje svojih bližnjih, lako žrtvuju načela pravičnosti. Onaj ko u njihovoj zajednici postupa po pravdi, a ne po srodstvu, lako biva proglašen izdajnikom. Za razliku od dinarca oni su plašljivi, te su pogodni za formiranje mafijaške hijerarhije.
Atlanski mediternci ( 16.03%)su nosioci nekadašnje megalitske kulture zapadne Evrope
( Stonehenge i sl. ) Kod nas su najzastupljeniji na području Crne Gore ( Nikšić) i Hercegovine i u vlaškom stanovništvu. Veoma su zastupljeni u centralnoj Dalmaciji ( Split i okolica), kao i na dalmatinskim ostrvima. U Evropi su najzastupljeniji na području Irske, Škotske, Velsa, zatim na tlu zapadne Francuske, kod Baska, južne Poljske i Ukrajine ( Kozaka). To su uglavnom narodi kod kojih ima problema sa formiranjem samostalnih država. Ima ih mnogo i u bjelačkom stanovništvu Australije, a odlikuje ih antigen HLA-B12. Antropolozi smatraju da su vikinzi bili tog rasnog tipa, a kasnije su se izmješali sa Germanima, tj sa nordijskim rasnim tipom. Atlanski mediteranci spadaju u najviše ljude svijeta. Odlikuje ih izražena nesebičnost, srdačnost i otvorenost, ali i jaka želja za moći, agresivan i ratoboran duh, koji su od njih kroz miješanje poprimila mnoga germanska plemena.
Nordidi. (13.47 %). Poslije dinaraca i raznih mediteranaca, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli, a iza njih nordidi, kod kojih Slaveni predstavlaju najveći dio. Najveći procenat njihovog antigena zastupljen je u jugoistočnoj Srbiji, Sandžaku i muslimanskim gradovima. Slavene, kao i ostale nordide, odlikuje dinamička akcentuacija-posebno naglašen jedan slog riječi, dok se ostali glasovi jedva čuju. Svaka riječ u rečenici djeluje kao udarac, pa se dinamička akcentuacija naziva i udarnom. Za razliku od dinamičke akcentuacije koja odlikuje nordide, melodična akcentuacija odlikuje dinarske i mediteranske starosjedioce Balkana. U melodičkoj akcentuaciji svaki glas ima izraženo trajanje i jasno razumljivu melodiju.
Sve nordide ( Slavene, Germane, Kelte..) odlikuje antigen HLA-B8 koga u svojoj krvi ima ( samo!) oko 13 % stanovnika Jugoslavije. Tamo gdje su u našoj zemlji Sloveni najmanje izmješani sa strosjediocima dinarskog i mediteranskog porijekla, otkrivaju se elementi njihovog izvornog nordijskog karaktera.
Slovene odlikuje: određena doza škrtosti, plašljivosti, blagost, izbjegavanje sukoba, skromnost, stidljivost, vrednoća u poslu, veselost, vedrina, povjerenje i odanost. Ne osjećaju potrebu za spoljašnjim sjajem, kao dinarci.
Semićani. ( 11.78 %) Poslije nordida, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze semićani, koji su najviše izmješani sa raznim starosjediocima Balkana, a posebno sa dinarcima i raznim mediterancima. I oni su na ovim prostorima gotovo potpuno izgubili svijest o svom jeziku i porijeklu. Semićane (HLA-B27)odlikuje izražena sklonost ka uživanjima i čulnim zadovoljstvima, ali i izražena savjesnost, kao i sposobnost ubjeđivanja, što ih čini uspješnim trgovcima.
Određeni procenat semitske populacije je kod nas došao preko Turaka i to ne preko onih originalnih Turaka koji su mongolskog porijekla, već preko starosjedilaca Male Azije- hetitskog porijekla koji su ovdje dolazili za vrijeme turske vladavine. Cijelo područje Bliskog istoka i Mediterana je naseljeno semićanima, uglavnom arapskog porijekla.
Na našim područjima su svoj nacionalni identitet sačuvali jedino malobrojni semićani jevrejske religije – Sefardi. Njih u svijetu ima samo samo 10 % od 15 miliona. Ostali su Aškenazi koji su turskog porijekla. Unatoč svojoj malobrojnosti najbrojniji su među vrhunskim naučnicima, književnicima, umjetnicima i ideolozima. Njihove izvanredne sposobnostisu kroz čitavu historiju izazivale stalnu zavist i mržnju ostalih populacija. Takvi njihovi uspjesi se više pripisuju njihovom sistemu školovanja koje propisuju TORA i TALMUD, negoli genetskim osobinama, s obzirom da je samo mali dio njih semićanskog porijekla. Kod dinaraca izazivaju zavist zbog uspjeha i moći, a kod alpida zbog bogatstva i uticaja. Međutim, nije samo to u pitanju. Neki od njih su fanatični sljedbenici TALMUDA, u kom i svašta ružno piše, zbog čega su talmudisti ( vjerom jevreji, a ne genetski) često kroz historiju bili protjerivani iz mnogih država prvenstveno o strane samog stanovništva, kad bi “dara prevršila mjeru”.
Mongoli (13.69%) i Ugrofinci (10.65 %) Poslije semićana, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli ( HLA-B-16), pa ugrofinci (HLA-B7), pri čemu su mongoli žuta rasa iz Azije, a ugrofinci žuta rasa iz Evrope, zaostala iz doba ledenih kapa po Evropi i samim tim prilagođena hladnoj klimi. Zbog toga imaju kraće udove, zdepast stas radi manje aspiracije toplote, jake mesnate jagodice, sklonost gojaznosti, okruglasta lobanja, uske oči, mali nos. Imaju potrebu pravljenja zaliha.
Mongole odlikuje B krvna grupa i antigen HLA-B16. Dominantni su kod Avara i nekadašnjih Turaka i potomaka Inka u Južnoj Americi. Mongoli su vrijedni i pedantni. Odlikuje ih sklonost matrijarhatu, a slabost im je paranoidnost i sklonost da se iz kukavičluka pokoravaju autoritetima. Vedri su i srdačni i djetinje nezreli u susretu sa životnim iskušenjima.
U našoj populaciji mongolski element je došao sa Avarima i Turcima, s tim da su Sloveni više izmješani sa mongolima kroz Avare negoli Turke. Ima jedna velika nedoumica u vezi sa prisutnošću mongolskih gena na Balkanu a to je njihovo prisutvo u skeletima kulture Lepenskog vira koja je hiljadama godina starija od historijski poznatog vremena pojave mongola na Balkanu.
Ugrofinci pripadaju uralskoj jezičkoj grupi. Naseljavali su zaledjene dijelove Evrope: Alpe i Skandinaviju. Do danas se njihov gen zadržao među Laponcima, Fincima, Slovencima, Austrijancima, Bavarcima i Savojcma. Ona grana koja živi u alpama zove se alpski rasni tip i oni su se spustili u Panoniju ( Hrvatsko Zagorje, Banat). Kasnije su se pomiješali sa istočnim mediterancima i Ugrima ( Mađarima) sa istoka Urala.
Ugrofinci su psihološki bliski mongolima, osim mehanizma racionalizacije i sebičnog sentimenta, koji je kod mongola više izražen. Koliko se „toplota “ Rusa može objasniti miješanjem sa mongolima, toliko se “hladnoća” Nijemaca može objasniti njihovim miješanjem sa Ugrofincima.Ugrofince odlikuje karakter potpuno suprotan karakteru dinaraca. Oni su bez sujete, bez želje za moći, veoma savjesni i vrijedni, pokorni autoritetima i veoma sebični. Ta sebičnost je izržena u Hrv. Zagorju, Banatu i Mačvi gdje se oko međe sude decenijama. Ugrofinci su najveći nosioci autoritarne svijesti u Evropi, pa je nacizam imao najviše uspjeha kod Bavaraca, a komunizam kod sovjetskih naroda koji su bili najviše miješani sa ugrofincima. Jer, i nacizam i komunizam su laskali ugrofinskoj sebičnosti, proklamujući smanjenje socijalnih razlika, tj. obećavajući materijalnu sigurnost i blagostanje.
Knjiga Vladimia DVORNIKOVIĆa ( 1888-1956) “KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA” je impresivno, svestrano naučno djelo u čije stvaranje je autor uložio sve svoje znanje, životno i radno iskustvo, energiju i ljubav. Nevjerovatno je koliki je broj naučnih radova, uglavnom inostranih, autor citirao. A još više je unio svojih analiza i svojih rezultata istraživanja. Za ovakvo djelo inspiracija mu je svakako bio Jovan Cvijić, pa se može smatrati da je Dvorniković nastavio upravo tamo gdje je Cvijić stao. Medjutim, on nije išao samo u dubinu, već i u širinu. Impresivna je njegova multidisciplinarnost i poznavanje dodirnih nauka, kao što su lingvistika, muzika, filozofija, psihologija, biologija, anatomija, Frojdova psihoanaliza, i sl., tj sve što ima ikakve dodirne veze sa karakterologijom. Mora se priznati da je Dvorniković došao do gotovo istih naučnih rezultata koji se danas prezentuju na osnovu genetskih istraživanja, kojih tada nije bilo. Prava je šteta što je ovakav naučni rad, koji je mogao pravilno usmjeriti “južne Slovene”, 1945. godine ZABRANJEN! Ova knjiga je odstranjena iz svih biblioteka, a ime Dvornikovića, kao ni Cvijića, NISU SE SMJELA NITI SPOMENUTI za čitavo vrijeme trajanja real-socijalizma. Pa čak ni kad je Broz umro, njegovi “nastavljači” su još uvijek onemogućavali reprint ovog kapitalnog djela, tako da se on pojavio tek 1990., tj suviše kasno da bi mogao polučiti svoje pozitivne rezultate. Rat je tada već počinjao, pa ovakve knjige više niko nije čitao. Nažalost…
Nije samo Vladimir Dvorniković bio žrtva brozovske hajke na prave naučnike. Svi naši antropolozi koji su pokušali da se bave porijeklom stanovništva ovog dijela Balkana morali su da emigriraju da bi sačuvali živu glavu. Tako je dr Srboljuba Živanovića od takve zle sudbine spasio poziv da predaje na jednom elitnom medicinskom fakultetu u inostranstvu.
Pišući o hajdučkom hercegovačkom mentalitetu kao glavnom uzroku naših velikih političkih zala, profesor Zagrebačkog sveučilišta dr Vladimir Dvorniković je ovako skicirao njegove protagoniste:
“To su ljudi puni neispravnosti i podmuklosti prema ljudskom društvu. Uvek su spremni na prepad, otvoreno i podmuklo postižući uspehe, ne toliko svojim sposobnostima i radom, koliko stalnim razvijanjem svojih protusocijalnih nagona. Hajdučki tip posjeduje veliku socijalnu prodornost, jer ne mari za društvene norme niti pravila, nego ih ruši da bi postigao svoj cilj. “ Najveći” Srbi i Hrvati dolazili su uvijek iz Hercegovine, mada su rodovsko-genetski uvijek bili bliži jedni drugima, negoli autohtonim Srbima ili Hrvatima. A ta njihova ljubav prema naciji svodila se isključivo na ambiciju da oni budu njezini glavni predvodnici, ratnici, pjesnici, glavni ideolozi i tumači.”
On dalje piše i o karakternim crtama ex Yu stanovništva:
„ Povremeno se izdvoji neka karakterna crta kao rudiment ili atavistička iskrica koji nas podsjete kakvi smo još negdje u dubini i kakvi smo nekad bili. Navedimo nekoliko primjera da bismo vidjeli širinu koju obuhvata zakon atavističkih vraćanja ili tzv. karakterna regresija. Tako, npr. nevjerovatna snaga trpljenja ima u sebi nešto praslavensko i tupo azijsko-mongolsko. Hajdučija sa kojom se bore još nemanjićki organizatori države potiče iz vlaškog i starobalkanskog elementa, a pretpostavlja se da su je oni genima baštinili od Ilira i drugih starobalkanskih plemena. Sadistička svirepost potiče iz turske epohe, a oni su je donijeli miješajući se sa prednjeazijatima koji su poznati po svireposti.
