НЕМАЧКИ ПРЕДСЕДНИК ХОРСТ КОХЛЕР (HORST KÖHLER) ПОДНЕО ОСТАВКУ

Немачки председник је поднео оставку која ступа одмах на снагу. Око разлога због које је дао оставку се шпекулише, нагадђа да није узрок оставци официјелно образложење односно оно које је навеоно као разлог. Наводи се непромишљена његова изјава да Немачка као држава, ове величине, која је у оволикој мери зависна од спољне трговине мора имати право и војним интервенцијама да осигурава своје трговачке путеве.

Медјутим, у политичким круговима се тврди да Председник није имао више подршку оних који су га подржали да буде председник. Народ наслућује и многе друге разлоге.

Председник Немачке је своју одлуку образложио стим да не види доволјно поштованја које ово високо место заслужује.

Ово је други шок због поднетих оставки високих политичара односно личности у року од недељу дана који је уздрмао владу Немачке у време економске кризе.

Нов Председник Немачке мора се по закону изабрати у року од месец дана.

Душан Нонковић-уредник Гласа Дијаспоре

Parohijsko pismo

Draga braco i sestre,   Juni je sesti mesec kalendara i ima trideset dana. Na severnoj hemisferi zemlje, dani su najduzi, a noci najkrace. Nazvan je po rimskoj boginji Juno, zastitnici zena, porodice i rodjenja. Rimljanima u najstarijim vremenima je ovaj mesec bio cetvrti u godini,  imao je 29 dana.   U srpskom pravoslavnom kalendaru ovog meseca nema puno zapovednih praznika. Na pocetku meseca, 3. juna je spomen cara Konstantina i carice Jelene, a 28. Vidovdan. Kao krsnu slavu ima porodica koje slave svete Vartolomeja i Varnavu (24. juna), sv. proroka Jeliseja (27) i Vidovdan (28).   Od srpskih svetitelja ovog meseca proslavljaju se prepodobni Stefan Piperski (2), Jelena Decanska (3), kralj Jovan Vladimir (4), Petar Koriski (18), sv. knez Lazar i srpski mucenici (na Vidovdan). Toga dana se u hramovima sirom Srpstva sluzi parastos svima poginulim na bojnom polju za veru i otadzbinu.     Petrovski post Dans, 31. maja, počinje Petrovski post koji traje do  praznika dvojice „prvovrhovnih“ apostola, Petra i Pavla, 12. jula. Za pravoslavne koji se drze novog kalendara ovaj post traje do 29. juna, kada je za njih Petrovdan.   Pocetak ovog posta zavisi od datuma Uskrsa i Duhova. Vaseljenski sabor je odredio, da on pocinje nedelju dana posle Duhova. Ako koje godine Uskrs biva izmedju 5. i 8. maja, onda Petrovskog posta kod novokalendarskih pravoslavaca uopste nema. Kod starokalendaraca moze da traje najmanje nedelju dana, a najvise sest sedmica, kao ove godine.   Ovaj post u blaze postove i kao i svaki post u Pravoslavnoj crkvi, podrazumeva uzdrzavanje od mesa, jaja i mlecnih proizvoda. Sredom i petkom posti se na vodi. Ostalim danima dozvoljeno je jesti hranu spremljenu na ulju i piti vino, a subotom, nedeljom i praznicima post se razresava i na ribu. Riba se jede i na Ivandan koji je tokom ovog posta, 7. jula, ma u koji dan nedelje padao. Post nije samo uzdrzavanje od hrane i pica, vec u prvom redu, od zlih i necastivih misli i radnji. Postom se uzdize duhovno nad telesnim.   Petrovski post uveden je jos u prvim vremenima hriscanstva, u vreme cara Konstantina Velikog (+337), prvo u Rimu, kada je tamo podignuta bazilika posvecena apostolskim prvacima, a potom i u Carigradu, istim povodom. Na Istoku je od tada uobicajeno da se pre njega posti, dok na Zapadu ta praksa nije uvedena. O ovom postu od cetvrtog veka govore svetitelji: Atanasije Veliki, Amvrosije Mediolanski, kasnije i Lav Veliki i Teodorit Tirski. Post je u praksu Crkve uveo Gospod nas Isus Hristos, koji je posle krstenja u reci Jordanu otisao u pustinju, gde je postio 40 dana i noci, pripremajuci se za iskusenja pred koja ce ga postavljati Sotona i iz kojih Hristos izlazi kao pobednik. Raspored bogosluzenja u ramu  Sv. Save u Hanoveru Nedelja   6.06.2010 – Liturgija u 10 casova Nedelja  13.06.2010 – Liturgija u 10 casova Nedelja  20.06.2010 – Liturgija u 10 casova Nedelja  27.06.2010 – Liturgija u 10 casova Ponedeljak 28.06.2010 – Vidovdan – Liturgija u 9 casova Srdacno i u bratskoj ljubavi vas sve pozdravlja zeleci vam srecan post i svako brobro od Boga i ljudi Vas o. Milan Pejic

Informationsdienst der Serbischen Orthodoxen Diözese für Mitteleuropa 31. Mai 2010

SOK AKTUELL

Informationsdienst der Serbischen Orthodoxen Diözese

für Mitteleuropa

31. Mai 2010

„Neues Verhältnis“ zwischen Ost und West nach 2013? Patriarch Irinej in Nis

Außenminister: Schutz der Identität von Heiligtümern im Kosovo „schwierige diplomatische Aufgabe“

„Neues Verhältnis“ zwischen Ost und West nach 2013? Patriarch Irinej in Nis

(NIS / BELGRAD) Der Serbische Patriarch Irinej hat gesagt, die für 2013 geplante Feier des „Mailänder Edikts“ im Serbischen Nis werde eine Gelegenheit zur Entfaltung eines „neuen Verhältnisses“ zwischen der Römisch-katholischen und der Orthodoxen Kirche sein: Das berichtete gestern Abend die Belgrader Tageszeitung „Danas“ in ihrer online Ausgabe. „Vertreter aller Kirchen“ werden zur Feier eingeladen, sagte das Oberhaupt der Serbischen Orthodoxen Kirche (SOK) bei einem Besuch der Baustelle für die Kirche der Heiligen Konstantin und Helena im südostserbischen Nis. Das Jubiläum des Mailänder Edikts werde eine Gelegenheit zum Dialog der Kirchen sein, „aber auf eine Weise und in einem Ton, wie sich das bei einer solchen Versammlung gebührt, so dass ich hoffe, dass sich ein neues Verhältnis zwischen Ost und West, beziehungsweise zwischen der westlichen Kirche und den östlichen Kirchen formieren werde“, fügte Patriarch Irinej hinzu.

Durch die Mailänder Vereinbarung – auch „der Toleranzedikt von Mailand“ genannt, die die römischen Kaiser Konstantin und Licinius im Jahr 313 getroffen haben, wurde das Christentum als Religion im Römischen Reich zugelassen. Kaiser Konstantin, der, wie auch seine Mutter Helena, als Heiliger verehrt wird, wurde zwischen 275 und 282 in Naissos, dem heutigen Nis in Serbien geboren. Die dem Kaiser und seiner Mutter gewidmete Kirche in Nis soll spätestens bis 2013, also vor dem 1.700-sten Jubiläum der Vereinbarung aus dem Jahr 313, fertig gestellt werden. Das haben sowohl der Serbische Patriarch als auch die Vertreter der Stadt Nis bestätigt. Das Oberhaupt der SOK sagte auch, dass bis 2013 an der Universität Nis auch eine Theologische Fakultät gegründet werden solle. Dies sei „ein Bedürfnis der Kirche, aber auch der Universität“, fügte Patriarch Irinej hinzu.

Der Serbische Patriarch Irinej war bis zu seiner Wahl am 22. Januar 2010 Diözesanbischof von Nis. Da für diese Diözese noch immer kein Nachfolger gewählt wurde, betreut er die Diözese immer noch. Der Patriarch hat mehrmals betont, dass ein Papstbesuch in Serbien im Rahmen der Feier des „Mailänder Edikts“ 2013 in Nis möglich sei.

Außenminister: Schutz der Identität von Heiligtümern im Kosovo „schwierige diplomatische Aufgabe“

Vuk Jeremic kämpft für die serbische Identität der orthodoxen Kirchen und Klöster im Kosovo-Metohija

(RIO DE JANEIRO / BELGRAD) Der serbische Außenminister Vuk Jeremic hat am Rande des dritten Forums der „Allianz der Zivilisationen“ der UNO in Rio de Janeiro für die Nachrichtenagentur „Fonet“ gesagt, Serbien stehe vor der schwierigen Aufgabe, die Identität des Kulturerbes der Serbischen Orthodoxen Kirche (SOK) im Kosovo zu schützen. Mehrere Länder tendieren dazu, die Klöster und Kulturdenkmäler der SOK im Kosovo als „kosovarisches Kulturerbe“ zu benennen. „Das ist für uns absolut inakzeptabel“, sagte Jeremic in Rio de Janeiro. Dies zu verhindern sei eines der wichtigsten Themen seiner Gespräche auf dem UNO-Forum in Brasilien, fügte der serbische Außenminister hinzu.

Die kosovarischen Machthaber versuchen immer wieder, das Erbe der SOK im Kosovo-Metohija als „kosovarisches“ Kulturerbe zu behandeln. Die Kirchen und Klöster der SOK werden als „kosovarisch“ und „byzantinisch“ bezeichnet, während ihre serbische Herkunft geleugnet wird. Dieser Tendenz treten sowohl die SOK als auch der Staat Serbien entschieden entgegen. Einige der wichtigsten Kirchen und Klöster der SOK befinden sich gerade im Kosovo-Metohija. Die Klöster Visoki Decani, Gracanica, das Patriarchatskloster in Pec und die Gottesmutter-Kathedrale in Prizren gehören zum UNESCO-Welkulturerbe. Das Patriarchatskloster in Pec war der traditionelle Sitz der serbischen Patriarchen seit dem Mittelalter und stellt auch heute noch das spirituelle Zentrum der SOK dar. Auch untersteht das Kloster unmittelbar dem Patriarchen. Einer der Titel des Oberhaupts der SOK ist „Erzbischof von Pec“. Am 3. Oktober soll der am 22. Januar gewählte Serbische Patriarch Irinej, das 45. Oberhaupt der SOK, in Pec feierlich inthronisiert werden.

Das dritte Forum der Allianz der Zivilisationen fand vom 27. bis zum 29. Mai in Rio de Janeiro statt. Die Organisation wurde im Jahre 2005 auf Initiative Spaniens und der Türkei von der UNO gegründet. Sie widmet sich der Erforschung von Polarisierungen zwischen Gesellschaften und Kulturen der Welt. Ziel sei es, Extremismus zu bekämpfen und soziale, religiöse und kulturelle Barrieren zu überwinden. Ihr jetziger Generalsekretär ist seit 2007 Jorge Sampaio, der ehemalige portugiesische Staatspräsident.

SOK AKTUELL

Informationsdienst der Serbischen Orthodoxen Diözese für Mitteleuropa

Serbische Orthodoxe Diözese für Mitteleuropa

Obere Dorfstraße 12

D-31137 Hildesheim-Himmelsthür

www.diozese.eu

Видовдански Марш * Пријаве су у току ! *

Видовдански Марш

//

* Пријаве су у току ! *

Ходочашће од Београда до Газиместана

Видовдански марш се као традиционална, ходочасна манифестација уз Благослов Патријаршије Српске православне цркве одржава сваке године на Видовдан. Основни циљ марша је подршка Србима на Косову и Метохији и јачање вере и духа кроз подвиг дугог и мукотрпног пешачења, а посебно кроз обилазак и поклоњење светињама православних цркава и манастира. Марш креће 14. јуна молебаном у Храму светог Саве на Врачару у 11 сати, а затим се полази на двонедељни пут дуг 317 километара и прелази око 30 километара дневно. Овај покајнички марш је наш вапај Богу за спасење српског рода. Марш је отворен за све људе добре воље и намера, као и народности који се саосећају са страдањем нашег народа. У протеклим маршевима, придруживали су се и људи из Француске, Пољске и наравно браћа из Русије, који су ту сваке године. Иницијатори, покретачи и организатори Видовданског марша су млади људи одани Отаџбини, не равнодушни према страдању свог народа на Косову и Метохији. Организатори видовданског марша су родољубива удружења: Студенички круг, Свесловенско књижевно друштво и Покрет 1389.

Example content image

Рута кретања видовданског марша

14. јун: Космај, преноћиште и покрет рано ујутру;
15. јун: Младеновац;
16. јун: Топола;
17. јун: Крагујевац;
18. јун: Кнић;
19. јун: Краљево;  20. јун: Маглич;
21. јун: манастир Студеница;
22. јун: Ушће;
23. јун: Рашка;
24. јун: улазак на Косово и МетохијуЛепосавић;
25. јун: манастир Бањска;
26. јун: Звечан;
27. јун: Косовска Митровица;
28. јун: Грачаница и Газиместан.

Руту кретања за људе који се придружују изван Београда, можете погледати овде

РУТА КРЕТАЊА -мапа

ЕТНИЧКА МАПА КОСОВА

Погледај »

Dr Radojka Praštalo Vladimir DVORNIKOVIĆ ( 1888-1956) “KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA”

Dr Radojka Praštalo

Vladimir DVORNIKOVIĆ ( 1888-1956) “KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA” 1939, reprint PROSVETA 1990., 1066 stranica i 2000.,1072 sa predgovorom Vladete Jerotića.

Knjiga je impresivno, svestrano  naučno djelo u čije stvaranje je autor uložio  sve svoje znanje, životno i radno iskustvo, energiju i ljubav.  Nevjerovatno je koliki je broj naučnih radova, uglavnom inostranih, autor citirao. A još više je unio svojih analiza i svojih  rezultata istraživanja. Za ovakvo djelo  inspiracija mu je svakako bio Jovan Cvijić, pa se  može smatrati da je Dvorniković nastavio upravo tamo gdje je Cvijić stao. Medjutim, on nije išao samo u dubinu, već i u širinu. Impresivna je njegova multidisciplinarnost i poznavanje  dodirnih nauka, kao što su  lingvistika, muzika, filozofija, psihologija,  biologija, anatomija, Frojdova psihoanaliza,  i sl., tj sve što ima ikakve dodirne veze sa karakterologijom.

U svom predgovoru drugom reprintu, Vladeta Jerotić, između ostalog, kaže:

“Dvorniković se iskreno i sa razlozima zalagao za jedinstvo i zajedništvo Jugoslavije. On nije bio zaslepljen idejom jugoslovenstva niti ju je prihvatio nekritički; on je jasno uočavao sve što je različito kod naših naroda. Smatrao je da tih različitosti i treba da bude, ali je strepeo od njihovog preovlađivanja u mogućem raspadanju nikada učvršćenog jedinstva jugoslovenskih naroda.” A ja bih dodala: Dvorniković se zalagao za  ujedinjenje južnoslovenskih naroda na naučnoj, a ne na političkoj osnovi, a to je dobro utemeljio svojim naučnim radom. Nažalost, zbog i javnog iznošenja rezultata svojih naučnih istraživanja on je proganjan još za vrijeme studentskih dana u Beču od strane AU monarhije, koja mu je zbog toga obustavila i stipendiju. Kad je nakon sticanja doktorata  postao profesor na zagrebačkom sveučilištu, stigla ga je ista sudbina, što zbog toga što je bio mnogo bolji u struci od svojih kolega, a što zbog  nepodesnosti njegovih naučnih tvrdnji  o porijeklu balkanskog stanovništva koja  se kosila sa političkom pretenzijama hrvatskih političara. Zbog toga su ga penzionisali 1926. kad je imao samo 38 godina! Nakon toga je otišao u Beograd gdje je još izvjesno vrijeme radio u ministarstvu obrazovanja, da bi ga  i od tamo prije vremena uklonili da im ne smata, pa je 1938. ponovo penzionisan i to trajno! Jedini koji je bio svjestan grandioznosti njegovog djela bio je knjižar i izdavač Geca Kon koji ga je materijalno pomagao da dovrši svoje kapitalno djelo KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA, štampano  1939.  godine u Beogradu.  U tom djelu je on pokazao i dokazao koliko su stanovnici  Kraljevine Jugoslavije bili međusobno slični, mada su  neki  žarko željeli da budu različiti i u tom smislu se upinjali iz petnih žila, te tako doveli do svih potonjih  stradanja  našeg stanovništva. Inače, njegova nepotpuna bibliografija broji oko 470 naslova, a ostavio je i vrlo lijepe i živopisne akvarele.

Dvorniković je bio  veoma osjećajan čovjek. Naime, on je veći dio života proveo sa ženom koju je pjesnik Jovan Dučuć zaveo, unesrećio i ostavio, čime je postao svjedokom ove velike tragedije.  Glumica Jovanka Jovanović, ranije udata za trgovca Todorovića, razvrgla je svoj prvi brak upravo zbog nasrtljivog pjesnika Dučića i otišla sa njim u ambasadu u Sofiju, gdje mu je  rodila sina Jovicu, koji će sredinom tridesetih godina počiniti samoubistvo. Možda je baš zbog svega toga Dvorniković  smatrao poetu uzorkom tog hajdučkog mentaliteta, koji uvijek sudbini pojedinca pretpstavlja mutnu i maglovitu sudbinu kolektiviteta.

Pišući o hajdučkom hercegovačkom mentalitetu kao glavnom uzroku naših velikih političkih zala, profesor Zagrebačkog sveučilišta dr Vladimir Dvorniković je ovako skicirao njegove protagoniste:

“To su ljudi puni neispravnosti i podmuklosti prema ljudskom društvu. Uvek su spremni na prepad, otvoreno i podmuklo postižući uspehe, ne toliko svojim sposobnostima i radom, koliko stalnim razvijanjem svojih protusocijalnih nagona.  Hajdučki tip posjeduje veliku socijalnu prodornost, jer ne mari za društvene norme niti pravila, nego ih ruši da bi postigao svoj cilj. “ Najveći” Srbi i Hrvati dolazili su uvijek iz Hercegovine, mada su rodovsko-genetski uvijek bili bliži jedni drugima, negoli autohtonim Srbima ili Hrvatima. A ta njihova ljubav prema naciji svodila se isključivo na ambiciju da oni budu njezini glavni predvodnici, ratnici, pjesnici, glavni ideolozi i tumači.”

U enciklopediji JLZ-a iz perioda real-socijalizma, Dvorniković jedva da se i pominje: samo sa tri reda teksta u kojima je navedeno da je bio sveučilšni profesr, filozof i pisac. O njegovom kapitalnom djelu KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA, koju je inače posvetio svojoj supruzi Jovanki,  ne piše niti jedna jedina riječ!

Prava je šteta što je ovakav sveobuhvatan i opsežan naučni rad, koji je mogao  pravilno usmjeriti  južne Slovene, 1945. godine ZABRANJEN! Ova knjiga je  odstranjena iz svih biblioteka, a ime Dvornikovića, kao ni Cvijića, NISU SE SMJELA NITI SPOMENUTI  za čitavo vrijeme trajanja real-socijalizma. Pa čak ni kad je Broz umro, njegovi  “nastavljači” su još uvijek onemogućavali reprint ovog kapitalnog djela, tako da se on pojavio tek 1990., tj suviše kasno da bi mogao polučiti svoje pozitivne rezultate. Rat je tada već počinjao, pa ovakve knjige više niko nije čitao. Nažalost…

A njegov autor je u toku svog života stalno bio proganjan, počev od strane austrougarske vlasti koja mu je zbog njegovih naprednih misli i objektivnih naučnih radova obustavila stipendiju, a zatim od iskompleksiranih i inferiornih  „kolega“ na zagrebačkom sveučilištu koji su se bojali takve konkurencije, pa do Brozovih bezumnih aparatčika, tako da je čitav život živio u oskudici. A na kraju, optužen od komunista kao „revizionista“ umro je  pod sumnjivim okolnostima u beogradskoj bolnici prilikom rutinske (!?) operacije žuči 1956. godine u 67 godini života. Danas je gotovo zaboravljen, kao svi veliki ljudi koji su zadužili južnoslavenske narode. Međutim, redakcija obrazovnog programa RTS je nedavno ( 2009.) u okviru ciklusa dokumentaraca  pod nazivom ZABORAVLJENI UMOVI SRBIJE, njega uzela kao prvog, u želji da mu se bar tako oduži za njegovo grandiozno djelo.

Je li karakter  nepromjenjiv?

Osnovni činioci karaktera se nasljedjuju, ali se karakter u cjelini, ne može smatrati nepromijenjivim.   ( Savremena nauka smatra da se najviše do 30% karaktera nasljeđuje, a ostalo se stiče odgojem, okruženjem i sl. Medjutim, i na tih 30 % se u izvjesnoj mjeri može uticati).

Kako se odredjuje karakter jednog naroda?

Da li je to uopće moguće ili se ipak mora ograničiti na karaktere samo plemenskih i regionalnih tipova? Ovo pitanje se nametnulo kao rezultat teškoća i protivrječnosti u koje se redovito zapada pri pokušaju da se odredi karakter jednog naroda, npr. Francuza, Nijemaca i dr. U svim takvim pokušajima javile su se nepremostive teškoće, a čini se da su najveće one koje su se javile pri pokušaju određivanja karaktera Slovena, a protivrječnosti koje su se  pojavile idu od  mišljenja o dobroćudnoj slavenskoj duši do  svireposti i podmuklosti. Jedno od poznatijih mišljenja o Slovenima je ono koje tvrdi da su slovenska slabost i beskarakternost, te naklonjenost međusobnim zadevicama i zavist krivi što  su Sloveni ostali zarobljeni i politički neslobodni ( pisano pre I svj. rata). Što je razlog tolikim razmimoilaženjima? Vjerovatno činjenica da karakterologija nije egzaktna kao matematika, ali i činjenica da  jedan narod nije homogen i da svi njegovi članovi ne moraju nužno poticati od istog plemena, što  se u trenutku razmatranja karaktera nedovoljno zna. Zato je opravdano posmatrati karakter  jednog naroda regionalno, što je radio Cvijić. Nakon njega je to nastavio Jovn Erdeljanović, a velik doprinos karakterologiji je dao i njemački slavist Gerhard Gezeman. On je, kao i Cvijić, dao sintezu o našim  etničkim i kulturnim grupama u svojim djelima “TIPOLOGIJA NARODNOG KARAKTERA SRBOHRVATA” i “CRNOGORSKI ČOVEK” i u mnogobrojnim naučnim člancima.

Pojam rase

Obično se misli da su ljudske rase bijela, crna, žuta i eventualno crvena!  Međutim, nauka pod rasama smatra sasvim nešto drugo, dok su ova obilježja  koja  se odnose na boju kože više vezana za klimatske  uslove u kojima je čovjek živio.Dakle, antropološko lice današnje Evrope i susednih dijelova Azije je:

  1. svjetlo obojeni rasni tipovi sjeverne evropske nizije ( nordidi , istočno-evropidi)
  2. tamnije  obojene rase okrugle kratke lobanje ( alpinci, dinarci, armenidi turanidi)
  3. crnokose dugoglavce južnog pojasa ( mediteranci, orijentalidi)

Ispod ovog pojasa, u Africi, nastavljaju se negroidi, indidi, dravidi. Bez obzira na sva mješanja, jasno je da su rase uglavnom vezane za izvjesne geografske i klimatske pojase. Shodno  tome, evropsko stanovništvo je  kombinacija ovih rasa: nordijske, mediteranske, alpiske, istočnoevropidne ( baltičke) i dinarske

( ranije nazivana jadranska rasa).  Ali, oni su  se izmiješali i sa orijentalidima, turanidima, mongolidima i dr., tako da se antropolozi  često ne slažu u pogledu određivanja glavne rase ili podrase.

Glavne osobine ovih rasa su:

  1. NORDIJCI: stas visok i vitak  oko 175 cm,  ramena široka, noge dugačke, lobanja dugačka sa strane spljoštena, potiljak izbočen, lice dugoljasto,  crte oštre, vilice izrazite, usta uska, uvo maleno. Obrve ravne, nos uzak, oči svetle, srednje veličine, koža tanka i blijeda sa providnim venama, kosa plava ili crvenkasta, tanka, glatka i mekana
  2. MEDITERANCI: maleni 161m, sitnije strukture, uzanog lica i zadebljalih usnica, Čelo okruglasto i onisko, obrve u visokom luku, nos uzak, ravan ili povijen, kod nosnica zadebljao, oči tamno smeđe i velike, koža tamnija i neprozirna, kosa tamnosmeđa ili crna, katkad kovrčasta.
  3. ALPISKA: onižeg rasta 1.63, kratkih nogu, skloni debljanju, vrat obao, prsti kratki, lobanja okrugla, vilica široka,  brada obla, često dvostruka i neistaknuta, zubi nezbijeni ( za razliku od drugih evr. rasa), lice široko, okruglo, kesice pod očima i naslage sala, usta povelika, uši odskaču od glave, nos kratak, tup i spljošten, čelo široko i oblo, oči smeđe, malene i pliće smještene nego kod drugih evropskih  rasa,  koža žućkasta ili smeđa, bore se rano javljaju, kosa tamna, debela i kruta, opšti utisak mongoloidnosti.
  4. ISTOČNO-BALTIČKA: srednji ili omanji rast 1.64, široka ramena, snažan kostur, krupni i mišićavi, vrat širok i kratak, ruke i prsti kratki, lobanja velika kratka i ćoškasta, donja vilica široka, lice široko ispljošteno, bez izrazitih crta, usta velika, uho veliko i pritisnutouz glavu, nos debeo spljošten i širok,  obrve visoke, oči sitne, malo ukoso položene, koža malo žućkasta, kosa vrlo svetla, brada slabo raste. I ova rasa ima nešto mongoloidno, iako je svjetlije kompleksije.
  5. DINARCI: stas visok i vitak, 1.74 do 1.78., kosti jake, mišići razvijeni, ruke i noge dugačke, vrat dugačak i snažan, lobanja kratka, često na potiljku ravna kao odsečena, tjeme  visoko. Donja vilica izrazita, malo napred isturena,  Lice usko dugoljasto, crte oštre, čelo visoko, poširoko, natrag zabačeno, nos visokog korijena, dugačak i istaknut, često kukast, brada široka i masivna, usta široka, usne jake. Oči velike tamno smedje, duboko položene. Obrve izbočene i jako svedene. Koža zagasita smeđa, kosa tamno smeđa, jače debljine, katkad kovrčasta. Brada gusta i jaka.
  6. ARMENIDI srednje visine, snažni, debeli, nos veći nego kod dinaraca, povijen kao da visi iz lica, lice šire nego u dinaraca, jagodice niže, usne debele, koža zagasite boje, kosa i oči tamne.

Ako ove rasne tipove uporedimo jedne sa drugim, vidjet ćemo

-da nordijci i dinarci pokazuju znatne sličnosti

-da laponoidne alpince, istočne evropide ( baltičku rasu)  spaja kompleks centralnazijskih mongoloidnih osobina., i da prema nordijsko-dinarskoj grupi predstavljaju jasno odvojenu grupu, iako i među njima ima znakova međusobnog ukrštanja.

Na osnovu gore izloženog se vidi da je Evropa samo poluostrvo Azije, jer većina tih “evropskih” rasa su u stvari samo udaljeni ogranci azijskih rasnih formacija. Jasne granice rasprostranjenosti ovih rasa na evropskoj karti ne mogu se naznačiti, jer su neke rase zastupljene gotovo po svim evropskim zemljama, a i inače, ove rase, u mješavinma sa raznim varijetetima, prelaze jedna u drugu.

Dinarci zauzimaju u svom jezgru dugački zapadno-balkanski krečnjački plato od Istre i Alpa sve do Epira sa većim ili manjim ograncima po  Panonskoj niziji, a i šire tako da ih ima i u Osetiji, Gruziji itd. Na jugoslavenskom području dinarci su najjače zastupljena rasa. Pored njih još su zastupljene: nordijska u  velikom dijelu Slovenije i Južne Srbije, , laponoidno-alpinska u Bačkoj i Banatu, ali i po čitavoj Jugoslaviji, istočno-baltička u Sjevernoj Hrvatskoj,  i nešto mediteranske u jadranskom pomorju. Mongoloidi i turanoidi su nešto zastupljeni u Sjevernoj Hrvatskoj, Vojvodini,  i istočno-srpskim predjelima uz bugarsku granicu.

Dakle, može se zaključiti:  Rasni sastav Jugoslavije bi izgledao ovako: Najveći dio pokazuje jasno izražen majoritet armenoidnog rasnog elementa ( dinarskog ) Taj  majoritet popraćen je minoritetom laponoidnog rasnog elementa koji zauzima drugo mjesto.  Ostale komponente igraju sporednu ulogu.  Ova antropološka provincija obuhvata Hrvatsku sa Slavonijom, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju i raniju Kraljevinu Srbiju, bez njenih istočnih predjela.

Albanci imaju pretežno osobine dinaraca, dok jedan dio ima osobine Lezgijaca sa sjeveroistočnog Kavkaza. Kavkaz je u mnogome ključ za razumjevanje  jugoslovenske etnike.

Stara prednjeazijska rasa najbolje izražena u historijskom narodu HETITA, danas je zastupljena kod Jermena, Kurda i Jevreja.  Već prvi pogled ukazuje na sličnost njih sa dinarcima, što nije čudo jer historija zna da su prednjeazijsci prelazili na Balkan, a taj armenoidni element su vizantijska i turska migracija samo krvno pojačale na Balkanu, bez obzira na neku raniju zajedničku rasnu prapodlogu iz prehistorijskih vremena. Dakle, prelaz prednje-azijskih jermenskih oblika na Balkan doveo je do stvaranja dinarske rase.

Uticaj zemlje i prirode na karakter

Rusi i Poljaci su tipični narodi nizije. Ruska ravnica je uzrok ruskoj tregediji, jer cijela ruska historija pati od nedostatka gorske energije. Stanovnik nizije nema otpornosti, pa se pretvara kroz vijekove u bezobličnu masu, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Ruski i poljski najmekši su jezici Evrope, a gramatika im je razdrobljena kao zemlja. Kultura se doduše stvara u nizini, ali iz gorštačke energije koja u nju silazi. Slično se stvara i kultura juga iz sjevernjačke energije. Nizinac je amorfan u svemu i otuda njegova anarhičnost. Zato je dobar za diktaturu i apsolutizam. Severnjačkim pejsažom se objašnjava njihova natmurenost i suvoparnost. Ljudi iz tih krajeva slabo imaju smisla za umjetničke boje i oblike.  Moralnu čvrstinu starih nordijskih Germana antropolozi objašnjavaju surovom klimom. Također tvrde da su zato oni doprinijeli stvaranju više kulture nego južnjaci.

Što se tiče nas na Balkanu, nama klima nije smetala da budemo prosperitetni, ali nam je smetalo gentsko naslijeđe poteklo iz Male Azije, prednje Azije, a možda i Afrike.

Poslije saznanja da nema nikakve “slovenske rase”, oznaka Jugoslavena kao slavenskog naroda više ne može zadovoljiti!

Ako su Rusi i Poljaci Sloveni, zar naši dinarci sa svojim crnim očima, orlovskim profilom i svojom duševnom prirodom- mogu još uopšte biti Sloveni? Čak niti imena SRBIN i HRVAT nisu slovenskog porijekla! Pretpostavlja se da riječ HRVAT potiče od  staroindoevropskog KARPAT-kamen, a SERB-ljudi, od predindoevropskog  kavkaškog!

A i Turci, prije nego su nam došli, izmješali su se sa našim rasnim rođacima iz prednje Azije i došli nam već kao krvni rođaci! Tako su Turci, koji su primarno bili  mongolske rase,  k nama došli sa manje mongolske a sa više prednjeazijske krvi.  Istina, Turci nisu masovno prelazili na Balkan, tako da danas njihovih ostataka ima samo  duž istočne obale Vardara, niže Skopja. Pri tom moramo odvojiti poislamljene Arnaute, kao i naše bosanske i novopazarske muslimane, među kojima je tek po koja kap turske krvi.. Turci su također, u svoje balkanske provincije dovodili i razne neturske, azijske i afričke elemente ( Tatari, Čerkezi, Kurdi, Jermeni, Perzijanci, Cigani, Arabljani i  negroidi, dr.) Svi su oni ostavili svoj genetski materijal na Balkanu, a sa njim i duhovni.

Ova reorjentalizacija srednjevjekovnog slaveniziranog stanovništva u kojoj su  Turci inače kulturno neproduktivni, bili samo posrednici  u reorjentalizaciji duhovnih i u neznatnoj mjeri  fizičkih  osobina,  predstavlja najzamršeniji čvor  etnogeneze naše duše.

Stratigrafija ( slojeditost) narodnog karaktera. Povremeno se izdvoji neka karakterna crta kao rudiment ili atavistička iskrica koji nas podsjete kakvi smo još negdje u dubini i kakvi smo nekad bili.  Navedimo nekoliko primjera da bismo vidjeli širinu koju obuhvata zakon atavističkih vrćanja ili tzv. karakterna regresija. Tako, npr. nevjerovatna snaga trpljenja ima u sebi nešto praslaveensko i tupo azijsko-mongolsko. Hajdučija sa kojom se bore još nemanjićki organizatpri države potiče iz vlaškog i starobalkanskog elementa, a pretpostavlja se da su je oni genima baštinili od Ilira i drugih starobalkanskih plemena. Sadistička svirepost potiče iz turske epohe, a oni su je donijeli miješajući se sa prednjeazijatima koji su poznati po svireposti. Smatra se da većina takvih organsko-karakternih crta potiče iz tih dubljih slojeva jugoslavenske psiho- stratigrafije.