Za karakter čovjeka nije važno kolika je njegova vitalna snaga, već kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, tj kako on raspolaže svojom životnom snagom i svojim sposobnostima. Bogatijim narodima bilo bi nemoguće shvtiti sa koliko bijednim uslovima života može da se zadovolji naš čovjek, tj u čemu sve on oskudijeva. Najbolji dokaz složenosti njegovog karaktera se ogleda u izmjeni njegove životne ritmike: od heroizma žrtve do heroizma djela, tj. moći podnijeti i moći se boriti. To proizlazi iz nordijsko-turanske ofenzivne rase, a zatim iz slavenske pasivne, što oboje u sebi spaja naš tipični čovjek. Ali, iz goleme snage trpljenja može da se rodi apatija, što je kod nas itekako posvuda vidljivo. Osim toga, nas kroz historiju prati herojski duh požrtvovanja i uzaludne žrtve, što ima prizvuk perverznog mazohizma, ali i ratno lukavstvo i borbena dovitljivost. Sav taj tzv. ratnički karakter izazvan je nevoljom o odbranom, a ne osvajačkim instinktom“
Čitajući tako Dvornikovića morali bismo da se zapitamo: “Sve je dobro i lijepo: imamo temperamenta i vitalnosti, stvaralačke fantazije i umjetničkog dara, a ni sa umnim sposobnostima ne stojimo rđavo. A ipak nam ide loše! Zašto?
Možda zato što su individualističke crte našeg stanovništva prepoznatljive uglavnom po negativnim moralnim formama sadržanim u pojmovima zlobe, zavisti, sujete i egocentrizma, što bi slabilo širenjem socijalnog radiusa, a to se kod nas veoma sporo odvija. Jugosloven je naprosto tip čovjeka koji je zaokupljen sam sobom, što nije čudo s obzirom da onaj tko sam mnogo pati i strada otupi za drugoga, pa je manje osjetljiv i u svojoj i u tuđoj nevolji. Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugima ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca. U vezi sa tim je vjerovatno i velika nepovjerljivost i zatvorenost, naročito seljaka. Zato se kod nas još i danas pojedinac osjeća sigurnim samo u naslonu na svoje, pa se zato vrline patrijarhalnog svijeta ne mogu naprosto presaditi u iznad patrijarhalno društveno uređenje. Transformiranje patrijarhalnih vrlina u etičke vrline više i komplikovanije društvene sredine i strukture vrlo je težak i spor proces.
Da li je karakter nepromjenjiv? Osnovni činioci karaktera se nasljedjuju, ali se karakter u cjelini, ne može smatrati nepromijenjivim. ( Savremena nauka smatra da se najviše do 30% karaktera nasljeđuje, a ostalo se stiče odgojem, okruženjem i sl. Medjutim, i na tih 30 % se u izvjesnoj mjeri može uticati).
Najnovija saznanja o porijeklu balkanskog stanovništva. Nauka je konačno oborila onu pričicu da smo mi Slaveni ( u prevodu: robovi) došli na Balkan u 7 stoljeću i tu progutali Ilire, Tračane i druge starosjedioce; da smo bili kukavice i krili se u barama sa slamkom u ustima i da bi ponovo trebali postati nečiji robovi; da su ti Sloveni došli već kao formirane zajednice Srba, Hrvata, Slovenaca, Makednaca, Crnogoraca… Sad slijedi najveća tajna koju su sami evropski naučnici otkrili a ona je vrlo neprijatna za zapadnjake: Srbi su prastanovnici Podunavlja, jedne od četiri rajske rijeke oko kojih se uspostavljao život ljudske vrste i civilizacije ( ostale tri su Nil, Tigris, Eufrat). Srbi su potomci KROMANJONACA starih 40 000 godina, za razliku od jevreja čija historija pokušava da pokrije jedva 4000 godina! U vezi s tim sjetila sam se vremena od prije više od 30 godina kad je otkriven arheološki lokalitet Lepenski vir. To je bila svjetska senzacija i mnogi arheolozi i historičari su sa oduševljenjem govorili o značaju ovih otkrića koja će sasvim preokrenuti dotadašnju službenu historiju Evrope! Međutim, iskopavanja i istraživanja su naglo obustavljena ( da ne kažem zabranjena!), a u našoj nauci i medijima je nastao tajac! Još jednom je Vatikan uspio da spriječi izlazak istine o našem porijeklu na vidjelo, a njihov trabant Broz im je u tome pomogao. Međutim, istina opet počinje da izlazi na vidjelo, a sve je počelo 2000. godine po objavljivanju senzacionalnih rezultata međunarodnih genetičkih istraživanja. Tada je ustanovljeno da u srpskom uzorku ima više najstarijeg evropskog genetskog materijala negoli bilo gdje u Evropi. Tad je trebalo nastaviti ta istraživanja u Vinči, ali Srbija, pritisnuta desetljećima terorom svjetskih talmudista i Vatikana, nije imala novca za to. Ali, Hrvati ( naravno pod instrukcijama vatikanskog Zavoda sv. Jerolima), su odmah požurili da sebe proglase najstarijim narodom na svijetu! U to kolo morao je da se uhvati i novinar Goran Milić koji je u svoju emisiju “Brisani prostor” pozvao jednog hrvatskog “demografa” ( ili bolje rečeno režimskog znanstvenika – demagoga), koji je između ostalog ustvrdio da u Hrvata postoji 60 % čisto hrvatskih gena, a ono ostalo su iranski, germanski, mađarski itd. Naravno, nigdje se ne spominje niti jedan srpski gen, bez obzira na sve ono višestoljetno unijaćenje pa konvertovanje Srba pravoslavaca u katolike Hrvate! Koliko je ova priča prozirna može se vidjeti samo na osnovu jednog jedinog pitanja: Koji uzorak je taj famozni znanstvenik uzeo za tog “tipičnog” Hrvata, tim više kad se zna da su Hrvati politički a ne etnički narod, što i sami hrvatski demografi i antropogeografi priznaju ( tj. svako može po slobodnoj volji ili prisili postati Hrvat!), pa zbog toga nije ni moguće odrediti neki uzorak za ovakva istraživanja, kad su Hrvati u pitanju jer oni su politički a ne etnički narod. Zato je biti Hrvat, isto kao biti Jevrej, Crnogorac ili Amerikanc, nije stvar etničke pripadnosti već stanje svijesti! Ali to kvaziznanstvenike kao što je taj ( nisam mu zapamtila ime a nije ni vredno pamćenja), ne brine. Međutim, postoje i pravi znanstvenici u Hrvatskoj među kojima treba spomenuti antropologa Emila Heršaka koji ka`e: “ Dana{nji su Hrvati biolo{ki sli~niji Srbima nego svojim precima iz VII stolje}a. Kad bismo analizom DNK mogli dobiti to~nu genetsku sliku Hrvata, ona bi, zacijelo, bila vrlo {arena. Ne bi pokazala samo izmje{anost sa dana{njim susjednim narodima ili biolo{kim populacijama koje su od davnine imale veze sa hrvatskim prostorom. Recimo, u ranom srednjem vijeku neki su ljudi sebe nazivali Hrvatima. Na kraju srednjeg vijeka tako|er je postojala skupina koja je sebe nazivala Hrvatima, ali svi u toj skupini nisu nu`no potomci onih ranosrednjevjekovnih Hrvata i obrnuto. Dio potomaka onih ranosrednjevjekovnih Hrvata mo`da je na kraju srednjeg vijeka pripadao nekoj drugoj skupini koja se ne naziva Hrvatima itd. I ta se shema nastavlja i dalje, preko svih krupnih doga|anja ( ratova, seoba i sl.) u doba osmanskih osvajanja, do dan danas, uvjetno re~eno modernih Hrvata.” ( On ne kaže zašto je onda uopće zadržano to ime, a mi odgovor znamo: vatikanski etnički inženjering!) Da bi ovo spoznalo i obično pučanstvo dovoljno je samo da pogledaju koliko su različiti običaji, muzika, narodne nošnje, način pripreme hrane i sve drugo što karakteriše pojedinačno etničke grupe i narode u Republici Hrvatskoj. Neka pogledaju zagorske, slavonske, dalmatinske, otočne, ličke, istarske i druge “hrvatske” nošnje i nek se zapitaju: ODAKLE TOLIKA ŠAROLIKOST? Može li to sve pripadati samo JEDNOM narodu, osim ako on nije iskonstruisan nekim ( ovaj put vatikanskim!) etničkim inženjeringom? Možda to sve vezano za taj vatikanski etnički inženjering ne bi ni bilo toliko za osudu da nema strahovito krvave posljedice i zlu namjeru u pozadini! A zla namjera je da sve te novopečene “Hrvate” i dalje beskurpulozno koristi u svoje zločinačke križarske svrhe sa ciljem proširivanja teritorija i naroda pod svojom dominacijom u cilju obezbjeđenja što raskalašenijeg ponašanja papinstva!
Dr Srboljub Živanović profesor sa koledža sv. Bartolomea iz Londona, koji je učestovao u najvećim istraživanjima ove vrste u XX stoljeću, tvrdi da genetika samo potvrđuje ono što je antropolozima već odavno bilo poznato. Stanovništvo koje živi na ovim našim prostorima je autohtono i zadržalo je antropološke karakteristike svojih predaka. Mi definitivno nismo došljaci, a pogotovo ne sa Karpata, već smo ovdje bili od iskona i širili se do Belgije, Britanije, Skandinavije…, kad smo bili još jedna populacija. Naše stanovništvo o tome ništa ne zna zato što komunistička vlast nije dozvolila da se o tom govori. Tek kad je ova vlast pala, objavljen je reprint Cvijićevih i Dvornikovićevih djela, a pojavila se i knjiga “Srbi rasa” od dr Jovana Deretića koji je prvi kod nas progovorio o toj tabu temi. On je čitav svoj život posvetio izučavanju prave istorije Srba o kojoj u svojim antičkim knjigama pišu Plinije Stariji i drugi antički pisci, a koje se nigdje više ne mogu naći ( ni ti kod nas niti u Evropi, jer su sklonjene ili uništene) osim u velikim bibliotekama SAD-a (više od tome na video zapisu Google- YOU TUBE -Zabranjena istorija Srba #1- #10). Tamo ćete, između ostalog saznati, da niti jedan od univerzitetskih profesora historije, a niti akademici SANU znaju koje je bila prestolnica Srba prije Nemanjića! A bila je SKADAR, i to 1000 godina! Otuda su grobovi srpskih vladara ispod Skadra, a i srpska narodna pjesma ZIDANJE SKADRA govori o tome da su Srbi zidali ovaj grad!
Najčešće namjerno iskrivljeni i loše interpretirani rezultati genetskih istraživanja se, kao i rezultati drugih naučnih istraživanja koriste i kao moćno oružje za dokazivanje novih teorija „krvi i tla”, koje ovog puta sežu do prahistorije. U fantastičnom svemiru DNK je zapisana cjelokupna historija čovječanstva, a dosadašnji rezultati genetičara i antropolga ukazuju na to da je Evropa kolonizovana iz srpskog Podunavlja! Genetika ne poznaje naciju, već populacije, koje žive u određenim oblastima podjeljenim promjenjivim državnim granicama, te zbog toga očekujemo korektan naučni pristup interpretaciji naučnih rezultata, a ne ponovo neku politizaciju, sa kojom se odmah krenulo, naravno, iz Vatikana!
VII Vatikanski etnički inženjering na Balkanu
Publicista Dejan Lučić kaže: “ Historija nije nauka o povijesti već umjetnost laganja o prošlosti. Što je narod više “umjetan” ( vještački), to je njegova želja za opsjenom neizmjernija. Zato su hrvatski historičari pravi matadori laganja, počevši od prekrajanja sopstvenog porijekla-pa sve do najnovijih događaja.” Kao takvi, iako svjesni da ima suviše mnogo savremenika ovih događaja iz perioda 1991/95 koji se izvanredno sjećaju šta se stvarno događalo, oni ipak beskurpulozno lažu u nadi da će ih ubijediti da se nije desilo ono što se desilo, da nisu vidjeli ono što su vidjeli i da nisu doživjeli ono što su doživjeli… A njih u tim lažima slijepo slijede isti takvi mediji i armija neukih i neinformisanih “papagaja” njihovog pučanstva. Pitate se zašto oni imaju potrebu da se toliko služe lažima i gebelsovim metodama propagande? Evo zašto:
Kad se piše o stravičnim zločinima u Jasenovcu i kraškim jamama, mora se biti veoma oprezan, jer historija je te zločine pripisala jednom malom narodu koji je teško stradao kroz historiju, koji je skoro potpuno uništen, a čiji su ostaci već jedva prepoznatljivi u preostalim sićušnim čakavskim enklavama. Međutim, glavni izvršioci zločina nad svojom pravoslavnom braćom uglavnom su Srbi konvertovani u katolike i kao takvi instrumentalizovani kao slijepo oruđe u rukama tradicionalnog srpskog neprijatelja- rimokatoličke crkve. Ta velika istina prisutna je i prepoznatljiva svuda oko nas već više od jednog vijeka, ali još nikad nije sistematski izložena jer se to sprečavalo na sve moguće načine. Ogroman broj svjetskih naučnika je odavno u svojim naučnim radovima dokazao da je rimokatolička crkva vjekovima istrajno djelovala kao vodeća svjetska zločinačka organizacija, lišena ikakvih moralnih skrupula i rukovođena najogoljelijim makjavelističkim principima. U svojoj želji za univerzalnom svjetskom dominacijom nije se ni malo ustručavala da na najsuroviji način likvidira pojedince, društvene skupine i uništi čitave narode, ako su joj i pasivno stajali na putu ostvarenja te dominacije. U tom cilju kreirala projekt vještačke hrvatske nacije pretežno od srpskih konvertita, zloupotrebljavajući ime jednog malog časnog naroda slavne prošlosti ali gotovo nestalog pred turskom najezdom. Vatikanski falsifikatori su krivotvorili navodnu hrvatsku historiju, a genocidnim zločinima ustaša ( modernih križara) nad Srbima, stvorili su monstruoznu “hrvatsku” državu. U njoj su pohrvatili i sve druge zatečene katolike Slovence, Mađare, Nijemce, Jevreje, Italijane, Rusine, Čehe, Poljake. Od tada termin HRVATSKA počeo je da se koristi za sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemalja, narodonosno heterogenih, to jest trebalo je zaboraviti na historijsko postojanje Istre, Dalmacije, Slavonije, Dubrovačke republike, Vojne krjine, civilne Hrvatske itd. Učinjeno je sve da se zaboravi da je tu živio konglomerat raznih naroda . Sve se to po naređenjima iz Vatikana moralo pretvoriti u ( svetu!) hrvatsku zemlju i hrvatstvo, koristeći sva nedozvoljena sredstva. Ni do danas se ništa u tom pogledu nije promijenilo, samo su se metodi genocida usavršili. Zato se pitanje genocida nad Srbima ne može posmatrati smo u kratkom vremenskom periodu postojanja NDH, jer genocid je bio prisutan i prije i poslije NDH, te se za njegove uzroke ne mogu okrivljavati čas jedni, čas drugi što se do sada nastojalo sa ciljem da se maskira pravi krivac, a to je PROZELITSKI VATIKAN! Upravo zbog toga svjetska javnost ne može da shvati kako je do tog genocida uopće moglo doći, pa teško vjeruju da se on uopće dogodio. Čak su i nacisti, vodeći knjigovodstvo o ustaškom “učinku” u Jasenovcu čudili i nisu mogli shvatiti odakle tolika monstruoznost!? Upravo zato sam pokušala u ovom eseju objasniti ovu pojavu sa više aspekta, od kojih svi ukazuju na isti cilj: potpuno uništenje preostalih pravoslavnih Srba na Balkanu, koji se nisu dali konvertovati u katolike!
Hrvatski narod historijski jeste postojao i pripadao je slavenskom stablu. Imao je sopstveni jezik ( čakavski) izvorno blizak zapadnoslavenskoj jezičkoj grupi. Međutim, taj narod je turskom najezdom skoro potpuno uništen, a njegovo ime se sačuvalo isključivo kao obilježje vrlo tankog sloja feudalne vlastele koju su ugarski vladari jednostavno preselili iz ugrožene čakavske u njima tuđu kajkavsku sredinu. Malobrojna hrvatska feudalna vlastela je postepeno svoj etnički identitet nametala novostečenim kmetovima kajkavcima ( Slovencima), koliko je mogla, s obzirom da su mnogi od te vlastele bili Mađari, Austrijanci, Talijani… Tako se desilo da među današnjim “Hrvatima” su veoma rijetki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovništvom. Prema svim historijskim pokazateljima njima je, kao uglavnom Srbima katolicima ( mada je tu bilo i Slovenaca, Talijana, Mađara, Austrijanaca, Čeha itd,) hrvatsko ime masovno nametnuto organizovanom akcijom Rimokatoličke crkve tek u drugoj polovini XIX vijeka! Naročito od tada, a i mnogo ranije, to stanovništvo je kao katoličko stotinama godina bilo instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u njihovoj antisrpskoj- antipravoslavnoj ( zavisi kome je što “smetalo”) najezdi.
Da je čakavski uistinu izvorni hrvatski jezik pokazuje i činjenica da Gradiščanski Hrvati, koji su uslijed turske najezde izbjegli iz srednjevjekovne Hrvatske u Austriju i Mađarsku, u ogromnoj većini ( čak do 90 %!) govore čakavski, mada ni oni nisu genetski čisti Hrvati već neki srednjevjekovni amalgam Hrvata i okolnih susjeda. Njima je zvanična hrvatska politika pokušala nametnuti ( srpsku) štokavicu ( koja je prihvaćena u Hrvatskoj po naredjenju i pomoću spletkarenja od strane Vatikana), ali su je oni odbili- jer im je bila teška, strana i neprihvatljiva, za razliku od Srba katolika koji su postali rvati Hrvati Hrvati i sačinjavali već tada većinu stanovništva današnje Hrvatske, a koji su rado prihvatili srpsku štokavicu kao službeni jezik jer su oni njome i govorili. Ona je bila njihov jezik i nije im bilo teško da postane i službeni, makar i pod lažnim imenom! Naprotiv. Budući da Gradišćanski Hrvati nisu htjeli prihvatiti štokavicu, zvanična hrvatska politika im je standarizovala njihov čakavski obogaćen novijom štokavskom leksikom, ali ga oni slabo prihvataju jer zahtjeva učenje što im je teško, tako da se radije prikljanjaju asimilaciji u austrijsko i mađarsko društvo.
Dakle, današnji “hrvatski narod” ( ili današnji amalgam, kako kaže demograf Heršak) je vještačka kreacija Rimokatoličke crkve, unapred zamišljena kao instrument jednog zločinačkog projekta, utemeljenog na težnji da se srpski narod uništi unijaćenjem, pokatoličavanjem ili potpunom fizičkom likvidacijom, kako više ne bi predstavljao prepreku daljem vatikanskom prozelitskom prodiranju na istočnoevropske prostore, pa i dalje do Crnog mora. Ovaj projekt nije bio unapred dat kao gotov i zaokružen, već se postepeno razvijao i sazrevao imajući u prvoj fazi ilirsku, a u drugoj fazi jugoslovensku opciju. Međutim, suština rimokatoličkih zločina je stalno ista.
Takvo novokomponovno “hrvatstvo” izraslo je u zloćudnu rimokatoličku falangu, bespogovorno poslušnu papi i pogodnu za svaku vrstu zločinačke indoktrinacije i instrumentalizacije, te tako konstantno sramote mali Hrvatski narod koji je turska najezda zbrisala sa historijske pozornice. Potonji “Hrvati” su kao vještačka nacija postali prototip onoga u što bi Rimska kurija željela da pretvori čitavo čovječanstvo kroz specifični proces kleroglobalizacije (zbog čega se tako dobro i razumije sa hazarskim globalistima).
Građanski ratovi vođeni kroz proces spolja iniciranog raspada jugoslovenske države, nikako nisu izbili spontano. Njihov glavni inspirator je bio stalno dežurni Vatikan, koji nikad srpskom narodu neće zaboraviti i oprostiti što se početkom 13. stoljeća opredijelio ( u ogromnoj većini) za istočnu kršćansku crkvu ( grkokatoličku ili pravoslavnu), pa je još osnovao i sopstvenu nacionalnu ( SPC) sa svetosavljem kao specifičnom varijantom pravoslavlja. Nakon toga, vijekovima je Rim nastojao da pokatoliči Srbe ili da uguši pravoslavlje i u tom cilju je objeručke pomagao sve strane sile koje su na Balkanu nastupale kao neprijatelji Srba. Svaku veliku srpsku tragediju, nesreću i nevolju rimoktolički fratri na terenu spremno su i organizovano dočekivali da bi otimali pravoslavne vjernike, očajne i u egzistencijalnom beznađu ( pripovjetka “PILIPENDA”!)
Da bi preduhitrila uspostavljanje punog srpskog nacionalnog jedinstva, Rimokatolička crkva je instrumentalizovala etničke ostatke i istorijska svedočanstva nekadašnje državotvornosti malog slavenskog naroda- Hrvata. Za razliku od Srba, koji su istočnoslavenskog porijekla i srodni Rusima, Bjelorusima i Ukrajincima, Hrvati potiču od zapadnoslovenske etničke grane i po porijeklu su bliski Poljacima, Čësima i Slovacima. Izvorni hrvatsko jezik je čakavski, za koji je dubrovački katolik Milan Rešetar ustanovio da je samostalan slavenski jezik, a Aleksandar Belić mu dokazao izvorne sličnosti sa poljskim i češkim.
Hrvati su u srednjem vijeku formirali sopstvenu državu između Gvozda ( Petrova gora) i Jadranskog mora. Početkom XI vijeka ušli su u sastav Ugarske. Pred turskom opasnošću hrvatski kmetovi ( čakavci) sa tih prostora su masovno bježali u dubinu Evrope i tamo potražili spas za gole živote jer o njima nitko nije vodio brigu, a njihova vlastela je dobila nove posjede u zagrebačkoj, varaždinskoj i križevačkoj županiji, gdje je prenijela donekle hrvatsko ime ( mada je među tom vlastelom bilo mnogo stranaca: Mađara, Talijan, Austrijanaca i dr.) i nametala ga koliko je mogla svojim novim kmetovima kajkavcima ( Slovencima).
U svojim prozelitskim nastojanjima Vatikan je jedno vrijeme pokušavao da potisne srpsko ime perfidno inzistirajući na tezi da su Srbi i Hrvati dijelovi jednog jedinstvenog naroda, kome je potreban jedan jedinstven naziv- najprije Iliri, a zatim Jugosloveni. Otuda i “jugoslovenstvo” kod njemačkog biskupa Strosmajera koji je po tom zadatku došao u Đakovo. Time bi se ostvarila Vatikanu želja da odjednom osvoji za sebe prostore na kojima žive izmješani Srbi katolici i Srbi pravoslavci ( Dalmacija, Slavonija, Baranja, Dubrovnik, Vojna krajina, Boka Kotorska, Bosna i Hercegovina) te da naknadnim misionarenjem te prostore stavi konačno pod svoju kontrolu. Na svim tim prostorima pravoslavnim Srbima se negira nacionalnost, proglašava ih se Vlasima i došljacima, a Srbi katolici postaju Hrvati!
Ipak, glavnina Srba katolika je sve do XIX vijeka bila sačuvala bar tragove nekadašnje srpske nacionalne svijesti, često uz osjećanje odbačenosti, otpadništva, instinktivne krivice zbog konvertitstva svojih predaka. U gustim populacijama ti Srbi su naseljavali Dubrovnik i okolicu, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Baranju i Vojnu krajinu i izjašnjavali se kao Srbi katolici, odakle su poslije 1900. i I Hrvatskog katoličkog kongresa- naprasno nestali! Tj. postali su “Hrvati”!