Za karakter čovjeka nije važno kolika je njegova vitalna snaga, već kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, tj kako on raspolaže svojom životnom snagom i svojim sposobnostima. Bogatijim narodima bilo bi nemoguće shvtiti sa koliko bijednim uslovima života može da se zadovolji naš čovjek, tj u čemu sve on oskudijeva.  Najbolji dokaz složenosti njegovog karaktera se ogleda u izmjeni njegove životne ritmike: od heroizma žrtve do heroizma djela, tj. moći podnijeti i  moći se boriti. To proizlazi iz nordijsko-turanske ofenzivne  rase, a zatim iz slavenske pasivne, što oboje u sebi spaja naš tipični čovjek.  Ali, iz goleme snage trpljenja može da se rodi  apatija, što je kod nas itekako posvuda vidljivo. Osim toga, nas kroz historiju prati herojski duh požrtvovanja i uzaludne žrtve, što ima prizvuk perverznog mazohizma, ali i ratno lukavstvo i borbena dovitljivost. Sav taj tzv. ratnički karakter izazvan je nevoljom o odbranom, a ne osvajačkim instinktom.

Naš jezik svojom osnovnom strukturom je u srodstvu sa grčkim, latinskim germanskim, indijskim, iranskim, armenskim, albanskim i baltičkom grupom indoevropskih jezika ( litvanski, letski i staropruski). Smatra se da su čakavsko i kajkavsko narječje ( a naročiti ruski jezik) bliže praslovenskom i to  se vidi po njihovim arhaizmima i melodičnosti i akcentuaciji tj. “zvuku duše” koji iz tih jezika osjećamo.  To je štokavcu strano. Dok kajkavac i Rus vole koristiti deminutive, štokavac voli augmentative! Ovoj duboki akcentski  jaz se tumači ulaskom nekog stranog, neslovenskog psihološkog elementa u štokavski govor. Štokavski je naprosto “stvrdnuti” slavenski govor i ne može se više smatrati “pravim” slavenskim govorom. Smatra se da mu je  tu osobinu dalo starobalkansko stanovništvo sa koim su se pridošli Slaveni stopili, a zadržao je slavenske karakteristike samo po rubnim područjima gdje je taj balkanski element bio znatnije razredjen. Upravo na taj način su nastajali i razni dijalekti, kad bi se neki jezik na neki način nametnuo nekome tko ima drugačiju unutrašnju psihologiju, pa ga on onda “prihvati” na svoj način ( sa svojom akcentuacijom, melodikom i sl)!

Volja i radna i produktivna sposobnost Jugoslavena. On nije čovjek čvrste volje kao npr. nordijac, već je po tom pitanju sličniji južnjcima i orijentalcima. Doduše, same pokretnosti u smislu psihičke dinamike ima u nas više nego u Nordijaca, ali bez koncentracije i racionalizacije, te se u tom smislu može reći da se  gotovo potpuno “denordizirao” naš čovjek.  Zato savlađivanje prepreka upornom energijom i istrajnim radom, jaka volja kao pokretač u socijalnoj aktivnosti nije više domen nedovoljno usredsređeng jugoslavenskog karaktera. Zato su i svrstani u lenje narode, za koje je karakteristično ono “sutra ću”. Zbog toga ništa ne završe  i ne urade potpuno. Samo nije sigurno da li to vuče od Ilira ili sa orijenta ili je ono ilirskih gena prigrlilo ono orijentalnih običaja kao što su seir, javašluk, ćeif, rahatluk, sevdah i sl. što im je “leglo”.  A rad je smrt svakog junaštva i viteštva!

Ta lijenost je upropastila i potencijalni intelektualizam našeg naroda, lukavo se sakrivajući pod fasadu navodne genijalnosti. Naročito se negativno o takvim kvaziintelektualcima izražavao veliki prijatelj našeg naroda dr Arčibald Rajs, a njegovi opisi kvaziintelektualaca su  primjenjivi i na današnju  kvaziintelektualnu “elitu”.

Zato se sa žaljenjem mora konstatovati da je malo jugoslavenskih intelektualnih ljudi prozrelo tajnu radnog uspjeha: kontiniutet i doziranost koja najzad dovodi do većih rezultata. Zato sa podozrenjem gledaju na takve kao što su Tesla, Jagić, Ruđer Bošković, Jovan Cvijić, Vlaho Bukovac i sl.  za koje odmah sumnjaju da nisu naše gore list, pa ih guše i proganjaju, te oni moraju otići iz svoje takve sredine. Teško je naći zemlju u kojoj bi se rad susretao sa tolikom podozrivošću i u kojoj su sposobni i vredni tako uporno gonjeni kao zvjerad kao što je to kod nas!  Lijena neproduktivnost i zavidna pakost najbrži su i najstroži kritičari!

Aljkavost, površnost i nedostatak radne savjesti, a da i ne govorimo o rudimentarnom osećanju dužnosti, bitni su sastojci u jugoslavenskom etosu rada. Cvijić je došao do zaključka da među 20 ljudi  valjane inteligencije ima  možda jedva  jedan s  jakom  voljom. .Dakle definitivno: ODSUSTVO KULTURE RADA!

Da bi se to promijenilo treba  sa patrijahalne, orijentalno-epske ritmike života preći na modernu, sitniju i ujednačeniju koja jedino može polučiti rezultate rada, a to znači da se seljački sloj koji puni gradove treba tranformisati u građanski. Ali kako, kad niko na tom ne radi? Naši najveći gradovi Beograd i Zagreb su između dva svjetska rata imali  cincarsko- levantsku i njemačko jevrejsku građansku strukturu, koja se slabo miješala sa pridošlicama koje su hrlile u gradove nakon raspada seoskih zadruga. Slično je i sa primorskim gradovima gdje su građanstvo sačinjavali romanski  i osvajački potomci, a svako tko je došao iz zaleđa, za njega se govorilo VLAJ OSTAJE VLAJ!

Drugarska solidarnost ne samo da je slabo razvijena, nego se često praktikuje i “prljava konkurancija”, uzajamno gonjenje i mrcvarenje, samo da bi se izvukla neka lična korist, bilo materijalna bilo patopsihološka. Jugoslavenska ćud, naklonjena ekstremno obojenim emocijama, voli drugom pokaže svoju moć, pa zato Jugosloven nije dobar i snošljiv šef, ni kao viši, a pogotovo ne kao niži. Ako je taj još na nižem stupnju opšte kulture i obrazovanja , (poluintelektualac- što često biva), njegov nagon da iskali svoju moć nad drugim i još uz osvetu, ispoljit će se time jače i otvorenije. Naročita strast mu je udesiti situaciju tako da bude moljen i opet ponovo moljen.

Postoje dvije osnovne crte u skali socijalnih oblika koje karakterišu naše stanovništvo:

–         težnja da se život uokviri sa što manje socijalne stege , tj izbijanje individualnog u svemu socijalnom, i

–         uporno čuvanje biološke srodničke osnovice društvene zajednice ( odakle se  izrodila sklonost ka nepotizmu).

Razlog za to je činjenica što je naš narod kroz vijekove zaustavljan u svom kulturnom razvoju, pa je mogao samo sporo i teško da se uzdiže iznad svoje prvobitne primitivne ( plemenske) homogenosti. Zato mu je čulo za više oblike društvenog života zakržljeno, tj. nije se ni razvilo.

Tako bi  čitajući Dvornikovića morali da se zapitamo: “Sve je to dobro i lijepo: imamo temperamenta i vitalnosti, stvaralačke fantazije i umjetničkog dara, a ni sa umnim sposobnostima ne stojimo rđavo.  A ipak nam ide loše! Zašto?

Možda zato što su individualističke crte našeg stanovništva prepoznatljive uglavnom po negativnim moralnim formama sadržanim u pojmovima zlobe, zavisti, sujete i egocentrizma,  što bi slabilo širenjem socijalnog radiusa, a to  se kod nas veoma sporo odvija. Jugosloven je naprosto tip čovjeka koji je zaokupljen sam sobom, što nije čudo s obzirom da onaj tko sam mnogo pati i  strada  otupi za drugoga, pa je manje osjetljiv i u svojoj i u tuđoj nevolji. Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugima ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca.  U vezi sa tim je vjerovatno i velika nepovjerljivost i zatvorenost, naročito seljaka.  Zato se  kod nas još i danas pojedinac osjeća sigurnim samo u naslonu na svoje, pa se zato vrline patrijarhalnog svijeta ne mogu naprosto presaditi u iznadpatrijarhalno društveno uređenje. Transformiranje patrijarhalnih vrlina u etičke vrline više i komplikovanije društvene sredine i strukture vrlo je težak i spor proces.

Jedan pronicljivi Francuz- Pajo ( J. PAYOT) je o maniji politiziranja u svojoj domovini rekao: “ Oni što vladaju trebalo bi samo da osiguraju red, tj da  spreče nemirne, nestalne budale da ne smetaju onima koji rade.  Policija i dobri, brzi i nepristrasni sudovi, kao i dobra narodna odbrana- to je njihov posao! A da bi to mogli, moraju za svaki taj posao angažovati stručnog čovjeka. “

Nažalost, kod nas takvih u vlasti nije nikad bilo…

Zaključak

Ko su uopšte Jugoslaveni među ostalim narodima sveta? Jugoslaveni predstavljaju jednu etničku individualizaciju koja je na balkanskoj, evro-azijskoj, prelaznoj zoni nastala iz više slojeva i ukrštanja. U većem stepenu nego mnogi drugi narodi, oni su narod višestrukog porijekla, sa još vidljivim tragovima rasne i istorijske složenosti. Praslovenski, sjevernjački i južni starobalkanski element, sa još neobjašnjenim dubokim preistorijskim i istorijskim vezama sa Malom Azijom- to bi bili osnovni činioci u postanju i formiranju jugoslavenskih etničkih tipova.  Ovi glavni etnogenetički elementi dali su ujedno i osnovne crte današnjim regionalnim podtipovima i varijetetima među Jugoslavenima. U tom nordijsko-balkansko-maloazijskom amalgamu razaznaju se glavni prvobitni elementi i slojevi od sjeverozapada prema jugoistoku jugoslavenke etničke teritorije. Autohtoni balkanski tip izbija u toj kombinaciji najjače ( kao kod Francuza keltski ili Španaca iberijski).Nordijski trag- sa svojim praslovenskim sjevernjačkim elementom gubi se na dubljem Balkanu sve više na starobalkanskom i mediteranskom životnom tlu.  Pored praslavenskog donesenog sa sjevera i balkanskog na jugu primljenog elementa, u jugoslavenski etnički sastav  ušao je i turanoidni, mongoloidni i centralno-azijski element U tom liku balkanski iliroidi, antropološki rečeno dinarci, daju osnovnu dominantu stanovništva Jugoslavije. ( vidi kartu!). Tako su se Sloven i Balkanac stopili u jedno, a slovenska osjećajnost i balkanska životna dinamika dali su  ono specifično u pogledu harmonije ili disharmonije, fizički vitalitet i psihički model u fantaziji, borbi, radu, u socijalnom, etičkom i političkom ponašanju, mišljenju i vjerovanju.  I naklonost   ka ekstremizmu ( crno-bijela tehmika) u svim oblicim životnog reagovanja, počevši od naglih emocionalnhih prelaza iz depresije u eksitaciju, pa do kratkog i slabo  iznijansiranog razmaka između moralnih krajnosti surovog egocentrizma i bolećive ganutosti, potiču iz ovog osnovnog prastarog i nikad do kraja izmirenog dvojstva. Jugosloven je tip čovjeka koji suviše strasno i bolno osjeća svoje lično ja. Borac i slobodoljubac, sujetan i žučan, on će  i život da položi za druge, za ideju, naciju, vjeru. Međutim, u socijalnom i etičkom sklopu teško i mučno popušta i podvrgava svoje lično Ja. I najmanji ustupak drugome od njega se krvavo i bolno otkida. U tom smislu Jugoslaven je individualista od rase i inata!

Prema njegovom cjelokupnom bujnom unutrašnjem životu, pa i vrlo razvijenom i utanačenom socijalno- etičkom osjećanju ( bogat etički riječnik), moralno ispoljavanje na djelu zaostaje daleko  gotovo je rudimentarno prema bogatstvu unutrašnjih moralnih dispozicija ( poslovice, etička filozofija, običaji) Primjena priznatih i opšte usvojenih moralnih načela i kriterija na svoju sopstvenu ličnost vrlo je zakočena i teško se izvršava.  Zato nema grižnje savesti i prezira samog sebe. Ova oralna nedosljednost, etička nelogičnost i nesimetričnost zakočenog etosa, a otkočenost biosa prikazuje često Jugoslovena kao socijalno i etički nedovršenog čovjeka, čega je on sam rijetko svjestan.  To znači da on nije zao, ali mu teško pada da bude dobar! To je kao leća koja mnogo zraka prima, ali ih ne lomi kako treba i ne skuplja u jednom žarištu.  Zbog toga  iako receptivne duše, ipak je slabe realizibilnosti volje, tj ostaje zakočen, slab i neizražen. N putu  aktivne i stvaralačke ličnosti stoje mu na putu njegovi kompleksi.  Zbog toga mnoge njegove duševne snage se ne spajaju i ne pojačavaju uzajamno nego se međusobno koče i sputavaju, pa on cjelokupnom formom svoje duše predstavlja  se lošijim od mnogih drugih, inače duševno siromašnijih i slabije obdarenih naroda, ali u svom karakternom sastavu bolje usklađenih naroda.

Prema tome: Jugoslaven nije ni sjevernjak, ni južnjak, ni istočnjak ni zapadnjak, ni potpuno slovenski, ni potpuno neslovenski i osjećajan i racionalan na svoj način, i mekan u dubini i otvrdnuo  na površini, i jagnje i vuk. On je  u cjelini tip duboke balkansko-slovenske odbrambene vitalnosti, jake osjećajne ekstremnosti, brlo bistrog i izoštrenog uma, ali za rad i stvaranje nedovoljno usredsređene i kristalisane volje i bez određenog i koncentrisanog smjera svih duševnih energija, sem ako se radi o borbi. Zato nije čudo što mnogi kažu da “bi mogao” da “je htio”!

Uklanjanje ove “bi” kočnice predstavlja glavni problem jugoslavenskih duševnih razvojnih mogućnosti. Iskustvo pokazuje da i pojedinac i kolektivitet mogu  reagiranjem na svoje sopstveno primarno biće da postignu i izvjesne  karakterne preobražaje i prilagođenja.. Sa tog stanovišta i čitava kultura ne znači ništa drugo do oslobađanje i razvijanje jednih pozitivnih, a kočenje drugih negativnih duševnih sila i osobina.  Tada ne bi više bilo da je kod nas pojedinac zakočen još u samom sebi, a naš kolektivitet je takav da u njemu još i jedni koče druge. To je naša najvažnija dijagnoza koja nam sama po sebi govori u kom smjeru treba ići i na čemu treba uporno raditi da i mi postanemo napredan i civilizovan narod.

Bogumilstvo

Bogumilstvo je jedna sekta koja se javila kao kritika kršćanstva i to na području koje je ostalo pod dominacijom Grčke katoličke crkve, nakon uzdvajanja Rimske katoličke crkve iz sveukupnog kršćanstva. U vrijeme pojave bogumila već je Grčka katolička crkva počela da sebe označava ortodoknom ili pravoslavnom, za razliku od rimske jeresi. Bogumilastvo se javilo na odručju Bugarske i dobilo naziv popu Bogumilu, koji je imao štošta da zamjeri kršćanskoj crkvi koja se vezala za državu uvlast. Zbog toga su vlasti srednjevjekovnih država proganjale ovu sektu, pa su njene pristalice bježale najprije u Srbiju, a zatim u Bosnu, s obzirom da su ih i vlasti iz Srbije protjerivale. Vlasti u Bosni su bile tolerantnije  prema njima, pa su tu našli svoje utočište, ali ne pod tim imenom, već pod imenom krstjani, dobri ljudi i dr., a crkva se zvala bosanskom. Bogumilstvo  je ustalo i protiv vizantizacije ( u Bugarskoj i Srbiji)  i protiv  latinizacije  u Bosni, tj protiv država koje su pod tim sistemima bile stvorene. Stoga se bogumilstvo može smatrati nekom vrstom “protenstatizma” pravoslavlja na Balkanu, tj najraniji protestantizam evropskog kršćanstva uopšte, koje se prenosi i u zapadnu Evropu pod imenom paterana, katara, albingeneza i valdeneza ( Francuska), vodi do Viklifa, Husa i najzad LUTERA!. Zato se može reći da bogumilstvo nije ostalo samo sekta, već je poprimilo i karakter duhovnog pokreta, baš kao i protestantizam nekoliko stoljeća kasnije.

Vladimir Dvorniković je sin učitelja Ljudevita i učiteljice Marijane, rođen u Slavonskom Brodu. Roditelji su mu službovali kao učitelji  u Gorskom Kotaru, Sarajevu, Zemunu i još kojekuda. Školovao se u Zemunu, Sarajevu i Beču, gdje je i doktorirao filozofiju.  U početku je bio stipendista  Austro-Ugarske, ali su mu 1911 stipendiju obustavili zbog   njegovih naučnih članaka i rasprava, koji se nisu  uklapali u austrougarske koncepcije.

Jedno vrijeme  (do 1926) radio je kao sveučilišni profesor  u Zagrebu, ali je svojim briljantnim umom i širokom obrazovanošću  i tamo zasmetao trojici svojih kolega koji su se  osjećali inferiornim  u odnosu na njega, pa su ga bukvalno protjerali sa ovog Sveučilišta u penziju ( imao je samo 38 godina!)

Poslije toga je otišao u Beograd  gdje je tek 1933. ponovo postao univerzitetski profesor. Ali, za kratko. I tamo je bilo onih inferiornih kojima je smetao, tako da je već 1934. morao da napusti Univerzitet i odlazi u penziju. U narednih 5 godina, zahvalujući  uglednom beogradskom izdavaču pisao je svoje kapitalno djelo KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA, koje je štampano 1939.

Osim ovog djela  od neprocjenjive vrijednosti, njegova bibliografija, za koju se smatra da i još nije kompletirana, broji oko 400 naslova iz raznih oblasti. Jedna od omiljenih tema mu je bila karakterologija i psihopatija balkanskog stanovništva, čemu bi  se konačno trebala posvetiti šira društvena i politička pažnja, ako mislimo ikad dostići BOLJI ŽIVOT na ovim prostorima. On nam je to nudio, ali su  vlastodršci u tome   prepoznali sebe  i zabranili da se o tome govori…

Poslije Drugog svjetskog rata bio je bagatelisan od  Broza i njegove klike, tako da je živio u velikoj oskudici i to od prodaje svojih akvarela. Sve ostalo ogromno znanje koje je posjedovao- NIKOM NIJE TREBALO!!

Godine 1956. morao  je na operaciju žuči, koja nije uspjela(!!??), te je nakon te operacije umro. Njegova supruga Jovanka, pozorišna glumica, da bi ga sahranila, morala je prodati sliku Jovana Bijelića, koju  je Dvornikoviću davno prije poklonio sam autor. Nažalost, tako su u našem društvu završavali svi oni PRAVI INTELEKTUALCI koji su svoj život  posvetili općem dobru i koji  su bili u stanju da  vide mnogo dalje od ostalih. Nije bio iznimka ni Vladimir Dvorniković, iako je bio jedan od  najboljih i  najzaslužnijih. A možda je BAŠ ZATO tako i prošao!?

Na kraju ipak da zaključimo: Društva i države koje tako “cijene” svoje najumnije ljude i nisu ništa drugo zaslužile osim propasti, što ih je i snašlo- i Austrougarsku, i Kraljevinu Jugoslaviju i Brozovu Jugoslaviju…. 

Zasto je dr Jovan Deretić pošao ovim trnovitim putem razotkrivanja 150 godišnjih vatikanskih laži?

Dr Jovan Deretić

( podaci  uglavnom iz intervjua: Google- You Tube- Zabranjena istorija Srba 1-10)

Zasto je dr Jovan Deretić pošao ovim trnovitim putem razotkrivanja  150 godišnjih vatikanskih laži? On je porijeklom Hercegovac i u njegovom kraju su seljaci često nailazili na arheološke predmete prilikom  iskopavanja i obrade zemlje.  Jednom prilkom je  on pitao strica odakle to sve u njihovim njivama, a on mu je odgovorio: „To je od nekih naših davnih predaka   još iz doba   davno prije  Rimskog carstva.“ „Kako je to moguće, kad smo mi ovdje doselili u 7. stoljeću?“- pitao je znatiželjni Jovan. „Ne vjeruj u te priče, jer nitko se ovdje nije ni doselio ni odselio. Mi smo ovdje u ovim brdima odvajkada, a ta priča je isto kao ona o 7 ofenziva.“- rekao je stric. Od tog trenutka Jovan je gledao školski  predmet  istoriju drugim očima. Iako ga je sve to veoma zanimalo, nije se usudio otići studirati historiju kod nas, jer je znao da će neminovno dolaziti u sukob sa profesorima koji po službenoj dužnosti moraju zastupati i širiti lažnu službenu historiju. Pokušao je u našim bibliotekama naći knjige antičkih pisaca i historičara, ali- ničeg nije bilo! Sve je bilo sklonjeno ili uništeno!  Tad je shvatio da oni naši jadni navodni  univerzitetski i drugi historičari uopće ne mogu da se kod nas bave naukom, jer im je to potpuno onemogućeno, već su prisiljeni  da im  „naučni izvori“ budu prepisivanje „službene“( falsifikovane) istorije i kafanske priče! Zbog tog je otišao u Pariz  ( 1963) da studira tehniku i tako si obezbijedi  materijalnu bazu da se  može  naučno baviti  historijom i putovati po Evropi u potrazi za antičkom literaturom koja je bila potpuno sklonjena iz svih biblioteka u Jugoslaviji.  Nakon toga studira vanredno historiju iako je znao da mu ta diploma u stvari i ne treba, ali je htio da savlade naučnu metodologiju i jezike  koji su mu bili neophoidni za  naučno bavljenje historijom. Nažalost, niti u Parizu niti po Evropi nije našao dovoljno antičkih izvora za historiju Srba, a i ono što je postojalo nije bilo prevedeno na francuski ili engleski  već je bilo napisano na latinskom ili grčkom.   Na  kraju je otišao u SAD gdje su biblioteke bolje  snabdjevene  takvim skupim i starim knjigama, a nije ih nitko sklonio. Tu je našao  anatičke pisce Plinija Starijeg, Diona  Casiusa,  Boharthusa,  Kita  Curtisa, Ataviota i dr…….———-), koji su svi nebrojeno puta spominjali Srbe  na antičkim teritorijama ( za koje zvanična historija tvrdi da su tu došli tek u VII vijeku!), ali sve na antičkim jezicima latinskom i  grčkom, pa je hitno morao da uči  i te jezike.  Kad  je sebi ostvario uslove da se zaista može baviti naukom, počeo je čitati tekstove antičkih pisaca koji Srbe spominju nebrojeno puta, što je bilo u potpunoj suprotnosti sa onom pričicom o doseljavanju Slavena u 7. stoljeću! Nakon svojih velikih otkrića, koja su bila u potpunoj suprotnosti sa dotadašnjim tvrdnjama i „zvaničnom“ historijom, prikupio je pun kofer literature i odnio ga u SANU, a oni su ga – OTJERALI!! Jedino ga je primio  stari profesor dr Milan Budimir koji je nešto o tome znao, saopštavajući mu da ovdje nema nauke, te ga   podržao da  on ode odavde i da se tamo bavi pravom naukom, a na ove ovdje neka se ne osvrće.  Poslušao ga je i  sa njim se kasnije redovito čuo telefonom, da bi ga on jednom pitao: „Do koje godine seže najstariji pisani pomen srpskog imena?“ „ Do 13. stoljeća p. n. ere u Luksoru u Egiptu“- saopštio mu je Deretić.   Bio je zadovoljan i konstatovao: „Sine, ala si ti duboko zagazio! Gazi samo dalje!“ Međutim, dr Deretić je kasnije našao još jedan stariji zapis iz 19 st. p.n. e.  kod Sumera, koji je dešifrovao sa klinastog pisma arheolog Arčibald  SAJS  na kom je bilo  zapisano:  „Ur Nin Sar Serbula“, što bi značilo: gospodar ( od ur– potiče srpskio ime Uroš karakteristično za mnoge srpske vladare) Nin car Srba ( ili Srbije).

Herodot pominje Srbe kao Etrurce i današnje Tirensko more kao Srpsko more. Srpski toponimi u Francuskoj ( Sardonija),  Sardiniji, Asiriji  ( rijeke Velika i mala Srbica), porječje Volge itd.. Sad je jasno tko su Iliri, Tračani, Dačani- to su bila srpska plemena jer su govorili srpskim jezikom.

Svoja otkrića je morao napisati u knjizi inače ne bi ništa vrijedilo za buduće generacije.  Pokušaj da je štampa u domovini je propao jer niti jedan od 9 izdavača kojima je ponudio knjigu- nije smio da je štampa iako se radilo o antičkoj historiji! Nisu čak zatražili niti da vide rukopis, već je bilo dovoljno njegovo ime da ga odbiju! Shvatio je da postoji zabrana na državnom i političkom nivou.

Na osnovu  činjenica iz tekstova antičkih pisaca i drugih izvora objavio je dvije knjige u  Nici 1975 i 1977. koje s u bile zabranjene u Jugoslaviji i  nisu se  nikako mogle prošvercati u Jugoslaviju, iako su  bile iz oblasti antičke historije! Policija  ih je oduzimala na granici, ako bi netko pokušao da ih prošverca.

Nakon toga je otišao u SAD da bude urednik „SRBOBRANA“ i dalje se bavio naukom. Američkim naučnim krugovima je morao pokazati što je uradio i to se slalo na ocjenjivanje  relevantnim univerzitetima, te je bio pozvan da  pokrene proceduru za doktorat, gdje je  i doktorirao. U SAD su mu bile na raspolaganju  rijetke knjige iz cijelog svijeta, jer je  Kongresna biblioteka jedna od najbogatijih u svijetu i u njoj je SVE DOSTUPNO.  Neke od tih starih unikatnih knjiga je listao u bijelim pamučnim rukavicama, dok mu je iznad glave stajao  čuvar! Zahvaljujući tome napisao je knjigu „SERBI narod i rasa- Nova  Vulgata“ koja je jedan korak dalje od djela Boharthusa,  kog smatraju  najznačajnijim  piscem   iz oblasti biblijske etnografije. Knjigu je   ponudio devetorici izdavača, ali su oni  tekst odbili čak i nevidjevši ga, iz čega je on zaključio da je i dalje na snazi ZABRANJENO SVE ŠTO JE U VEZI SA   STVARNOM  HISTORIJOM SRBA.  Naši kritičari se nisu niti usudili da  spomenu ovu knjigu, a kamoli da je prokomentarišu i eventualno ocijene.  Ta knjiga je objavljena kod nas poslije ovog rata, ali ona stoji kao usamljen spomenik i dalje  ni jedan od kritičara se ne usudi da je spomene, a kamoli da je  kritikuje.    Također je napisao knjigu  „Antička Srbija“ koja se temelji na  djelima antičkih pisaca. Na osnovu pretežno anglo-saksonskih izvora godine 1999. napisao je i knjigu „Srbija i Arbanasi“. Tu nema propagande- sve same činjenice citirane iz djela antičkih pisaca i historičara.  To je osvijetlilo historiju Srba prije Nemanjića, o kojoj su do tada postojale samo neke izmišljotine o mnogim razasutim županima i knezovima, a sve  u službi vatikanskih falsifikata  navodne potonje srpske historije.   Vatikan je učinio sve da  taj period srpske historije padne u zaborav, jer se na njemu temelji srpsko historijsko pravo. Od Nemanjića se to pravo uskraćuje Srbima iako je   Oštrivojevićevo carstvo,  koje je postojalo prije Nemanjića,  bilo  veće od Dušanovog. Karta iz 814 iz anglosaksonske literature to  nedvosmisleno dokazuje! Srbija  od Krke do Peloponeza i dalje, a jedno vrijeme je uključivala i Krit!

Žalosno je da nitko koga je Deretić pitao  u Srbiji ( akademike, univerzitetske  profesore, novinare, kritičare, književnike i dr) nije znao da mu odgovori na pitanje: Koja je bila  PRESTOLNICA SRBA PRIJE NEMANJIĆA!! Bio je Skadar 1000 godina! I danas su ispod Skadra grobovi srpskih vladara!  Albanija je sva na srpskoj  teritoriji.  Sramota za naše „stručnjake“ iz historije! Kad nas takvi uče mlade generacije,  pa nije čudo što nam je (ne)znanje toliko, a život tako jadan i bijedan! A ti podaci su se mogli naći  po arhivima i bibliotekama širom Evrope, a naročito u SADu!

Poslije Berlinskog kongresa, po diktatu Austrije, Njemačke i Vatikana su pravljene mape po kojima je Dušanovo carstvo smanjeno na pola u odnosu na holandsku mapu iz 15. stoljeća pa je zapadna granica postavljena na Drini, iako je stvarno bila na Krki! Cijela Ćorovićeva historija, koja se forsira od Drugog svjetskog rata,  je falsifikat, mada ima nekih sitnica koje su tačne.  Postavlja se pitanje da li Ćorović nije znao ili mu je netko naredio da piše lažnu historiju Srba? Takvom lažiranom historijom nam se nameće kompleks da smo tikva bez korjena, da sm u VII stoljeću došli kao neke horde, ne zna se ni otkud. To je nametnuo Vatikan uz podršku Austrije i Njemačke koje  imaju stalno aspiracije na ove  preostale  srpske teritorije. Priče o seobi Slavena su stigle u Srbiju tek nakon  Berlinskog kongresa. Nažalost, takva lažna historija se još predaje po školama i fakultetima, a i lažni naučnici „historičari“ je još šire. Uglavnom iz sitnosopstveničkih interesa, jer im to obezbjeđuje status koji imaju, a mnogi su na toj lažnoj historiji i doktoritali i ostvarili akademsku karijeru! Oni i dalje kao JEDINI izvor za  srpsku historiju prije Nemanjića uzimaju lažni PORFIROGENET-ov   tekst kog su napisali  vatikanski fratri kao odgovor na naučno djelo  Mavra Orbinija, katoličkog svećenika iz Dubrovnika koji je bio  pošten, stručan i iskren naučnik.

Lažna seoba Slavena

Velika zavjera iz polovine 19 st. nas je potpuno izludjela. Od tada više ne znamo ni otkud smo, ni  što smo, ni tko smo, ni kud idemo!

Do Berlinskog kongresa   nešto se i znalo o historiji Srba prije Nemanjića. Postojali su pisci  Rajić, Branković i dr. čija su djela tada sklonjena i zabranjena, a  stigla je nova  tendenciozna priča o  našoj historiji: seoba Slavena ispod Karpata u 7. stoljeću!

Ta ujudurma o  velikoj seobi  Slavena  nam je potpuno isprala mozak! Ljudi su poslije toga postali ludi i vjeruju u koješta.  Kretanje naroda  ( seobe) i kretanje vojske nisu ista stvar.  Da bi se neka porodica od „iza Karpata“, u to doba,  odlučila na selidbu- nije to mogla. To je priča za malu djecu da se nekoliko miliona stanovnika pokrene od „iza Karpata“ ( odakle ih je tada tamo toliko i moglo biti, a s obzirom na teritoriju koju su navodno  nakon seobe zaposjeli, moralo ih je biti najmanje 10 miliona!) Samo je mogla vojska da projuri tim krajevima, da netko od njih pogine, a netko ostane i stopi se sa lokalnim stanovništvom kao nekad u Aziji vojska Aleksandra Velikog!

Da bi preživjeli, jednoj porodici je za taj put trebalo 1.5 tona hrane! To nisu mogli da ponesu, a osim toga, navodno su od tamo i krenuli zbog nepovoljnih  životnih uslova i gladi. Da siju usput i čekaju da rodi, ima da pocrkaju od gladi dok  to naraste. Da su živjeli samo od lova, potamanili bi sve životinjske vrste!  A osim toga, došli su kao okupatori u tuđu zemlju gdje je postojalo lokalno stanovništvo. Takvo šta nije  zabilježeno nigdje u historiji, a nije ni to! To je van pameti!  Osim toga, ovo nisu bili nenaseljeni, pusti predjeli. Tu su živjeli Iliri, Tračani, ostaci Rimljana i dr. Tu je bilo nekad uspostavljeno rimsko pravo, pa zar bi  starosjedioci sve to dali tim golaćima koji su se dotepli od iza Karpata! Ta priča sa naukom nema nikakve veze. Nitko nije opisao i zapisao ikakvu bitku tih Slavena i domicilnog stanovništva!  O tome naprosto nema nikakvog ni pisanog ni arheološkog traga. Nek neko pokaže ijedan historijski  spomenik Tračana i Ilira na kom nisu srpska imena! Do 19. stoljeća je  u Beču postojao  ilirski ured za Srbe! A od 19. stoljeća- zamjena teza!  Albanci postadoše Iliri!

U knjizi antičkog pisca  Plinija Starijeg sačuvani su spiskovi za regrutaciju  lokalnog stanovništva Ilirije u rimsku vojsku iz 12. godine n.e. Na tim spiskovima  su navedena  srpska plemena Deretići, Dermasti, Klindići, Dende ( C.G.), Grabljani ( C.g/ Hercegovina) Rudinjani i drugi  od kojih mnogi još i danas imaju potomke baš na tim mjestima.

Dragoljub Antić naučnik iz Vinče je  kompjuterski pokušao da simulira navodnu veliku seobu Slavena u svjetlu velikih kretanja vojski i naroda  i ustanovio da je ta seoba apsolutno izmišljena!

U enciklopediji BRITANICA se spominje neki vladika Nikita  iz  Terezijana ( današnja Palanka)  iz 366. god. koji   je napisao 6 knjiga na tračkom jeziku, i njima podigao srpsku kulturu na viši nivo.   Te knjige su sakrivene jer trački jezik= srpski jezik! Da su bile napisane na nekom jeziku koji nije bio srpski-  na sve strane bi se spominjale.  To je sve u sklopu nametanja nordijske historijske škole i potiskivanja srpske historijske škole.