Oslobođenjem od Turaka, započele su prosvjetiteljske aktivnosti Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Njegoša što je doprinjelo buđenju nacionalne svijesti, a što je veoma zabrinulo Rimokatoličku crkvu zbog opasnosti da se Srbi katolici ne opredijele svom narodu i svojoj državi u stvaranju. U isto vrijeme dešavaju se ( početkom XIX st.) revolucionarni preobražaji u Evropi i stvaranje građanske klase. Intelektualni slojevi u svim narodima naglo jačaju i bitno doprinose ostvarenju nacionalnog preporoda. Tako nacionalna svijest postaje sve više artikulisana, bazirajući se na historiji, tradiciji i prvenstveno jedinstvenom jeziku. To je strahovito uspaničilo Vatikan i prijetilo je da potare sav njihov dosadašnji križarski rezultat! Najviše ih je uplašila činjenica da bi svi Srbi katolici, zbog srpskog ( štokavskog) jezika kojim govore, mogli da se nađu u istom nacionalnom korpusu sa Srbima prvoslavcima, od kojih su ih oni jedva odvojili! To je predstavljalo pravi alarm za Vatikan i njegove prozelitske ciljeve.
Najčešće se prevođenje u katoličku vjeru izvodilo pod prisilom, potkupljivanjem, pretnjma, diskriminacijom i svim varijantama šikaniranja. U svakom takvom teškom periodu ( kakvim je naša historija bremenita), jedan dio Srba je podlegao, uglavnom onaj slabiji, nacionalno nesvjesniji, moralno neodređeniji, koji je u drugim političkom uslovima podlego i islamizaciji. Katoličenje je bilo lakše izvodljivo negoli islamizacija zbog prilično podudarne vjerske simbolike, zbog uvođenja unijaćenja kao međukoraka potpunog pokatoličvanja ili zbog primamljive, slatkorječive i licemjerne prozelitske demagogije. Zbog toga nisu rijetki slučajevi i višestrukih konverzija. Konvertovani Srbi su brzo gubili nacionalnu svijest, zamjenjujući je tuđom. Novopečeni srpski muslimani su se identifikovali sa Turcima, a katolici sa Mlečanima, Mađarima, Nijemcima itd., dok ih Vatikan nije proglsio HRVATIMA, što se prakticiralo pomalo kroz stoljeća da bi na kraju, 1900. na I Katoličkom kongresu u Zagrebu proglašena odluka po kojoj se SVI KATOLICI NA BALKANU IMAJU SMATRATI HRVATIMA! Tada su postali “Hrvati” ne samo Srbi katolici, već i Šiptari katolici i Bunjevci i zatečeni Mađari, Česi, Talijani, Nijemci, mnogi Jevreji pa čak su uspjeli i neke muslimane ubijediti da su oni Hrvati islamske vjeroispovjesti ( po uzoru na unijatsku metodologiju) i td.
Nakon I svjetskog rata Vatikan je bio spreman da podrži prvu jugoslavensku državu, nadajući se da u njenim granicama ima dovoljan broj katolika koji će biti u stanju da većinske Srbe pravoslavce privole bar na uniju, za ljubav potpunog nacionalnog (jugoslavenskog) jedinstva. Veliko razočarenje je uslijedilo povodom prihvatanja pa odbijanja konkordata (tj. ugovor kojim se rimokatoličkoj crkvi dozvoljava misionarenje po cijeloj Jugoslaviji!) od strane srpskog naroda i velikih nereda koji su tom prilikom izbili. Izbijanje II svjetskog rata i formiranje ustaške države, Vatikan je shvatio kao božje proviđenje i pokazao svoje pravo križarsko ( zločinačko) lice. Pobjeda i gotovo 50-godišnja vladavina komunista je Vatikanu pružila priliku za “predah” i pomogla mu da zataška svoje užasne zločine, bez kajanja i katarze. Ono što nisu stigli da urade za vrijeme NDH i Broza i BrozaDH i Broza, uradili su uz pomoć velikih sila u ratu 1991/5, a Vatikan je u ovom ratu stajao potpuno otvoreno na strani srpskih neprijatelja, dok je papa(!!??) Vojtila lično se zalagao za bombardovanje srpskog naroda. Možda je baš zbog toga ta zločinačka akcija i nosila kršćanski naziv: MILOSRDNI ANĐEO!
U galeriji ljudskih nakaza i moralnih mizerija, kojima obiluje “hrvatska” historija u posljednja dva vijeka, Franjo Tuđman ( Hazar- Deuthhman) je ispao najuspješniji i kao teoretičar i kao praktičar, što u mnogome može zahvaliti okolnostima koje su mu maksimalno išle na ruku ( i Dr Neven Budak, historičar tvrdi da bi Hrvatska tada poslala neovisna bez obzira tko da je tada bio na njenom čelu i da bi tada to sve bilo sa manje krvi i i drugih negativnosti, negoli je bilo sa Tuđanom), mada se njegov upliv ne može zanemariti. Tuđman je bio osoba osrednjih sposobnosti, bez iole solidnog obrazovanja, manijakalno opsjednut navodnom vlastitom veličinom, uvjeren da je baš on najveća ličnost u hrvatskoj povijesti, a imao je jedino viziju etnički čiste ( !?) Hrvatske Tuđman se pokazao kao sintetička reinkarnacija Ante Starčevića ( iz konvertske familije) i Ante Pavelića, koji je do kraja izveo njihovu ideologiju i politički program. Pored toga, on je uspio da kolosalnu hrvatsku istoriografsku laž uklopi u vrednosna opredjeljenja globalizma kao savršene planetarne varijante totalitarizma. Uz svesrdnu pomoć Vatikana, Tuđmn je postigao da se u ulozi nastavljača jasenovačkog genocida i pokretača velikog srpskog krajiškog egzodusa pojave Amerikanci i zapadni Evropljani. Oni su mu pomogli da kreira monstruoznu državnu tvorevinu, čije temelje održavaju isključivo antisrpska mržnja i netrpeljivost, iz čega je više nego očigledno da im je “agent za vezu” bio Vatikan! U sklopu ovih svojih prljavih “djelatnosti” Tuđman je na brzinu pokušao da srpski jezik što više navodno “kroatizuje” te je u njega ubacio niz slovenačkih riječi ( peljati, učinkovit, postaja, protvan, grič, itd) i srpskih pretežno arhaizama što je ovaj pothvat pretvorilo u pravu lakrdiju i još dodatno unizilo ugled i današnjeg amalgama hrvatskog stanovništva! Ali, za vjerovati je da ni rezultati ovakvih mešetarija ne mogu dugo trajati, kao i ništa drugo što je na zlu sazdano. Do sada su se zastrašivanjem i oskudnim mogućnostima distribucije informacija te zakulisne vatikanske rabote donekle i mogle sakriti, ali Internet im baš ne ide na ruku pa sve više i više ljudi saznaje pravu istinu…
Vatikan i Hazari su jedni drugima odani saveznici iz više razloga: i jedni i drugi žele da ovladaju svijetom, a to ne mogu postići sami. Hazari boluju od rusofobije i njenog “rukvca”srbofobije, a Vatikan pati od fobije prema pravoslavlju, što se svodi na isto. Akademik Milorad Ekmečić u vezi fobija kaže: “ Kolektivna fobija je stalni instrument održavanja svijesti sopstvenog identiteta i traje duže nego što traje sukob sa protivnikom prema kom se i protiv kog se u tom društvu razvija kolektivna fobija . Prvi kamen u temeljima kolektivne fobije je razlika u religiji. ( Hrvati: Srbi, Hazari: Rusi).azri: Rusi) Hazari imaju stare račune sa Rusima jer smatraju da su oni krivi za propast srednjevjekovnog Kraljevstva Hazara, a Vatikan smatra pravoslavce glavnim krivcem što se “zaglavio”na Balkanu pa ne može da krene ka osvajanju novih teritorija i obnovi Svetog rimskog carstva. I jedni i drugi su beskurpulozni i infiltrirani su u većinu vlada značajnijih država svijeta ( Hazari drmaju britanskim kraljevstvom, SAD-om Francuskom, Evropskom unijom, a Vatikan Austrijom, Njemačkom itd). Hazari su bili ovladali i Rusijom ( Lenjin, Staljin, Gorbačov, Jelcin, Kozirjev, Černomirdin itd), ali im je Putin pomrsio račune. Također su preko Hitlera ( Hazar) i njegovih doglavnika Hazara bili ovladali i Njemačkom, a i sad tamo imaju Hazarku Angelu Merkel. U ovom trenutku mnoge evropske držve, EU i SAD su okupirani iznutra od strane Hazara, a Vel. Britanija bi se već odavno sa pravom mogla zvati Velika Hazarija, jer na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun, Hazari su se infiltrirali i u Dom lordova, a i kraljica je uhvaćena u mrežu; na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun, na čelu Francuske je Hazar Sarkozi, a na čelu Njemačke Hazarka Angela Merkel. Istovremeno više od trećine zastupnika u Kongresu SAD su Hazari , a većina američkih predsjednika su bili Hazari ( iako jevreja-Hazara ima samo 1 % u populaciji SAD), a i u Austriji i Mađarskoj su na vlasti Hazari. Jedino im teže ide da se infiltriraju u vrhove slavenskih država, jer su se Slaveni pokazali manje podložni njihovom uplivu ( valjda zato što imaju dušu te su manje lakomi na novac pa ih je teže kupiti). Zato patološki mrze općenito sve Slavene. A Srbe još i dodatno zato što su im se našli na putu pravljenja obruča oko Ruije. Zato ih moraju uništiti, jer ne mogu krenuti na Rusiju, a iza svojih leđa ostaviti sebi nepouzdane Srbe! Zbog toga ih treba maksimalno potisnuti, oslabiti i tako anestezirati. Secesija Hrvatske, BiH, Makedonije i Kosmeta su direktna posljedica ovih planova, uzimajući istovremeno u obzir interese svog partnera u zlu -Vatikana ( križarstvo!). Također štite interes i narkomafije na Kosmetu i Balkanu, koju kontrolišu Hazari i britanska kruna. Ljubav Hazara prema Albancima je u prvom redu iz koristoljublja, ali postoji i nešto više. I oni i Albanci potiču sa Kavkaza gdje i danas postoji pokrajina Albanija! Zato se Holbruk (Hazar) kod njih osjeća “kao kod kuće”! Kakvi potomci Ilira! I to je vatikanski etnički inženjering bez pokrića! Albanci imaju samo toliko ilirskih gena koliko su ih dobili otimanjem srpskih žena!
A SAD kao predvodnik ( i glavni zloupotrebljavač) NATO-a vrši prinudnu mobilizaciju zemalja bivšeg istočnog bloka. Novoprimljene države će sačinjavati PRVI BORBENI red prema Putinovoj Rusiji. Samo da se mi ne nađemo na tom mjestu i u to vrijeme! Sudeći prema tome tko su nam vodeći političari i kako oni rade, vrlo je vjerovatno da bi se moglo desiti da baš naši mladići moraju ići da ginu za američke interese umjesto američkih mladića u Iran, Afganistan, Kinu, Rusiju….! Zato treba pametno se ponašati na izborima i ne glasati za razne prohazarski ( i prokrižarski!) nastrojene stranke i njihove isto takve lidere. Da bi Hazari dezorjentisali ove narode koje namjeravaju iskoristiti kao topovsko ( a danas već i nuklearno) meso, treba putem razrađene mreže obrazovnih, informacionih i “humanitarnih” NVO postići da razore tradicionalne vrijednosti, naciju, porodicu, brak, kulturu i tako oslabite državu i dezorjentišu narod, te ga kao takvog lako pretvore u poslušno stado koje će ići na Putinovu Rusiju, Kinu itd., tj. svugdje gdje Hazarima ( i Vatiknu) ustreba u cilju realizovanja njihovih iracionalnih megalomanskih planova!
Svoje sposobnosti provođenja etničkih inženjeringa Vatikan nije prakticirao samo nad Srbima i Hrvatima, već i na Šiptarima- Albancima. Naime, Albanci su dovedeni 1043. godine na Siciliju iz svoje regije porijekla koja se nalazi na obali Kaspijskog jezera, a koja se baš i zove Albania. Doveo ih je vojskovođe Georgije Maniakos da mu budu rezervne čete za njegova ratovanja protiv Bizantskog carstva. U jednoj od tih borbi Maniakos je poginuo, a njegove “rezervne čete” koje su se nalazile na Siciliji nitko nije htio da primi! Stanovništvo Sicilije shvativši njihovu violentnost, htjelo je da ih se što prije riješi, tim više što su bili muslimani. Vizantija ih također nije htjela primiti, pa se sažalio srpski vladar Vojislav koji im je dozvolio da se smjeste u slabo naseljeno područje ispod planine Raban ( odatle alternativno ime Arbanasi!) njegove zemlje. Oni su dugo vremena bili ograničeni na područja ispod rijeke Drima i tamo se bavili stočarstvom i gotovo asimilirali sa domicilnim pravoslavnim stanovništvom. Međutim, nakon dolaska Turaka, oni su se odjednom sjetili da su bili muslimani i počeli se udvarati okupatoru, koji je shvatio da bi ih tako violentne i plodne ( imali su izratito visok natalitet kao i danas!) mogao upotrijebiti kao bašibozluk ( okorjeli nasilnici i pljačkaši) u sadvladavanju otpora dommicilnog srpskog stanovništva. Otada oni prelaze rijeku Drim i šire se na sjever i istok. Na Kosmet su počeli prelaziti negdje između 16/17. stoljeća. Nakon slabljenja Turske carevine, križarska politika Vatikana poduprta interesima Austrije i Njemačke ponovo je otpočela svoje zamešeteljstvo na Balkanu i počeli su uzdizati Šiptare ( oni sami sebe tako zovu jer to znači- brđani, a oni i jesu brđani, stočari) i čak ih proglašavati starosjediocima i potomcima Ilira! To su sve činili u nadi da će na osnovu 10-ak % katolika iz priobalja koje je u međuvremenu pokatoličila Venecija, uspjeti ostvariti katoličku većinu među njima i tako nastaviti svoj križarski pohod na istok, a ujedno na taj način udaljit će Srbe od mora! U tom cilju su Austrija i Njemačka uz pomoć Vatikana isposlovale formiranje države Albanije 1913. godine na srpskim etničkim prostorima! U tom trenutku je u Tirani još uvijek bilo više Srba nego Albanaca, a o Skadru, koji je bio 1000 godina srpska prestolnica, da se i ne govori. Nakon toga počinje progon i zatiranje Srba, tako da ih danas u Albaniji nema ni 10 000 koji smiju priznati da su Srbi, a i njima se ne dozvoljava da nose srpska imena već moraju imati albanska! Nakon toga je Vatikan ispopslovao da se formira još jedna albanska država u Evropi- Kosovo ( koja još uvijek “visi u zraku”) čime Vatikan smatra da je uloga Šiptara kao potomaka Ilira završena, te mogu pristupiti novom etničkom inženjeringu! Naime, skoro sam čula da sad plasiraju novu priču o porijeklu Šiptara a to je da su oni potomci Helena! Što mislite zašto sad ovo? Iz dva razloga: 1. genetska istraživanja su pokazala da Šiptari imaju samo 2.7 % ilirskih gena ( a i to su dobili otimanjem srpskih žena), pa ona priča o potomcima Ilira “pušta vodu na sve strane”, 2. Sad je potrebno Šiptare natovariti na vrat Grcima, kako bi taj križarski rat krenuo preko Grčke dalje na istok! A oni su dovoljno natalitetni i dovoljno violentni da Vatikan tu ne mora ništa raditi osim ih štititi na nivopu međunarodne politike, kao što je činio i do sada. Ostalo sve će oni sami uraditi, kao što su uradili i u slučaju Srba!
Što nam kazuju hrvatska prezimena
Prezimena koja se javljaju u Hrvatskoj pokazuju opravdanost svake sumnje u navodno „čistokrvno hrvatstvo“. Prezimena na –vić, a donekle i na –ić sigurno nisu svojstvena zapadnom slavenstvu kom su pripadali izvorni Hrvati, a takvih je prezimena najviše u Hrvatskoj. Ta prezimena su svojstvena istočnom slavenstvu kom pripadaju Srbi…. Osim toga, treba vidjeti i koliki je broj prezimena koja vuku porijeklo od Talijana, Nijemaca, Slovenaca Čeha, Mađara, Slovaka itd. itd. U moru toga svega, opravdano se pitamo: Koja od tih prezimena su uopće hrvatska? U tom cilju pogledala sam i prezimena sa liste današnjih plemićkih potomaka u Hrvatskoj i tamo vidjela velik broj prezimena kao što su: Alaupović, Bartolović, Benković, Ivanišević, Luković, Mirošević, Pavlović, Miočević, Zmajević, Draganić, Hadrović, Vucelić, Vučetić, kojima treba dodati prezimena pripadnika hrvatskog plemstva Drašković, Pejačević Rajić, itd. Pored njih ima mnogo stranih prezimena koja očigledno vuku porijeklo od Talijana, Mađara, Nijemca, Poljaka, i dr., a to su: Aranicki, Allegretti, Antoniazo, Antonioli, Arneri, Bona, Cambj, Celio, Cindro, Degl Ivellio, Franceschi, Grisogono, Kallay, Michieli, Pomper, Portada, Raizner, Sdrinias, Tartaglia, Vusio, Zergollern, čemu treba dodati Frankopane, Zrinske itd. Iako nisam stručnjak za imena ( a nisu to ni oni lažni pisci koji objavljuju knjige sa spiskovima “čistih” hrvatskih prezimena ), ali sa ovog spiska potomaka hrvatskih plemića jedino mi sljedeća imena liče na to da bi mogla biti hrvatska ( mada ni to sa sigurnošću ne bih mogla tvrditi): Barabaš (ako nije mađarsko ili tursko), Franulić, Kuščić, Lukšić, Maroja, Prelogović, Tončić ( s obzirom na korijene, a ne formu), Valjak, Vrkljan, dok bi prezimena: Kurelec, Makanec vjerovatno bila slovenačkog porijekla kao i sva druga koja završavaju na –ec, -ek ( Lovrec, Mikec, Petek, Zdravec, Smrček, Somek i sl. ), ali i ona čiji korijen je neka slovenačka riječ- kao npr. Lesar.
Imena koja se mogu čuti i vidjeti u hrvatskim sredstvima informisanja, a predstavljaju i neke od javnih ličnosti, očigledno nisu hrvatska, jer ih ima i u najzabitijim selima Srbije, a to su: Lacković, Šarić, Vranješ, Perković, Pejaković, Stojnović, Đaković, Preradović, Banović, Bilandžić, Tadić, Kovačević, Gra(h)ovac, Galić, Rakić, Veličković, Vidović, Mihajlović, Jovanović, Jovanovac, Jović, Vukičević, Lučić, Bosančić, Bojanić, Babić, Spaić, Kovačević, Djapić, Tadić, Mudrinić, Tatalović, Vujadinović, Stegić, Šakić, Nikolić, Savić, Stanić, Pavić, Vlahović, Ivković, Grujić, Ognjenović, Perić, Vlajić, Jakovljević, Draganović, Ilić, Milić, Vuković, Vulić, Karamatić, Topić, Vukadinović, Ivanović, Mandušić, Katić, Ostojić, Lekić, Šarčević, Damjanović, Graić, Žuvić, Žigić, Delić, Brkić, Radošević, Sanković, Stanković, Brajović, Trbojević, Trbović, Majstorović, Petrović, Pavković, Pajić, Šušak, Marić, Martić, Milošević, Knežević, Milanović, Miletić, Marković, Tomić, Starčević, Bošković, Popović, Mikić, Babić, Vujičić, Matković, Baltić, Bogdanović, Barišić, Šunjić, Marinković, Gavrilović, Stojić, Dragojević, Peruzović, Obradović, Vlaisavljević, Vujičić, Radić, Jakić, Mandić, Latinović, Košutić; Rebić, Ćajić, Đurić itd, itd. Posebno su simptomatična prezimena katoličkih velikodostojnika i fratara, naročito u BH, od Srednjeg vijeka do danas! I nisu tu u pitanju samo prezimena na –ić i –vić, već i mnoga druga ( Glavaš, Letica, Aralica, Kalember, Rudan, Desnica, Zec, Štrbac, Pervan, itd)
Ako se pogledaju prezimena gradiščanskih Hrvata, i tamo ima veoma malo onih koja bi se mogla pripisati “čistokrvnim” Hrvatima, jer i tamo već ima mnogo onih prezimena koja liče na srpska, mađarska, njemačka, talijanska slovenačka itd, s obzirom da su Hrvati bili mali narod koji je živio u okruženju svih ovih drugih i sa njima se miješao, te je u pravu hrvatski demograf Dr Emil Heršak koji kaže da se na ovom prostoru stvorio neki srednjevjekovni AMALGAM ( ni tada već nije bilo „čistokrvnih“ Hrvata, a kamoli danas!) koji je sebe smatrao Hrvatima, a koji je gotovo potpuno nesto sa tih prostora najezdim Turaka, tako da se danas na tim prostorima stvorio neki drugi AMALGAM koji ne mora biti, a i nije, potomak onog srednjevjekovnog amalgama, iako također sebe smatra Hrvatima. Ali to je već posljedica vatikanskog etničkog inženjeringa!
Interesantno je spomenuti koliko je jak taj sindrom konvertizma kod nekih od javnih ličnosti tako da oni, iako imaju tipična srpska prezimena a k tome još i tipičnu srpsku štokavsku dikciju, predstavljaju „NAJVEĆE“ HRVATE. Takvi su Anto Đapić ( koji ima u BH mnogo “ćiriličnih” przimenjaka!), Anto Kovačević, Marko Perković- Tompson, pokojni Gojko Šušak, a njima treba dodati i Antu Prkačina porijeklo čijeg prezimena ne asocira ninašta, ali dikcija ( koja se preuzima od roditelja) mu je također čista srpsko-štokavska!
Imajući u vidu sve ovo, nije čudo što je u jednom nedavnom intervjuu naš poznati pozorišni bard Josip Pejaković nekoliko puta naglasio: „ Sve je to jedan te isti narod!“
Međutim, kako bilo da bilo, stanovništvo današnje Hrvatske, valjda baš zbog toga što je tako šarolikog porijekla, ima veoma mnogo izuzetno dobrih osobina. Možda je tome unekoliko doprinijela i katolička crkva, kako bi im time pomogla da opstanu, što je za dugoročne planove Vatikana veoma značajno da se već stečeno stado ne bi osipalo nego množilo, uvećavalo i moglo da ide u naredne križarske pohode u službi svoje vojujuće crkve. Ako se za trenutak zaboravi slijepa poslušnost “Hrvata” katoličkoj crkvi po pitanju čak i činjenja strahovitih zločina i genocida, ( Jasenovac, Jadovno, hercegovačke jame itd) mora se priznati da su oni u prosjeku izuzetno dobar narod, čak bolji negoli ijedan drugi na teritoriji ex YU! Oni su dobri i kao komšije i kao kolege na poslu i kao pretpostavljeni, i kao tazbina. Daleko su odgovorniji na radnom mjestu, veoma su vrijedni, bolje su organizovani, kulturno se ponašaju prema drugima, održavaju i uredjuju svoje kuće i širi okoliš oko njih, vode računa o svom izgledu, spremni su svakome pomoći, veseli su i mnogi od njih pjevaju, sviraju, plešu, itd, itd.