Do Berlinskog kongresa u Srbiji se još nešto znalo i imala se svijest o tome da smo mi antički narod.  Jovan Branković i drugi pisali su  o tome. Poslije Berlinskog kongresa sve se izvrće naopačke, postajemo tikva bez korjena, dotepenci., okupatori, rušioci, a svi koji to stvarno jesu- proglašeni su starosjediocima!!!

PORFIROGENET

Za osnov današnje historije Balkana uzima se neki navodno Porfirogenetov spis, koji uopće nije Porfirogenetov već su mu ga naknadno pripisali tek 1611 kad su ga po naredbi Vatikana napisali neki vatikanski fratri.

Naime,  bizantski car Porfirogenet uopće nije bio historičatr, niti kroničar i on je napisao samo dva  spisa: jedan se odnosi na dvorske  ceremonije, a drugi na organizaciju države.  Osim toga, ovaj lažni spis je pisan sa tendencijom da veliča historiju Hrvata i njihov udio u njoj, a da potisne Srbe,  ali na posve konfuzan i nekritičan, ničim argumentovan  i nadasve nestručan način. U tom spisu, koji ima karakter nemušte papajanizanije,  su pobrkani datumi i likovi unutar 200 godina, što apsolutno ukazuje da se radi o podvali i  falsifikatu, jer da je to autentično Porfirogenetovo djelo, on bi bar  o tome vodio računa. Ovaj spis se 150 godina uzima kao jedan  jedini izvor za našu historiju.  Žalosno je da se svi naši historičari i svi univerzitetski profesori historije pozivaju na ovaj falsifikat! Kad to vidite smuči vam se.  Vidite jednu bijedu, nepoštenje  i nepoštivanje  vlastitog naroda, upropaštavanje budućih generacija i dovođenje u pitanje opstanka svog naroda, a sve  zarad nekog trenutnog ličnog interesa i  komoditeta!

A ovo (ne)djelo je nastalo ovako:

Godine 1601. je katolički svećenik Mavro Orbini iz Dubrovnika, pošten, objektivan i stručan historičar  objavio svoje djelo  „ Kraljevstvo Slovena“ u kojoj govori pretežbno o Srbima i daje im  u historiji mjesto koje im pripada. Istovremeno je negdje, usput spomenuo Hrvate, što je izazvalo paniku u Vatikanu!

Odmah je bio raščinjen, a njegovo djelo spaljeno, zato što je navodno veličao „šizmatike“.  U namjeri da pobiju te istine koje su rezultat naučnog rada Mavra Orbinija, Vatikan određuje grupu fratara koji će napisati- kontra djelo ( „O  narodima“) i podmeću ga PORFIROGENETU koji je živio 600 godina ranije! I na tom falsifikatu  u kom nema baš ništa historijski tačno i dokazano, koji je pun nebuloza, do kraja konfuzan u vremenu i prostoru- se zasniva današnja „službena“ historija Balkana i šire! U njemu se, obrnutoo nego kod Orbinija, dominantno spominju Hrvati, a Srbi samo periferno, tj. obavljena je zamjena teza! Nije uopće bilo teško dokazati porijeklo ovog falsifikata koje vrvi od nelogičnosti, historijskih neistina i nebuloza, koje su trebale učiniti vjerodostojnom neistine o historiji Hrvata, ali nisu.

Možete li zamisliti koji je „kalibar“ srpskih naučnika i univerzitetskih profesora koji su  historiju zasnovanu na ovakvom  izvoru predavali mnogim  mladim generacijama kao vjerodostojnu?

Također stari  srpski rodoslovi iz crkava i manastira su  uništeni ili sklonjeni.

Do Berlinskog  kongresa (   1878  ) se znalo da smo mi Srbi antički narod i autohtoni na ovim prostorima, a ne tikva bez korijena  kakvima nas je tendenciono počela od tada predstavljati vatikanska ideologija zbog toga što nismo svi prešli na rimokatoličanstvo, na čemu oni intenzivno i beskurpulozno  rade već skoro 1000 godina.

Berlinski kongres je donio velike nevolje  stanovništvu Balkana zbog čega će ono od tada pa nadalje stalno da krvari. To je predvidio predsjednik udruženja  američkih povjesničara koji je rekao: „ Prije 1878 imali smo jednog bolesnika ( tursku), a nako 1878 imamo  nekoliko manijakla pošto je Berlinski kongres odveo Balkan u ludilo!“  Ovo otuda što se  uticaj Rusihje smanjio  u korist Austrougarske, što je povećalo napetosti između dva carstva, a novo  uređenje Balkana je dovelo do novih napetosti na tom području koje će rezultirati Balkanskim ratovima,, a djelomično će dovesti i do I i II svjetskog rata i genocida  nad Armenima u Turskoj.

Oni su zbog toga  iskonstruirali lažnu historiju ovih prostora  kojom su  htjeli dokazati da smo mi neki dotepenci došli u TUĐU ZEMLJU(!), a da se pri tom tačno ne zna ni od kada ni od kuda.  A kako se to uopće i moglo dokazati, kad to nije istina i kad za tu vatikansku teoriju nema ni pisanih ni arheoloških  nalaza, a   kompjuterska simulacija te navodne „velike“ seobe od iza Karpata,  koju vatikanski „historičari“  su smjestili  u VII vijek, teško da bi se i danas mogla realizovati  kad postoje savremena prevozna sredstva i sve ostalo potrebno da se 10-ak milona ljudi od “iza Karpata“ uputi na Balkan, gdje je samo jednoj porodici koja bi se uputila na takav put, trebala rezerva od 1.5 tonu hrane koja se nije mogla kupiti u prodavnicama usput! Također se nije mogla niti posijati i užnjeti, jer za to treba vrijeme…  Ta teorija i po svim drugim  pitanjima „pušta vodu“, jer ovo nisu bili pusti predjeli, tu  su još postojale institucije Rimskog carstva zasnovane na rimskom pravu, a ti navodno prispjeli Slaveni nisu imali kapacitet da te starosjedioce ni protjeraju, ni pobiju ni asimiliraju….

Kasnije, kad su pronađeni tragovi srpskog jezika na području današnje Srbije u Vergilijevim stihovima iz 1. stoljeća nove ere ( koji se brižno čuvaju u vatikanskim podrumima) i pobili teoriju o 7. stoljeću, tvorac ovih laži je odmah dodao novu laž, koja bi trebala da zaštiti prethodnu, pa su počeli tvrditi da su „neki“ Slaveni došli  i prije te selidbe u 7. stoljeću!? Pitamo se, koliko će takvih  „krpanja „ ta lažna teorija morati još da pretrpi da bi se održala ili bar produžila vijek svog  trajanja? Također lažna teorija o ilirskom porijeklu Šiptara je također pala ( genetika tvrdi da imaju samo 2.7 % ilirskih gena!), pa su je odmah pokušali zamijeniti novom, po kojoj su Šiptari porijeklom Heleni!!!???

To je sve urađeno da bi se Srbima stvorio komleks manje vrijednosti i tako ih se učinilo pokornima Vatikanu, kad već nisu olako prelazili na katoličku vjeru da ih tamo „modelira“ prema svojim potrebama vatikanski prelati. Vatkikan je za ove laži dobio podršku Nijemaca i Austrijanaca, jer su im se interesi u vezi pretenzija na Balkanu- poklapali. Te su priče počele da se nameću kao službena historija poslije Berlinskog  kongresa.  One, naravno, ne mogu objasniti odakle na grčkim vazama  karakteristični srpski znak 4 ocila! Zato se takvi  arheološki argumenti ( kao i svi drugi) moraju kriti i zabranjivati!

Prema diktatu Berlinskog kongresa postavljena je granica na Drini, a prije toga je bila na Krki.

Dakle, ta priča o dolasku Slavena na Balkan u 7 stoljeću  može biti okarakterisana samo kao demagoška ili bajkovita! Tako su Srbi postali žrtva zavjere koje moramo da se riješimo  da ne bismo potpuno nestali sa političke scene!

Podmet zvan Josip Broz

Uticaj Vatikana  u XX stoljeću je ogroman, a Broz (Vajs) im je mnogo  išao na ruku.

Josip Broz – srbožder koji je vladao Jugoslavijom skoro 50 godina je Valter Vajs, prema arhivima SAD.  Onaj iz Kumrovca crn  bez dva prsta, a ovaj plav.  Poljski je jevrej ( Hazar) rođen u Bruklinu. U porodici naučio poljski i jidiš, u školi engleski. Preko poljskog naučio ruski. Naš jezik nikad nije dobro naučio.  Angažovala ga je prethodnica CIA-e ( Office of strategic Study) i  ubacila kao tajnog agenta u NKVD, da pomogne širenje revolucije u Rusiji.  Kasnije ga slali u Kabul, Teheran, Istambul, Ankaru i na kraju u Zagreb  da tamo obnovi  CK KPJ.  On se tu  proglasio Josipom Brozom i preuzeo  vodstvo KPj. Za to znali Hebrang, Ranković, Kardelj, Kopinič, Čolaković, Bakarić, Krajačić.

Pravi Josip Broz je streljan u Barceloni  zbog optužbe da je  likvidirao neke komuniste. Kardelj,  Čolaković Bakarić, Ranković, Stambolić, Kopinič i Krajačić  podržali ovog Vajsa da je on pravi Broz i postavili ga za sekretara KP u Zagrebu. To je bilo sumnjivo Staljinu i on traži da on dođe u SSSR, ali ovaj nije ni htio ni smio otići tamo. Zato Staljin šalje Mustafu Golubića da ubije lažnog Broza, ali ova Brozova klika to razotktriva i ubija Mustafu Golubića.

Albanci, Šiptari, Arbanasi, Arnauti

Djordje Manijakos vojskovođa  ( kasnije poginuo  u  ratu na Carigrad)  je 1043  doveo na Siciliju  Albance sa Kavkaza ( gdje i danas postoji pokrajina Albanija), kao rezervne  čete za svoje ratničke pohode. Nakon njegove pogibije, nisu znali što da s njima rade, jer   tamo nisu mogli ostati s obzirom da su bili muslimani, a Vizantija ih nije htjela primiti, pa  je  srpski vladar  Vojislav, dozvolio da se nasele ispod planine Raban  ( otuda ime Arbanasi) na teritoriji  gdje je on vladao ( današnja Albanija). Kroz stoljeća su se  asimilirali  sa Srbima, a kad su došli Turci, oni su se odjednom sjetili da su nekad  bili muslimani i počeli su se ulagivati Turcima. S obzirom na njihov primitivizam i violentnost, i ekstremnu plodnost, Turcima su dobro poslužili  za  pokoravanje i uništavanje Srba  kao bašibozluk ( okrutni nasilnici i pljačkaši).  Do tada  njihova granica je bila Drim, a od tada se šire  ( 16/17) na sjever čak do Kosmeta.     Iz tog istog razloga su Albanci  na ovim prostorima podržavani čitavu svoju  odtadašnju historiju, da bi „disciplinovali“  i preplavili svojim natalitetom Srbe i sprečili ih da imaju pristup moru.  Iz tog razloga je 1913. formirana i država Albanija na  HISTORIJSKOJ  teritoriji autohtonih Srba! Da bi se nekako  obezbjedilo to historijsko  „pravo“ Albanacima izmišljane su razne laži ( koje su se počele plasirati odmah poslije Berlinskog kongresa), a jedna od najvećih je  ta da su oni potomci Ilira!  Na osnovu toga su dobili državu, iako ona sakrivena historija koja se može iščitati iz djela antičkih pisaca i historičara ( npr. Plinije Stariji, Dion Casius, Kit Curtis…) gdje se govori o tome da su Srbi prije Nemanjića živjeli na višestruko većem prostoru negoli je bila država Nemanjića i da im je prije toga  vremena prestolnica bio SKADAR više od 1000 godina, koji se nalazio nekako  u centru te države koja je obuhvatala područje od Krke do   Peloponez pa čak i Kretu, a da se ne govori o Maloj Aziji, području pritoka Tigrisa ( gdje i danas postoje toponimi vezani za srpsko ime) i dr. Vatikan se nadao da će pomoću 10-ak % katoličkog stanovništva među Albancima  ( koji su se pokatoličili za vrijeme Venecijanske okupacije  priobalja)  i dodatnim misionarenjem uspjeti  preobratiti Albaniju u rimokatoličku zemlju  i tako sebi  stvoriti odskočnu dasku za daljnje osvajanje „šizmatičkih“ ( pravoslavnih ) prostora. Zbog toga od sredine 19 stoljeća na sceni je- zamjena teza: Srbi došljaci a Albanci autohtoni, mada za to nema niti jednog vjerodostojnog historiskog dokaza! Naprotiv, svi postojeći  dokazi tvrde suprotno!

Za vrijeme Broza Albanci iz Albanije su konstantno prelzili na Kosmet jer je Broz dozvolio da granica bude otvorena. Prema službenim podacima u tom periodu ih je prešlo preko 300 000, a u stvarnosti  i mnogo više, što je, s obzirom na njihov natalitet dovelo do taga da autohtono stanovništvo spadne na 10 %! Da se to nije desilo, Srbija bi našla zajednički jezik sa dotadašnjim kosmetskim Albancima u vidu  odgovarajuće autonomije,  da se nisu umiješali Vatikan, Austrija i Njemačka preko EU!! Na žalot i Srba i Šiptara, budućnost  nije nimalo ružičasta.  Ako se Šiptari ne  osvijeste, oni će im uzeti SVE ( zato su se i umiješali!), a njima ostaviti samo  prostituciju, drogu, glad i  trajnu bijedu!

Odnedavno, kad je teorija o ilirskom porijeklu Albanaca počela da „pušta vodu na sve strane“,  a i ispunila je svoj zadatak ( otela Srbima  sve što se oteti moglo- terotoriju današnje Albanije, Kosmet i pola Makedonije i Crne Gore), sad Albanci treba da posluže  Vatikanu za otimanje daljih pravoslavnih područja ( Tesalija, Epir itd) pa ih  u tu svrhu  počinju predstavljati kao potomke Helena! Njih koji su 1043 dovedeni na Siciliju  iz kavkaske pokrajine Albanije, a zatim prebačeni na Balkan dobronamjernošću naivnog srpskog vladara Vojislava! O tome piše pisac  Mihajlo taliot u 11. vijeku koji je suvremenik tih događanja, ali njegova djela su  odstranjena iz svih javnih biblioteka.

Oni sebe ne zovu Albancima već Šiptarima ( što znači brđani, stočari), što oni i jesu. Ovi koji su sišli u nizine i predstavljaju OVK i UČK su svi redom Arnauti, tj mješanci sa Srbima, jer su stoljećima otimali srpske žene ( Tači, Haradinaj, Limaj i dr.)

Kad je Austrija namjerila da  ih pokatoliči i iskoristi, uvidjela je da ima premalo katolika među njima da bi to mogla, pa je uzela drugu metodu proglašavajući ih Ilirima ( 1860), starosjediocima!  Njemačka, Vatikan i Austrija su uočili njihov natalitet i planirali da će ih pokatoličiti, a onda sa njima profitirati u smislu daljih  križarskog ratova protiv preostalog pravoslavlja.  Još 1913. kad su  velike sile proglasile državu  Albaniju sa ciljem da Srbe  odgurnu od mora, u Tirani  je bilo više Srba nego  Šiptara! Ispod Skadra su grobovi srpskih vladara! A i pjesmu  zidanju Skadra nisu spjevali Šiptari nego Srbi!

Njemačka se uortačila sa Vatikanom jer joj  je stalo do „nezavinog“ Kosova s obzirom da joj preti energetska kriza ( ima 18 nuklearki koje mora zatvoriti, a zamjene za njih nema!), a ispod Kosmeta su najveće rezerve lignita u Evropi! Dobar je i lignit kad su propali svi pokušaji da se dokopa  iračke nafte kroz  gradnju  pruge Berlin- Bagdad što je bio i jedan od najvažnijih Hitlerovih ciljeva.

Priče o EU su priče za malu djecu. Oni su nama svima na Balkanu namjenili ulogu svoje kolonije!

Oni Šiptari koji su došli iz Albanije su drugačiji nego ovi sa Kosmeta. Ovo su ARNAUTI ( Tači, Haradinaj,  Čeku i dr)  i oni  su mješanci Šiptara i Srba.    Prema jednom od genetskih istraživanja u prosječnom Albansu ima jedva 2.7 % ilirskih gena ( i te je dobio preko otetih srpskih žena).

BOSNA I HERCEGOVINA

U Hercegovini su vladali Nemanjići, a u Bosni  banovi Jablanovići, koji nisu imali  pravo nasljedjivanja jer je ban vojna titula. Da bi postali nasljedna dinastija, orodili su se sa Nemanjićima i jedan od tih potomaka je Kotromanić po čemu su se kasnije tako prozvali, iako su u suštini  Jablanovići. Kod njih se u 11. stoljeću pojavila  kršćanska sekta tzv. bogumila koja je predstavljala neko  organizaciono slobodnije kršćanstvo i prihvatio ju je narod kao svoju narodnu crkvu, koja je imala drugačiju organizaciju  nego pravoslavna crkva  vlastele i vladara.

Na njih je u toku 14 križarskih ratova na Bosnu i Hercegovinu Vatikan vršio pritisak da pređu u rimokatoličku vjeru i oni i stanovništvo, što je teško išlo. Tim više što je narod imao svoju narodnu vjeru a što je bila sekta pravoslavlja, dok  su vladari i plemstvo bili ortodoksni  pravoslavci, pa je po pitanju vjere vladala prilična tolerancija i vladar nije imao moći da prisili stanovništvo na katoličenje, bez obzira na pritiske i ucjene  Vatikana.  Vatikan je posebno inzistirao, a i sam u tom učestovao, u progon i zatiranju bogumila.  Katolika je bilo tada jedva 2% ( rudari Sasi i sl.) Neki od vladara iz dinastije Jablanovića (  Stefan IV Kotromanića) su podlegli pritiscima Vatikana pred turskom opasnošću i prešli na katoličku vjeru, te pokušali da izvrše naredjenje Vatikana pa da i narod prevedu, ali su doživjeli fijasko i zaratili sa vlastitim narodom. Zbog toga je Bosna šapatom pala u tursko ropstvo jer narod, i pravoslavci i bogumili   preostali nakon   terora  pokušaja pokatoličavanja   nisu  htjeli da se bori na strani  takve svoje  dinastije. Zbog toga se sa sigurnošću može reći: svi današnji muslimani u BH su potomci Srba pravoslavaca, a manjim dijelom Srba bogumila koji su preostali nakon 14 križarskih vatikanskih ratova čiji je glavni cilj bio istrebljivanje bogumila! Katolika ( ne Hrvata!!) je tada bilo najviše 2% i oni su se pred  Turcima  razbježali. Jedan od dokaza je i činjenica da je više od 20 turskih vezira bilo srpsko-pravoslavnog  porijekla, a da su gotovo sve  turske vojskovođe u XV i XVI stoljeću bili SRBI! ( a ne Hrvati!). Strani poslanici koji su dolazili na  osmanlijski dvor su se čudom čudili što je srpski jezik tamo više zastupljen nego turski i što se vojne naredbe najprije izdaju na srpskom pa tek onda na turskom.   Čak je i Mehmed Osvajač bio Srbin od Brankovića i odlično je znao srpski jezik. Vojne naredbe su se  na  dvoru u Stambolu najprije izgovarale na srpskom, pa tek onda na turskom!  Gdje su tu Hrvati uopće? U Gradišću i na sličnim mjestima!  U Hercegovini je  narod   pružao  otpor Turcima, za razliku od Bosne, jer njihovi vladari ih nisu prisiljavali da se pokatoliče.  Hrvata nema među muslimanima, ali oni se iz sve snage, po nalogu Vatikana, trude da zavade Srbe pravoslavce  i Srbe  muslimane ( vidi  Meša Slimović, Osman Djikić, Ivo Andrić) Svi muslimani su dok je trajalo tursko carstvo koristili ćirilicu, a latinicu im je tek nametnula austrijska carevina. Ćirilicu su koristili i franjevci, a fra Jelinić u svojoj knjizi piše da se kod franjevaca izučavala vjera i srpski jezik!

U turskom jeziku ima mnogi srbizama koje smo mi iz neznanja  proglasili turcizmima, jer Srbi su stariji  stanovnici Male Azije negoli Turci.  I danas ima  mnogo  sela od Istambula do Ankare  gdje žive Turci koji za sebe kažu da su Srbi! Inače, lingvisti su pronašli preko 3000 srpskih riječi u mađarskom,  pa čak i aramejskom ( 540 riječi).

OTREŽNJENJE

Samo prosvjećivanje, informisanje, otrežnjenje i izbavljenje iz ovog labirinta vatikanskih konstrukcija i laži može biti jedini dobar temelj za izgradnju nekog biljeg života na Balkanu, jer sve ono što je izgrađeno na laži, može da poluči samo zlo i bijedu, što dokazuje i naša žalosna historija u posljednjih 150 godina! Eto, to je glavni razlog što se na ovim našim područjima tako bijedno , krvavo i teško živi….

Mi smo žrtva  vatikansko-austrijsko-njemačke zavjere, u koju su se u zadnje vrijeme uključili i Hazari ( lažni Jevreji). To se mora raskrinkati. Naši fosili to podržavaju i održavaju iz svojih sitnosopstveničkih interesa  i ličnih razloga. Istina koja počiva na stotinama i hiljadama artefakata, a nema niti jedan protiv, ne može se stalno sakrivati! Na jednoj strani se imju svi dokazi- a na drugoj ništa! I to se održava putem sile, zloupotreba, kontrole vlasti ( obrazovanja i nauke), kontrlom medija itd.  Vatikan je htio da propagandom ojača Hrvate i Šiptare pa da ih zatim iskoristi za svoje prljave ciljeve. U tom cilju je cijeloj Evropi nametnuo  tzv. nordijsku školu historije koja je nasiljem nametnuta poslije Berlinskog kongresa. Ona ignoriše sve historijske artefakte, najprije antike, pa onda i šire. U tom cilju su morali biti sklonjeni ( ili uništeni) svi rodoslovi iz  pravoslavnih manastira, što se moralo uraditi da bi lažni Porfirogenetov  spis  dobio kakvu takvu vjerodostojnost. Ali, sve je uzalud- laž ostaje laž i ne uklapa se niušta!

U Vatikanu postoji  zavod Sv Jerolima  gdje lažni naučnici „leže potrbuške“ i dalje smišljaju laži koje silom i intrigama nameću svoj javnosti, a sve sa križarskim ciljem širenja  rimokatoličanstva dalje  na istok.   Najnovije što su tamo smislili je kako da Srbiju odvoje od Crne Gore, a tako od mora, što im je kontinuiran cilj zbog čega su i Albancima dali državu na srpskoj teritoriji, a zatim im dadoše i drugu, pa sad Crnu Goru… A u planu je i da ih spreče da preko Grčke mogu na more. Ako Grci  dozvole da se Albanci i Šiptar proglase potomcima Helena, bit će i to…. Našli su Djukanovića koji se  nezavisnošću Crne Gore spašava od zatvora i stalno skače sa mjesta predsjednika na mjesto premijera i obratno, kako ne bi izgubio imunitet. A jadno stanovništvo je taoc njegovog kriminala…

Crna Gora u srednjem vijeku nije bila nacionalna. Nastala je kao zbjeg onih Srba    koji su pobjegli u planine da ne budu raja ( vidi Njegoša). Crnogorsku naciju je stvorio lažni  Broz u svojoj euforiji stvaranja novih nacija od korpusa srpskog naroda. Teritorija današnje Crne Gore je sastavljena od tri dijela: srpske  Stare Hercegovine, Stare Crne Gore i Brda. Po tim šavovima bi se mogla  jednog dana i raspasti, a ono što ostane bit će lak plijen  Šiptarima.

Samo zdrava i poštena nauka bi mogla da pomogne da se izađe iz začaranog kruga mržnje koju je Vatikan donio na balkan krivotvorenjkem istorije, križarskim ratovima, poksatoličavanjem i primjenom one DIVIDEET IMPERA!

Ove laži se neće još dugo moći održati.  One nemaju niti jedan jedini validan arheološki, pisani ili lingvistički na svojoj strani. Nasuprot tome- druga strana to sve ima i to na stotine primjeraka.  Međutim, ta lažna teorija se još drži, ali će se srušiti kao kula od karata. Poslije Berlinskog kongresa srpska vlast je dobila naredjenje od velikih sila da skloni sve dotadšnje srpske historičare koji su zastupali srpsku historijsku školu i  da nametne ovu nordijsku o seobi Slavena, te kao jedini relevantan izvor za  našu antičku historiju uzmu falsifikovanog Porfirogeneta!.

Kad te lažne teorije padnu, Vatikan već ima spremne druge koje će ih zamijeniti, samo da se zadrži postojeće stanje. To smo već vidjeli kroz „korekcije“ vezane za navodno doseljavanje  Slavena u „dvije ture“, i nova „teorija“ o porijeklu Šiptara! Zavod sv. Jerolima radi punom parom!

Gete je rekao Vuku da srpske narodne pjesme zvuče kao da ih je pisao Homer!

ISTINA O GENERALU DRAGOLJUBU MIHAILOVIĆU

ISTINA O GENERALU  DRAGOLJUBU  MIHAILOVIĆU

Uglavnom iz:

Miloslav Samardžić:„General DRAŽA MIHAILOVIĆ i opšta istorija četničkog pokreta“ (izdavač POGLEDI, Kragujevac 2005.)

Uvod

Prema onom što piše u recenzijama ova knjiga spada u najbolje knjige  štampane na ovu temu do sada, jer je pisana bez mržnje i pristranosti, a bazirana je na ogromnom broju citata iz originalnih dokumenata.  Ovakvo djelo smo uzaludno čekali 60 godina da ga zvanična (režimska) istoriografija objektivno napiše. Zašto to nije uradila, može se zaključiti iz činjenica iznešenih u ovoj knjizi. To bi naprosto bilo sječenje grane na kojoj  je sjedio čitav  „komunistički“ režim! Zbog toga je istina o tome morala da se sakriva  nasiljem! Uloga komunista u ratu je bila takva da ju je nužno trebalo zataškati, sakriti i krivotvoriti. To je radio Brozov režim skoro 50 godina, a i njegovi „nasljednici“ su nastavili s tim. Čitav period njihove vladavine okarakterisan je  špijuniranjem, gušenjem slobode izražavanja i mišljenja i represijama  zbog «verbalnog delikta» prema onima koji bi se usudili da iznesu na vidjelo neku istinu o  ulozi komunista  u ratu i poslije rata.

Prema rječima autora, on je ovu  knjigu  napisao smatrajući da je jedna ovakva knjiga, pisana po uobičajenim pravilima, neophodna da bi nove generacije imale otkud spoznati vrline i mane svojih predaka, radi izvlačenja pouka za budućnost. Hvala mu na tome.

Poslije  onoga što se u 20. stoljeću radilo sa  historijom kao naukom, teško da bi se ona uopće više mogla smatrati naukom.  Zato nije čudo što je  nedavno ruski predsjednik Medvedev formirao Komisiju za sprečavanje falsifikovanja istorije na štetu ruskih interesa, a u pripremi je i zakon koji predviđa krivično gonjenje i kaznu zatvora za ovo nedjelo.Rusija se čak obratila Savjetu bezbjednosti kako bi se donio, na međunarodnom nivou, akt o zabrani krivotvorenja historije.

Kod nas se tako nešto ne može ni  sanjati. Ove godine ( 2010) Hrvati slave (!!??)  dan proglašenja zločinca Stepinca za katoličkog sveca! U emisiji HRT1 tim povodom  bilo je veoma degutantno slušati  čak i  navodne historičare  Goldsteina i Banca kako brane „lik i (ne)djelo“ zločinca Stepinca! Još je žalosnije što je Goldštajn čak  rekao da je Stepinac bio solunski dobrovoljac!  Zar on zaista ne zna da je Stepinac  odlazak na solunski front izabrao kao alternativu za zatvor koji mu je bio dosuđen? Ili se možda samo pravi da ne zna, smatrajući da baš nigdje  nema nikog  kome je poznata ova činjenica?!

Ali, nisu Hrvati jedini falsifikatori historije, a moramo  i razumjeti njihovu stravičnu potrebu za tim s obzirom na činjenicu da je njihova historija  kreirana i rukovođena vatikanskim interesima toliko ružna, morbidna, krvava i zločinačka da je moraju falsifikovati kako se ne bi zgražali svi oni koji  za to saznaju…..

Historičar dr Slavko Terzić ovako objašnjava  nastajanje historijskih falsifikata:

„ Revizija prošlosti najčešće prethodi političkim i vojnim akcijama, a ponekad služi da se naknadno opravdaju političke ili vojne akcije.  Istorija u takvim slučajevima postaje „sluškinja“ politike. Ranije se takva praksa najčešće vezivala za totalitarne režime, ali poslednjih nekoliko decenija smo videli da je  manipulisanje istorijskim činjenicama  i prošlošću pojedinih naroda poprimilo masovne razmjere u društvima koja sebe smatraju (!?) demokratskim! Krajnji cilj toga jeste pokušaj oblikovanja istorije jednog naroda ili čitavog prostora prema političkim potrebama drugog naroda ili jedne ili više velikih sila ili vojnog saveza ( NATO), s namerom da se pred svetskom  i/ili domaćom javnošću kompromituju bilo kakve, pa čak i minimalne nacionalne težnje naroda prema kom je akcija usmerena, ili da mu se radikalno preoblikuje i suzi svest o sebi, svojoj istoriji i svojim istorijskim teritorijama.

Najdrastičniji primer je stvaranje mita o „Velikoj Srbiji“, po kome Srbi  vekovima nisu ništa drugo činili nego sanjali kako da osvajaju tuđe teritorije i etnički očiste narode koji su tu sa Srbima zajedno živjeli.  Iza takvog prekrajanja srpske oslobodilačke borbe i  srpskog nacionalnog pokreta, koji je težio jedino da stvori i ima nacionalnu državu KAO I SVI DRUGI  EVROPSKI NARODI, stoji težnja da se srpski državni prostor svede na bivši beogradski pašaluk i da se nađe opravdanje za sve brutalne i nasilne akcije preduzete prema Srbima sa tim ciljem! Najdrastičniji primjeri falsifikovanja istorije u tom smislu potiču iz  Zagreba i Beča.

Prvi koncentracioni logori u istoriji Evrope su bili logori za Srbe u Austro-Ugarskoj i Njemačkoj 1914-1918. U nacističkoj  NDH Srbi su bili žrtve monstruoznog genocida čiji vrhunac predstavljaju Jasenovac i Jadovno, a nakon svega toga nije sprovedena DENACIFIKACIJA hrvatskog društva ( posljedica toga su recidivi: veličanje Stepinca, veličanje ustaštva), kao ni denacifikacija albanske manjine u Srbiji koja je masovno bila za nacističko-fašističkog okupatora. Umesto da se piše  i da svet govori o tome, Hrvatska piše tužbu  protiv Srbije za „genocid i agresiju“!?

A daleko bolje bi im bilo da konačno priznaju zločine koje su počinili njihovi preci      ( pretežno konvertovani Srbi!) koji su bili slijepo oružje u rukama prozelitskog i zločinačkog Vatikana, te da za sva vremena otkažu poslušnost Vatikanu, kao zalog boljem i časnijem životu sebe i svojih potomaka. Jer, to se nikako ne može sakriti, bez obzira koliko se oni trudili!

Slično je i sa revizijom  istorije Bosne i Hercegovine. Te falsifikate su argumentovano osporili istoričari Milorad Ekmečić i Aleksa Đilas, a pogotovo onaj o „agresiji“ Srba na BH gdje se prećutkuje osnovna činjenica da je BH vekovima u evropskoj literaturi i još starijim vizantijskim  izvorima smatrana SRPSKOM zemljom i da su pravoslavni Srbi poslije svih njihovih nasilnih prevjeravanja  i genocida  ipak do 1970. godine još  bili  većina stanovništva u BH. Također, Sarajevo je vekovima bilo najjače gradsko naselje pravoslavnih Srba u bosanskom vilajetu, pa  je najviše gruntovnih čestica u centru grada  u vlasništvu Srba.“

To je razlog što sadašnja muslimanska vlast maksimalno opstruira vraćanje imovine  u centru Sarajeva, jer je ona mahom  vlasništvo Srba ili SPC-a, a  uzurpirali  su je muslimani   za  vrijeme Broza i za vrijeme Izetbegovića!

Kad se uzmu u obzir   tvrdnje koje  su zasnovane na literaturi iz antike ( koja je na ovim prostorima sakrivena i zabranjena), Srbi su osnovni balkanski narod iz kog su miješanjem sa drugima( najčešće sa okupatorima) i prevjeravanjem nastali svi drugi, kakvo pokriće  tek onda može imati upotreba termina „srpska agresija“ na BH i  „agresija“ na Hrvatsku, što predstavlja vrhunac HIPOKRIZIJE!

Eto, iz tih razloga je sataniziran srpski četnički pokret. Doduše, nije ni on bio savršen i besprekoran, ali je njegova glavnina, suština  i ideologija bila usmjerena ka opstanku još ovo malo države, naroda i teritorije što je ostalo nakon svih tih okupacija, otimačina, genocida, protjerivanja, prevjeravanja  i  svega drugog što su Srbi  otrpjeli kroz svoju historiju.

A veoma je važno ZNATI ISTINU, jer sve što je zasnovano na laži, kad –tad se sruši kao kula od karata! Upravo zato što je historija balkanskog stanovništva   toliko stravično isfalsifikovana, Balkan je vječito „bure baruta“ i bit će to sve dok istina ne izađe na vidjelo! Do tada se ovdje neće moći izgraditi nikakva normalna društva i  normalne stabilne države koje će se brinuti za svoje stanovništvo i raditi za njihovu dobrobit, već će ih stalno razni falsifikatori, uzurpatori, mešetari, kriminalci, zločinci i sl. koristiti za svoje  uske posesivne interese.

Najveći falsifikator, mešetar i zločinac na ovim prostorima je Vatikanska Kurija, što je općepoznato iz ogromne mase  relevantnih dokumenata. Najgore u svemu tome je što to još uvijek nije postala povijest, već se to i dalje događa. Naime, s obzirom da je suvereno i dugoročno vladanje Josipa Broza na prostoru bivše Jugoslavije obezbjedilo  KONTINUITET kulturnog genocida nad Srbima i gotovo potpunu eliminaciju pravoslavlja na tradicionalnom srpskom prostoru bivše Jugoslavije, sve upućuje na to da je  Broz ( inače Walter Weiss) bio visoko rangirani član Vatikanskog tajnog jezuitskog reda sa zadatkom da nastavi vatikansku inkviziciju i krstaške pohode drugim sredstvima na pravoslavni Balkan tamo gdje su zausatavljeni Pavelić i NDH, a sve sa ciljem depravoslavizacije i desrbizacije tog prostora. Izgleda da su u tome gotovo uspjeli….

Historija postanka četničkog pokreta

U toku  završnog oslobađanja balkanskih naroda od Turaka, pošto nije bilo na tom području još država osim Srbije ( koja i sama još nije bila država u punom kapacitetu),  stvarale su se čete koje su istjerivale Turke. Takve čete su se stvarale najprije na teritoriji Bugarske, Grčke,  Makedonije, pa onda Crne Gore i Južne Srbije. Sve su se zvale četničke  formacije ili komite, a odlikovali su ih je hrabrost i patriotizam. Prema tome, to su bili nacionaloslobodilački ili komitski pokreti koji su se organizovali po teritorijalnoj pripadnosti. U tome je učestovao i Kosta Pećanac, četnički vojvoda koji se kasnije proslavio u I svjetskom ratu. Na teritoriji današnje Srbije, Makedonije i Crne Gore takve formacije su djelovale  ne samo protiv Turaka, već i protiv novih okupatora Bugara i kasnije u I svjetskom ratu protiv Austrijanaca. Kontinuitet je nastavljen i u II svjetskom ratu kad su okupatori bile sile Osovine na čelu sa Nijemcima i njihovi razni sateliti.  Oslanjajući se na hrabrost i  patriotizam komita ( četnika) i Jugoslovenska vojska u otadžbini ili Ravnogorski pokret je svoje pripadnike nazivala četnicima i to nije tada imalo nikakvu lošu konotaciju. Naprotiv.  Vojska pod  komandom generala Draže Mihailovića   je bila dobro organizovana rojalistička gerilska organizacija osnovana 13. maja 1941. na Ravnoj Gori  kao snaga odana jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u izbjeglištvu, čiji pripadnici su se, po uzoru na nekadašnje komite, nazivali četnicima.  Među  tim četnicima je bilo najviše Srba, mada ne isključivo, jer je bilo i mnogo drugih patrita kojima je Jugoslavija bila na srcu i koji su smatrali da je  ta država  ono što bi ih moglo u budućnosti zaštititi od novih okupatora.

Poslije II svj. rata komunistička propaganda je stvorila  stereotip četnika koljača sa šubarom,  kokardom, bradom i nožem za klanje i kao takvog ga ubacila u sve filmove sa kojima je veličala svoje navodne  ratne uspjehe  i revoluciju, tako da je taj stereotip prihvaćen i u ovom ratu 1990, pa čak i od samih četnika, što nikako nije bilo dobro. Naime, te brade koje su  u  ranijim ratovima puštali četnici su predstavljale tradicionalni pravoslavni način da se iskaže tuga. Na ovaj način su pripadnici četničkog pokreta iskazivali svoju tugu zato što im je okupirana otadžbina, što je razrušena od strane okupatora, što gine  i stradava njihov narod i  zavjetovali su se  da će nositi brade  dok se ne vrati kralj i situacija se ne normalizira.

Krajem 1980 četnici su zvanično rehabilitovani od optužbi koje su im priljepili komunisti i progon njihove litetrature i ikonografije je ukinut. Neke opozicione stranke     ( SPO i SRS) su otvoreno podržavale ulogu četnika u II svjetskom ratu, tvrdeći da je zvanična historija falsifikat ( to sve više i više  izlazi na vidjelo!) i da su pogibije i stradavanja  stanovništva na područjima koje su čuvali četnici bila značajno manja.

Neki  Hrvati, Slovenci i muslimani su se također pridruživali četničkim snagama. Nedavno je izašla i knjiga „Slovenački četnici- Povjerljivi izvještaj vojvode Karla I. Novaka“, autora Marijana Kranjca. Govoreći o toj knjizi istoričar dr Mile Bjelajac je rekao da i druge  knjige  Marijana Kranjca govore da Ravnogorski pokret je imao svoj slovenački ogranak  koji je djelovao u tradiciji jugoslovenske ideje, te nije protežirao  velikosrpski  šovinizam, kako je tvrdila komunistička propaganda. Mnogo  pripadnika četničke vojske bilo je iz Splita, Makarske i Dubrovnika i oklonih područja. Bili su to uglavnom Srbi katolici koji su u toku Brozovog režima pretvarani  u Hrvate, ali bilo je i  pripadnika drugih koji su bili  jugoslovenski orijentisani.  Za vrijeme Brozovog režima neki od tih Srba katolika  su čak postali „velikiHrvati“, iako im se iz prezimena, a često i iz imena,  vidi da su srpskog porijekla. Iz  postojećih dokumenata  se također vidi da zločini protiv drugih naroda nisu vršeni po nalogu vrhovne komande i Draže Mihailovića, već su to bili akti osvete lokalnih  četovođa.  Većina od pripadnika drugih naroda i religija koji su pristupili četničkom pokretu su bili demokratski  orijentisani, jugoslavenski patrioti, monarhisti, anti-komunisti, anti-fašisti. Međutim, pošto četnički pokret  nije imao jaku hijerarhiju prvenstveno zato što je  bio je razasut u nekoliko tadašnjim  ratom stvorenih  „država“ u kojima su se vršili zločini gotovo isključivo nad Srbima, to su neke četničke jedinice imale nacionalističku ideologiju, što nije bilo dobro. Međutim, i pored toga, nikako se ne mogu uporediti četnici sa ustašama, što se stalno pokušavalo izjednačiti u Brozovom režimu. O btnoj razlici između njih  je u svom autobiografskom romanu «ANA MARIJA ME NIJE VOLJELA» na jedan veoma slikovit i upečatljiv način izjasnila se  spisateljica Ljiljana Habijanović, koja je u dijalogu u kom  jedna osoba pita drugu: «Kakva je razlika između hrvatskog i srpskog nacionalizma?», druga osoba odgovorila: «Ogromna, JASENOVAC!».  Zaista, četnici nisu pravili Jasenovce, Jadovna, nisu punili jame i sl., pa čak ni oni odmetnuti  od  komande na Ravnoj gori, premda su takvi vršili zločine, što je neosporno.  Treba reći da većina stanovništva Jugoslavije ipak nije  bila za rušenje Jugoslavije. To pokazuje i činjenica da je brojno stanje  u toj  vojsci bilo  do kraja rata naraslo na 300 000 vojnika, što su priznali i  vjerolomni „saveznici“.

Tko je  Draža Mihailović

Dragoljub Draža Mihailović rođen je 27.4. 1893. u Ivanjici od oca  Mihaila i majke Smiljane, rođene Petrović. Imao je dvije mlađe sestre Milicu i Jelicu. Milica je umrla mlada od tuberkuloze ( 1905), a Jelica je završila arhitekturu u Beogradu i spada među prve arhitekte u Srbiji. Udala se za izvjesnog Brečka, ali brak nije dugo trajao. Radila je u opštini grada Beograda, a živjela je u  lijepoj porodičnoj kući na sprat u Cvijićevoj ulici. Za vrijeme okupacije, Nijemci nisu hapsili Dražinu sestru, ali zato su je komunist bez ikakvog razloga i povoda  UBILI čim su ušli u Beograd! Ne zna se ni gdje joj je grob! Kuću su odmah konfiskovali i prisvojili, da bi je kasnije i srušili.

Kao veoma mali, Draža i njegove sestre su ostali siročići pa ih je stric oficir Vlajko doveo u svoj dom. Odavde je Draža završio osnovnu školu i gimnaziju da bi 1910. stupio u Nižu školu vojne akademije. Bio je odličan student. I prije nego je dobio diplomu, postao je pitomac i dospio na bojno polje, te  učestovao u Balkanskim ratovima. Učestovao je i u Prvom svjetskom ratu, a  poslije  albanske golgote se iscrpljen i slabašan jedva povratio. Bio je toliko slab da ga je Komisija izbacila iz stroja za Solunski front, što je on odbio. Od svojih pretpostavljenih je uvijek dobijao priznanja i pohvale, tako da su se  stariji oficiri otimali za njega. Živojin Mišić ga je lično predložio za unapređenje u čin poručnika. Međutim, postojali su oni koji su zbog vlastite sujete to opstruirali, pa se desio paradoks da je Draža, iako sa najvećim brojem odlikovanja ( srebrna medalja za hrabrost 1913; zlatna medalja za hrabrost 1915; engleski vojni krst 1917.; orden belog orla IV reda sa mačevima 1918.; orden belog orla V reda sa mačevima 1920., Albanska spomenica 1922.)  najsporije napredovao! ( srpska posla!)  Također je za zasluge u II svjetskom ratu odlikovan i od SAD  za spašavanje savezničkih pilota.

Godine 1920.  je dobio čin kapetana, otpočeo nastavničku karijeru i oženio se Jelicom Branković, udovicom i sestrom svog najboljeg prijatelja, koji je kasnije poginuo u Cerskoj bitci. Jelica je imala kćerku Radmilu iz prvog braka i rodila je još četvero djece u braku sa Dražom ( Branka 1921, Ljubivoja 1922. -umro u prvoj godini života, Vojislava 1924. i Gordanu 1927.). Tokom Drugog svjetskog rata Jelica je stoički nosila teret Dražine borbe. Prvi put je hapšena i sa djecom odvedena na Banjicu 1942., a zatim još nekoliko puta.  Teško je to sve preživjela kao i poratne komunističke čistke. Umrla je 1970. u Beogradu. Sin Vojislav je poginuo u Bosni 1945 u borbi protiv komunista. Branko je umro 1995. kao pravnik u Beogradu, a Gordana je dječji ljekar u penziji i živi u Beogradu (2005).

Draža je 1921.  primljen za polaznika više škole Vojne akademije, odlikovan je Albanskom spomenicom 1922.  i unapređen u kapetana I klase. Dvanaestorica iz te klase  postali su pripravnici generalštabne struke, što je ekvivalent današnjem magistru vojnih nauka. Slijedi prevođenje u generalštabnu struku 1926. što je ekvivalent  današnjoj tituli doktora vojnih nauka. Tako je Draža završio najviše vojne škole i stao u red najelitnijih oficira. Generalštabni oficiri su bili malobrojni i  veoma cijenjeni u Kraljevini Jugoslaviji, koja ih je slala u Francusku na specijalizaciju, pa se i Draža obreo u Parizu. Dokumentaciju o tome nije moguće naći i pretpostavlja se da su je komunisti ili sakrili ili uništili s obzirom da je bila suviše afirmativna za njihovog „klasnog neprijatelja“! Zbog toga se ne može  potvrditi njegovo prijateljstvo sa De Golom, mada se zna De Golov neprijateljski stav prema Brozu zbog  onog što je uradio sa Dražom, tj  osuđen je bez mogućnosti da se brani, a  gdje su mu kosti, ni danas se ne zna. Prema kazivanjima nekih svjedoka tijelo je bačeno,  zajedno sa   tijelima nekolicene drugih  osuđenih na isti način, u jamu sa živim krečom. Upravo se radi na otkrivanju istine  u vezi s tim. A njegovu preživjelu djecu su natjerali da se odreknu svog oca!

Draža se oprobao i u diplomatiji. Bio je imenovan vojnim atašeom u Bugarskoj, gdje je stekao konkretna politička iskustva, naučio bugarski jezik  i stekao dva odlikovanja:  orden Aleksandra Nevskog i  orden krsta svetog Aleksandra, te dobio čin pukovnika. Nakon Bugarske premještaju ga u Prag, gdje je ostvario prijateljski odnos i dobio orden  Belog lava III reda.

Maja 1937 pukovnik Draža Mihailović je postavljen za načelnika štaba Dravske divizije, gdje je dobio još jedan orden: orden jugoslovenske krune III reda. Nakon toga je postavljen za stalnog nastavnika Vojne akademije u Beogradu.

Za vrijeme svog službovanja u Ljubljani  samoinicijativno se suprotstavljao akcijama njemačke manjine u Sloveniji koja je slavila Hitlera, i djelovanju slovenačkih klerikalaca ( Vatikana!) i tražio od generala Nedića da se u vezi s tim preduzmu energične mjere, na što se Nedić oglušio. Zbog toga Draža počinje da piše referate o situaciji  u Evropi i o tome  kako se to može odraziti na Jugoslaviju. Analizira savremene vojne doktrine: Hitlerov munjeviti rat i De Golovu motomehanizovanu vojsku. Ovim doktrinama on je za Jugoslaviju osmislio sopstvenu doktrinu tradicionalnog četničkog ( gerilskog) ratovanja. Izgradnja velikih fortifikacija prema Italiji i Austriji, za što su se zalagali Nedić i Rupnik, bila bi samo beskorisno rasipanje novca. Umjesto toga, Draža predlaže  četničku obuku, izgradnju planinskih skladišta lakog oružja, municije, opreme, poljskih bolnica i konzervirane hrane.

Četničkom načinu ratovanja osim taktičke uloge koja je postojala od prije, Draža je dodao i strategijsku ulogu. U prvoj fazi rata ( koji je  već bio izvjestan i očigledno neizbježan) četnička gerila samo dostavlja obavještajne podatke Vrhovnoj komandi jugoslovenske vojske i nadležnim savezničkim štabovima. U drugoj fazi počinju četničke oružane akcije protiv neprijatelja, a u trećoj fazi nastupa  sveopšti napad kada saveznici izbiju na granice Jugoslavije.

Nediću se taj referat nije svidio i Draža još jednom nije dobio zasluženi čin na vrijeme.  Ipak, Draža je svo vrijeme „zvonio na uzbunu“. Pošto je sa vojskom neprikosnoveno vladao okoštali general Nedić, Draža je pokušao da alarmira političke strukture. Aprila 1940, Dražine ideje su ipak, bar djelomično, prihvaćene.

Draža je bio srednje visine, smeđe, kovrdžave kose i plavih očiju, ispod podebljih naočala. Imao je mladoliko lice pravilnih crta. Govorio je razgovjetno i tečno, snažnim i dubokim glasom.  Bio je srdačan, druželjubiv  i uvijek spreman na šalu.  U privatnom životu lako je sticao prijatelje, a teško neprijatelje. Imao je blag izraz lica i uopšte, odavao je jednog dobroćudnog čovjeka. Ta blagost navela je mnoge pisce na pogrešan zaključak u pogledu njegovog profesionalizma.  Tome je doprinio sistem vrijednosti  nametnut od komunista, po kom pokvareni i zli pobjeđuju a dobri gube. Takav izvrnut sistem vrijednosti je potisnuo onaj iz srpske tradicije gdje  pobjeđuje vitez i on je uvijek plemenit i dobar!

Draža je volio planinarenje i skijanje, bavio se fotografijom još od Solunskog fronta i snimke pažljivo slagao u albume, od kojih su neki sačuvani. Volio je dobru knjigu, a najviše je čitao stranu literaturu i pratio  vojne časopise. Ali, imao je i jedan porok- enormno pušenje! Također, njegova buntovnička priroda nije se  uklapala u  kruta pravila vojne administracije, zbog čega je on  najviše nagrađivan i najviše kažnjavan oficir  jugoslavenske Kraljevine. Zato nije čudo kad se ta kruta administracija  pred naletom moćnog neprijatelja raspala kao kula od karata, što su događaji upravo jednog takvog čovjeka izbacili na  čeonu poziciju, tj. na mjesto koje mu je i pripadalo.

Vojvoda Kosta Pećanac

Proslavljeni četnički vojvoda iz I svjetskog rata, Kosta Milovanović Pećanac, prije  II svjetskog rata je bio predsjednik Glavnog odbora tradicionalne četničke organizacije sa sjedištem u Beogradu. Pećančeva organizacija je predstavljala nešto drugo u odnosu na četničke bataljone redovne vojske. Vojvoda Pećanac je nadzirao osnivanje odbora, koji su formalno bili civilna udruženja, ali kad je rat postao izvjestan, otpočelo se sa njihovim naoružavanjem.  Već u nekoliko prvih mjeseci srpskog otpora, većina četničkih odbora  stavila se pod komandu Draže Mihailovića. Uz Kostu Pećanca stao je manji broj odbora jer je on prihvatio kolaboraciju sa okupatorom, mada je imao pismeno ovlašćenje da  u ime vojske Kraljevine Jugoslavije organizuje gerilski otpor. Prema riječima poručnika Dragana Sotirovića, Pećanac je bio u godinama  (64) i u moralnom, fizičkom i intelektualnom padu, a ipak sa ambicijama da vodi, naredjuje i komanduje.  Kad se uzme u obzir još i karakter ličnosti kojima se okružio ( nisu bile ni moralno ni intelektualno kvalifikovane da vode narod), onda se može razumjeti sva nesreća  koju je Pećanac sa svojim aktivnostima nanosio  vojsci i narodu. Neobazrivost u postupcima, često praćena nasiljem izazivala je negodovanje  i žalbe naroda što  je stizalo i do štaba na Ravnoj gori, pa je Draža pokušao da   usaglasi Pećančeva djelovanja sa vojnim pravilima. Međutim, Pećanac je to odbio i nastavio po svome. Pećanac nije bio kadar za velika pregnuća. Njegova četnička organizacija ni po čemu nije podsjećala na onu slavnu staru iz I svjetskog rata, ponajprije zbog osoba sumnjive prošlosti sa kojima se okružio, koje su tu došle da nešto „ušićare“, a ne da brane srpski narod. Tako je jedan leskovački industrijalac  pisao potpukovniku Trišiću: “ Pomagajte i spašavajte nas od ovih vojvoda. Samo u Leskovcu ih ima 7 i ništa drugo ne rade osim što pijanče, banče po kafanama, lutaju naoružani sa puškama i bombama po ulicama u društvu Nijemaca i zastrašuju narod koji ih gleda sa strahom i nepovjerenjem.“ Zbog takvog ponašanja vlada u Londonu je oduzela Kosti Pećancu sva ovlaštenja, a  od strane vojnog suda osuđen je   na smrt, dok su  sva ovlaštenja je  prenijeta  na Dražu Mihailovića. Pećanac je  ipak nastavio svoje djelovanje kao paravojska do izvršenja smrtne kazne koje  se desilo tek 1944. Međutim, do pogubljenja on je sa svojom paravojskom počinio užasnu štetu i jugoslovenskoj kraljevskoj  vojsci i  ugledu četničkog pokreta uopće, iako su ga oni osudili na smrt. Njegova paravojska je harala kojekuda i vršila pljačke i zločine  nad svima, a ponajviše nad svojim narodom.  Nažalost, i mnoge grupe  raznih kriminalaca i zločinaca su se ugledale na njegovu paravojsku. Poslije rata,  žestoka i više decenijska komunistička propaganda je  sav četnički pokret i vojsku Kraljevine Jugoslavije predstavljala  u tom svjetlu sa namjerom da sakrije  zlodjela komunista, ustaša  i drugih paravojski i  sa ciljem  da uništi klasnog protivnika ( Kraljevinu Jugoslaviju i njenu vojsku) koji im je jedini mogao ugroziti dolazak na vlast.  Od toga se četnički pokret  nije uspio oprati ni do današnjih dana!

General Milan Nedić

Biografije Nedića i Mihailovića su  donekle slične.  Nedić je rođen  u Grockoj 1878. a stradao u Beogradu 1946. I on je učestvovao u svim ratovima ( Balkanski I i II, I svjetski), sa odličnim ocjenama završio sve vojne škole u zemlji i specijalizaciju u Francuskoj. Objavio je i nekoliko knjiga. Međutim, on je stalno na vrijeme unapređivan i postao je uoči II svjetskog rata ministar vojni. Kao takav priznaje kapitulaciju i dolazi na čelo okupacione vlade u Beogradu, što je pokazalo njegovu neborbenost, koja je i od ranije bila poznata. Naime, on je rekao: „ Naša vojska je u rasulu. Neprijateljska vojska je ušla u našu zemlju i ne postoji sila koja bi je mogla zaustaviti. Svako od vas može postupiti onako kako mu savest nalaže i neka snosi odgovornost za ono što uradi.“, za razliku od  Draže koji je izdao proglas: „Junaci! Naša je vlada sramno potpisala akt o našoj bezuslovnoj kapitulaciji. Ja tu kapitulaciju ne priznajem. Živ se Nemcima neću predati. Nemačka mora da izgubi ovaj rat. Mi ćemo se organizovati i povesti   gerilsku borbu, prema našim mogućnostima.“

Međunarodne ratne konvencije kažu:

„… ako neprijatelj smeni nekog od postojećih domaćih funkcionera i na njegovo mjesto postave drugog, po oslobođenju zemlje taj će  drugi odgovarati za saradnju sa neprijateljem“. Tako je upravo bilo sa Nedićem,  čega je on bio duboko svjestan, pa  je vjerovatno zbog toga u toku  svog hapšenja i sprovođenja i izvršio samoubistvo skakanjem kroz prozor.

Nedić je na mjestu predsjednika vlade imao zadatak da „umiri“ Srbiju, kako Nijemci ne bi morali ovdje držati znatne snage u trenutku kad napadnu Sovjetski Savez. U tom cilju Nedić je likvidirao žandarmeriju jer su oni bili mahom opredjeljeni za Dražu i kralja. Međutim, Nedić ima i velikih zasluga. On je kod okupatora izdejstvovao dozvolu da može primati nevoljne srpske izbjeglice koje su bježale iz ustaškog pakla NDHa, čime je spasio od sigurne smrti bar one ( oko 400 000)  koji su uspjeli  pobjeći od ustaških noževa i tako spasio i mnoge majke i njihovu djecu sa kojom su one inače skakale u rijeku, jer je to bila ljepša smrt od one koju su im namijenili Vatikan, Pavelić i njihovi križari (ustaše). Jednom prilikom Nedić je izjavio:

„ Ja jasno vidim svoj put i svoju sudbinu: vi ćete me streljati ili obesiti, ali ću ja tamo daleko ispred nebeskog prestola videti bar milion Srba koji će reći: ostali smo u životu zahvaljujući tvojoj izdaji…“

I otac akademika Dejana Medakovića je priznao Nediću da je on  bio slamka spasa za sve izbjegle i prognane iz Hrvatske, među kojima se našao i on sa svojom užom i širom porodicom ( vidjeti „Efemeris“ I-V, Dejana Medakovića).  Također književnik Borivoje Karapandžić, koji je lično poznavao Nedića u „Ilustrovanoj plitici“ od 30. jula 2009. između ostalog piše: „ U zborniku „STO NAJZNAMENITIJIH SRBA“ koji je uredio odbor od devet  akademika na 84. mjestu je i ime generala Milana Nedića, gdje piše da je on spasilac srpskog naroda. Navodi se da je spasio 420 000 srpskih izbjeglica, 70 000 djece i više hiljada Slovenaca.  On se predao Englezima koji su ga zatim predali na milost i nemilost Brozu, gdje je mučen i postradao bez suda. Imajući u vidu da je ustaški režim pobio milion Srba, a da se tih oko pola milona spasilo dolaskom u Nedićevu Srbiju, jasno je da bi potpuno etničko čišćenje Srba bilo već tada obavljeno da nije bilo Nedića. Ovako se imao tko  poslije rata vratiti u Hrvatsku i BH. Nažalost, ovaj „posao“ je ipak okončao  1991/95. Tuđman uz pomoć nekadašnjih «saveznika» Srbije!

Nedić je mnogo puta  pozivao Dražu da mu se pridruži  kao ministar u njegovoj vladi, ali je to Draža sa gnušanjem odbio i ostao na Ravnoj gori, gdje mu se  dugo vremena nalazio  glavni štab.

Ljotićevci

Pod Nedićevom komandom, doduše više formalno, nalazile su se i oružane  formacije pokreta  „Zbor“ Dimitrija Lotića, pronacistički nastrojene  formacije koje su održavale veze sa Hitlerom i njemu služile. Ideološki, Zbor podsjeća na ideje Benita Musolinija, tj. traži ukidanje svih političkih stranaka i uvođenje staleža ( zemljoradnika, ljekara, advokata … ).Oni su 1935 propali na izborima tako da ni njihov predsjednik nije ušao u parlament, ali im je značaj porastao nakon okupacije jer su se stavili na uslugu okupatoru. Upravo zbog njih  okupator nije ispoštovao treći uslov pod kojim se Nedić prihvatio okupacione vlade, a to je da on osnuje vojsku od 30 000 vojnika u slučaju da treba srediti nemire po Srbiji. Bilo mu je odgovoreno da nema potrebe za tim jer će to odraditi Ljotićevci koji su  u potpunosti na sledovanju njemačke vojske. Inače, oni predstavljaju jednu vrstu nacionalsocijalističke partije sa načelima: borbe protiv masona, Jevreja, komunista, zapadnjačkog kapitalizma i povezivanje sa Njemačkom. Pošto u Srbiji dugo vremena  nije bilo većih komunističkih odreda, Ljotićevci su svoju borbu uglavnom usredotočili na Dražu i njegove četnike.  Inače, historija ne bilježi ni jednu  samostalnu bitku ljotićevaca: oni su uvijek išli uz Nijemce. Nikakva eventualna saradnja ljotićevaca i četnika nije bila moguća, jer je Ljotić do kraja fanatično vjerovao u pobjedu Hitlera, a četnici su bili antifašisti i vjerovali su u propast Hitlera.

Akademik Slobodan Jovanović

Pored svih ovih suparnika koji su kidisali na vlast, Draža je imao i jednog saveznika.  Bio je to Srpski kulturni klub osnovan još 1937. od strane najistaknutijih srpskih intelektualaca tog doba. Povod osnivanja tog kluba bio je sve neravnopravniji  položaj srpskog naroda u jugoslavenskoj državi, što je dostiglo kulminaciju proglašenjem Banovine Hrvatske 1939, čim je Knez Pavle  i dio srpskih političara uz njega, dao veliki ustupak  Hrvatima dajući im u Banovinu Hrvatsku  teritorije koje nikad nisu pripadale Hrvatskoj ni na koji način! Radi se o : Prevlaci, Dubrovniku, Zapadnom Sremu itd..) Srpske političke stranke i javno mnjenje bili su protiv toga. Zbog toga je Srpski kulturni klub izašao sa zahtjevom da se  sad i srpska nacionalna jedinica omeđi, kad to već nije urađeno 1918. kad je trebalo da se to uradi.

Predsjednik Kluba je bio  znameniti beogradski profesor i akademik Slobodan Jovanović, potpredsjednici  akademik, pisac i advokat Dragiša Vasić, advokat Nikola Stojanović i historičar Vasa Čubrilović.

U martovskom puču 1941. Slobodan Jovanović je postao prvi potpredsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, a uskoro i njen predsjednik, ali u izbjeglištvu.  Tom prilikom on je za svog vojnog ministra postavio Dražu Mihailovića. Dragiša Vasić, dr Stevan Moljević, dr Mladen Žujović, dr Vojislav Vujanac, dr Vojin Andrić i mnogi drugi članovi Srpskog kulturnog kluba su već 1941. došli na Ravnu goru i stavili se u službu odbrane domovine, prenoseći  sve svoje predratne ideje na Ravnogorski pokret.

Vojvoda Momčilo Đujić

Momčilo Đujić je rođen 1907 u Topolju kod Knina, a umro u San Markos, Kalifornija 1999. Završio je Bogosloviju u Sremskim Karlovcima i tamo objavio zbirku pjesama «Emilijade». Nakon  školovanja postaje paroh u selu Strmica, kod Knina. Bio je vješt i preduzimljiv čovjek i još 1935. je organizovao četničke odrede kao povjerenik Pećančeve četničke organizacije,  kad je shvatio što se sprema Srbima. Stupio je u akciju odmah poslije aprilskog sloma države 1941, stavljajući se na čelo Strmičana u borbi protiv svojih dojučerašnjih «mirnih» susjeda Hrvata koji su pod zaštitom Hitlera otpočeli stravični genocid nad Srbima. Njegova ratna filozofija je bila vrlo jednostavna: svi Srbi pod srpsku zastavu i u borbu za spasavanje života, a zatim i za oslobođenje države  na čelu sa kraljem Petrom i pod komandom njegovog generala Draže Mihailovića.  General Draža se nikad i nigdje o njemu nije izrazio u negativnom kontekstu.

Handžar divizija

To je bila divizija nacističke Njemačke formirana u II svjetskom ratu uglavnom od muslimana iz Bosne, koju su zvali i «hrvatskom br. 1» , jer su se u NDH muslimani deklarisali kao Hrvati islamske vjeroispopvjesti. Toj diviziji je pripadao i Alija Izetbegović.  Prema raspoloživoj dokumenztaciji 13. SS  Handžar divizija je izvršila brojne zločine u Sremu, Sjeveroistočnoj Bosni i po brutalnosti je prevazilazila Nijemce, o čemu je na sudu 1954. svjedočio jedan od njenih komadanata riječima: „Ovi su ljudi klali sve što nije nosilo fes.“ U periodu od šest mjeseci poklali su sve što su stigli uhvatiti u području  Brčkog, Bijeljine, Zvornika, Ugljevika, Šekovićima itd, čak i do Šida,  Rače i Vinkovaca. Naročto su svirepi bili sa mladim ženama koje u najprije silovali, a onda ih izmasakrirali rezanjem dijelova tijela. Užasna klanica ljudi napravljena je za Vaskrs 1944.

Nažalost, nikada jugoslavenska istoriografija, koja je bila pod snažnim pritiskom Komunističke partije, nije smjela da da objektivan sud ne samo o ovoj krvoločnoj jedinici, već i o Drugom svjetskom ratu na ovim našim  prostorima, jer se zbog opstanka na vlasti komunista i njihovog srbožderstva, namjerno prećutkivala istina i nije  se smio kažnjavati onaj ko je radio na zatiranju srpskog naroda. Poneki pojedinac koji je navodno „odgovarao“, je na kraju bio amnestiran, a sudski proces je bio farsa  inscenirana samo zato da se ne može reći da NITKO nije  procesuiran, čime se samo  bacala prašina u oči Srbima ( kao što se danas radi i Hagu i u BH tužilaštvu)

Komunisti

Uoči početka II svjetskog rata komunisti su, kao i Ljotićevci, bili marginalna grupa od svega oko 1500 ljudi. Zaštitnik komunista bio je Staljin i njegov Sovjetski savez, koji je kao i Hitler htio da osvoji svijet, što potvrđuje sporazum koji su 1939. potpisali njihovi ministri vanjskih poslova Ribentrop i Molotov.  Odmah nakon toga počela su nacističko-komunistička osvajanja, tj  II svjetski rat. Prva žrtva je bila Poljska koju su zajedno napali i međusobno podijelili Hitler i Staljin. Poslije Poljske, Staljin je napao Finsku, a Hitler države Zapadne Evrope. Svoja osvajanja komunisti su pravdali teorijom „svjetske revolucije“ zasnovane na marksističko-lenjinističkoj ideologiji.  Iako radnička klasa i poslije te revolucije ostaje u istim ( ili gorim!) uslovima u fabričkim halama, oni su je ubjeđivali da je ona  sada na vlasti!? Pošto je 1917. komunistička partija nakon stravičnog zločina nad ruskom carskom porodicom preuzela vlast u Rusiji, postala je aktuelna teorija „svjetske revolucije“ a to znači da  kao najviša faza te revolucije  to isto treba da se desi u cijelom svijetu!