A onda dođe do nekog društveno-političkog poremećaja koji Vatikan odmah iskoristi za nastavak svog križarskog rata, pa pošalje signal onima pitomim i finim “Hrvatima” i od njih napravi ŽLOČINAČKE HORDE koje počnu da bjesomučno ubijaju one koji su im do jučer bili prijatelji, kolege na poslu, susjedi pa čak i tazbina! Naravno, NE RADE TO SVI, ali oni koji to ne rade- obično ĆUTE i ne suprotstavljaju se tome! A nije li netko rekao: ĆUTANJE JE ZNAK ODOBRAVANJA?! Kako ovo objasniti? Kako probuditi “Hrvatima” savijest i objasniti im da te “usluge” koje im kroz historiju navodno čini Vatikan NISU ZBOG NJIH, nego zbog Vatikana i njegovih prozelitskih tendencija? Kako im objasniti da je to PREVELIKA CIJENA kojom “Hrvati”plaćaju te navodne usluge rimokatoličkoj crkvi i kako je krajnje vrijeme da zbog svoje budućnosti, budućnosti svoje djece konačno OTKAZAŽU TAKVU POSLUŠNOST VATIKANU i prestanu biti njegovi robovi, zavaravani da su suvereni i slobodni , jer se ne žele suočiti sa stvarnošću svog jadnog položaja. Tada se njihova djeca ne bi morala osjećati krivima i prozvanima zbog takvih zločina koje su oni počinili, kao što se oni prozivaju zbog zločina koje su počinili oni ili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi itd.!
Gdje smo sada i što činiti
Nakon svega prethodno rečenog skoro da opet ništa nije jasno i konačno! Nažalost, ne može ni biti, jer je sve ono vezano za porijeklo stanovništva na veoma „prometnom“ Balkanu toliko zamršeno i kompleksno da se jedine nade polažu u objašnjenja koja bi eventualno mogla dati genetika kad bude na dovoljno visokom nivou razvoja. Za sada još nije, ali se veoma brzo napreduje u tom smjeru. Ipak, sa sigurnošću se može ustvrditi: BAŠ NIŠTA NIJE ONAKO KAKO SU NAS UBIJEĐIVALI KOMUNISTI POD DIRIGENTSKOM PALICOM VATIKANA i HAZARA ( Aškenaza!) Dakle, nema „čistokrvnih“ Jevreja, Hrvata, Nijemaca ( Arijevaca!). Ma koliko da se netko upinjao da u to ubijedi svoju i svjetsku javnost, to ostaje samo jedna prozirna, gnusna LAŽ! U tome leži veliki značaj genetičkih istraživanja koja bi mogla obuzdati „etničke inženjeringe“ kakve kroz stoljeća prakticira Vatikan. I ne samo Vatikan, već svi oni koji hoće da to zlopupotrijebe u cilju političke ili ekonomske dominacije. Znači, u pozadini i toga je samo ekonomski interes, tj. MATERIJALNA KORIST izvjesnog broja do srži pokvarenih i dobro uvezanih i organizovanih pojedinaca, čije veze potiču još iz Babilona, a možda i sa Kavkaza!
Nakon ove konstatacije treba da se zapita svaka osoba koja je “upregnuta“ u neka od takvih “ kola“, kakav je njen interes da žrtvuje svoj obraz ili svoj život, budućnost svojih potomaka i svoje domovine i općeg ljudskog dobra da bi netko njemu stran i dalek imao VEĆU POLITIČKU ILI EKONOMSKU MOĆ i VEĆI KONTO U BANCI!? Odgovor na ovo pitanje bi za gotovo sveukupno stanovništvo konačno potpuno obesmislio i vatikanske križarske ratove, sve druge ratove sličnog tipa i općenito sve ratove, a time i njihovo učestovanje u njima. Tada bi ostalo onih 12000 ekstremnih i beskrajno lakomih Hazara Aškenaza i ne tako velik broj rimokatoličkih prelata i njima sličnih da oni „zasuču“ rukave i bore se SAMI ZA SVOJE MEGALOMANSKE INTERESE, a ne da netko drugi svojim rukama „hvata zmije“ za njih!
Činjenica koja se ničim ne može opovrgnuti, a definitivna genetička istraživanja će je samo potvrditi i obogatiti dodatnim detaljima, je da stanovništvo ex YU predstavlja jednu etničku individualizaciju koja je na balkanskoj, evro-azijskoj, prelaznoj zoni nastala iz više slojeva i ukrštanja. U većem stepenu nego mnogi drugi narodi, oni su narod višestrukog porijekla, sa još vidljivim tragovima rasne i istorijske složenosti nordijsko-balkansko-maloazijskog amalgama. Tako su se Slaveni i starosjedioci ( čije porijeklo je još uvijek nedovoljno istraženo) ovih područja stopili u jedno, a slavenska osjećajnost i balkanska životna dinamika dali su ono specifično u pogledu harmonije ili disharmonije, fizički vitalitet i psihički model borbi, radu, u socijalnom, etičkom i političkom ponašanju, mišljenju i vjerovanju. Svakom narodu je mučan proces stapanja u bilo kakvu cjelinu jer su dugotrajne i snažne sve one sile koje taj narod vuku u rascjepkanost, pa čak i u otvorene antagonizme. U suštini sve su te razlike u kulturi nastale dugotrajnim življenjem u raznim državama, pod raznim kulturama, a naročito pod različitim religijama.
Ideologija KPJ je bila veoma štetna po to stapanje jer ga je nasilno prekinula a posebno je bila štetna za srpski narod, koji predstavlja zbir individualista zbog nešto većeg prisustva dinarskih gena, koji je pod brutalnim metodama KPJ samljeven i pretvoren u jednu bezličnu masu, slijepo oruđe u rukama nekolicine moćnika koji vuku sve te konce. Osim toga, riječ je o ideologiji koja apsolutno poništava sve dosadašnje ideale srpskog naroda, sva se prošlost baca na đubrište a istorija počinje od dana kad KPJ preuzima vlast!! ( Iako je čak i Marks rekao da samo primitivci smatraju da historija počinje danom njihovog rođenja!) Pa onda ti diskontinuiteti, poslije kojih slijede periodi ćutanja i beznadežnog čekanja da se ponovo upale pogašena svjetla duhovnosti ( ili tačnije da se nadoknadi elita koja u tim situacijama bude zatrta!). Uvijek se počinje ponovo iz početka!
Razlog za to je to što nam se suviše često dešavaju ratovi u kojima ginemo i postajemo biološki sve slabiji, što nas vodi u potpuno biološko iščezavanje. To je objasnio u širem kontekstu Dragoš Kalajić u svojoj knjizi “Posljednji Evropljanin”, gdje kaže: “Možda je savremeni, masovni kukavičluk i biološka posledica masovnih herojstava i izginuća Evropljana u 20. veku. U oba svetska rata i revolucijama izgubili smo skoro stotinu miliona najboljih, uglavnom mladih, koji nisu ostavili potomstvo. Ostli su u životu i razmnožavaju se pretežno osrednji pa i gori… “
U tom kontekstu se može reći da je srpski narod još mnogo ranije bio obezglavljen kad su mu Turci uništili srednjevjekovnu državu i gotovo sve plemstvo, koje je u svim narodima bilo izabrani i vodeći sloj. Time su Srbi bili svedeni na stepen seljačkog društva, na raju. Zato sve potonje pobune te raje ne predstavljaju ništa drugo no sjećanje na tu srednjevjekovnu državu. Od toga se srpski narod nikad nije uspio oporaviti, a svi pokušaji da ponovo generiše svoju elitu, bili su u krvi ugušeni, naročito ovim ratovima u 20. stoljeću koje spominje Dragoš Kalajić, ali i sa 50 godišnjom diktaturom komunista.
Religijske zajednice, iako su potpuno zastranile, još uvijek su veoma žive i prisutne u životu balkanskih naroda. Zašto? Crkvena hijerarhija još cvjeta među pukom zahvaljujući slabostima društvenih sistema, jer vjerske institucije najveću korist vuku iz svake obmane koju ljudi dožive od političkih partija. Toliki ljudi na ovom svijetu očekuju tu nedokučivu pravdu, očajni što im ona stalno izmiče, pa utjehu za to ( uzaludno) traže u crkvenoj hijerarhiji!
Koja je ishodišna tačka za to zlo koje se ponavlja na Balkanu kroz stoljeća? Zašto se to nasilje počinjeno u ime vjere ( križarstvo), koje je ovladalo našim prostorima, nikako ne smiruje već prenosi iz generacije u generaciju? Možda uzroci leže u onom haosu koji je nastupio na Balkanu kada su Osmanlije razorile hrišćanske države. Time je iščezao jedan čitav poredak, ono ustrojstvo koje nas je spajalo sa zapadnim svijetom gdje je bilo i naše prirodno mjesto. Osmanlije su nasilno prekinule cvjetanje feudalne kulture, a zatim su nas odvojili od plodotvorne veze sa Zapadom. Otpočeo je proces našeg naglog zaostajanja i grčevito istrajanjanje u tradicionalnim tvorevinama istočnopravoslavne duhovnosti koja je bila jedina slamka za koju se naš narod uhvatio da ne se ne bi izgubio u islamskoj najezdi. Tada se čitav Balkan uznemirio i posto jedno veliko MIGRACIONO PODRUČJE. Srpsko plemstvo je istrebljeno, stanovništvo je poseljačeno, a gradovi su postali turski. ( Istovremeno, hrvatsko plemstvo sa velikim udjelom stranaca je opstalo, ali je obično pučanstvo rastjerana po Evropi!) Život srpskog naroda se sveo na puku borbu da se preživi od danas do sutra! U takvim uslovima tko je još mogao i smio da misli na neku budućnost?
Pored svih ovih užasa koji su kroz historiju zadesili Srbe, među kojima je svakako najgori onaj –stalno prisutni vatikanski križarski rat, još su i Srbi sami sebi, sa svojim pretežnim mentalitetom Dinarca i Slavena koji su komunisti preoblikovali po svom klišeju, realno najveći neprijatelji! Koliko tek takav, primitivan i vječno gladan čovjek, zatrovan licemjernom ideologijom KPJ može biti destruktivan i za sebe i za svoj narod, a pogotovo kad mu se omogući da se prečicom popne na društvenoj ljestvici na poziciju kojoj nije dorastao! A to su mu, baš sa tim ciljem brozovci i omogućavli. Od tog sindroma naše društvo se nikad neće izliječiti, a nije isključeno da će ga to koštatati i opstanka na političkoj sceni. Zato se mora priznati da neće Srbe istrijebiti samo pokolji koje nad njima opetuju hrvatski križari, već će tome značajno pripomažu ti i takvi Srbi obuzeti pravim ludilom. U periodima poslije II svjetskog rata to su bili ratnici obuzeti pravim ludilom, a poslije ovog rata su to kvaziintelektualci i ordinarni lopovi zaogrnuti plaštom lažne demokratije. A “rabota” im je ista! Lažna demokratija, sa svojim isto tako lažnim egalizmom, izbacuje na površinu osrednje vrijednosti ( mediokritete), a potiskuje kvalitet. A među Srbima, poslije svih „sječa knezova“ ( tj. elite), nažalost, gotovo i nema elite, što je očigledno u svakom trenutku srpske historije i na svakom mjestu. Razumije se da je u prirodi sve okrenuto ka selekciji, pa ako je pedigre važan za konje, krave ili pse, ne vidim razloga da se to ne odnosi i na ljude- moglo se čuti od ogorčenih koji su bili oštećeni i zakinuti. Svi režimi na ovom svijetu jedva čekaju da satru svoje protivnike: kolju se a pričaju o demokratiji, humanizmu, usrećivanju čovječanstva, a sve su to potpuno apstraktni pojmovi. Onog časa kada hoćete da ih pretvorite u neku realnost- nastaje zlo!
Ekumenistička nastojanja slabo daju rezultate u kršćanstvu, prvenstveno zbog toga što pape tendenciozno tumače ono: primus inter pares ( prvi među jednakima) i što rimokatolička crkva tumači prvenstvo apostola Petra po vlasti, a ne po časti, iz čega je izvela dogmu o nepogrešivosti pape. To je imalo za posljedicu da je u rimokatoličkoj crkvi duhovna kategorija ustuknula pred svjetovnom, tj. nebesko je potisnuto od ovozemaljkog. Zbog toga se rimokatoličanstvo i pravoslavlje nikako ne mogu razumjeti. Tim više što papa sebe smatra jedinim i isključivim nasljednikom apostola Petra, kao i nasljednika propalog Rimskog svetog carstva, pa čak i Rimske imperije koju, pomoću niza križarskih ratova koji još i danas traju i vode se raznim sredstvima, nastoji obnoviti. Nažalost, iz ovog laiciziranja crkvene organizacije nije proisteklo istovremeno oduhovljavanje svjetovne vlasti, već se i jedna i druga takmiče u beskurpuloznom korištenju vlasti i moći u svrhu zadovoljenja svojih ovozemaljskih poriva. Staro vjerovanje u istinu potrošeno je u minulim vjekovima, čemu je najviše doprinjeloovo izvitopereno kršćanstvo. To kršćanstvo je danas uortačeno sa svim demonskim snagama ovog svijeta ( prvenstveno Hazarima i njihovim masonskim, iluminatskim i sl. tvorevinama), sa zastupnicima svega što je sramno, bezdušno što sije i umnožava prevare i privide, a sve to pod maskom navodne iskrene pobožnosti. Tu drevnu iskonsku vjeru unakazili su brojni samozvani posrednici koji su se isprečili između čovjeka i njegove duboke potrebe da se skrušeno prikloni nekom višem biću, da ga prihvati kao nezamjenjivog iscjelitelja svojih bolova, da ga doživi kao utjehu i nadu. Međutim, ništa od toga ne nađoše vjernici u kršćanskoj crkvi, u prvom redu zato što se ne zna gdje je granica koja dijeli velike evanđeoske istine, njihovu duhovnu čistotu, od iskrivljenih tumačenja i raznih ovozemaljskih zloupotreba.
Posebna tragedija srpskog naroda je što tako brzo zaboravlja svoje mrtve, svejedno na koji način su oni otišli sa ovog sveta. Akademik Medaković kaže: „Nije trebalo da se godinama potucam po šumama ove zemlje pa da me u ovom okupiranom gradu prožme sva tragika moga naroda, sve njegove kobne deobe, međusobno istrebljivanje i sigurno gašenje njegove biološke moći. Svaka žrtva iz šume, svaki ubijeni domaćin na svom pragu, mučenik u logoru, svi nevini koji su završili u Jasenovcu ili hercegovačkim i ličkim jamama, svi su oni doživjeli svoje vaskrsenje u onih koji su došli da se spase u Beogrdu, a svakodnevno su očekivali da im se to isto desi.“
Medaković dalje kaže: “ Ne odričem neko skriveno zadovoljstvo kad sam otkrio da sudbina moje porodice pripada jedinstvenom toku mog naroda i njegovoj glavnoj matici. Moji preci su pojedinačno izgubljeni u ovom velikom prostoru u kojem su se kretali, stvarali. Što više upoznajem prošlost moga naroda zaprepašćuju me svi oni podaci koji svedoče o našem zastrašujućem okruženju. Potvrđuje se i ona davno otkrivena istina da je za naše bitisanje bila kobna međa koja je podelila nekada jedinstveno RIMSKO CARSTVO. Usudili smo se kao narod ostati sa obe strane te međe! Zato su i mene dželati uspjeli iščupali iz mog zavičaja, oteli su mi ga i on za mene više neće postojati.”
Zato se pitamo: Negdje i na nekom mjestu i u nekom trenutku, moralo je doći do tragične greške, do onog kritičnog mjesta odakle počinje naša nizbrdica. Možda tu nesreću treba tražiti u našoj civilizacijskoj podjeli, u vjekovnom antagonizmu ta dva svijeta čija je međa zauvijek razdijelila naša plemena. Kako premostiti te pukotine koje se stalno povećavaju? Riječ je o stalnim pomjeranjima našeg tla, o nekim tektonskim poremećajima koji ruše do temelja čak i kuće susjeda. Odjednom i najbolji susjed preko noći je kadar da se pretvori u podmuklog dželata, spremnog da satre dom svog susjeda. Kakva je to sila sposobna da pokrene njegovu ruku i da joj odredi ulogu ubice? A kada u tom susjedstvu zamukne sve živo, kako se može mirno dočekati jutro i odlaziti na rad u polje, kada se svuda crvene tragovi krvi? Zbog toga su ih osuđivali svi normalni ljudi, a jedan od njih je bio i njemački baron Rajsvic koji je o ustašama govorio sa istinskim, aristokratskim prezirom i nazivao ih jednom običnom bandom ubica, koja je sposobna jedino za ubijanje na kukavički način. I mnogi drugi Nijemci su tvrdili da su njihovi koncentracioni logori u odnosu na ustaške bili pravi sanatorijumi!
Kad je već tako i kad se toga nikako ne možemo osloboditi, da li je bar postojao neki način da se uspješnije tome suprotstavimo ili bar da svojim greškama ne navodimo vodu na “križarsku i hazarsku vodenicu”? Zasigurno jeste, ali u tim kritičnim trenucima na našem čelu su bili ljudi nedorasli tom trenutku. Oni su počinili najveću moguću grešku 1918. kad su Srbi iz rata izašli kao pobjednici, a Hrvati kao pobijeđeni, prema kojima su Srbi bili toliko velikodušni da su im to oprostili i prihvatili ih na svoju pobjedničku stranu. Nažalost, kao “zahvalnost” doživjeli su u toku naredna dva rata potpuno istrebljenje svog nevinog stanovništva sa područja na kom su živjeli, negdje čak i duže od Hrvata. Tu očajnu grešku počinilo je rukovodstvo Srba još kad su bili u izbjeglištvu na Krfu koje nije poslušalo ruski savjet i potpisalo Londonski ugovor koji je Srbiji garantovao granicu na poluostrvu Planka kod Šibenika. Tada bi se ostvarili srpski ratni ciljevi, tj ujedinili svi Srbi, a poslije su mogli primati pod raznim uslovima preko ugovora i druge ukoliko bi oni to tražili. Na kraju smo se mogli razdružiti na isti način ko što smo se udružili, ako se nekom ta zajednica ne bi dopala.
Kraljevina SHS i kraljevina Jugoslavija trajale su smo 22 godine, što je prekratko vrijeme da bismo se bolje upoznali i izgladili sve naše prirodne vjekovne razlike u kulturi, jeziku i vjeri, pogotovo ako negdje nije bilo ni dovoljno volje za to. Teško je i opisati što smo sve u tom cilju trebali zaboraviti. Nisu samo Slovenci i Hrvati u toj novoj državi bili nepoznati Srbima, već i Srbi priječanski Sve te suprotnosti koje su uslovljene historijski, odmah su iskoristile nama neprijatejske sile, a na prvom mjestu rimokatolička crkva, koja ne može nikako da napusti svoj prozelitizam, jer je ona oduvijek bila Ecclesia militans ( vojujuća crkva)– uvijek spremna da ponovo podstakne, zapli i povede privremeno pritajeni križarski rat. Ona kao organizacija s viševjekovnim iskustvom u prilagođavanju nametnutim uslovima uvijek računa sa faktorom vremena i sa neminovnim pogreškama svojih protivnika. Zato su istinski naivni svi oni pokreti koji se u borbi sa militantnim katolicizmom oslanjaju na neke svoje trenutne pobjede. Za katoličku crkvu porazi su nekad potrebni da bi poslije njih imala veći uzlet. Zato ona skoro svake godine uvećava broj svojih svetaca što simbolično predstavlja označavanje neke njene novopređene etape ka tisućljetnom cilju. Iz istog razloga povremeno osniva neke svoje nove redove, iako oni davno osnovani se ne gase, već opstaju. Svi oni pripadaju istom poslanju i služe istim ciljevima ( benediktanci iz VI, franjevci i dominikanci u XIII, isusovci u XVI itd.)
Iz ovog cjelokupnog teksta , nažalost, mora se zaključiti sljedeće: Srpski narod je rasprostranjen po prostorima na kojima nema nade za njegov opstanak, jer je konstantno izložen bilo tihom bilo glasnom i brutalnom križarskom ratu. Ugrozili smo sebe i svoj opstanak zato što smo se slučajno našli na na mjestu koje će postati misionarsko područje rimske crkve i tako postali prvo iskušenje njenih ratobornih misionra u njihovom prodiranju prema istoku (kontinulnom kržarskom ratu). Tako smo se našli između čekića i nakovnja, štiteći Evropu od istoka i istok od katoličke agresije! Te i takve izazove valjalo je izdržati vjekovima, oslonjeni prvenstveno na sopstvene snage, na svoju živu silu zbog čega se ona stalno topila…Tuđe vlasti su stalno tražile podaničku pokornost. I dok su drugi crtali planove za budućnost, nas je zadesila najveća kataklizma u našoj historiji: islam nam je trajno razorio državu i civilizaciju kojoj smo pripadali i sve naše nade i planove za eventualnu budućnost sveo na samo želju za pukim preživljavanjem od danas do sutra. A kad bismo ponekad se usudili da podignemo glavu, čekali su nas drugi aspiratori na našu zemlju sa željom da nas zaskoče i potjeraju kao divljač u cilju proširenja svoje misionarske regije ( dežurni križari, na čijem čelu su prečesto bili naši konverti kao Vićentije Zmajević, Anđelo Zvjezdanić i sl.)
A da je u duši konverta haos, potvrđuju i gosti emisije EKUMENA hrvatske televizije koji kažu da su konvertiti uglavnom žešći, radikalniji “vjernici” nego obični izvorni vjernici. Oni se osjećaju da su pod pritiskom, osjećaju unutrašnji nemir i imaju stalno potrebu da dokazuju svoju lojalnost, osjećajući da postoji nepovjerenje u njih. To rađa vjerski fundamentalizam i rascjep ličnosti, što predstavlja već i ozbiljan psihološki problem. To je i čak i obični narod prepoznao i iskazao to u onim poznatim izrekama: VEĆI KATOLIK OD PAPE ili GORI POTURICA OD TURČINA. Čovjek mora biti dovoljno jak da to zlo koje prokulja iz njega OBUZDA, da bi uopće mogao se smatrati čovjekom! A za to su mu potrebni bar moral i volja čiji centri se nalaze u frontalnom segmentu CNS-a, koji je prirodno razvijen kod najviše 5 % stanovništva, a ostali bi se trebali truditi da im se razvije!
Zaključak
Vrijeme tih i takvih fanatičnih misionara još uvijek traje. Mi smo zarobljenici jednog davno utvrđenog stanja koje je začeto političkim lomovima, u sudarim istoka i zapada. Uvek se iznova javljau te dve suprotstavljene duhovne polovice, raspolućenost čije se pukotine neprekidno uvećavaju. Za to vrijeme Evropa je išla naprijed, a veze s njom su se sve više i više kidale. A onda je nahrlilo i novo zlo- novi svjetski poredak ( koji predstavlja osovinu zla Hazara i Vatikana, a vuče svoje porijeklo još iz davne historije), koje će nas ovako jadne i dezorjentisane veoma lako (zlo)upotrebiti. Na taj način poništit će se stotine godina ljudskog razvoja, obesmislit će se tekovine koje nikom više neće biti potrebne. Novi čovjek neće imati pravo da upravlja svojom sudbinom niti će imati svog ličnoig života.
Zato je možda jedino rješenje razotkriti laži koje stoljećima ( i milenijumima!) cirkulišu ovim prostorima i uzrok su svih ovih nesreća koje nam se u kontinuitetu dešavaju. Zato je od svega najvažnije raskrinkati i lažno hrvatstvo i shvatiti koliko je destruktivan sindrom konvertizma koji posjeduju svi i jednostruki a kamoli višestruki konverti. Oni nisu krivi za konvertovanje, jer su to uradili njihovo preci ( a možda su morali birati između smrti i konvertitstva), ali samo do tada dok ne dozvole da netko zbog tog konvertizma njihovih predaka upregne njih u razna zločinačka kola iz kojih ubijaju i zatiru svoju braću čiji preci su se oduprli konvertizmu. Sad se nameće pitanje: Kako da ljudi spriječe da da ih se ne iskorištava za takve mračne ciljeve? David Icke, autor knjiga “ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI” i “NAJVEĆA TAJNA” vam odgovara: “ Vrlo jednostavno. Ni u kojim okolnostima ( i ni uz kakva “obrazloženja”)nemojte nikoga ubiti, nikome naškoditi i postavljati bombe! Eto, sve je riješeno!” A ja bih dodala još i ovo: na izborima nemojte glasati za one stranke i one kandidate koji vam izgledaju kao da su “teledirigovani” izvana i one koji ne osuđuju takve negativne pojave, već ih i podržavaju!