Praktični dio posla izvođenja te „svjetske revolucije» pripao je Komunističkoj internacionali- Kominterni. Ona je okupljala komunističke partije iz gotovo svih zemalja svijeta, određivala im rukovodstva, politiku, budžet. Te partije, kao sekcije Kominterne, imale su zadatak da u ime naroda (!) kojima pripadaju proglase izvođenje revolucije i prisajedinjenje „prvoj zemlji socijalizma“ pošto prethodno budu okupirani od sovjetske armije. Pravila koja je uspostavila Kominterna su bila isto tako brutalna, ako ne i brutalnija od fašističkih i nacističkih, jer svatko tko nije bio s njima tretiran je kao da je izdajnik i morao je biti likvidiran, što je Lenjin javno izjavljivao! To je posebno revnosno primjenjivano na ztv. «klasne neprijatelje»: pripadnike drugih partija, religijskih zajednica, sveštenike, policijau, oficire, diplomate, službenike, pripadnike  dinastija,  i sve druge ako odbiju da se svrstaju u njihove redove.  Tako je Tito na jednom kongresu izjavio: „Partijska linija  je: uništavanje državnog aparata Jugoslavije, tj. ubijanje žandara, policijskih organa, članova gradskih i sreskih savjeta, uništenje opštinskih arhiva, zemljišnih knjiga, itd...“

Sa svoje strane komunistički pokret  u Jugoslaviji su pomogli i Nijemci, znajući da će on uništiti Jugoslaviju kao što je uništio i Rusiju, pa su, slično kao što su tamo poslali Lenjina i njegove boljševike  da izazovu građnski rat u Rusiji kako bi oslabili  carevinu Rusiju na frontu u I svjetskom ratu, sad poslali Broza  i komuniste odbjegle iz Španije poslije poraza u španskom građanskom ratu da unište kraljevinu Jugoslaviju. Isti recept! Najviše tih komunista  je do tada  ležalo po francuskim zatvorima zbog kriminalnih djela.  Gestapo je 150 takvih oslobodio iz tih zatvora i poslao u Srbiju da  pomognu Brozu  u izazovnju građanskog rata,  baš kao  i u slučaju  Lenjina i Rusije. To je bilo na Brozov zahtjev Hitleru gdje je  posredovao lično Pavelić! Tako je Gestapo dopratio buduće Brozove generale Peku Dapčevića, Ivu Rukavinu, Ivana Gošnjaka, Vladimira Popovića, Kostu Nađa,  Veljka Kovačevića,   i mnoge druge, među kojima je bilo i stranaca.  Osnivanjem posebnih odbora pod njihovom komandom i odbijanjem da se oni stave pod komandu legalne jugoslovenske vojske pod vodstvom generala Mihailovića, stvoreni su uslovi za otpočinjanje građanskog rata, do kog je došlo  samo i Srbiji, jer se Kominterna baš na nju ostrvila.. Komunisti su željeli da iskoriste teške prilike pod okupacijom kako bi se dočepali vlasti, što im je bio jedini i isključivi cilj. Komunistička platforma bila je izrazito antisrpska, kakva će stalno i ostati.  Prema njihovoj teoriji, u višenacionalnim državama većinska nacija ugnjetava one druge. Zbog tog su proglasili borbu protiv „srpske hegemonije“ i u tom cilju Staljin je dao ubiti u svojim  zloglasnim  čistkama preko 100 srpskih komunističkih rukovodilaca da bi na njihova mjesta stavio Hrvate i Slovence. Tako je Broz i došao na čelo KPJ, predstavljajući se kao Hrvat. Da bi se obdržao u sedlu, nastavio je da primjenjuje isti staljinistički metod: likvidirao je sve stvarne i potencijalne neprijatelje, počevši od onih u svojoj blizini!

Taj obračun sa navodnom «velikosrpskom buržoazijom»  nastavio se na najbrutalniji mogući način i poslije 1945. Likvidiranje  viđenijih građana  koji su  između dva rata  postali uspješni preduzetnici od kojih je netko imao mlin, netko tekstilnu fabriku, kudeljaru ili nešto slično,  predstavljao je na silu izazvani diskontinuitet  u izgradnji srpskog građanskog društva, koja  je započeta još 1804. Taj diskontinuitet je još više pojačan   Brozovim  prisajedinjavanjem  raznih teritrorija od kojih su većina bile tradicionalno sa većinskim srpskim stanovništvom u jedinstvenu Hrvatsku, a istovremeno razjedinjavanje i segmentiranje  Srbije. To je bacilo u sjenu čak i ulogu Crvene armije u oslobađanju  Beograda i Jugoslavije, a  Staljin je shvatio da je Broz bio pogrešna karta na koju je igrao tek kad je Broz oformio logor Goli otok na kom je stradao svatko tko je samo spomenuo riječ «Rusija»! Bez sumnje, iako je Broz  za vrijemev rata balansirao između Istoka, Zapada i Nijemaca ( a sve sa ciljem da se dokopa vlasti),  on je ipak najviše bio oruđe Zapada koji mu je omogućio nepovratnim tajnim kreditima ( 40 milijardi tadašnjih dolara!)  da vlada 40  godina i potpuno uništi Jugoslaviju, a posebno Srbe. To je to navodno «blagostanje» kog se  mnogi neinformisani stanovnici bivše Jugoslavije sa nostalgijom sjećaju!

U (neo)komunističkoj literaturi se po pravilu navodilo da su partizanske jedinice bile pod strogo centralizovanom komandom i disciplinovane, dok se za četničke tvrdi obrnuto. To je klasična  komunistička ZAMJENA TEZA pomoću koje su vladali gotovo 50 godina. Na osnovu logičkih zaključaka i raznih izvještaja je jasno da partizani nisu imali stručnog vojnog kadra i da su osnovani od raznih vagabunda koje su im sakupili Nijemci i Kominterna širom Evrope, a dalje su se popunjavali sa prebjeglim ustašama, domobranima, ucijenjenim Srbima i onim Srbima koji su naivno vjerovali da pristupom partizanima se štite od ustaškog noža i bacanja u jame! A bile su to samo Scila i Haribda! A one priče o streljanjima za jednu šljivu su se možda, za propagandu, i desile, ali veći kriminal se kod partizana- zataškavao!  Zbog slabog obrazovanja  partizana ( koji su uglavnom  poticali od najneobrazovanijih slojeva) ponekad su se održavali kraći  kursevi, ali time nisu mogli nadomjestiti nedostatak  ni vojnog ni elementarnog obrazovanja. Sjetimo se samo kakvi su diletanti bili  manje-više svi  poslijeratni funkcioneri  i kud nas je njihov dilentatizam doveo 1991.! Zbog toga su partizanske jedinice u ratnim dejstvima  trpjele užasne gubitke, što su partizani krili u svojim lažiranim izvještajima.

Zločini komunista

Zločini komunista po naredjenjima Broza su bili također stravični, kao i ustaški, gdje god bi došli u priliku da se dokopaju četnika ili stanovništva koje ih je podržavalo. Za što je bilo krivo to stanovništvo koje je umjesto komunističkih vagabunda i zločinaca bilo patriotski orjentisano i podržavalo regularnu vojsku svoje okupirane države? Jedan od takvih zločina su „pasja groblja“ u Crnoj Gori,  motiviran činjenicom da  su Crnogorci slabo pristupali komunistima. Zato su uslijedila, kao i po Srbiji, ubijanja narodnih prvaka da obezglave narod, ali je to imalo suprotan efekt.  Nakon toga pribjegavaju masovnim ubistvima stanovništva. Na Badnji dan 1942. su nakon  masakriranja i ubijanja 240 stanovnika u kolašinskom lugu nad njima razapinju lešinu psa  sa natpisom: „Ovo je pasje groblje“. Kad su nekoliko mjeseci kasnije rođaci htjeli da dostojno sahrane svoje najmilije, iskopavali su te leševe u prisustvu majora Joksimovića koji je zapisao:“ Pred ovim jezivim prizorom stojimo nijemo svi, naročito rodbina koja ne može niti da prepozna unakažene dijelove tijela: zubi povađeni, ruke polomljena, lobanje razmrskane, stomaci rasporeni itd..“ Ima li dakle ikakve bitne razlike između komunista i ustaša? Bili su tu pobijeni  ljudi iz svih društvenih slojeva, a ono što im je bilo zajedničko bili su Srbi pravoslavne vjere koji nisu htjeli da pređu u Brozov tabor… Pored „pasjeg groblja“ komunisti su ostavili krvavog traga i u brojnim jamama u koje su kao i ustaše bacali svoje žrtve zbog  čega ih je narod zvao „jamarima“. Takvih jama posebno mnogo ima  u Crnoj (selo Griže kod Berana, Šahotička jama  kod Bijelog Polja, Šavnička jama, jama kod Rijeke Crnojevića itd.). Komunisti su ljude slali u smrt preko svojih prekih sudova na kojima nije bilo ni dokazivanja krivice niti  mogućnosti žalbe nikti ikakve   odbrane! Takav crveni teror je zavio u crno i Hercegovinu o čemu piše bivši Brozov visoki oficir Savo Skoko, gdje su na prvom udaru bili ugledni građani ili seljani, kako bi se narod obezglavio ( vječita „sječa knezova“ u Srba!) Zbog takvog zločinaštva nad Srbima, mnogi Brozovi oficiri su ga 1942. i 1943. godine napuštali i prelazili k četnicima.

U srpskim pravoslavnim oblastima oni su se uspijevali održati samo terorom, ali i to zakratko.    Na tromeđi Bosne Like i Dalmacije, tj. na širem području Kninske krajine komunisti pokušavaju već od oktobra  1942 . da osvoje ovu oblast koju je branila Dinarska četnička divizija. Duhovni vođa  odbrane bio je pop Momčilo Đujuć  kog  vojvoda Ilija Trfunović Birčanin  opisuje biranim riječima, ali ipak   za njegovu vojsku kaže da  nije imala dovoljno «vojničkog karaktera»,  ma što to značilo.

Partizani su nastojali pridobiti bar nešto Hrvata u svoje jedinice, pa su rado prihvatale svakog odbjeglog ustašu koji se baš nije slagao sa politikom Ante Pavelića, jer su na taj način  i dalje sudjelovali u genocidu nad Srbima, samo nešto manje očiglednim. I četnici su u svoje redove primali  sve one koji su  željeli da služe svoju domovinu Jugoslaviju, pa i Hrvate i muslimane. Čak je načelnik štaba  puka  popa Đujića bio Hrvat Marin Stude koji se na toj funkciji koristio pesudonimom Milan Milanović.

Partizani  su preovladavali na prostorima bližim Zagrebu i Karlovcu, a četnici na terenima prema svojoj matici ( Dinara, Tromeđa, Manjača, Motajica i dr.) Zahvaljujući tome na ovim područjima gdje su preovladavali četnici narod je mnogo manje životno stradao jer su im četnici pomogli da se spase od potpunog istrebljenja, na čemu su radili ustaše i partizani, a  o čemu postoje mnoga svjedočenja čak i iz njihoviih redova( Plećaš- partizan i Bolta-ustaša)! Svoj odnos prema Srbima partizani nisu ni pokušali da sakriju. Iako je u njihovim redovima bilo najviše Srba,  oni su krajem 1942. imali 15 brigada od kojih niti jedna nije bila sa srpskim imenom, a na čelu su im bili Hrvati, čak i prebjezi od domobrana i ustaša!.  Zbog svega toga partizanske jedinice su bile slaboorganizovane, neprofesionalno vođene i bez elementarne vojničke discipline što se vidi iz mnogovrojnih aljkavih Brozoivih izvještaja iz kojih se vidi da nemaju uspostavljenu vezu sa svojim jedinicama, ne znaju njihovui jačinu i da se o njihovim (ne)uspjesima informišu od slučajnih prolaznika! Razlog za to je što i ono malo oficira što se čudom našlo kod partizana nije se moglo upotrebiti kako valja zbog komunističke hijerarhije i averzije prema « srpskoj buržoaziji» i omrznutoj « oficirskoj kliki» Čak su i Nijemci primjetili da se kod partizana ljudstvo nemilice žrtvuje zbog «značajnih drugova». Zaista, sve svoje mane i nedostatke komunisti su pokušavali nadomjestiti žrtvovanjem svojih boraca, običnih ljudi čiji suživoti bili beznačajni u odnosu na one partijaša zanesenih navodno «višim» ciljevima. Za njih, pa čak i za Brozovog  psa je moralo biti svakodnevno mesa, dok za borce nije bilo ni kruha! Te «više « ciljeve su svi  vidjeli bar  1991., ako već nisu ranije. Nažalost, još uvijek ima mnogo onih  «slijepih» koji bi  željeli da Broz vaskrsne! Gluho bilo!

U toku rata, partizani su uglavnom svoje borbe usmjeravali protiv četnika ( jer im zaštita stanovništva od genocida nije padala napamet) imajući pred sobom jedan jedini cilj: osvajanje vlasti, u čemu su ih četnici i regularna vojska okupirane države Jugoslavije, jedini mogli omesti. Zbog toga njima nije ni padalo napamet da napadnu logor Jasenovac i da nasilu prekinu njegovu «proizvodnju» mrtvih, već su ga pustili da radi još i poslije kapitulacije Njemačke, a smetali su četnicima da  oni to urade!! Zato je  Draža  radio upravo obrnuto: On je htio da sruši Pavelićevu ustašku državu kako bi se okončao genocid nad Srbima što se vidi iz njegovog dopisa u kom kaže:

« U Zapadnoj Bosni i Lici sada izvodimo posljednje pripreme za definitivno uništenje komunista, koji nas sprečavaju u rušenju Pavelićeve Hrvatske»

Različite su bile metode komunstičkog genocida nad Srbima koji se dešavao

naročito nad Srbima Banije i Korduna u martu 1943. što historija još nije opisala.

Naročito je bila monstruozna akcija  u kojoj je Broz prisilio da se iz «Bihaćke

republike», zajedno sa njima pokrene svo srpsko ( ali ne hrvatsko i muslimansko!)

stanovništvo tih krajeva, njih oko 40 000 ljudi, žena i djece natjerano je prema Neretvi!

Cilj ove surove naredbe bio je trostruk: zakrčenje drumova kako bi se  usporilo

napredovanje Nijemaca, sprečavanje ovog stanovništva da se povuče u obližnju Gacku

četničku zonu neobuhvaćenu operacijom «Vajs» i najzad etničko čišćenje NDH od Srba!

Posljedica toga   bilo  očajno mnogo leševa smrznute djece i  žena na putevima od

Drvara prema Grahovu što je predstavljalo pravi užas, prema izvještajima očevidaca.

Draža je o tome izvjestio

vladu u Londonu i pri tom, između ostalog, napisao: «Ovo je užas» to je ta borba koju

vode komunisti i na koju ih podstiče inostrana propaganda, da bi se planski uništio naš

narod». Broz je poslije rata lagao da je stanovništvo  krenulo dobrovoljno za njima.

Vjenceslav Holjevac  je bio iskren pa je priznao:« Mi smo taj narod dvije godine odgajali

za sebe, pa da ga sad damo da ga uzmu četnici!» Dakle, bilo je bolje da izginu nego da ih

daju četnicima da ih spase! Eto, tako su se brozovci brinuli za srpski narod! Isto je bilo

i sa ranjenicima. Kakva li je tek farsa ona «poznata» bitka za ranjenike na Neretvi! Tim

više što je u među tim ranjenicima i uopšte partizanima bilo 70% Srba ( čime su se

partizani hvalisali), što je bilo jedva  0.25 % sveukupnog srpskog stanovništva ( što su

partizani i Broz vješto krili).  O tome je nešto uspjelo da prodre i u štampu, naravno

poslije smrti Broza, mada i tada veoma teško. Nećemo o tome ovdje, a oni koje

intertesuje istina, nek potraže literaturu  ( Miloslav Samardžić, General Draža, str 275-

276 kazivanje Koče Popovića)i nek uključe svoju logiku (ako je imaju),pa nek vide što se

stvarno događalo tamo i što se uopšte moglo događati, a što ne!

Partizani su  gotovo otvoreno saradjivali sa ustašama, o čemu govore mnogi

izvještaji vladi u Londonu. U jednom od njih piše:» Komunisti saradjuju sa ustašama od

kojih dobijaju oružje. Težnja je ustaša da im komunisti, kao njihova i njemačka

prethodnica, očiste teritorije koje će zaposjesti ustaše nakon što ih partizani napuste.

Zbog toga komunisti vode borbe isključivo na srpskim teritorijama i  sistematski i

planaski uništavaju isključivo Srbe, što se lako  može utvrditi po zgarištima  naših

naselja.» I pored ovakvih izvještaja saveznici nisu prekidali propagandu u korist

partizana. Zašto? Bit će objašnjeno na kraju ovog  eseja.

Pri ocjeni Brozovih vojnih znanja treba imati u vidu da je u Austrougarskoj

vojsci imao čin kaplara što znači da je bio eventualno stručan za upravljanje  jednom

desetinom ( desetero vojnika). I taj čin je sumnjiv, jer se ispostavilo da nije znao niti da

čita vojničku kartu, što je izjavio svjedok toga  Sreten Žujović. Zato je najslabije

komandno mjesto kod partizana bilo ono- glavnokomandujuće, tj. mjesto vrhovnog

komandanta. Prema običajima komunističke partije komandovanje vojskom se nije

povjeravalo stručnim licima- već generalnom sekretaru partije! ( Ta nas nesreća prati do

danas!) A na mjesto sekretara partije se dolazilo isključlivo negativnom kadrovskom

selekcijom ( I toga se još nismo oslobodili!) Na mjesto generalnog sekretara

KPJ je 1937. postavljen Broz, ne zato što je bio dobar, učen i sl. već zato što je ogovarao

i lažno optuživao svoje konkurente koji su zbog toga  svi do jednoga likvidirani u

Staljinovim čistkama! Staljin je bio kratke pameti  i nije ni mislio na opasnost koja prijeti

od rata, pa je tako likvidirao i hiljade  visokih oficira Crvene armije, što će imati

katastrofalne posljedice na situaciju na Istočnom frontu.

Međutim, kod  Broza nije bila u pitanju samo nestručnost, već i kukavičluk, kao i niz drugih negativnih osobina ( narcisoidnost, beskurpuloznost itd.) Žena Sretena Žujovića Lepa koja je rat provela uz muža i Vrhovni štab, doguravši do kapetana I klase, svjedočila je:

« Kad je  Broz poslao onoliko ljudi da izginu na Kadinjači, Sreten Žujović je rekao: Ovog treba smijeniti. Hiljade ljudi stradalo je na Sutjesci, Neretvi, Zelengori, Drvaru itd zbog njegovog kukavičluka i nesposobnosti. Ruši i gradi mostove da bi «zavarao Nemce» Pa to niko pametan ne bi radio! Tu bruku, sramotu, a ponajviše žločin- njegovi poltroni opisaše kao genijalnu operaciju velikog stratega i nenadmašnog vojskovođe.  Čitave divizije držao je oko sebe da mu čuvaju stražnjicu i  ljubavnicu Zdenku, a baš ga briga za tuđe sinove i kćeri koji nepotrebno ginu…»! Godine 1943  se došlo i do policijskog dosijea u Zagrebu gdje piše da je bio kradljivac i obijač koji je obio čak i jednu crkvu! Njegovim stopama išao je i njegov stariji sin.  Međutim, one ulizice oko njega su to sve zataškale i vršile odmazdu nad svima koji bi pokušali da nešto kažu  što mu ne bi išlo u prilog!

Partizani su na Neretvi doživjeli  jedan veliki vojnički, ali i moralni poraz potpisujući strateški sporazum sa Nijemcima, odnosno otkrivajući svoje PRAVO lice onima koji su to HTJELI i smjeli da vide.

Zločini komunista su se naročito intenzivirali nakon preuzimanja vlasti. Sjetimo se samo Sremskog fronta kamo je u sigurnu smrt, bez ikakve potrebe natjerao ono malo preživjelih srpskih mladića  koji su  čudom izbjegli sve „scile i haribde“  prethodnog rata ( vidjeti: Danko Popović, PRIČA O MILUTINU), pa zatim Goli otok gdje je  Broz dao da se pobiju uglavnom intelektualci, a zatim ubijanje svih uglednijih pripadnika građanskog društva u gradovima Srbije pod izlikom da su bili kolaboracionisti ( opet „sječa knezova“ po Srbiji!), iako su mnogi od njih hranom snabdjevali i njegove vagabunde i zločince. To sve je trajalo izvjesno vrijeme, a odmazda onih stanovnika čiji su sinovi i očevi u trenutku okupacije, kao pravi patrioti, uzeli puške da brane svoju domovinu i svoje stanovništvo, trpjeli su ekonomsku, kulturnu i svaku drugu odmazdu od vladajućeg režima  više decenija. U jednom takvom kraju, selo Novaci, prema kazivanju malobrojnog preostalog stanovništva, zadnje što je država uložila u ovaj kraj je gvozdeni most na rijeci Tamnavi koji je izgrađen daleke 1933.godine! Koliko li je takvih mjesta  kao što su Novaci po Srbiji i BH, iako se zna da su četnički odredi  u tim selima sačuvali stanovništvo od sigurnog   istrebljenja. Ili su možda baš zato ta sela bila i kažnjena, kao i sami četnici? U Brozovom režimu je najveći grijeh bio ZAŠTITA SRPSKOG naroda! Ima li još  onih koji u to sumnjaju, osim ako baš NEĆE da to vide?

Na Ravnoj gori

Na  dan 6. aprila 1941. njemačke, italijanske, bugarske i mađarske trupe napale su Kraljevinu Jugoslaviju bez objave rata. Događaji su tragično potvrđivali Dražine teze  iz referata upućenog generalu Nediću, koji je on tada ignorisao. Hrvatski vojnici su prelazili na stranu Hitlerove vojske, kojoj je širom Hrvatske i Slovenije priređivan svečan doček. Tako se jugoslavenska vojska raspala već prvog dana, pa su neprijateljske trupe lako  i brzo napredovale. Draža je tada rekao: „Kapitulacija? Ta reč ne postoji u našem vojnom rečniku. Malena Srbija je vodila I i II balkanaki rat i I svjetski rat i iz svih tih ratova je izašla kao pobednica.  Svojim saveznicima pokazali smo punu vernost, a srpski herojizam zadivio je ceo svet i pokazao kako se gine i mre za domovinu. Mi ćemo se i ovog puta boriti za svoju slobodu, za bolju i srećniju Jugoslaviju.»

Draža je 11. maja 1941. stigao na Ravnu goru i smjestio svoj štab u jednu od rijetkih tamošnjih  koliba, nakon što je na Mitrovcu na Tari  10. aprila  obavljena prva akcija protiv neprijatelja, tj. stvarno otpočeo ustanak! ( a ne 7. jula kad je  ubijen domoljubni  jugoslavenski  žandar, a ne  okupator Nijemac!) Sve im je nedostajalo: ljudi su bili gladni, soli nije bilo, nije bilo novca, okolno stanovništvo je slabo davalo, a za otimačinu od njih bila je predviđena smrtn kazna! Ali, svi su oni vjerovali u pobjedu zapadnih demokratija i izgradnju jedne srećnije i pravičnije Jugoslavije, nakon što istjeraju okupatore koji su na silu ušli i isto tako će morati izaći. Ali, do tada je trebalo preživjeti. Prije svega trebalo je zaštiti Srbe  s one strane Drine ( u NDH) gdje je otpočelo njihovo masovno ubijanje i  uopće istrebljivanje. Zato su upućivali pomoć tamošnjem majoru Jezdimiru Dangiću koji je pokušavao da spasi Srbe od potpunog istrebljenja. Kao pojačanje poslat mu je major Boško Todorović.  Ostali oficiri bili su raspoređeni po  Srbiji.

Genocid Hrvata nad Srbima i ustanci u zapadnim srpskim zemljama

Nijemce nije iznenadilo tako rano obrazovanje gerile u Srbiji, jer su i sami konstatovali „da  je srpski narod čvrst i nepokolebljiv i od svih balkanskih naroda najsposobniji i da stalno misle na oslobođenje svoje domovine“. Ipak, prve veće ustaničke akcije izvedene su u zapadnim srpskim krajevima, izazvane stravičnim zločinima Hrvata još u aprilu. Ti zločini dovode odmah do srpskog otpora koji organizuju predratni četnički odbori i ostaci jugoslovenske vojske i žandarmerije. Tako već 12. aprila četnički odred  pod vođstvom Dane Stanisavljevića Cicvare u Gračacu ( Lika) napada ustaše i Talijane. Ustaše su toliko bile krvoločne da je Hitlerov izaslanik u Zagrebu Glajz fon Horstenau rekao Kvaterniku: „ Dragi Slavko, sretan sam što ćeš uopće i mene ostaviti u životu.“ Naime, iako su Nijemci  već otprije držali koncentracione logore, oni su se ipak zgrozili veličinom hrvatskih zločina nad Srbima, tako da je čak i Hitler pozvao Pavelića na raport, bojeći se srpskog „odgovora“ na te zločine. Hitlerov specijalni opunomoćenik za Balkan dr Herman Nojbaher je 1943 poslao izvještaj u kom kaže  da hrvatski zločin nad Srbima spada u najsvirepije akcije masovnih ubistava cijele svjetske historije i pri tom konstatuje da je “ broj zaklanih bez odbrane premašio 750 000“!

I Talijani su se zgražavali nad hrvatskim zločinima, pa je general Aleksandar Luzana pisao Musoliniju: „Lično sam vidio, obilazeći srpska sela Stoca, Čapljine i Ljubinja  da su Pavelićeve  ustaše učinile nešto što će ponovo uznemiriti Srbe. Nedostaju mi riječi da to opišem. U velikoj školskoj učionici zatekao sam zaklanu učiteljicu i 120 učenika, nijedan stariji od 12 godina! Mnogima su odsjekli glave, a iz razrezanih utroba ustaše su izvukle crijeva i zakucali ih ekserima po zidovima! Za vrijeme klanja- solili su im rane! Prethodno su učiteljicu i sve djevojčice silovali, a za vrijeme ovog krvavog rituala svirali su im cigani.  Na opću sramotu naše katoličke crkve i jedan naš svećenik je u tome sudjelovao! Dječak kog smo jedinog uspjeli spasiti i odvesti ga sa prerezanim grkljanom u bolnicu, svjedočio je o tome. Kad je ozdravio, pobjegao je u svoje selo da traži rodbinu, ali tamo nije više bilo nikog, a i njega su ustaše zaklale na pragu. Od hiljadu duša u selu, tamo više nema nikog živog! Istog dana ustaše su još pobile 700 stanovnika sela Prebilovci i pobacali ih u jamu. A takvih sela  puna je Hercegovina, Bosna, Lika Dalmacija… Pokolji Srba su dostigli takve razmjere da su u tim krajevima zagađeni mnogi izvori. Iz jednog vrela u Popovom polju, nedaleko od jame gdje je bačeno oko 4000 zaklanih Srba  izbija crvenkasta voda, u što sam se lično uvjerio. „

Italijanski pisac Malaparte je svjedočio o korpi punoj očiju srpske djece  sa kojom mu se Pavelić pohvalio prilikom njegove posjete, a italijanski istoričar Aurelio Riveri citira brojna italijanska dokumenta u vezi genocida nevjerovatnih razmjera. On tvrdi  da njemački, italijanski i britanski izvori se slažu s tim da su do kraja Rata Hrvati pobili između 750 000 i 1.000 000 Srba. Aurelio je svojoj knjizi o tom zločinu dao naslov: „ Nadbiskup genocida ( Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj)“, naglašavajući ulogu katoličke crkve u ovom stravičnom zločinu. Ponovo  srednjevjekovno (vatikansko) križarstvo, za koje se smatralo da je prošlost!

Ustanak

Okupatori su u namjeri da „umire“ Srbiju kako Hitler u njoj ne bi morao držati značajne snage koje su mu bile potrebne na Istočnom frontu i da osiguraju bezbjedan prolaz trupa i snabdjevanja prema jugu,  je uveo odmazde: za jednog ubijenog Nijemca 100 streljanih Srba! To je bio još jedan dodatni razlog što se Nedić prihvatio  sudjelovanja u  tadašnjoj Vladi. Smatrao je, ako se Srbija ne umiri, narod će joj biti potpuno istrebljen! Zbog toga je i Draža odustao od namjere frontalnog napada na Nijemce, čak štaviše,  uzdržavo se i zabranio bilo kakve napade na neprijatelje, a odlučio je da spriječi i prerano izbijanje ustanka, jer bi to bilo strahovito pogubno za srpsko stanovništvo, imajući u vidu svakodnevne odmazde. Međutim, malobrojni komunisti koji su bili ubačeni od Kominterne u Srbiju su baš imali suprotne ciljeve: da se pobije što više srpskog stanovništva jer  oni nisu  podržavali komuniste već  svoju regularnu patriotsku vojsku. Pogotovo im je bilo važno da se pobiju  oni ugledniji i na taj način obezglavi  narod, a za odmazde su prvenstveno birani baš takvi, pa onda i ostali.  Zato je Draža izdao komandu: „ Otvorene veće akcije preduzimati tek onda kada saveznici počnu da lome nemačku ratnu mašinu i kada njihova avijacija ovlada našim nebom“ Tako su rezonovale i vlade svih okupiranih zapadnoevropskih zemalja, a njihovo satanovništvo se toga pridržavalo.

Međutim, Kominterna i Brozovi komunisti su  već 1941. odlučili  o otpočinjanju borbi za uništenje kapitalističkog poretka u zemlji i vlade u izbjeglištvu što je navodno bio jedini izlaz iz bijede i ratova. O borbi protiv okupatora nije bilo riječi! Na osnovu saradnje Hitlera i Staljina iz 1939. Nijemci su se odazvali molbi Kominterne da iz zemalja koje su okupirali pokupe komuniste učesnike španskog građanskog rata i da ih proslijede u Srbiju radi zajedničke borbe protiv srpskog naroda, što je odgovaralo i Nijemcima i komunistima koji su time otpočeli prljave rabote  vezane za preuzimanje vlasti u Srbiji. U tom cilju je Broz , već u maju 1941. iz Zagreba sa Centralnim komotetom KPJ prešao u Beograd.  Prema Brozovim riječima njihov zadatak je bio „da se uništi državni aparat Jugoslavije ubijanjem žandara, policijskih organa, članova sreskih savjeta, uništavanjem arhiva, zemljišnih knjiga i dr. , a nakon toga da razbuktaju što  više ustanak“. Naravno, zbog potencijalnih odmazda 100 za  jednoga! A ustanak 7. jula  u Beloj crkvi nije bio napad na okupatora, već na žandara, tj. jugoslovensku državu! I iz toga je jasno da su se komunisti borili protiv jugoslovenske države radi preuzimanja vlasti, a na „razbuktavanju ustanka“ su radili povremeno u cilju izazivanja odmazdi  nad srpskim stanovništvom. Također, komunisti su u svakom mjestu u koje bi ušli, sprovodili nasilnu mobilizaciju iako su oni bili samo paravojska! Tako su u Paraćinu poubijali sve neprijatelje komunizma i opljačkali što se dalo opljačkati, pa zatim nasilu mobilizirali 1012 ljudi pod pretnjom streljanja  i spaljivanja kuće. Sve ovakve  i slične podatke Brozova istoriografija je lažirala i preokrenula u njihovu korist i to su uz pomoć drastične cenzure  nametali kroz škole, medije, „nauku“ stanovništvu  gotovo 50 godina! Nitko od uglednijih građana nije njima pristupao dobrovoljno, tako da se i u njemačkim izvještajima  nalaze konstatacije da u sastavu komunističkih odreda su većim dijelom seoski ološ i robijaši, dok Draža uživa podršku  naroda. Osim toga, Broz se služio i raznim drugim metodama da privuče stanovništvo u svoje odrede. Tako su sa sobom uvijek vodili izvjestan broj mlađih žena ( koje je koristilo za zabavu  rukovodstvo sa Brozom na čelu!) da bi privukli omladinu, a nerijetko su se preoblačili u četnike i  terorisali i ubijali seosko stanovništvo kako bi se ono opredjelilo za partizane, a ne za četnike- što  je svojevremeno u vidu faksimila takvih naredjenja javnosti objelodanilo glasilo Srpskog pokreta obnove ( SPO).  Učestali vojnički besmisleni napadi poput ubistava usamljenih njemačkih vojnika i sl. imali za posljedicu neznatne gubitke ljudstva kod komunista, ali su zato dovodila do strašnih odmazda nad srpskim stanovništvom, što je i bio cilj komunista. Da je to bilo planski, nema sumnje, jer to piše u zaključcima majskog zasjedanja  komunista u Zagrebu gdje stoji ova genocidna rečenica: „

„Srpski narod mora danas najviše da trpi zbog zločinačke politike koju 22 godine sprovodi srpska kapitalistička klika“(!!??- Zar nije bilo kapitalista i kod Hrvata, Slovenaca i zar nisu svi oni i participirali u vlasti?)

Ovakav GENOCIDAN stav komunista, poklopio se sa genocidnom politikom nacista, hrvatskih ustaša i sa tisućgodišnjom genocidnom ( križarskom)  politikom Vatikana i pravo je čudo što je itko od Srba uopšte preživio! Ali zato ih je sve manje i manje, na sve manjoj i manjoj teritoriji…….

U međuvremenu, Rusi su tražili od Engleza da otvore Zapadni front kako bi  smanjili pritisak  njemačke vojne sile na Rusiju, ali pokvareni političari Engleske na čelu sa Čerčilom su umjesto toga, preko ucijenjene  jugoslavenske vlade u izbjeglištvu tražili da  Srbi   otvore front na Balkanu i tako ginu Srbi umjesti zapadnjaka!. Draža se tome usprotivio jer nije htio da vodi svoj narod na gubilište. Englezi su znali da jugoslavenska vlada na čelu sa akademikom Slobodanom Jovanovićem neće nikad  uputiti takav zahtjev Draži, tim više što je za sve  okupirane zemlje važilo da se uzdržavaju od napada na Nijemce, to su Englezi poslali lažni poziv u ime jugoslavenske Vlade Draži da otpočne ustanak! I Draža je, na opšte zaprepaštenje svoje Vlade, otpočeo ustanak, uz obećanja Britanaca da će dobiti pomoć od njih, od čega nije bilo ništa.

Odnosi sa saveznicima

Odnos Sovjetskog Saveza prema kralju Petru i jugoslavenskoj Vladi u Londonu njenom ministru vojnom Draži Mihailoviću bio je krajnje neprijateljski, jer su oni bili smetnja da u Jugoslaviji pobijedi njihova „narodna revolucija“, s obzirom da su oni ratna dogadjanja htjeli da iskoroiste da bi i tu  oformili svoju interesnu sferu i uništili postojeće „buržoaske elemente“, baš kao što su uradili i u Rusiji. Zato su i poslali svoje agente u formi komunističke partije da rade u tom pravcu. Jedan od njih je bio i pukovnik Zubov kog je Staljin poslao sa hrpom para u Beograd da organizuje vojni puč protiv Draže, što je Draža osujetio. Ista ili slična  zaduženja dobijali su i Njemački oficiri jer su  Nijemci shvatili da su komunistički vagabundi i kriminalci sakupljeni širom Evrope, bez ikakvog vojnog znanja, nesposobni da se adekvatno suprotstave dobro organizovanoj jugoslovenskoj vojsci kojom je komandovao lično ministar vojni, visokoškolovani vojni stručnjak Draža, te su uortačili ustaše sa partizanima da očiste Dražinu vojsku najprije iz Istočne Bosne gdje je ona veoma dobro stajala, o čemu  u svojim izvještajima piše general Bader. Također pukovnik Erih Keviš  u svojim izvještajima piše  da je situacija u Istočnoj Bosni nejasna i napeta, jer se partizani bore na strani ustaša i zajedno sa njima i muslimanima sprečavaju prelazak srpskih izbjeglica, mahom žena i djece, da se spase od klanja prelaskom preko Drine i još ih i oni  kolju ih i bacaju u Drinu! Također, Tito je izdao proglas da sve četnike i njihovog vođu Jezdimira Dangića, koji su nastojali zaštititi ovo stanovništvo, partizani moraju streljati bez milosti. Doduše, majora Dangića nisu uhvatili jer je on pobjegao u SSSR, da bi ga  oni poslije rata isporučili Brozu, a on ga je na montiranom procesu 1947. osudio i pogubio  za „izdaju naroda“, „saradnju sa okupatorom“, „ratne zločine“, tj za sve ono što su radili Broz i njegovi komunisti! Osuđen je na smrt  i streljan 22. augusta! Koja hipokrizija!

Englezi su odbili Staljinov zahtjev da pošalju  svoje trupe na Balkan, ali su prihvatili traženje sovjetske vlade da umjestio njih Srbi dignu preuranjeni ustanak na Nijemce ( i tako se nepotrebno izvrgnu pogibiji dok je Hitlerova soldateska još jaka i neiscrpljena) Staljin je ovim bio nezadovoljan, ali je morao šutjeti. Međutim,  nakon toga on je  naredio jugoslovenskim komunistima pokretanje građanskog rata protiv države  Jugoslavije koja je bila kapitalistička, što je bio izvjestan vid pritiska na Zapad. U sklopu toga Staljin je otpočeo i kampanju protiv generala Draže i poslao jugoslovenskoj vladi protestnu notu u kojoj je potpuno neargumentovano raznim izmišljotinama  napao četnički pokret. Predsjednik vlade Slobodan Jovanović je uzvratio dostojanstvenim odgovorom u kom je rekao da  je četnička vojska sve učinila da se izbjegne građanski rat koji su zapodjenuli komunisti, koji još saradjuju sa ustašama. Također je upozorio na «crveni teror» koji komunisti vrše nad srpskim seljacim, i o bezrezervnoj podršci seljaka i uopšte stanovništva  regularnoj  jugoslovenskoj vojsci pod komandom generala Mihailovića. U tom vremenu su vladu Jugoslavije podržavale i britanska i američka vlada.

A onda se odjednom situacija počela mijenjati. Naime, Čerčil je tražio od Ruztvelta  saglasnost da se izađe ususret Staljinovim  teritorijalnim zahtjevima, jer mu nisu izašli usustret u pogledu otvaranja fronta na sjeveru Francuske, što je Staljinu bilo neophodno da bi popustio veliki pritisak Hitlera na SSSR.  U sklopu tih igranki, prvi put se jedan engleski političar, Orm Serdžent, obrušio    Dražu Mihailovića, ni krivog ni dužnog. On je, posve bez ikakvih argumenata tvrdio da su komunisti aktivniji od četnika U isto vrijeme Draža je primao priznanja od  lorda Selbornoma, Ajzenhauera, a od De Gola je dobio i orden Ratnog krsta. Tako je prva faza komunističke kampanje protiv Draže okončana neuspjehom.

Međutim, uskoro je Čerčil nastavio kampanju protiv Draže nezadovoljan što on ne preduzima napade na Nijemce i sveopšti ustanak. Tim povodom je Draža pisao svom predsjedniku vlade da ga Englezi gone da preduzme ustanak radi svoji sopstvenih strateških interesa do posljednjeg Srbina, a pri tom i ne pomišljaju da mu iučemu pomognu. Kako su pritisci engleske propagande postajali sve žešći, Draža je u jednom odgovoru napisao:

» Moji ratnici i ja nismo priznali kapitulaciju koju nam je neprijatelj nametnuo , a još ćemo manje priznati kapitulaciju pred našim saveznicima»

Činjenica je da je borba za boljševizaciju Jugoslavije otpočela u Londonu. U tom cilju su Englezi   oborili vladu dr Slobodana Jovanovuća, visokog intelektualca i velikog patriotu. Stari profesor, jedan od najumnijih Srba svog vremena, bio je nezgodan protivnik.  Njegova riječ je imala posebnu težinu i nije mogla da se  pokrene u smjeru koji bi odgovarsao Englezima, a štetio Srbima. Na to nisu pristajale niti naredne dvije vlade koje su srušene ( Miloša Trifunovića 1943 i Božidara Purića 1944.) Čerčil je najzad na čelo jugoslovenske vlade morao da dovede jednog Hrvata, Ivana Šubašića, predratnog bana Banovine Hrvatske.  Tek se on, sa svojim zemljakom Titom, dogovorio o uspostavljanju novog poretka, koji je bio po volji Čerčilu i njegovoj Vel. Brtitaniji! Samo jedan engleski političar je podigao glas protiv ove ujudurme: Džordž Rendal, koji je dao ostavku kad je  britanska vlada odlučila da Dražu «prepusti sudbini» i samovolji Broza. Kasnije je Rendal zapisao u svojim memoarima:     « Postalo mi je mučno da sprovodim takvu službenu politiku. « On je Tita smatrao «politički nemudrim,», a uvijek je vjerovao u lojalnost  i junaštvo generala Mihailovića. Jedna od mjera slamanja kraljevine Jugoslavije je bio izgon kralja i izbegličke vlade u Egipat. U jugoslaviji kapetan Zvonimir Vučković je pisao Draži: « Ogorčen sam zbog propagande Longona u korist partizana».

Da bi sprovela svoj prljavi plan, Velika Britanija šalje velike količine oružja partizanima od 1943., a od 1944. britanski avioni nemilice bombarduju četničke  položaje i srpske gradove.

Tako se u posljednoj fazi II svjetskog rata srpski narod našao u jedinstveno poziciji: protiv njegove vojske, četnika pod komandom generala Draže Mihailovića, ratovale su i sile osovine sa svojim satelitima ( ustašama,partizanima dr) i Zapadni saveznici(?) sa Sovjetskim Savezom i partizanima . Kao što se vidi, partizani su sjedili na obje stolice samo da bi dobili vlast. I dobili su!  Zasigurno ne svojom zaslugom, već kao kolareralnii slučaj u nečijim  vlastitim računicima. Da vidimo čijim.

Britanska vlada je još od početka 1943 tražila od Jugoslovenske vlade plan za iskrcavanje saveznih snaga na jadransku obalu uz sadejstvo Dražini četnika, nakon čega joj je uručen traženi plan pod nazivom: «Plan za invaziju na Jugoslaviju». Saveznici su obećali svoju pomoć u svemu, kaoi sadejstvo svoje flote i vazduhoplovstva. Draža je naredio opštu mobilizaciju u krajevima gdje se nisu vršilke odmazde sto za jednoga i u oblastima gdje su muslimani i Hrvati vršili genocid nad Srbima. I radio London je  otpočeo propagandu protiv komunista javljajući: «Objasnite narodu da su ustaše i partizani jedno te isto i da se samo pretapaju jedni u druge. Podsjetite narod da su ustaše pobile 800 000 Srba, žene i djece. «

Međutim,  bila je  laž da se saveznici uopšte namjeravaju iskrcatiu na obalu Jadranskog mora, što Draža nije znao, mada mu je bilo čudno ponašanje Britanaca  koji su se sve beskurpuloznije miješali u unutrašnju politiku Kraljevine Jugoslavije i to  isključivo na njenu štetu. Britanija je čak tajno stupila u vezu sa zabranjenom  komunističkom partijom ( što je Draža saznao),  mada su njihove paravojne formacije izazvale građanski rat, vršile teror nad stanovništvom, slabile odbrambenu moć  naroda  napadajući  legalnu vojsku umjesto neprijatelja, a  već su bile odavno jasno istakle  svoj glavni cilj: borbu za vlast.

Uskoro je, prema riječima Edvarda Kardelja, britanski oficir Vilijem Džouns izdao proglas oficirima Bele garde u Sloveniji da priđu komunistima, a ne četnicima kako su oni namjeravali, jer će u protivnom poslije rata odgovarati kao ratni zločinci. Poslije kapitulacije Italije  Englezi su tražili i od italijanskih trupa da se stave pod komandu  komunističke paravojske koja je bila malobrojna i nestručlno vođena i u suštini nije bila sposobna da primi toliki dar sa neba, što  Talijanima nije padalo napamet.

Suočena sa izdajom sopstvene koalicije Zapadnih saveznika, legalna Jugoslavenska vojska ( četnički pokrtet) morala je da obustavi daljnje  napade na Nijemce, jer su joj se iza leđa iznenada našli tako pojačane i naoružane partizanske paravojne snage.

Kad je u novembru 1943. na sastanku u Teheranu, Ruzvelt, Čerčil i Staljin odlučili da se Balkan prepusti komuniustima, uslijedio je potpuni prekid sa četnicima. U tome im je pomogao Dušan Simović, jedan od pučista 27. marta 1941. koji je podržao komuniste i  izložio se   kritici Popa Djujića koji je rekao: « General konj, ministar idiot, Dušan Simović izdao je Kralja i otadžbinu. Sada služi tuđinu u Londonu odakle vređa našu nacionalnu čast, ime, nas, i obeščašćuje grobove naših najsvetlijih žrtava koje padoše za bolju  budućnost  naše nacije. On je za nas mrtav. Također tražimo od naše Vlade da upozori Čerčila da mi nismo njegovi kolonijalci iz Afrike,  Indije i dr. Mi smo slobodarski narod sa historijom.»

Odnos partizana prema četnicima

Kako je osnovni zadatak sa kojim su komunisti poslati u Jugoslaviju bio nasilno preuzimanje vlasti što  nije bilo lako, to su slijedili logiku nemoćnog siledžije, prema kojoj treba napadati onog koga već svi drugi jači napadaju- dakle četnike! Četnici su ispunjavali i drugi važan komunistički razlog da budu na njihovom nišanu, a to je   teorija Kominterne po kojoj u svakoj višenacionalnoj zajednici većinski narod ugnjetava manjinske narode, a u četnicima su pretežno bili Srbi, mada je bilo i drugih. Ta teorija je izrodila krilaticu : Mala Srbija- jaka Jugoslavija, te su otuda komunisti   stalno nastojali da što više „odgrizu od Srbije“ i sveli su je na minimum minimuma, što naročito danas vidimo jer se ta teorija i danas realizuje kad Brozove države više i nema!

U toku rata Draža i Tito su više puta pregovarali i dogovarali, ali su komunisti sve dogovore iznevjerili, a prvenstveno one koji su se odnosili na zajedničku borbu protiv okupatora, što je bilo i za očekivati jer  iz komunističkog programskog opredjeljena se vidjelo da   je njima na prvom mjestu bilo uništenje svih institucija države ( dakle građanski a ne obrambeni rat!), a povremeni napadi na okupatora su bili samo još jedno sredstvo u tom cilju.  Zato su komunisti veoma često sarađivali i sa Nijemcima i sa ustašama i sa crnim đavolom, samo ako je to bilo u službi njihovog osvajanja vlasti!

Zločini komunista nakon  dobijanja podrške saveznika i nakon dolaska na vlast

Nakon  dobijanja podrške i zapadnih saveznika, komunistička paravojska-partizani, je dobila krila i drastično intenzivirala pomor srpskog stanovništva. Oni su  od 1941 do tada također činili  ubistva prema svom partijskom programu ( ko nije s nama taj je protiv nas i treba ga ubiti!), pljačke, paljenja opštinskih arhiva, itd. Međutim razmjere njihovih zločina poslije dobijanja ove podrške tj. od 1943/1944 su  zasjenila  i bacila u zaborav sve prethodne zločine. A komunisti su uvijek radili isto i bili «na liniji», samo je obim njihovih zlodjela zavisio od njihovih trenutnih mogućnosti. Njihove žrtve nikad nisu do kraja prebrojane, kao ni ustaške, jer su oni to sprečavali, u oba slučaja.  Ponegdje su ipak bar nešto od toga priznali, valjda radi one izreke: iznimke potvrđuju  pravilo. Tako su tek 1965. kad su se dobro ustoličili   usudili priznati 1000 žrtava civila pobijenih prije jeseni 1944. i 76 žrtava zemljoradnika, činovnika, domaćica, sveštenika, zanatlija među kojima je bio i akademski slikar Mihajlo Milovanović iz Užica, pobijanih u 1941. Međutim, spisak je strahovito  mnogo duži, a u  knjizi Miloslava Samardžića su poimence navedeni mnogi slučajevi. Radilo se pretežno o uglednim građanima i seljanima srpskih gradova i varošica, a uradjeno je to sa ciljem da se opet obezglavi narod kako bi prihvatio takvu nametnutu im zločinačku vlast. Opet «sječa knezova», zbog člega je srpski narod stalno bez  eite, jer čim se ona počne formirati, nastupi ponovo «sječa knezova», naučena od divljih Turaka! Da su im Turci bili uzor potvrdjuje i primjer gdje su partizani Šumadijskog odreda 14. jula 1943 na Rudniku pekli čovjeka na ražnju, što su izjavili potpukovnik Božidar Panić, potporučnik Dragovan Radulović i podnarednik Sreta Filipović iz  Četničke gorske službe koja ih je zatekla pri vršenju tog užasnog zločina.

Dubrovačku  četničku brigadu činili su Dubrovčani i mještani okolnih sela koji su bili Srbi katolici. Do  1942. u Dubrovniku je bilo mnogo srpskih institucija: Srpska Dubrovačka akademska omladina, Sokolska organizacija «Dušan Silnii», Srpsko pjevačko druištvo «Sloga», Muzičko društvo « Građanska», Prosvetno-privredno društvo «Srpska zora, Matica  srpska, niz listova i časopisa itd. Postojala je i Srpska stranka koja je na izborima 1890 pobijedila i došla na vlast.

Dubrovnik je prvi put uvršćen u neku hrvatsku državnu formaciju 1939. kad je iz Zetske banovine prebačen u Hrvatsku banovinu. To je bio jedan od ustupaka  Hrvatima da ne podrže Hitlerau očekivanoj agresiji Trećeg Rajha, a oni su ga unatoč ovoj «trgovini»  dočekali sa cvijećem i oduševljenjem! Protiv ovog ustupka su ustali Dubrovčani smatrajući da su oni prirodno vezani za Hercegovinu odakle su stoljećima obnavljali i održavali svoje stanovništvo, a ne sa Hrvatskom sa kojom nisu nikad imali nikakve veze, a bila im je po svemu toliko daleko. Tim povodom je u listu «Dubrovnik» bilo napisano: « Do nazad malo godina amo ne bijaše nastanjen niti jedan Hrvat, a i sada ih ima samo četiri.»!

Planskom akcijom Austrije i  Vatikana broj Hrvata je povećavan tokom narednih decenija. Također, krajem 1944. komunisti su izvršili masakr Srba civila i popratili ga doseljavanjem Hrvata, te proglašavanjem Srba katolika Hrvatima, čime je falsifikovan ne samo etnički sastav dubrovačkoig stanovništva, već i dubrovačka prošlost!

Inače, četnički pokret je planirao obnovu Dubrovačke republike   u  okviru savezne države, što je bila ni ostala neispunjena želja stanovnika Dubrovnika još od 1806 kad ju je Napoleon ukinuo.

Zašto je Čerčil iznenada  podržao komunističku paravojsku

Davno je već postalo poznato da su zapadne sile pružale podršku mnogim terorističkim i paravojnim formacijama ( OVK na Kosmetu, Alkaida, muslimanski teroristi u Rusiji, narko-mafija u Južnoj Americi, diktatorski režimi u Africi itd.  Također se zna da su  pružale pomoć i komunistimsa širom svijeta ( npr. Lenjinu da sruši rusku carevinu i pobije njihovu dinastiju, crvenim kmerima i Kambodži itd.)

Međutim, u ono vrijeme, podrška Brozovoj paravojsci se činila toliko neumjesnom  da je i sam Broz sumnjao u njenu stvarnost i nije znao što se iza toga krije. A krila se konstantna ENGLESKA RUSOFOBIJA, koja je bila toliko jaka da su zbog nje pogazili sva obećanja, principe i čak obraz, ako su ga uopšte i imali. Ubijedili su i SAD da ih u tome podrži!. Nakon toga su nastojali da četnike uvuku u borbu protiv Nijemaca, da bi ih oni uništili, a ne da to sve moraju uraditi za to nesposobni  partizani, s obzirom da je to bio suviše velik pokret  koji je podržavao skoro sav srpski narod, a četnička vojska je tada brojala oko 300 000 pripadnika.  Englezi su u Dražin štab slali razne britanske mešetare koji su imali zadatak da to rade, pa je u vezi s tim Draža jednom prilikom napisao: » Britanski general Armstrog ima glavnu težnju da mi, dok nas komunisti napadaju sa leđa, ne uzvraćamo, već da za to vrijeme napadamo Nijemce! Njega se ne tiču ni naše žrtve, ni žrtve naroda, a kamoli popaljena sela. Zato je on  veoma opasan po nas. Čuvajte se Engleza i nemojte im niišta vjerovatri a najmanje u pomoć koju obećavaju, jer oni su samo trgovci koji kupuju ljudsku krv i to po najnižoj mogućoj cijeni.» Englezi su u to vrijeme vodili toliko prljavu kampanju protiv legalne jugoslovenske vojske da su radio London čak i Nijemci hvalili! Zato nije ni čudo što je od tada pa nadalje Draža koristio sintagmu: londonsko-ustaška, komunistička mafija. Nažalost, i 1991.  se mogla formulisati slična sintagma, što je dokaz da nam se historija ponavlja!

Za zapadne saveznike, iako je sa njima ratovao na istoj strani, četnički pokret generala Draže Mihailovića dugo je bio jedini pokret otpora u Evropi koji je saradjivao sa Zapadnim saveznicima i do posljednje faze rata bio najmnogobrojniji,  najbolje vojno ustrojen  i vojno najjači. U stvari, on se uklapao u savezničke ratne napore i djelovao prema njihoviom instrukcijama.

U zajedničkoj borbi protiv Hitlera četnički pokret i srpski narod uopšte podnijeli su velike žrtve. Sami zapadni politički i vojni lideri izjavljivali su da četnički ratni doprinosi bili veoma značajni. Pa ipak, čim se vidjelo da će Sile osovine izgubiti rat,  i kad  su smatrali da im četnički pokret više ne treba, desio se drastičan obrt i zapadne kapitalističke zemlje počele su podržavati paravojne Brozove formacije.

Ovo  miješanje u unutrašnje stvari jedne  legitimne zemlje, suprotno međunasrodnom  pravu i uopšte međunarodnim običajima, postajalo je sve beskurpuloznije. Od 1943. zapadne sile su počele da naoružavaju  komunističku vojsku i tako podstiču građanski rat u Jugoslaviji. Istovremeno su počeli i da bombarduju  stambene četvrti srpskih gradova, tj. civile, a naredne godine počinju biti i vazdušna podrška partizanimna u borbama protiv četnika, te bombarduju četničke položaje, čime su se od saveznika pretvorili u agresora.

Svi srpski gradovi su  pretrpjeli po više puta stravična saveznička bombardovanja na koja je pozivao lično Broz, kako bi poslije rata mmogao lakše ovladati obezglavljenim, ojađenim, ožalošćenim Srbima, duboko svjestan činjenice da   ogromna većina srpskog naroda nije bila uz njega. Beograd je bombardovam 16. i 17. aprila 1944 sa 600 bombardera kad je poginulo samo 200 njemačkih vojnika,  ali i  1160 građana Beograda i 60 logoraša na Sajmištu. O ranjenima da se i ne govori.  Drugo bombardovanje je bilo 24. aprila, treće 18 maja, četvrto 6. juna, peto početkom jula itd sve do posljednjeg koje je izvršeno od 3-6 septembra. Zna se da je u posljednjem bombardovanju poginulo mnogo više građana nego u prethodnim, ali podaci o tome su sakriveni…Poslije svakog bombardovanja sahrane na beogradskim i zemunskim grobljima su obavljane danima sedmicama!

Ovako  su Srbi prošli sa  svojim „saveznicima“ u Beogradu, a o drugim gradovima da se i ne govori….

Kako je došlo do ovog nevjerovatnog obrata koji je odredio ishod II svjetskog rata ne samo kod nas već i u Istočnoj Evropi? Ovo pitanje- najvažnije o II svj. ratu zaokupljalo je mnoge autore iz čega je proisteklo nekoliko mogućih teorija ( koje se mogu naći u knjizi M. Samardžića), a ovdje će biti predstvljena ona koja se smatra najvjerovatnijom.

Čerčilov odnos prema Kraljevini Jugoslaviji, i posebno srpskom narodu, nije se razlikovao od njegovog ponašanja prema drugim žrtvovanim državama.  Jugoslavija nije imala izgleda kad se Čerčil već odlučio da Sovjetskom Savezu ustupi jednu Poljsku ili Čehoslovačku. Te srednjeevropske države su Englezi cijenili više nego, po njihovom sudu, primitivne Balkance, ali su ih se ipak odrekli.

U Čerčilovom odnosu prema izbjegličkoj vladi, kralju Petru i generalu Draži Mihailoviću, primjećivala se velika doza antisrpstva, koja je karakterisala englesku politiku još od prve polovine 19 stoljeća. Naime, Engleska je početkom 19. stoljeća bila na strani Turske, jer su preko turske teritorije išli trgovački karavani za Indiju. Zbog toga su se oni suprotstavljali knezu Mihailu i njegovim nastojanjima za osamostaljenje Srbije, pa su osporavali Preobraženjski ustav iz 1861 koji bi po njihovim tvrdnjama « atakovao na prava Turske i priznavao Srbiji vodeću ulogu među južnim Slovenima».

Na Berlinskom kongresu 1878. Englezi su odigrali glavnu ulogu. Upravo oni su predložili da se B&H pripoji Austrougarskoj, a ne Srbiji, jer bi se  u tom slučaju «načinila velika slovenska država», što se Englezima nije dopadalo. Namjera Engleza je bila da spriječe ruski a omoguće njemački prodor na istok, što je dovelo do I svjetskog rata.

Kada je tokom aneksije 1908.  B&H tražila priključenje Srbiji, Englezi su pripretili Srbima da ništa ne čine u tom pogledu jer će im biti «razbijena glava». Nakon tog je data Albaniji autonomija i  srpske teritorije oko Skadra ispod kog leže grobovi srpskih vladara da se spreči izlaz na more Srbiji, iako joj je to pripadalo od 7. do 14. vijeka.

Sve do pred kraj I svjetskog rata 1918. Engleska je zastupala politiku očuvanja Austrougarske. Onda se založila za osnivanje Jugoslavije i dobila pristanak Aleksandra I, mada ne i Nikole Pašića koji je inzistirao da se ujedine Srbi, bez Hrvata i Slovenaca. Englezi su računali da će Jugoslavija biti brana prodoru Njemaca na istok, a istovremeno neće biti pod uticajem Rusa, zbog zapadnog katoličkog  elementa u njoj, za koji su vjerovali da će vremenom preuzeti vođstvo u njoj.

Kada je 1928. Jugoslavija bila na korak od podjele, gdje bi Slovenija i Hrvatska bile jedan dio a  drugi dio Slavonija, B&H, Srbija i veći dio Dalmacije drugi dio, Englezi su ustali protiv toga. Po njihovom razumjevanju stvari ne bi bilo dobro da je Srbija toliko velika, a mogla bi da bude pod uticajem Rusa, dok se ta opasnost isključuje ako su  prisutni stalni unutrašnji sukobi između Srba i Hrvatav i Slovenaca.

U toku II svjetskog rata Englezi su zamjerali Draži što BH smatra srpskom zemljom. Englezi nisu priznavali pokolje nad Srbima zbog sprečavanja eventualne odmazde, zbog čega su i  doveli Broza na vlast u Jugoslaviji, smatrajući da bi Hrvati bili kažnjeni za genocid da se je poslije rata uspostavila srpska vlast. Takvo eventualni kažnjavanje ustaških zločinaca bi pratilo postavljanje granice između Srba i Hrvata na Kupi, a Englezi su bili za to da se ta granica postavi na Drtini,  kao što je bilo u planovima Broza i hrvatskih komunista.

Englezi su davno shvatili da je četnički pokret pretežno srpski, a partizanski pretežno hrvatski ( iakjo je u njemu bilo 70% srpskih  boraca, ali su komandujući bili pretežno Hrvati!).  Veća sklonost Engleza ka Hrvatima je proizlazila iz njihovih predrasuda da «Srbi imaju tradiciju samo u ratovanju», a Hrvati u  «civilizovanom i birokratskom razmišljanju». U skladu s tim, Englezi su podržavali Srbe kad su oni trebali da ratuju za engleske interesem, a Hrvate kad je došlo vrijeme eksploatacije ratnih uspjeha!  Zbog toga su, čim je Hitler prešao u defenzivu, Englezi «obrnuli ćurak». A  kod Srba se nametnulo pitanje: « Zašto mi u miru gubimo ono što smo stekli u ratu?» Eto zašto: Zato što rezultate naših  ratnih  uspjeha  prisvajaju Englezi! Mudri Slobodan Jovanović je prozreo ove engleske perfidne igre i konstatovao:

« Poslije I svjetskog rata Englezi su stvorili onakvu Jugoslaviju da «matiraju» Srbe. Kako se Srbi nisu dali, sad čine drugi pokušaj sa komunističkom Jugoslavijom i velikim brojem federalnih jedinica.»

Real-socijaizam  su nam naturili Englezi

A taj komunizam, odnosno real-socijalizam koji su nam naturili Englezi, je najprimitivniji oblik društvenog uređenja, koji podrazumjeva  navodnu jednakost svih članova zajednice. Ruski akademik Igor Šafarevič smatra da je najadekvatnije poređenje socijalizma sa životinjskim carstvom, npr. sa pčelinjim društvom. Sve pčele su jednake, sve rade po automatizmu, osim truta, i ne mogu da žive van košnice.  Ovim on objašnjava činjenicu zašto nema BIVŠIH komunista. Oni ostaju ZAUVIJEK komunisti, i poslije Broza Broz i poslije  raznih maltretiranja i mučenja- oni ostaju komunisti. Jer ništa drugo ne znaju da rade, osim da prodaju maglu, za razliku od onih pčela koje ipak sakupljaju med. Stvar je u tome što ljudi ipak nisu tako jednaki kao pčele u košnici, pa se ta jednakost koju protežira komunizam može ostvariti samo- nasiljem!  Razvoj i napredak u civilizacijama predstavlja udaljavanje od te komunističke jednakosti ( jer ljudi se razlikuju po razumu, emocijama, marljivošću itd) , ali se već mnogo puta kroz vijekove ta ideologija ponovo  vraća u različitim krajevima svijeta, ali uvijek NEUSPJEŠNO. Naime, socijalistički ideolozi i lideri uvijek svojim sužnjima obećavaju neku vrstu «rajskog  naselja», svijeta punog sreće, u kom će se raditi prema mogućnostima, a dobijati prema potrebama  ( što je pandam tehničkom «perpetum mobile»)  Takva obećanja su vezana za neizvjesnu budućnost. Jedino što je sigurno je to da nijedna generacija socijalističkih sužanja to blagostanje niti je doživjela niti će doživjeti. Za to vrijeme dok to «čekaju», od njih se traži najveća moguća žrtva uzdržavanja, dok lidere to ne kači! Zato nije čudo što je  Engels, jedan od teoretičara tog komunizma, na jednom mjestu zapisao: «Kakvo značenje ima partija- to je banda magaraca koja slijepo vjeruje u nas» Takvih «bisera» su puna i Engelsova i Marksova djela, zbog čega  su ona prethodno  strogo cenzurisana gdje god je uspostavljan komunizam-socijalizam, a ona predstavljala osnovnu literaturu partije.

Smatra se da je najsavršenije socijalističko društvo ostvareno kod Inka koji su živjeli na teritoriji današnjeg Ekvadora, Bolivije i Perua. Bilo ih je oko 12 miliona, a u veoma kratkom roku ih je osvojilo samo 200 Španaca, jer takvu državu nije nitko htio da brani! Isto tako se raspao i SSSR i druge socijalističke države. Naime, socijalizam se pokazao kao zastrašujuće razorna ideologija, efikasnija od bilo koje poznate pete kolone. Zato je to i bio motiv Nijemaca, Engleza i Amerikanaca  da instaliraju socijalizam u carsku Rusiju i podrže i čak pošalju tamo Lenjina i njegovu buljumentu.  Agresija na carsku Rusiju putem socijalističke pete kolone pokazala se veoma efikasnom. Osim toga,  Lenjin i Staljin su  pobili oko 20 miliona  pretežno obrazovanijih Rusa, od čega se Rusija nije još nikad oporavila.

Bleiburg koji su nam proizveli Englezi

Strahovita je nepravda  spominjati samo ustaše koji su stradali u Bleiburgu. Žalosno je da su zapadni „saveznici“ sve te ljude koji su bježali nakon ustoličenja komunista u Jugoslaviji vratili Brozu i dozvolili mu da ih onako brutalno pobije. Među njima je bilo mnogo  žena, djece i pripadnika  regularne Jugoslovenske vojske Kraljevine Jugoslavije koji su se kao časni patrioti borili za svoju domovinu poštujući sve međunarodne konvencije, kao što ih je poštovala i njihova Vrhovna komanda. Njih izjednačiti sa onima koji su stvorili Jasenovac, Jadovno, napunili hercegovačke jame i sl, je više nego monstruozno.. Sada se ovima potonjima drže mise na Blajburgu, a ovi prvi se niti ne spominju, već se, štaviše, njihove kosti prebrojavaju  kao da su ustaške, ne bi li se  falsifikovao broj ubijenih ustaša. Umjesto da im se svima sudilo na OBJEKTIVNOM sudu ( kakvog kod nas još nikad nije bilo!), na što su imali pravo po međunarodnim ratnim konvencijama, koje je Velika Britanija ignorisala! Dakle, i  ovu ujudurmu su nam također nametnuli pokvareni engleski političari na čelu sa  Čerčilom, smatrajući  valjda da  su nam premalo zla do tada nanijeli, iako su ta zla  neizmjerljiva…. Da stvar bude još gora, oni su zajedno sa Vatikanom formirali tzv.  «pacovske kanale» preko kojih su spašavali i desetljećima krili velike zločince tako da su neki od njih još i danas, kao 90-godišnjaci živi, što povremeno izađe u javnost kad ih pronađe  Institut «Simon Vizental», dok su onu «sitnu buraniju» koja je spas tražila bježanjem   prema Bleiburgu, nemilosrdno predali Brozu da im «presudi» bez suda!

Zaključak

Neki od nas  su  odavno znali da su  Englezi daleko veći, gori i perfidniji neprijatrelji  Srbima od Nijemaca. Podaci iz ovog teksta to i dokazuju.  Meni se uvijek  kosa dizala  kad bi netko neuk i nedovoljno informisan spominjao Engleze u vezi sa nekim navodnim „prijateljstvom i savezništvom“ vezano za Srbe.  Ja se nadam da će se od sada na dalje dizati kosa i svima onima koji pročitaju ovaj tekst. A za više podataka i dokaza, predlažem da pročitate cijelu ovu knjigu koja se sastoji od 3 toma. A pročitajte i neke druge…

Također, nikako nisam mogla da razumijem one  Srbe koji još slave Broza, najvećeg srboždera u srpskoj historiji.  Takve smatram ili glupima ili neinformisanima.! Zato, ako su ipak samo neinformisani, bilo bi krajnje vrijeme da se informišu, a ne da i dalje izazivaju podozrenje, žaljenje pa čak i gađenje onih koji znaju što je Broz uradio Srbima….I ne samo njima. I ova kataklizma koja se desila 1991. je direktna  posljedica Brozove vladavine.  Broz je  to  pripremao zajedno sa našim raznim  neprijateljima od 1937 kad je na bazi zločinačkih metoda došao na čelo KPJ pa do njegove smrti,  te i nakon smrti pomoću  onih koji su  i poslije njega provodili  ono: Poslije Tita Tito!  Pitanje je kako će se ovo još završiti i bit će velika sreća ako  zbog njegovih višedecenijskih svinjarija ne postanemo APATRIDI.  A tad nam slijedi potpuno istrebljenje, jer nad nama se i na NAŠOJ zemlji vrše genocidi, a kako li će tek biti kad nam i zemlju otmu a nas učine apatridima!?  Najžalosnije je slušati one  potpuno neinformisane, a uz to još ii lišene mogućnosti ikakvog logičnog zaključivanja, kad kažu: «Bilo nam je dobro za vrijeme Tita». Oni ne znaju baš ništa o historijskom kontinuitetu, o dijalektici, o uzročno –posljedičnim vezama itd. Jer da znaju, valjda bi mogli zaključiti bar to da je prije 1991. na vlasti bio Broz sa svojim komunistima i to gotovo 50 godina, a ne  Julije Cezar ili car Dušan! Zar ne? Znači, za vrijeme Brozove vladavine se ovo zlo, koje je izbilo 1991., pripremalo…..Ne treba biti naročito pametan pa to zaključiti!