Što se tiče historije- sve treba uzimati k znanju, ali ne valja u sve vjerovati. Istina ima mnogo slojeva! Naročito ne treba vjerovati onoj koja se napadnom i upornom primjenom gebelsovskih metoda nastoji pretvoriti u autentičnu istinu, jedinu moguću!
Čemu sva ova pisanija, kad je poznato da se “točak historije” ne može vratiti nazad, te oni koji su se konvertovali ne mogu se “dekonvertovati”! Ipak bi svi morali razumjeti i poznavati prošlost ( da nam se ne bi kao do sada stalno ponavljala!), ali je ne možemo mijenjati i ne smijemo falsifikovati, što se na Balkanu konstantno radi! Mnogobrojne nasilne seobe i konvertitstva su ostavili trajne posljedice. Sad imamo što imamo, i treba se RAZUMNO nositi s tim, da bismo uopće imali neku budućnost. Ali, da bi to bilo moguće, svatko treba postati svjestan svog porijekla da ga ne bi bar ubuduće mogli kojekakvi manipulatori i zloupotrebljivači uprezati u svoja zločinačka kola i pored toga što to nije u njihovom dugoročnom interesu. Nažalost, kratkoročni interes se uvijek lako nađe, a kroz historiju se manifestirao u raznim oblicima: od vreće brašna u gladnim godinama, preko mogućnosti da se zadrži vlastito imanje; da se sačuva goli život; da se dobiju lažna obećanja o nekom budućem blagostanju- do današnjih dana kad se to najčešće plaća novcem, postavljanjem na visoke funkcije, uključenjem u neke međunarodne organizacije ili nekom obmanom i sl.
Zato trebaju SVI raditi na izgradnji trajnog mira, a osnovne pretpostavke da bi do njega moglo doći su:
- Suočiti se sa STVARNOM PROŠLOŠĆU;
- Informisati i edukovati što veći broj stanovništva o stvarnoj prošlosti i svemu što se hronološki događalo na ovim prostorima;
- Izgraditi pravnu i pravednu državu.
Ako se opet ignorišu ovi preduvjeti, te se ponovo “zataškaju” i stave “pod tepih” svi dokazi o tome što se dešavalo u ovom ratu kao što je urađeno poslije 1945., desit će nam se ponovo neka nova 1991. U međuvremenu, većina stanovnika će, vjerujući da je nastupio TRAJNI MIR, osnovati porodicu, izroditi djecu, sagraditi kuću, zaraditi penziju… A onda će se jednog dana ispostaviti da to nije bio MIR, već samo neko traljavo primirje, te će opet izbiti krvavi rat, pobit će im djecu, spaliti kuću a njih, ako uopće prežive, protjerat će bez penzije i bez ikakvih sredstava za život… Zar je to naš cilj? Tko treba da vodi računa o tome da se to OPET ne desi? Trebalo bi da vode računa političari, ali oni to niti hoće niti znaju. Zato o tome mora voditi računa SVAKO OD NAS, kad nismo bili sposobni da na vlast dovedemo pravu elitu koja bi to radila umjesto nas…
Ja se nadam da ste shvatili zbog čega sam pisala o ovom svemu, a ako netko ipak nije, morala bih objasniti. Odavno čitam sve što mi pod ruku dođe, a govori o ovome o čemu sam gore pisala. Saznanja koja sam tako stekla su kod mene stvorila strahovit osjećaj sažaljenja, u prvom redu za one koji dozvoljavaju da budu upregnuti u vatikanska križarska ( i slična ) kola, te ginu i brukaju sebe i svoj narod za nečije prljave interese; zatim, žao mi je onih koji trpe brutalan teror i zatiranje od te svoje konvertovane braće, a na kraju žao mi je sviju nas na ovim prostorima, jer svi mi skupa nismo toliko loši da bismo zbog svega toga konstantno, kroz generacije i generacije trpjeli ( a ne živjeli) ovakav život kakav trpimo! Upravo zbog toga se na Balkanu nikako ne može uspostaviti trajn mir i stabilna država. Zbog toga još nemamo izgrađene institucije, nemamo pravnu i pravednu državu, pa ne možemo ostvariti ljudska prava niti i život dostojan čovjeka. Umjesto toga mi smo stalno nečija DIVLJAČ ZA ODSTERL! Mi još uvijek nemamo PRAVE građanske elite, jer se nju, čim se ona u nekom kraćem ili dužem periodu primirja počne nanovo stvarati, odmah sasiječe u korijenu ( stalno ponavljajuća “sječa knezova” u raznim oblicima!) i time točak historije ponovo vrati nazad! A Balkan stalno ostaje “bure baruta”…..
Svjesna sam činjenice da jedan čovjek ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet. Zato sam, u skladu sa onom anegdotom o malom vrapcu (“ Planula šuma i sve ptice pobjegoše. Vratio se samo mali vrabac noseći kapljicu vode u kljunu. Zaprepaštene ptice ga upitaše kuda će, zar ne vidi da gori šuma? A on će mirno: IDEM SAMO DA IZVRŠIM SVOJ DIO OBAVEZE”) željela i ja da izvršim svoj dio obaveze.
Pozivam vas da i vi izvršite svoj dio obaveze…
Nadam se da ćete se i vi, kad pročitate ovaj tekst, osjetiti kao da ste se popeli na brdo i sad bolje vidite svoju okolinu i ono što se u njoj stvarno događa. ( “Onaj što je nabrdu, bolje vidi no onaj podbrdom”- davno je ustanovio Njegoš) To će vam omogućiti da stvari i događaje oko sebe analzirate i razmišljate o njima, a od vas će neminovno načiniti SUBJEKT u tim događajima, a ne da i dalje budete samo OBJEKT kojim drugi manipulišu, kao što je to bilo do sada. Jer, kao što kaže veliki fudbalski as i čovjek dostojan poštovanja, Ivica Osim: “ Sve ovo ružno što nam se događa je posljedica ogromnog neznanja, a i dalje ima suviše mnogo takvih “spavača” koji bi opet mogli dovesti do ovakve katastrofe…”
Sad znate neke od najvećih i svjetskih i balkanskih tajni. Uskoro, kad nauka genetika bude u stanju da tačno nacrta genetsku sliku za svakog čovjeka ( u SAD to već rade- Oprah Winfrey je tako saznala da 89 % njenih gena potiče iz Liberije, 8% od američkih domorodaca i 3% od američkih bijelih doseljenika), više to neće biti tajna, jer će svatko od nas iz toga moći vidjeti koliko je on „čistokrvan“ Hrvat, Srbin, Slovenac, Jevrej, Bošnjak itd. Neki će se tada možda zastidjeti kad saznaju da su se lažno predstavljali, a ako su u ime te zablude još i ubijali …?! A takvih u Hrvatskoj, BH i drugdje na Balkanu ima veoma mnogo, pa nije čudo što se gotovo svakodnevno čuje da se neki bivši ratnik u RH ubio zbog posljedica PTSP-a…
Što više ljudi bude znalo te tajne, to bolje za sve nas, jer ćemo moći spriječiti najveća zla koja se spremaju ovoj civilizaciji, a to su III svjetski rat koji potpaljuje oko 12 000 ortodoksnih talmudista Hazara uz svesrdnu podršku Vatikana, a koji je uperen protiv Rusije i njenih pravoslavnih “rukavaca”, te potpuno uništenje pravoslavlja i obnova Rimske imperije ili bar Svetog rimskog carstva o čemu sanja papinstvo. I jedna i druga želja predstavljaju nasilno vraćanje točka historije nazad, za što je potrebno proliti strahovito mnogo ljudske krvi, a “rezultat” je ipak neizvjestan… A Vatikan onima koji pređu na katoličanstvo u konačnici ne nudi ništa dobro, već da budu poslušni žrtveni jarci u borbi za što veće bogatstvo i raskalašenost papinstva. Sjetite se samo beskurpuloznih zahtjeva koje su postavljali pred ličke konverte u katoličku vjeru!
Naravno, ovim ratom bit će zahvaćen i Iran jer on ima suviše velike rezerve energenata da bi ga Hazari mogli ostaviti na miru, a istovremeno je i na “programu” prozelitskog Vatikana… Nažalost, ni Kina nije sigurna da neće biti uvučena, jer kad rat počne, lako se proširi i postane svjetski… A ono što je najgore u svemu tome je da poslušno balkansko stado je predviđeno da maršira prvo! Zato nas tako na prečac i primaju u NATO!
Dakle, ono što može uraditi “mali vrabac”, možete i vi: gdje god i kad god možete sabotirati uspostavljanje Hazarima i Vatikanu poslušne vlasti, sabotorajte je.
Inače, Vatikan, Hazari, masonerija, iluminati i Babilonsko bratstvo- svi su oni povezani na neki volšeban način, pa se gotovo može reći da je to sve JEDNO TE ISTO!
Borite se da se i u balkanskim državama usvoje i poštuju onakvi zakoni kakvi obezbjeđuju mir u Švicarskoj, a odnose se na ZABRANU ŠIRENJA JEDNE VJERSKE ZAJEDNICE NA RAČUN DRUGE. Pri tom ćete pomoći rimokatoličkoj crkvi da se oslobodi svog dotadašnjeg “prtljaga” i imidža prozelitske žločinačke organizacije, usmjeravajući je na PRAVI kršćanski put na kom ona nikad nije ni bila, bez obzira na to što je u njenim redovima uvijek bilo i mnogo poštenih, humanih, dobronamjernih i nadasve široko obrazovanih ljudi, koji nisu mogli da dođu do izražaja u toj masi zla. Sad je došlo vrijeme da se konačno i njima da mogućnost da se ispolje i na taj način bar počnu popravljati strahovito ružnu predstavu o Vatikanu i rimokatoličkoj crkvi kakvu nužno mora imati svatko tko je iole bolje informisan! A oni imaju velike kapacitete za činjenje dobra svom stanovništvu. Negdje su to već i počeli: Banjalučka biskupija, umjesto Vlade(!!), obnavlja vinogradarstvo i proizvodnju sira trapista u banjalučkoj regiji… Zato im pomognimo da od sad pa nadalje budu samo na putu dobra, a nikada više na putu zla. Imajte na umu i onu narodnu: “Prilika čini lopova”, pa im zato ne dajte nikad više priliku da čine zlo, pogotovo ne koristeći vas kao egzekutore!
Ako nikako drugačije to ne možete uraditi, uradite na izborima, tako da tamo budete išli pri punom stanju svijesti, a ne sa glavom u pijesku ili u tanjuru sa voletinom… Pri tom budite svjesni činjenice da je hazarski ( a i vatikanski!) cilj centralizirana fašistička država na čelu sa svjetskom vladom, središnjom bankom, valutom i vojskom koja će držati u ropstvu mikročipirano stanovništvo ( oprez: prvi korak mikročipiranja je uvođenje biometrijskih pasoša!), povezano i pod kontrolom globalne kompjuterske mreže i da će je ostvariti pomoću tzv. totalitarističkog šuljanja u kojem se sitnim koracima ( jer bi veliki izazvali pozornost i sumnju!) prikradaju odavno zacrtanim ciljevima. Na kraju će se ta “mišolovka” samo zatvoriti i to će omogućiti nekolicini da nametne svoju volju stanovništvu cijelog svijeta! Tada će biti prekasno za ikakav otpor, jer onom tko se pobuni protiv toga će komandom iz tog kompjutera biti razoren prethodno nekom obaveznom vakcinacijom ugrađeni mikročip iz čijeg kućišta će isteći otrovni litij i otrovati neposlušnika ( savršeno ubisto!). Nemojte se zavaravati da taj mikročip neće biti ugrađen u vas bez vaše saglasnosti, jer on se može “ubrizgati” usput sa bilo kojom injekcijom ili cjepivom protiv gripa… Zato ne dozvolite da dođete u takvu situaciju. Još ima malo vremena….
Filed under: AKTUELNO, Literatura | Leave a comment »
Dobro dosli na Internet prezentaciju srpske dijaspore 