Rezultat ovog rata je gotovo potpuno protjerivanje Srba iz njihove domovine SAO Krajine, iz tzv. Visoke Krajine u BH i Kosova. Da li je to trajno ili ne, ne zna se s obzirom na odredbe  međunarodnog prava koje kažu da se priznati može  neka novostvorena država  ( pa to važi i za RH, BH i Kosovo) samo na teritoriji na kojoj njena vojska, policija i civilne vlasti imaju POTPUNU kontrolu. Znamo da tako nije bilo, već je  silom i nasiljem moćnih tada potpuno suspendovano međunarodno pravo, a ta suspenzija još traje! Do kada?  Nadajmo se da još uvijek važi bar ona Njegoševa: „Svaka sila za vijeka“, te da neće tako ostati vječno. Ovom prilkom se prisjećam kako je jedan atinski univerzitetski profesor odgovorio na moje pitanje, da li je Carigrad zauvijek izgubljen za Grčku. Profesor je rekao: „Carigrad  smo mi osnovali i bio je  1000 godina  naš, a turski je samo 500 godina. U historiji ništa nije konačno….“

A da nismo uopće imali Tita, davno bismo bili  demokratska razvijena evropska država. Tada ne bismo imali ovaj strašni diskontinuitet „čučanja“ na slijepom kolosjeku 50 i više godina, koje se završilo- opet krvavim ratom i pomjeranjem točka historije- nazad! To su sve „blagodati“ koje nam je donio Broz,  u čijem režimu  su nam 40 godina ispirali mozak sa lažima da živimo u najnaprednijem društvenom poretku, predvođeni od najvećeg sina kog su Južni Sloveni u 14 vjekova svoje historije porodili, da je taj genije istovremeno  savjest miroljubivog čovječanstva, te da se socijalizam može graditi američkim parama,  zbog čega  svega smo  pomjerili pameću, pa većina  još nije u stanju to da shvati, iako se ta «idila» srušila kao kula od karata!  Gotovo 50 godina pamet je bila zabranjena kategorija, pa i oni rijetki koji su je imali morali su je suzbijati autocenzurom koja ih je poštedjela bar  fizičkog likvidiranja, ali ne i psihičkog poniženja. Odmah poslije preuzuimanja vlasti, Broz i njegovi  komunisti su počeli sa utjerivanjem straha u duše krivih i pravih, obrazovanih i neobrazovanih, što je trajalo  ne samo do smrti Broza, već i dalje… Strah je bio toliko žestok da su ljudi neke svoje misli morali kriti i od sebe samih!

Zato je prosto nevjerovatno koliko smo brzo i lako zaboravili dojučerašnje samovlašće, kult ličnosti, ideološka zamlaćivanja i poluvjekovno duhovno nasilje. … U svojoj knjizi «Dragi moj Petroviću» Milovan Danojlić tek 1986. se usuđuje da kaže: « povratnik iz belog sveta primećuje da su naši ljudi, živeći pod tom despotijom, zbog navikavanja na njenu pomerenu logiku, počeli gubiti zdrav razum. Nesloboda zaglupljuje, sputava imaginaciju, ubija moć zdravog rasuđivanja. Nju bez otpora prihvataju oni kojima teško pada odgovornost imanentna slobodi mišljenja i postupanja. Oni vole da ih neko vodi za ruku. Zato su se visoki zvaničnici u bivšem režimu i zvali:  ruko-vodioci!. «

Posljedice ovog ropstva u Brozovom režimu su vidljive na sve strane i  moglo bi se desiti da  potpuno propadnemo zbog njih. Strah koji se uvukao u kosti i dalje je prisutan, pa   se vrtimo u začaranom krugu bezizlaza već 30 godina poslije smrti Broza, a izgleda da nikad iz njega i nećemo izaći. Jer, uništiti u narodu  mogućnost korištenja razuma i sam razum, uništava i sam narod i svodi ga na neku nižu živu kategoriju…..

KRIŽARSKI RATOVI JOŠ TRAJU – Autor, Dr. Radojka Praštalo

KRIŽARSKI   RATOVI   JOŠ   TRAJU

Uvod

Revizija historijskih  događanja posljednjih   tri stotine godina, a posebno onih iz XX vijeka, zaokuplja pažnju sve više i više historičara i novinara širom svijeta. Razlog je otkrivanje tajnog, ali presudnog uticaja neformalnih i formalnih moćnih grupacija u kreiranju nacionalnih politika u mnogim državama i područjima, te obilje falsifikata i neistina koje su nametnute kao zvanična historija. Upravo zbog toga  u svijetu  i nastaje  sve veći i veći haos kao  direktna posljedica  tvrdnje iz jedne stare izreke koja kaže: “Da bi znao kud ideš, moraš znati otkud dolaziš.”. Međutim, enormnim  lažiranjem historije stanovništvo  je dovedeno  u situaciju da uopće ne zna niti tko je, ni otkud dolazi ni kuda ide….

Nije krivotvorena samo historija čovječanstva zadnjih 300 godina, već kompletna historija. I ne samo historija. Činjenica da mnoge  prihvaćene naučne teze vezane za porijeklo čovjeka, sa novim otkrićima, a naročito  otkrićima novih naučnih disciplina- uveliko padaju  na testu mogućeg!  Činjenica je da nauka još uvijek nije dala odgovor na pitanje: Kako je nastao homo sapiens? Zadnjih pedesetak godina tim problemom su se bavili mnogi naučnici, ali su   istovremeno strogo kontrolisani mediji, škole i drugi načini širenja znanja i informacija  nastojali da se  saznanja u vezi s tim sakriju. Nije to ništa novo da se znanje krije od  narodnih masa.  To rade tajna društva ( Babilonskog Bratstva) u sprezi sa Vatikanom  već   2 milenijuma. Očigledan primjer je i upotreba inkvizicije. Tako je kršćanstvo briljantno upotrebljeno kao glavno sredstvo odstranjivanja ključnih znanja iz javne domene.  U ime kršćanstva uništeni su mnogi pisani izvještaji o pravoj povijesti čovječanstva. Takvo je stanje dovelo do pisanja alternativne, izmišljene povijesti koja je odvojila čovječanstvo od njegovog pravog porijekla.  Kontroliranje povijesti je od presudne važnosti- upravljate li sa načinom na koji  ljudi doživljavaju ono što nazivamo prošlost, snažno ćete uticati na to kako oni vide sadašnjost! ( Više o tome u knjizi: “NAJVEĆA TAJNA”, autora DAVID-a ICKE-a.)

To je veoma značajno za sve ovo o čemu ću pisati u ovom tekstu, u kojem ću  se ipak ograničiti na  naše oblasti i u svjetlu gore rečenog, razotkriti kakve su posljedice takvi postupci  ostavili na nas i na  našu prošlost i sadašnjost.

Ovo što će biti izneseno u ovom tekstu  je neophodno za razumijevanje ukupne situacije na području  bivše Jugoslavije ( i šire). Odavde će se vidjeti tko i zašto od Balkana  kontinuirano pravi  “bure baruta” i tko to “bure” potpaljuje. A najvažnije od svega je shvatiti da  tome mogu  učiniti kraj jedino stanovnici  ovih prostora sami, ako se počnu ponašati razumno, savjesno i odgovorno- tj. kao PRAVI LJUDI, a ne kao stada ovaca, kao što su se ponašali  do sada.  A na stvaranju tog stada rade i mediji i škole i vjerske institucije i državne institucije i tzv. međunarodna zajednica  i to tako da: odvraćaju pažnju javnosti od suštine problema i skreću je na stvari bez značaja ( big brother i sl. ); mladima se uskraćuje znanje o pravoj matematici ( logici), o pravoj ekonomiji, o pravom pravu i pravoj historiji, a važne teme o kojima bi trebalo da se zna i da se govori-  proglašavaju se tabu temama ( ovo o čemu će se ovdje govoriti spada u te tabu teme!);  održavaju one koji rade zaposlenim od jutra do mraka bez vremena za ikakvo razmišljanje; održavaju “kulturni” život i zabavu na nivou petog razreda osnovne škole  ( kruha i igara!), održavaju stanovništvo na minimumu potrebnom za egzistenciju,  itd. Tako smo došli u situaciju  koju je pisac Michael Ellner ovako opisao: “ Pogledajte nas! Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju naše zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu,  glavni mediji uništavaju informacije, a religije  uništavaju duhovnost.” Zašto? Zato što im je to netko dao u zadatak! To “naopako” je  kod nas dotle eskaliralo da nam je umjesno citirati pisca Oscara Wilde-a koji je svojevremeno konstatovao:“ Uvijek kad se ljudi slažu samnom, imam dojam da sam zacijelo u krivu.

Očigledno je da  ljudi ne znaju ono što bi trebali da znaju, a samim tim ne mogu  niti da preduzmu  prave mjere za popravak takvog  lošeg stanja, pa stalno živimo u kaosu bez ikakvog izgleda da se  iz njega izvučemo. Zato saznajte bar nešto od onoga što biste trebali znati…

I Prvi križarski ratovi

Suština  započinjanja  križarskih ratova najlakše se može shvatiti  iz kratkog  teksta  FORUM-a INDEX iz Fojnice, pa ću se poslužiti tim tekstom.

Sve je počelo kad je papa Urban II u strastveno- propagandističkom govoru pred tisućama  prikupljenih vjernika u Clermontu ( Francuska) 17. 11. 1095. pozvao sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili nekoliko stoljeća ranije, pa sad naplaćuju hodočasnicima ulaz. Papa je svima koji se odazovu  obećao direktno raj, bez obaveze prolska kroz čistilište, pa je odziv bio neočekivano dobar.  Nakon toga  tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavljaju na svoje tunike veliki crveni križ i odlaze u  rat za oslobođenje navodnog Isusovog groba  (napomena: historija  nije nikad potvrdila autentičnost tog groba, niti samog Isusa).

Prvi križarski rat je pokrenut 1096. sa bojnim pokličem “Bog to želi” i  pozivom na uništenje nevjernika u svetoj zemlji. Međutim, križarski rat je odmah  bio zloupotrebljen, pa su se križari u Njemačkoj najprije obračunali sa “nevjernicima” Židovima u dolini Rajne tako da su ih sasjekli ili žive spalili ( “vatra čisti”!). Nakon toga su religiozne legije pljačkale i ubijale čitavim putem do Jeruzalema.  Svećenik Rymond je zapisao: “U Solomanovom hramu  gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzdi, po pravednom (!) i čudnom Božjem sudu”. Tada je pobijeno oko 72 000 muslimana i Židova čime je Jeruzalem očišćen od “nevjernika”. Zabilježeno je da su spalili i jednu sinagogu punu Židova ( mnogo stoljeća  kasnije “repriza” u crkvi u Glini).

Drugi križarski rat započeo je 1147. na poziv pape Eugenije III, koji je “svetac” Bernard, redovnik iz Clairvalux-a opravdao rječima: “ Kršćani slave smrt pagana, jer je time Krist sam proslavljen.”

Treći križarski rat je bio više nego monstruozan, a pokrenuo ga je  papa Grgur VIII.  U tom ratu je Richard Lavljeg srca osvojio grad Acre i naredio da se 3000 zarobljenika Židova i muslimana ( od kojih su mnogi bili žene i djeca)- izvede iz grada i zakolje! Neki od njih su i raskomadani, ne bi li ubojice pronašle  navodno progutane dragulje. Za svu ovu rabotu rimokatolički biskupi su davali blagoslove! Jedan kroničar je zapisao:           “ Nevjernički životi nemaju vrijednosti. Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Isus!”(!!????)

Četvrti križarski rat je pokrenut iako je prvobitni razlog za pokretanje križarskih ratova  u međuvremenu bio otklonjen, jer je muslimanski vođa Saladin ukinuo obavezu plaćanja  ulaznica kršćanskim  hodočasnicima. Međutim,  krvoločnoj rulji se osladilo takvo ratovanje i više  im  nije trebao ni razlog ni poziv, pa je 1201. pokrenut četvrti križarski rat: ništa manje nego u vidu pohoda na ( bogati!), ovaj put  kršćanski (!!??) Carigrad! Valja napomenuti da je grad bio u kršćanskim ( pravoslavnim) rukama, a ne u “nevjerničkim”, ali to nije spriječilo pokolj i pljačku njegovih stanovnika kršćana.  Čak su i monahinje bile silovane, a na prijestolje patrijarha križari postavljaju- prostitutku! Papa Inoćentije III ne samo da se nije zgražavao nad ovim zločinima, već je bio izrazito obradovan pobjedom nad  Istočnom crkvom koja je odbijala da prizna njegovu nadmoć.

Poslije ovog uslijedili su  peti, šesti, sedmi i osmi, ali i pastirski, dječji križarski ratovi,  mnogobrojni križarski ratovi protiv bosanskih bogumila i pravoslavaca, protiv francuskih katara,  30-godišnji rat protiv njemačkih protestanata,  pokolj hugenota uoči praznika sv. Bartolomeja  u Parizu,  porobljavanje kršćanskog  Zadra  ( kao “protuuslugu” Veneciji što  je prevozila križare  svojim brodovima!), pa čak i protiv vlastite pastve u Rimu ( Lucije II),  itd.!  U toku 19 križarskih ratova iz doba od 1096-1572. su strahovito stradali nevini ljudi, a kršćanska rulja je spalila čak  i  knjižnicu u Aleksandriji, tada najveću na svijetu.  Razlozi za vođenje ovih ratova više nisu bili ni sveta zemlja, ni naplaćivanje ulaznica hodočasnicima, već puki prozelitizam (shvatanje da je samo njihova crkva jedina prava, a sve drugo je hereza!) rimokatoličke crkve i glad za pljačkom i ubijanjem nepokornih i slabijih, bez obzira tko oni bili. Ti ratovi su proizveli  strahovito mnogo zločina, navodno u ime kršćanstva, a sa kršćanstvom nisu imali nikakve veze. Ili možda ipak jesu? Paljevine, pljačke, ubojstva zarobljenika, masakri  stanovništva i  samo uspostavljanje Latinskog carstva u Carigradu nakon što su ga osvojili i poharali je bila velika zapreka za zbližavanje sa pravoslavnom braćom i teret koji  je dodatno udaljio od ujedinjenja  dvaju krila kršćanske crkve sa čim se pokušavalo odmah nakon raskola ( secesije) 1054. Zbog toga Evropom, a naročito Balkanom teku rijeke krvi već 1000 godina, a krvoprolića koja je uzrokovalo kršćanstvo su daleko veća negoli ona koja  su uzrokovali svi dotadašnji paganski ratni pohodi  zajedno!

Poslije prvih  križarskih ratova koji su zvanično završili 1291. godine konačnim gubitkom svete zemlje,   rimokatolička crkva je širom Evrope ( ali i svijeta)  nastavila sa praksom krvavih i brutalnih  križarskih ratova, mada ih historija  uvijek  tako ne naziva, iako imaju karakter  vjerskih ratova i istrebljivanja neistomišljenika. Naime, tko god se odmetne od rimske crkve i njenog pape, postaje divljač za odstrel. Isto važi i za one koji neće da joj pristupe niti da  priznaju papi  neprikosnovenu vlast nad sobom. U tu svrhu je osnovana i inkvizicija koja je izmislila mnoge sprave za mučenje i koja je poslala u smrt milione  ne-rimokatolika. Treba spomenuti i spaljivanje “vještica”, istrebljivanje bogumila-katara i gnostika,  zločinačke metode konkviskadora  i genocid nad  američkim starosjediocima,  te uporno kidisanje na preostale  pravoslavce!

Hereza  je, kako je tvrdila Crkva, bila šaka u Božje lice, pa je dužnost svakog kršćanina bila da ubija heretike ! Papa Grgur VII je  još 1073. objavio da ubijanje heretika nije ubojstvo i proglasio ga zakonitim  pa su   Crkva i njezini militanti mogli neograničeno da  ubijaju one koji ne vjeruju u kršćanske dogme. Sve do 19. stoljeća pape su prisiljavale kršćanske monarhe da herezu proglašavaju zločinom kažnjivim smrću, ali ono što je potaklo križarski pohod protiv  francuskih katara nije bila hereza već je njegov cilj bio  donijeti papinstvu dodatne zemlje i prihode, što bi  omogućilo papinstvu  što veću raskalašenost.  Katari su inače bili miroljubiva i pobožna i nenaoružana zajednica koja je od strane kršćanske crkve bila određena za potpuno uništenje, a nije imala niti jedan uslov za odbranu, zbog čega je “uspjeh” vojujuće crkve  i bio toliko velik. Jedini „grijeh“ koji im je pripisao Vatikan je bio taj što su oni poštovali  žene  u vrijeme kad to nitko u Evropi nije smio i smatrali ih  ravnopravnima sa muškarcima, a što je  po vatikanskoj „doktrini“ bio neoprostiv  jeres! To je bio „razlog“ za njihovo potpuno istrebljenje! Križarski pohod protiv katara započeo je 1209., a za tu operaciju Crkva je obezbijedila  oko 500 000  vojnika koje je narod zvao KOLJAČIMA, a papa  “vojskom Isusa Krista”. Pomoću nje Crkva je  izvršila  jedan od najstrašnijih masakara ljudskih bića u svjetskoj povijesti.  Nevjerovatno je da je sve donedavna bilo vrlo malo poznato u javnosti o razmjerama užasa koji je Crkva uradila protiv  katara.  Porast interesovanja za sudbinu katara  natjeralo je Crkvu da  to pokuša sakriti i minimizirati razmjere tog pokolja koliko god je moguće, a istovremeno i sakriti činjenicu da je rimokatolička vojska, nakon što je bila pokrenuta, bila najstrašniji stroj za ubijanje koji je Evropa ikad vidjela. Ona je u gradu Beziersu  ostavila takve posljedice kao atomska bomba na Hirošimu. I ne samo u ovom gradu, historija kaže da se to  isto desilo sa preko 500 gradova i sela  tog dijela Francuske.   Bio je to užas čiji razmjeri nadmašuju bilo što u sjećanju naroda  južne Francuske koje je proizvela “slijepa vjera”. U tom razdoblju           ( Lucije III) crkva je  proglasila katare hereticima  te povela križarski rat protiv njih  u okviru kog je masakrirala mnogo stotina  tisuća ljudi, a veći dio Francuske  ostao je opustošen, bez ljudi.

Zločinaštvo rimokatoličke crkve je u 16. stoljeću dovelo do  više pokreta  sa zahtjevima  reformisanja takve nakaradne crkve, koje je rimokatolička crkva nastojala ugušiti  u krvi. To je izazvalo  30-godišnje ratove širom Evrope iz kojih je rimokatolička crkva izašla znatno oslabljena, zbog čega i danas  ustrajno radi na   obnavljanju svoje moći i obnavljanju Svetog rimskog carstva u kom je ona žarila i palila, jer je imala i svjetovnu i crkvenu vlast.  Pošto to još nije postigla, ona  se i dalje služi brutalnim metodama   izvježbanim u  dotadašnjim križarskim ratovima, ali ih vatikanska           “ kuhinja” prilagođava datom trenutku, kako ne bi opet izazvali neki novi pokret poput onog  koji je poznat pod nazivom REFORMACIJA, a koji  je rimokatoličku crkvu zamalo koštao opstanka.

Svi pobunjenici protiv razvrata i terora papa i kršćanske crkve  su teško stradali, ali se smatra da su ipak najgore prošli francuski katari u 12. stoljeću, mada ni Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  nisu ništa manje stradali u genocidima nad njima koje je podsticala rimokatolička crkva. Samo  u II svjetskom ratu  ih je brutalno ubijeno  oko 1,2 milona, ali to spada u križarske ratove 20. vijeka.

II Kriminalna historija papinstva

Bez obzira na obilje naučne i esejističke literature koja svjedoči  o kriminalnoj historiji papinstva,  u ovom poglavlju oslonit ću se  se  uglavnomna  na esej  Australijanca Tony-ja Bushby-a objavljen na jednom sajtu iz Hrvatske, mada ću u manjoj mjeri  koristiti i druge izvore.

Korumpiranost i kriminalni postupci papinstva kroz stoljeća nemaju premca: prava povijest papinstva puna je skandala, okrutnosti, razvrata, vladavine terora, zločinaštva, ratovanja,  moralne izopačenosti i sličnog. Zbog toga su građani Rima često istjerivali papstvo iz Rima, ali su se oni uvijek vraćali.  Ta izgnanstva su ukupno trajala 240 godina  kad su pape vladale iz Avignona, Anagnia, Orvieta, Siene, Firence, Pise i Perugie.  O razvratu u  papskom dvoru  u Avignonu je opširno pisao pisac  Francesco Petrarka, opisujući to stanje  kao  opsceno, užasno, gdje se Isus ismijava, gdje se poštenje zove glupost, a podlost mudrošću.

Ogromna većina rimokatolika proživi svoj život nečuvši niti jednu prijekornu riječ o bilo kom papi ili pripadniku  rimokatoličkog svećenstva, jer se te tajne dobro čuvaju od njih, pa ako oni sami  nemaju sklonosti za  čitanje historijske i esejističke  literature, nikad to i ne saznaju.  Međutim, razvoj informacionih tehnologija ne ide na ruku čuvarima i sakrivačima  tih vatikanskih tajni, pa sve više ljudi ima priliku da  sazna da zapisana povijest života  rimokatoličke svećeničke hijerarhije nimalo ne nalikuje današnjoj  uljepšanoj slici o njima, a  istinite priče o papama spadaju u  najiskvarenije u povijesti religije i povijesti uopće! Pravi karakter papa je do te mjere sakriven i lažno prikazivan  tako da veoma malen broj ljudi zna da su pape bile ne samo dekadentne  nego i najzvjerskiji i najpodmukliji vojni stratezi svih vremena. Niti za jednog papu se ne može reći niti jedna riječ pohvale! Teško je nabrojati sve pape i poroke svakog od njih, ali ću spomenuti bar  Julija II za kog historija tvrdi da nije imao ničeg svećenićkog u sebi osim imena, tj. bio je vojnik u mantiji, neprestano je bio pod dejstvom alkohola, psovao  je, bio bezobziran i prema svojim vojnim trupama i stanovništvu, prijeke ćudi i nepodnošljiv.  Do spavaće sobe je jahao na konju, kog bi onda privezao ispred vrata te sobe.  Priznao je da je kao kardinal stekao petero djece, a optuživali su ga i za protuprirodni blud ( homoseksualizam).  Isti, ili slični, bili su i svi drugi pape prije ili poslije njega.  Podsjetimo samo na dvojicu papa- dječaka od 14 i 16 godina!  Prvom je bogati otac kupio tu poziciju! Drugi se “proslavio” po  do tada neviđenim razvratom koji je uveo na papski dvor, tako da  je Vatikan poslije njega uveo celibat da bi se koliko- toliko zaštitio od razvrata, ali to nije baš mnogo  pomoglo. Prava povijest  Svete  Stolice  puna je  obmana, skandala, nemoralnosti, agresija, prijevara, silovanja,  ubojstava ( najčešće trovanjem, ali bilo je i zadavljenih, zaklanih..) pronevjera, kockanja i okrutnosti svake vrste, te trgovanja svećeničkim položajima, što sve  Sveta Stolica krije kao zmija noge! Jednog od papa, Benedikta IX  su čak grobari odbili da  sahrane, pa je pod okriljem noći tajno pokopan umotan u čaršav, a Aleksandar VI i njegova dekadentna porodica su poslužili  kao inspiracija književnicima  u djelima koja govore o incestu, brutalnim trovanjima, podvođenju kurtizana  papi Aleksandru VI od strane  vlastitog  sina Cesara Borgie, itd.   Ipak,  službeni crkveni spisi pružaju  dokaze i priznanja o  iskvarenosti čitavog katoličkog svećenstva, što  pomalo  i sve više izlazi na svjetlo dana, bez obzira na nedostupnost vatikanskih  dokumenata, zbog čega je 12 stoljeća kršćanske povijesti skriveno u vatikanskim podrumima i zbog toga nepoznato svjetskoj javnosti.  U cilju sakrivanja tih velikih vatikanskih tajni papa Klement XIII je naredio spaljivanje Diderotove ( Didroove)  Enciklopedije u 18. stoljeću odmah nakon što je izašla iz štampe, jer su u njoj bili iznešeni  neki podaci o stoljećima stravične degradacije  papinstva i rimokatoličke crkve uopće, te o  tome da  je svetost vatikanske hijerarhije, u koju se nastoji uvjeriti svijet, lažna i da o njoj nama nikakvih dokaza i zapisa u historijskim spisima. Naprotiv!  Dokumenti  iz vatikanskog arhiva pokazuju da su neki od papa javno priznavali da ne vjeruju u jevanđelje ( osnov kršćanstva!),  neki su bili čarobnjaci  ( okultisti- što je nespojivo sa kršćanstvom!), neki skloni ratovanju, pokoljima, rasipnosti, trgovanju grijehovima pastve ( indulgencije), neki su otvoreno govorili da nisu  sljedbenici Krista već  neprijatelji svake pobožnosti, neki bludnici i osnivači bordela itd, itd.

Da nije sve bilo ni tada  moguće zataškati, pokazuju mnogobrojne pobune protiv papinstva, koje su  uslijedile nakon što bi istine o papskim razvratima izašle na vidjelo i kad  bi  vjernici teško stradavali  zbog njih. Kad su težnje za boljim ekonomskim uvjetima probudile umove nastajuće evropske srednje klase, došlo je do raširene pobune protiv papstva i katoličkog klera uopće, poznate kao reformacionistički ili protestantski pokret.

Sv. Petar Damjan (1007.-72.) najžeći cenzor svog doba, prikazao je zastrašujuću sliku truleži svećeničkog morala   u svojoj knizi KNJIGA O GOMORI  koja je čudom preživjela stoljeća vatikanskih zataškavanja i spaljivanja knjiga.  U toj knjizi je zapisano: “Kod papa se javlja prirodna težnja za ubojstvima i surovosti… Pape ne  samo što su bili ubojice , već su ubojstva pravdali pravnim temeljem Kršćanske crkve i preduvjetom spasenja!”  Možda su se ugledali na samog Isusa Krista koji je, nakon što je proglašen kraljem, izdao ovu krvoločnu zapovijed: ”Moje neprijatelje- one koji me ne htjedoše za kralja- dovedite ovamo i smaknite ih pred mojim očima” ( Luka 19:27). Pape i danas čine sve što je u njihovoj moći da prikažu Isusa kao bezazlenog vjerskog propovjednika i proroka mira, ali se pažljivo suzdržavaju od ulaska u raspravu o ovoj rečenici iz evandjelja, koja pobija sve što kršćanstvo tvrdi da predstavlja! U tom cilju Vatikan je otkupio i  Encyclopaediju Britannicu da bi kroz nju, koristeći  se njenim dotadašnjim ugledom, plasirao svoje laži i zataškavao istinu o sebi.  Zbog ove činjenice ova, nekad ugledna enciklopedija, sve više gubi  svoj  dotadašnji kredibilitet.

Ojačalom papstvu je moć udarila u glavu  do te mjere da   je ono poželjelo da zagospodari svim monarsima Evrope, a to nije bilo moguće  samo preko vjere, već je nužno bilo uključiti i politiku, vojsku. Zbog toga  Vatikan nikako nije  bio  samo vjerska institucija, a  na taj način su  zavladali Evropom i stvorili Sveto rimsko carstvo. Međutim, razvrat i dekadencija su doveli do propasti tog carstva, pa su se zemlje  Evrope sekularizirale i Vatikan se sveo na 0.44 km2 grada Vatikana  u Rimu, bez ikakvih nasilno stečenih zemaljskih teritorija u Evropi kojima bi vladalo, pa je njegovom svjetovnom suverenitetu došao kraj.  Međutim, želja za ponovnim  osvajanjem  izgubljenog evropskog prijestolja i stare slave i moći, nikako ne napušta pophlepno papatvo, mada je ono, umjesto ogromnih posjeda i vladanja  cijelom Evropom, sada prešlo na unosniji posao: pranje prljavog novca preko Vatikanske banke o čemu su prije 10-ak godina   pisale neke financijske i naučne institucije iz SAD, ustvrdivši da je ta banka  već tada prala oko 240 mld. dolara  prljavog novca godišnje!

III Križarski  ratovi koji nisu zvanično nazvani  kao križarski

Križarski ( ili  u širem smislu –vjerski) ratovi, a naročito oni koje podstiče i  manje ili više  inkognito u njima  učestvuje  Vatikan, još uvijek nisu završeni i još uvijek naročito  po Balkanu siju  smrt i nesreću svake vrste. Oni traju u kontinuitetu   do današnjih dana, samo s tim što se pokušava, gdje je to moguće, gurnuti nekog drugog ( sa oznakom “U” na kapi, sa zvjezdom petokrakom na čelu, u maskirnoj uniformi sa znakovima ZNG i  šahovnice ili sa zelenim beretkama i ljiljanima i sl. ) da to radi umjesto papinih križara, nekad davno  odjevenih  u plaštove sa križom. Međutim,  negdje se to ipak ne može sakriti  ( Kristalna noć u Zagrebu, Hrvatski katolički kongres 1900. u Zagrebu koji je sve katolike  na Balkanu proglasio Hrvatima, Jasenovac, Jadovno, Gradiška, hercegovačke jame, “Oluja”, “Bljesak”,  itd.). I II svjetski rat je bio križarski, što sam Hitler ( Hazar konvert u rimokatolika) priznaje u svojoj izjavi   biskupu Berningu, gdje kaže: “  Nema bitnih razlika između  nacizma i rimokatoličke crkve. Zar nije crkva gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u geta? Ja samo činim ono što je crkva činila tisuću godina, ali mnogo efikasnije. Zato kao rimokatolik želim promovirati katoličanstvo.”

Turci su za   500-tinjak godina  svoje vladavine na Balkanu, privremeno  zakočili intenzivnije, otvorenije i direktnije križarske ratove. Potiskivanje Turaka iz Evrope započelo je 1683. pod Bečom i ono je pobudilo kod zapadnih sila  nadu da je došao kraj Otomanskoj imperiji, pa su oni podstrekavani od strane Vatikana, kao novi križari, krenuli na Balkan. Njihov prodor do Skopja, pa zatim njihovo naglo povlačenje zbog turskog protivudara, donijeli su srpskom narodu nove  neizmjerne patnje. Među  tim nevoljama je i seoba 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, kao najveća. U tom općem metežu zapadni vojnici su se ponašali kao pravi  križari, pa su pljačkali  (i uništavali) sve umjetnine bizantske kulture  koje su im dopale ruku, jer su na zapadu bile veoma tražena roba.  Tako smo izgubili ogromno kulturno blago koje je svjedočilo o stepenu kulture naše srednjevjekovne države i tako  smo svedeni  na neuku  rulju. Zbog toga se, do dana današnjega, veom malo govori o umjetninama Bizanta, da se ne bi vidjelo gdje se one danas nalaze i tko su bili lopovi, a posljednji skup održan u vezi sa tim je bio onaj iz 1961. na Ohridu u organizaciji akademika Dejana Medakovića. Danas te umjetnine krase Veneciju i druge zapadnoevropske gradove, a  bizantski dvor nije nikad obnovljen.
Nakon više takvih pljački ogromnih razmjera koje su se dešavale i u potonjem periodu, pa sve do danas ( Kosmet,  srpski manastiri i  pravoslavne crkve u Hrvatskoj, a sad i  novokomponovana crkva u Crnoj Gori reflektuje na imovinu  SPC), kao da nastupa duhovna smrt, kao umiranje iza kojeg ostaje  samo beznadežna pustoš i naša trajna nemoć da bilo šta u tome mjenjamo.

Smatralo se ( ili se bar vjerovalo) da su križarski ratovi definitivno  završeni francuskom buržoaskom revolucijom ( prije 200-tinjak godina) kojom se Evropa konačno oslobodila  prakse da je najvažnije  mjerilo vrijednosti unutar jednog  društva –  religija! Možda jeste tako u većem dijelu Evrope, ali na Balkanu još uvijek  nije tako! Na Balkanu se i dalje osnovnim mjerilom vrijednosti smatra religija, ali i nacionalnost  koja, van svake pameti, iz nje proizlazi! Religijske institucije  konstantno podstiču mržnju i  zahtjevaju od  državnih vlasti, bez obzira na to što je i po ustavu država odvojena od religije, da se religija  uvodi u javnu sferu, što je anticivilizacijski, jer se upravo izbacivanje religije iz te sfere smatra najvećim civilizacijskim  postignućem. A na Balkanu se religije uvode  u škole, a negdje čak i u vrtiće!!!

Tvorci hrvatskog nacionalnog programa u 19.  vijeku nisu  ga pisali i gradili na poukama kritičke i naučne historije, već su od početka raspaljivali ona osjećanja koja će stvarati vjernike začas spremne da ih ponesu talasi nekontrolisano fanatizma ( opet križarstvo!), zbog čega je njihov narod  postao produžena ruka vatikanskog zločinaštva.   Krajnji ishod ovakvih stremljenja mogao je  da vodi isključivo u sukobe i potpuno udaljavanje od ideje o zajedničkom životu sa susjedima druge vjere, a  neiživljena državnost  stanovništva pokazala je u prvoj kriznoj prilici svoje pravo lice.

Maskirano križarstvo je  koristilo sve moguće načine za ostvarenje svog cilja, pa je tako i lukavi   Gaj, inače Nijemac  katolik  i  austrijski agent, došao  u Zagreb u 19. stoleću  po  zadatku   da  ukrade srpski jezik ( štokavicu)  i proglasi ga hrvatskim književnim jezikom. To je  omogućilo pritajenim križarima da bez ikakve borbe osvoje   Dubrovnik, Baranju, Slavoniju i mnoge druge  srpske etničke prostore  i uključe ih  u  malu Hrvatsku, a nakon toga unijaćenjem, katoličenjem i genocidom  od njih  postane  područje koje  danas pripada hrvatskoj „kifli“. Do tada su se i u BH gotovo svi izjašnjavali kao Srbi, pa čak i fra Grga Martić, ali ih je  Štrosmajer “pohrvatio”, kao i mnoge druge katoličke velikodostojnike u BH  (Zmajević, Šarić, Zvjezdanić itd.,  sve odreda srpske konverte), koji su preko oltara krenuli da „pohrvaćuju“ u  prethodnom koraku pokatoličeno stanovništvo BH.

Posebno je,  u smislu trajnosti križarskih aktivnosti na našim prostorima, ilustrativna historija jedne regije u Hrvatskoj koja se naziva Lika, mada je kao primjer mogla poslužiti i bilo koja druga oblast u kojoj su većinu autohtonog stanovništva  sačinjavali pravoslavni Srbi  ( Baranja, Istočna Slavonija, Zapadna Slavonija,  zaleđe Dubrovnika, Dalmacija itd.) .

Lika i Krbava. ( uglavnom prema  naučnom radu  “Popis Like i Krbave1712.godine”,  sveučilišnog profesora iz Graza Karla Kasera)    

Prema  kartama ( 814.  i 1213 god.)  iz Lingenove enciklopedije jasno je da je na području današnje BH, Like i Krbave i okolnog pojasa postojalo jezgro srpskog naroda, koje  u Hrvatskoj tendenciozno  nazivaju  Vlasima, iako suština  pojma Vlah podrazumjeva  socijalni status ( stočar), a ne  pripadnost nekom narodu.  S obzirom na  činjenicu  da je ovo  pretežno planinsko stanovništvo bilo relativno nedostupno rimokatoličkim misionarima koji su haračili priobaljem i  zadarskim i dubrovačkim bližim zaleđem, otocima, današnjim Gorskim kotarom itd., oni   su   ostali vjerni  izvornom kršćanstvu- pravoslavlju jer su izbjegli prisilna  pokatoličavanja, za razliku od onih koji su živjeli u pristupačnijim područjima, u nizinama, u gradovima i na otocima, gdje im je uslov opstanka i ostanka na tim mjestima nametao obavezu prelaska u rimokatoličku vjeru. Iz tog se može zaključiti da je stanovništvo Like i Krbave, prije dolaska Turaka, bilo gotovo u potpunosti pravoslavno. To dokazuje i činjenica  da  je na prvom  popisu 1712. bilo čak 74% pravoslavnih porodica ( sa mnogo članova!) iako su  dolaskom  Turaka Srbi  bili izbjegli u više planine čak do Kupresa, da bi se nakon 150 godina samo  jedan dio njihovih potomaka  vratio u Liku i Krbavu, te tamo i pored toga  što se vratio SAMO JEDAN DIO, ostao u ogromnoj većini!

Godine 1527. Lika i Krbava su  bile  zauzete od strane Turske i pod tom okupacijom su ostale oko 150 godina. Za  vrijeme turske vlasti  većinu stanovništva su sačinjavali muslimani (koji su nastali islamizacijom  onih pravoslavnih koji nisu izbjegli u planine) i  oni Srbi-Vlasi ( pravoslavci) koji su preostali nakon što su mnogi njihovi sunarodnici pobjegli u brda ili su se islamizirali pod pritiskom  da ne bi morali napustiti svoju imovinu i otići u izbjeglištvo.   U gradovima poput Udbine većinu stanovništva su  tada sačinjavali muslimani, dok su u selima pretežno živjeli pravoslavci, a samo ponegdje i muslimani, dok katolika nije bilo. Osmanska vlast je  okončana 1689. kada je Lika postala  gotovo nenaseljena ( jer se  velik dio muslimanskog stanovništva povukao na teritorije koje su još  ostale pod turskom vlašću)   nakon čega opet slijede mnogobrojna doseljavanja i preseljavanja stanovništva, što spontano, a što po vatikanskom  konfesionalno-etničkom inženjeringu  koji je sprovodila Austrija pod uticajem rimokatoličke crkve.  Godine 1712. ova područja su potpala pod  austrijsku vojnu upravu, pa je  Austrija preduzela prvi opsežni popis stanovništva koji je proveden   u jednom većem dijelu Vojne  Krajine i jedini koji je do danas sačuvan u arhivima Austrije.  Podstaknut  ovim dokumentima   sveučilišni profesor iz Graza Karl Kaser je sa svojim kolegama sa Sveučilišta u Zagrebu  uradio opsežno naučno  istraživanje  iz kojeg će ovdje biti izneseni neki bitni podaci.

Dakle, nakon povlačenja turske vlasti,  jedan dio muslimanskog stanovništva se povukao zajedno sa  osmanskom vlasti  na one teritorije koje su  tada još bile  pod njihovom  vlašću, a jedan  dio je ostao na teritoriji Like i Krbave. Također, jedan dio  pravoslavnog  stanovništva koji se za vrijeme Turaka povukao  daleko u brda,   vratio se  ( tj. njihovi potomci), a Austrija je  podsticala  i  naseljavanje  hrvatskog katoličkog stanovništva sa sjevera u ove gotovo opustjele krajeve.   Također je  u ove krajeve, nakon  Bečkog rata ( 1683-1689),  svojom voljom ili pod prisilom, došao izvjestan ali ne velik  broj  srpskih doseljenika iz ostatka turske carevine. Naročito je značajno spomenuti  provođenje  katoličkog misionarstva ( o čemu  izvještavaju svećenik Marko Mesić i dr.) i prinudnu konverziju preostalih   muslimana u katolike čime  im se pružala mogućnost da zadrže  i dalje obrađuju svoju ( kvalitetnu!) zemlju.  Njih su nazivali neokršćanima, što se njima očigledno nije  baš svidjelo, pa su nastojali da se trag  njihovog ponovnog konvertovanja  što prije zametne.  Katoličko misionarstvo je, naravno, bilo usmjereno i prema  pravoslavcima, pa su na taj način nastajali  Bunjevci- tj. Vlasi katolici i oni su bili  gotovo identična socijalna grupa kao i Vlasi pravoslavci, te su  živjeli  po istom  kulturnom obrascu  balkanskog patrijarhata ( velike porodice- zadruge). Jedan dio takvih Vlaha katolika je posredstvom katoličke crkve, a u službi vatikanskog  konfesionalno-etničkog inženjeringa, doveden  iz područja rijeke Bune gdje su oni  bili pokatoličeni  u nekoj od prethodnih generacija, te po njima   sve Vlahe katolike u Lici  nazvaše  Bunjevcima.   Taj  se naziv  nametnuo  svim    lokalnim  pokatoličenim  Vlasima ( prethodnim pravoslavcima), kako bi se  što efikasnije odvojili od  preostalih Vlaha pravoslavaca  od kojih su nastali      ( vatikanska  križarska kuhinja!)  Za razliku od njih  malobrojno hrvatsko stanovništvo pristiglo sa sjevera  je imalo  manje porodice i živjelo je po drugačijem kulturnom obrascu, a bilo je usko vezano za svoju   rimokatoličku  crkvu.  Budući da njih nije bilo mnogo, jer su krajevi iz kojih su došli također bili slabo naseljeni  s obzirom da je stanovništvo rastjerano  po Austriji   ( Gradišče), Mađarskoj, Italiji, Zagorju itd. još pri prvim  najezdama Turaka, Vatikan je bio prisiljen da intenzivno misionari na ovim područjima  da bi ostvario sebi postavljene ciljeve: Lika i Krbava bez šizmatika ( pravoslavaca)!

Stalni  sukobi, ratovi i strani okupatori su  na ovoj tromeđi ( Turska, Austrija, Venecija)  ostavili  velike i strašne  posljedice na stanovništvo. To je razdvojilo  brojne srodnike, nerijetko i najbliže; usmjerilo ljude u  nove zajednice drugačije kulture, izmjestilo ih u nove prostore, suočilo ih  sa novim iskustvima, osuđujući ih istovremeno na sjećanja i pamćenja;  dovelo ih je  u nova najčešće neželjena podaništva, u nove vjere u koje inače nikad dobrovoljno ne bi  ni htjeli ići.. Najgore od svega  što im se desilo je  opasni SINDROM višestrukog  KONVERTIZMA, koji im je time „instaliran“, koji ih prati i danas, a prema tvrdnjama psihologa i psihijatara  on  će čučati potisnut  u  dušama njihovih potomaka i hiljade godina uz stalnu opasnost da izbije na površinu  i manifestira se u najgorem mogućem obliku ( npr. kao genocid nad svojom nekonvertovanom sabraćom kao 1941, 1991.)

Primorski  krajišnici- u tom dijelu više vlaški pravoslavni, a manje bunjevački katolički, nerijetko su bili razdijeljeni granicama, a nerijetko su u drugoj državi imali zemlju koju su obrađivali.  Otuda i pojava uskoka.  Višestrukim konvertovanjem  današnji  lički Hrvati su u najvećem broju slučajeva  trostruki konverti: bili su pravoslavni, pa su se islamizirali, a onda  pokatoličili! I samo jedno konvertitstvo može biti uzrok  teških psihičkih problem, a kamoli trostruko! Možda zato nije čudo što su ličke ustaše bile najkrvoločnije i u  Pavelićevoj i u   Tuđmanovoj državi. Sjetimo se samo  ustaške  “sječe knezova” u Gospiću prije početka  ratnih sukoba 1991., kad su  lički konverti pobili  preko 200 intelektualaca,  a  svi njihovi leševi još ni danas  nisu pronađeni.  Jedan manji broj je   izvađen  iz napuštenih bunara… Nije li to „replika“ Jadovna i slična stratišta?

Austrijskim vlastima nikako nije odgovaralo da se pravoslavni posjedovno učvršćuju sve do granice sa Osmanskim carstvom,  već su se trudili da  bar u tom prostoru stvore jasnu rimokatoličku većinu, što je također bio zadatak   vatikanskog etničko-konfesionalnog inženjeringa, kao i nastojanje da  rimokatolički novoobraćenici  budu odvojeni od pravoslavnog stanovništva  ( pogodite zbog čega!). Inače, taj inženjering je svakako nastojao da sela budu  jednokonfesionalna, valjda zato da oni koji su više puta mijenjali vjeru i konačno postali katolici, ne bi to još jednom uradili i tako napustili   katoličko stado… Naime, Vatikan je bio duboko svjestabn činjenice da je  Pravoslavna crkva i njeni „šizmatični“ pastori imaju uticaj na mnogo veći dio stanovništva  Like i Krbave negoli Rimokatolička crkva, a to se vidi i iz tvrdnji rimokatoličkih svećenika ( iz „Naputka“   koje je dobilo Povjerenstvo i u kom  se ono naročito obavezivalo da  vodi računa o interesima Rimokatoličke crkve, uključujući i intenzivnu misionarsku djelatnost potpomognutu politikom.  U Naputku čak piše: “ Ovo će se morati obaviti sa najboljom politikim, čime će  potpuno iskorjenjivanje  ( pravoslavnih!) zahtijevati prilično vremena, pri čemu će daljnja briga i zatiranje  ( pravsolavlja) biti puno više u nadležnosti  učestalih svetih misija, kojima će ex parte Dominii u svako doba pružiti svu moguću pomoć.  Budući naseljenici u Lici i Krbavi najvećim dijelom trebaju biti rimokatolici, koji bi svoja imanja dobivali u arendu, koji bi godišnje bili opterećeni davanjima  te istovremeno bili i krajišnici.”

Dakle, u tom „grmu leži zec“! Važno je od stanovništva  u Lici i Krbavi načiniti poslušno rimokatoličko stado koje će plaćati i arendu za zemlju i biti opterećeno davanjima ( porezima) i istovremeno biti krajišnici koji će  basplatno braniti austrijsku granicu i davati ljudstvo za sve besmislene ratove koje će Austrija voditi na raznim frontovima! Na to  srpsko pravoslavno stanovništvo nije htjelo pristati! Oni su htjeli biti vlasnici svoje zemlje, a umjesto plaćanja poreza  bili su spremni da obavljaju vojnu dužnost. I ništa više! Lakomoj Austriji to nije bilo dovoljno. Iz istih takvih razloga   Austrija se udružila sa rimokatoličkom crkvom, te su oni  veoma predano, ustrajno i intenzivno radili na  postizavanju  katoličke većine među stanovništvom Like i Krbave, sve do 1995. kad je taj cilj konačno postignut!

Prema popisu iz 1712. koji je provelo Povjerenstvo  austrijske carevine  najbrojnije su bile  pravoslavne obitelji  74%, dok je hrvatskih bilo 14 %, bunjevačkih 9.6 %, a  neokršćanskih ( pokatoličeni muslimani)  je tada već bilo beznačajnih  2.2 %  ( ostale su se do tada već bile  pohrvatile).  Naime, neokršćani su zbog višestruke konverzije  često bili izloženi  i velikim neprijateljstvima i napadima okolnog stanovništva, pa su veoma brzo  nastojali da postanu što prije Hrvati katolici. Zbog toga  im se broj  sveo na 2.2 % već 1712., a uskoro se više nitko tako nije ni izjašnjavao.  Isto je i sa Bunjevcima, tj. ni njih  tamo navodno više nema     ( nisu valjda propali u zemlju!), već su i oni postali Hrvati, prema vatikanskon križarskom  etničkom inženjeringu koji je tamo sprovodila austrijska carevina.

Šta se poslije dešavalo sa  pravoslavnim stanovništvom Like i Krbave i kako se to završilo,  svi dobro znamo:  Stalne pogibije  u odbrani austrijske granice, ratovanja  na raznim frontovima  za interes Austrije, ukljuzčujući i I svjetski rat, a zatim brutalni GENOCID u II svjetsko ratu , pa Brozovo i Bakarićevo  ekonomsko zanemarivanje ovih krajeva da bi se stanovništvo iseljavalo u Srbiju,  a na kraju Tuđmanovo etničko čišćenje koje je  konačno  stavilo tačku i u potpunosti realizovalo zahtjeve iz onog  NAPUTKA, sada već davno propale austrijske carevine. Iz tog se vidi da  uopće nije bila  bitna ta carevina, jer da jeste,  njenom propašću bi se prestalo  sa realizacijom onog njenog  NAPUTKA. I to je još jedan dokaz u nizu da iza svega toga stoji VATIKAN i njegovi kontinulni križarski rat protiv pravoslavlja, u kom koristi koga god stigne!

Isto  ili slično se desilo  sa Dalmacijom,  Baranjom,  Pelješcom, Dubrovačkim zaleđem i drugim  pravoslavnim  ( srpskim)  etničkim prostorima…

Otvoreniji, mada ipak na neki način  zamaskirani, križarski poduhvati   su se  intenzivirali   nakon propasti feudalizna, a na ovim našim prostorima bili su maskirani  pojavom navodnog  Gajevog  ilirizma  iz kog je proizašlo Štrosmajerovo  „jugoslovenstvo“.  Uspjeh  prvog od ovih ovih poduhvata je ohrabrio Vatikan da nastupi posve otvoreno i da 1900. u Zagrebu na Katoličkom kongresu  donese  neku vrstu odluke i proglasa da se SVI KATOLICI NA BALKANU IMAJU SMATRATI HRVATIMA, kako bi okupio sve pokatoličene Srbe, a time i njihove teritorije  i priključio  ih maloj Hrvatskoj.   Nakon toga počinje hrvatizacija svih Srba katolika, ali i hrvatizacija bosanskih katolika ( koji su višestoljetnim aktivnostima franjevaca uglavnom iz pravoslavaca postali katolici, mada je bilo nešto malo  katolika  rudara Sasa i sl. ) koji sebe do tada nikad nisu smatrali Hrvatima. U tom haosu koji je time izazvan čak su i Šiptari katolici postali Hrvati, a da ne govorim o Mađarima, Nijemcima, Slovacima, Jevrejima, Talijanima, Bunjevcima  i drugim katolicima  koji su živjeli na ovim našim prostorima, a nisu bili  etnički Hrvati!

Osim svega  toga, Srbi su i u II svjetskom  ratu bili izvrgnuti strašnom genocidu, kao uostalom i u I svjetskom ratu kad su protjerani iz svoje zemlje, a ono što je ostalo bilo  je pobijeno.   Izbijanja I i II svjetskog rata  su  bila nova   prilika Vatikanu za nastavak ponovnog   brutalnog križarskog  rata protiv pravoslavnih „šizmatika“ (tj. onih koje nisu uspjeli do tada pobiti, pokatoličiti ili  pohrvatiti),  jer katolička crkva ima sa Srbima svoje vjekovne neizmirene račune. Srbi su za nju šizmatici i prepreka za prodor prema Istoku. Zato je  tzv. Katolička monarhija   ( Austro-Ugarska) u I svjetskom ratu masakrirala Srbiju i ubila    58.5 % muškog stanovništva do 35 godina ( u reproduktivnoj dobi). Ti bečki riteri povješali su Mačvu, poklali Pocerinu, a iz Srbije preko Prokletija istjerali sve, čak i srpske bolnice! Prvu stasalu generaciju pobili su Hitler, Pavelić i Musolini,  a ono što je preživjelo Broz je gurnuo na Sremski front, te  su tako združeni osakatili Srbiju preko granice trajne biološke invalidnosti, pa nije čudo što   Srbi sami sebe nazivaju OSTATKOM  NEDOKLANOG  NARODA, i kao takvog proglasili su  ih manjinama  u sopstvenoj državi i na sopstvenoj teritoriji!  A katolička crkva sve svoje  prelate koji su i na koji način doprinjeli suzbijanju šizmatika – proglašva SVECIMA, dok sintagma“ UBIJ SVE SRBE“ ne doživljava nikakve osude niti danas  u Hrvatskoj, a pogotovo se po tom pitanju ne oglašavaju katolički velikodostojnici. A  zašto i  bi, kad je to SLUŽBENA POLITIKA NJIHOVE CRKVE? Pa ako to nije križarski rat, što je onda? Čak su i komunistički sudovi u ono poratno vrijeme  da bi obmanuli Srbe,  u sudskim presudama ustaše koje su se krile po šumama da bi izbjegli ruku pravde,  nazivali   križarskim bandama!

Preuzvišeni Stepinac, nakon dolaska ustaša na vlast u Hrvatskoj je na jedan poseban, samosvojan način učestovao je  u velikoj prozivci mržnje, a  njegova  nedorečena riječ umnožavala je  broj dželata od kojih mnogi ni do kraja svog života  nisu  naslutiti tko im je namijenio ovu  njihovu krvavu ulogu.  Nakon što je izdao svog navodnog  prijatelja  mitroplita Dositeja i dozvolio da bude  pretučen do besvjesti i takav polumrtav prebačen u Srbiju,   redom su stradavali i svi drugi pravoslavni  velikodostojnici, sveštenstvo i narod, crkve su rušene i paljene i sve tako dok nije potpuno uništena  institucija SPC u Hrvatskoj, a narod poubijan ili protjeran.Ovo sve ukazuje na pravu suštinu ovih zlodjela koja  imaju karakter pravog povampirenog križarskog rata! Stepinac se na ovo oglušio, a umjesto  kandila milosrđa iz njegovih očiju su svjetlile užarene oči opakog križara! Nema sumnje, Stepinac je radosno pozdravio uspostavljanje ove čudovišne države poistovjećujući  je sa vjekovnim snom hrvatskog naroda za svojom državom, ne mareći što je time  izdao Kraljevinu Jugoslaviju kojoj se zakleo na vjernost prilikom svog ustoličenja i time se pokazao kao krivokletnik ( ali to nije  za njega nikakav grijeh kad  ima u vidu što su sve radile pape i katolički kler uopće).  Katolicizam nikad neće  priznati da je ovaj njegov čin zločin i pravo klasično izdajstvo. Oni nikada ne priznaju svoje greške niti se mogu kajati kao što se ne kaju niti zbog tolikih spaljenih “heretika”. Tim svojim činom on je ustaškim razbojnicima dao i onaj legitimitet za koji je nadležna crkva.  Prihvatio je da  postane i vojni vikar, te da u vojnim odredima postavlja svećenike koji će vršiti otpis grijehova dželatima.  To je sve vodilo i njega i crkvu koju je predstavljao  u saučešništvo i sticanje neposredne koristi, pa je tako  Crkva u rvataH  Hrvata postala neka vrsta ratnog dobitnika.  Pogotovo ako se uzme u obzir da joj je ovo bila šansa da se konačno obračuna sa vjekovnim šizmaticima i privede kraju  gotovo 1000 godišnji (rimokatolički ) križrski rat! A od tada “Bit će jedno stado i jedan pastir”- kao što glasi križarski bojni poklič. Njima se ne žuri. Naime, Vatikan uvijek obilato računa na faktor: vrijeme. Ono doprinosi tome da se neprestano povećava upotrebna vrijednost raznih poluistina i polustanja, što oni pune sadržajima koji im odgovaraju. Otuda rimokatolicizam ne djeluje munjevito, on prima i udarce, trpi gubitke i računa na mučenike.  Svima je unaprijed pružena utjeha, tako da se ničija žrtva ne smatra suvišnom i uzaludnom. Na taj način katolicizam stalno uvećava svoju vojsku i održava svoju vojujuću crkvu i sebe izgrađuje kao nasljednicu Rimskog Carstva,  što je stara imperijalna ideja koju je preuzelo papstvo i održava je neprekidno do danas.  Zato ona stalno čuči kao kobac i vreba  svaku priliku koja se ukaže zbog pravnih, socijalnih i drugih poremećaja kod “šizmatika”, pa nikad niti jednog trenutka ne zaboravljaju  na svoje osnovne ciljeve: uništenje pravoslavlja po svaku cijenu. Kakav „Drang nach Osten“, pa to je dječja igra u  poređenju sa ovim  vatikanskim planovima koji su unapred izrađeni za vijekove!  Zato su se tako strasno ostrvili i  na rušenje fruškogorskih manastira uz  napadnu kroatizaciju  okolnog stanovništva kad su ti krajevi  bili potpali pod NDH!

U svojoj poslanici Stepinac se, između ostalog, zalaže da Hrvatska bude BOŽJA ZEMLJA (!!??)  i govori o krvi koja zamjenjuje jezik, što predstavlja suštinu rasističke teorije Blut und Boden! Bez posebnog iskazivanja, svima je bilo jasno da pred sobom imaju militantnog svećenika (kao  papa Urban II, Julije II itd.!) koji  za ideje svoje vojujuće crkve        ( križarski rat) spremno služi i svjetovnim silama kad god mu se za to pruži prilika, čak i onda kad ih duboko prezire.  Negdje u jezgru vjekovnih antagonizama katolika, muslimana i pravoslavaca, kao sklupčana šarka, ležala je i glavna snaga ovog malog velikog inkvizitora. Gotovo sav kler je slijedio svog nadbiskupa, a naročitu podršku je imao od sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića, potomka srpskih konverta.

“Saučešništvo u zločinu”, govorio je  zagrebački jevrej  dr Barmaper, “sprovodi se ovdje po njemačkom sistemu. Za ovakve ideologije kao što je ustaška i nacionalsocijalistička, neobično je važno da omasove to saučešništvo. Individualni zločin treba kanalizirati u masovni, pa individualni strah, sumnje, moguće kajanje, sve to iščezava u kolektivnoj svijesti.  To poistovećenje sa masom i brojem čuva  fikciju da je podvig upamćen, a zločin koji ga prati- izbrisan, anoniman. Eto, ovo  navodno njemačko otkriće primenjuje se sada ovdje. Savršena je to zamka u koju ljudi upadaju lako, gotovo neosjetno i bezbolno, jer ona u ovim nečasnim vremenima nudi apsolutni alibi.”

Međutim, to nisu izmislili Nijemci već su oni to samo preuzeli iz bogatog vatikanskog arsenala koji oni koriste stoljećima i na taj način iskorištavaju kukavice i kolebljivce da bi oni za njihov račun vršili zločine, baš kao što su to  u srednjem vijeku vršile križarske horde i inkvizcija, a  u novom vijeku su to radili šuckori, ustaše, komunisti, zenge, HOS, zelene beretke i  slični.  Ono što je zaprepšćujuće u svemu ovome je činjenica da su se i navodni intelektualci dali uvući  u ove prljave i nečasne rabote u kojima su često  čak i prednjačili u izmišljanju raznih svireposti prema žrtvama. Štaviše, oni su rukovođeni nekakvim geopolitičkim snovima o izmišljenim granicama svoje domovine ( a ipak nedovoljno intelektualni da bi mogli znati pravu istinu o tome),  ispoljavali i poseban rafiniran  i perfidan   nenadmašan poriv u tom smislu, a njihovi želuci su to mogli da svare baš kao i “želudac” njihove crkve koji olako može da svari i čitave države, čitave narode i sve   drugo što je stekla zlim načinom.

A rulja, masa koja nerazumno napada, sposobna je samo za zlo i uništenje.  Šteta što je čovjek toliko savitljiv da ga vješti bukači lako  mogu utjerati u torove, pretvoriti u poslušno stado za činjenje- isključivo zla! Treba dobro razlikovati pojedinca od kolektiva. Jer, nema sumnje, postoji nekakva tačka kada se taj bezazleni i dobro opredjeljeni pojedinac sretne sa kolektivnim mišljenjem. U tom trenutku sve se mijenja i on svoju nepomućenu svijest predaje na milost i nemilost kolektivnoj pripadnosti i njegovom nasilju.  On je utapa u anonimnosti, oslobađa svake odgovornosti i moguće krivice U tom trenutku dešavaju se promjene i preobražaju koji se više ne mogu popraviti. Šta li se sve čini da se narodna svijest zadrži na jednom stupnju koji omogućava svakojake zloupotrebe, za što Vatikan ima provjerene i veoma uspješne metode!

Nakon  što je Pavelić dobio podršku preuzvišenog Stepinca  i njegove crkve, te donio rasne zakone, Srbi  pravoslavci su  se našli  van zakona  i njih se moglo ubijati kao pse lutalice. Rezultat toga je bio  da su  oni Srbi koji su živi uspjeli  izbjeći  iz Hrvatske saopštavali  vijesti o neviđenim zločinima  ustaške vlasti u Hrvatskoj, o sistematskom  istrebljavanju srpskog  stanovništva, a donijeli su i fotografiju raščerečenog industrijalca Miloša Teslića iz Siska, čiji je leš ležao na stolu kao na času anatomije, a oko njega su stajli objesni polunagi mladići sa noževima u rukma koji zure u objektiv   jedva čekajući da budu ovekovječeni za potomstvo kao uspješni kasapini. Takve i slične vijesti su iz NDH donosili ljudi izbjegli streljanje, umakli pred klanjem, izbauljali iz dubokih jama punih poubijanih rođaka i susjeda. Na dnu mnogih špilja ležala su čitava sela, svi oni koji nisu uspjeli da pobjegnu i tako izbjegnu ustaški lov na srpske glave. Bilo je i onih koji su danima i noćima drhtali u kakvom zaklonu posmatrajući izdaju susjeda i potpuno istrebljenje svojih porodica.Drugi su, nažalost stizali do Beograda nošeni  rijekom Savom, koje su hrabri ljudi vadili čakljama kod kule Nebojše, ne vjerujući da je takvo nešto moguće. Žrtve su  bile teško unakažene, vezane majke sa razmrskanom djecom, žene sa odrezanim dojkama,  muškarci sa izbodenim očima, bez nosa, ušiju, udova…  Nikad niko neće do kraja izmjeriti onaj bol koji je ljude obuzimao kada su čakljma kraj kule Nebojše, iz Save izvlačili unakažene  leševe koji su doplivali iz NDH. Gledali su  u te  naduvene i polurspadnute leševe nemoćni da u sebi pronađu i jedan jedini razlog za ovakvo divljaštvo i oslobđene životinjske nagone. Mnogi su se pitali kako će narod čiji su sinovi uradili ta zverstva, a nije za njih kriv, pronaći u sebi morlnu snagu za kajanje i traženje oproštaja. Jedan od rijetkih koji je to uradio i to na pravi način bio je profesor Viktor Novak, koji je već tada počeo da piše MAGNUM CRIMEN     ( Veliki zločin) optužujući katoličku crkvu za saučesništvo u zločinu. Radila je to crkva  upotrebljavajući svoje cjelokupno istorijsko iskustvo, sve metode obračunavanja sa šizmaticima isprobne i usavršene u svojim mnogobrojnim križarskim ratovima.

Zato nije čudo što se sva zapadna civilizacija u velikom čudu i sa nevjericom  pita kako su bila moguća takva zvjerstva, za  koja je teško povjerovati da su se uopće  desila, desiti u srcu Evrope u 20. stoljeću? Oni ne shvataju da se desilo povampirenje vatikanske inkvizicije i  srednjevjekovnog križarstva!

Zar je moguće da su se ti zločini obavljali gotovo mehanički, rutinski?  Jedino objašnjenje za to je da su dželati već unapred dobili neophodno razrešenje od grijehova ( kao što je papa Urban to uradio prvim križarima!). Ono je moralo biti usađeno u dželate kao nešto što im sleduje poslije “savjesno” obavljenog posla. Oni su delali kao oruđe  jedne “više” ideje. U slučaju  nacističke Njemačke   to se razrešenje dobijalo državnim pečatom, a u NDH nije bila dovoljna samo  državna milost već i oprost križarske crkve i njenog preuzvišenog biskupa Alojzija Stepinca! Inače, u toj kvazidržavi jedino što je  savršeno funkcioniralo bili  je ubijanje Srba, Jevreja i Cigana.

Sve je to znao general Nedić, kad je teška srca ipak pristao da  se prihvati funkcije predsjednika Vlade u okupiranoj Srbiji, nakon što su Nijemci priprijetili da će, u slučaju da on  to opet odbije kao prvi put kad je skrhan bolom za stradalim sinom jedincom to odbio,  dati na upravu NDH sve  područje do Beograda, pa i Beograd.  To nije mogao dozvoliti, a sigurno bi bilo tako, jer Nijemci nisu mogli da “umire” Srbiju čak niti  odmazdama  100 za jednoga! Takve odmazde su dolazile nakon svake partizanske akcije, pa  nije  neosnovano misliti da su one i bile smišljene  baš sa tim ciljem, tim više što je na čelu partizana bio Broz,  najveći poznati srbožder. Za razliku od njega  general Draža je obustavio takve akcije protiv Nijemaca kad je vidio da će te odmazde potpuno uništiti srpski narod. Zbog toga je izgubio podršku Engleza koji su htjeli da se  on  i Srbi bore protiv Hitlera- do  posljednjeg Srbina!

Zato je general Nedić očinski savjetovao Srbe da  budu mirni pod okupacijom, da gledaju svoja posla i misle na vidanje svojih neizlječenih rana, koje nam neće niko drugi liječiti jer smo mi na ovom svijetu uvijek sami, sasvim sami bez ikakvih prijatelja i da je naše preživljavanje u pitanju.

Kad su Srbi  u Hrvatskoj saznali  da je general Milan Nedić sa dozvolom Nijemaca, obrazovao prvu srpsku vladu, njima je bilo jasno da u moru nesreća koje su ih snašle u NDH, stvoreno je bar jedno malo ostrvo, neka tužna oaza spasa i nade. I ne samo za njih, već i za mnoge prognane Slovence, što su oni davno zaboravili.  Ono kobno 100 za 1 visilo je nad okupirnom Srbijom kao Damaklov mač, a svakog časa okupatori su bili kadri da satru tu preostalu  Srbiju i da je predaju na milost i nemilost ustašama.

Na sudu ispitivani  njemački oficir dr Turner, kome  komunistički sud gotovo da nije  dozvolio da ispriča  istinu o generalu Nediću ( jer se ona nije uklapala u komunističke laži), bio je dovoljno uporan da se izbori za svoje pravo   da je ipak ispriča,  na suđenju njemačkim oficirima u Beogradu. Tom prilikom se, između ostalog, otkrilo da je Nediću bio,  od njemačke komande, postavljen sljedeći ultimatum koji mu je on lično prenio:

„Ukoliko Vi odbijete da nam pomognete da smirimo Srbiju, firer je odlučio da Beogrd i Mačvu da  ustašama, sjevernu Srbiju Mađarima, a ostatak će biti dato na okupaciju Bugarima i Albancima.“  Nakon toga,  Nedić je tihim glasom rekao: “Pristajem”. I tako je Nijemcima uspjelo da obrazuju vladu Milana Nedića, a njemu da spasi srpski narod od potpunog izginuća.  Ova vlada je omogućila da se u Srbiju smjesti ona rijeka izbeglica iz NDH i Slovenije i bavila se uglavnom samo time. U tom poslu on svjesno upada u procjep između Draže i komunista, a iznad njega stoje neumoljivo zahtjevi okupatora da se  Srbija mora umiriti . A to  sve se  međusobno isključuje! To mu jedino priznaju   izbjeglice iz HHHHHHrvatske  i nitko drugi. Jedan od njih, Lazar Rajić, kaže: “Ako se istini pogleda u oči, da nije bilo generala Nedića, gdje bismo mi Srbi iz Hrvatske našli utočište? Stavljene van zakona, sve bi nas poubijali kao zečeve, jer na ovom balkanskom prostoru traje prava nekontrolisana hajka na  Srbe. Poslije 30 % žrtava  iz I svjetskog rata od ukupnog stanovništva, ovo prijeti da nas potpuno uništi.” Nažalost, kao “nagradu”, odnosno  komunističku kaznu za to, general Nedić je od strane Brozovog režima osuđen kao kolaboracionista i pogubljen bez da mu je data prilika  da za svoje djelovanje, za motive i cjelokupno ponašanje, javno položi račune. U mnogim drugim državama su mudro šutjeli i trpjeli Hitlerovu okupatorsku vlast i čekali da   se njegova sila  “zdođe”, samo su Srbi morali da  tako stravično stradaju  u odmazdama 100 za jednoga suprotstavljajući se njemu, bez ikakve šanse da ga pobijede. Zašto? Jedini čovjek koji je pokušao da  spasi Srbe  od te nerazumne pogibije je, umjesto  da bude odlikovan- pogubljen. Vidite li i tu križarski rat? Samo se protiv pogibije Srba ( pravoslavaca!) nisu smjele  preduzimati nikakve zaštitne  mjere! U tim komunističkim čistkama je  stradao i dr Petar Zec, čovjek koji je bio na čelu Crvenog krsta (!) u Beogradu i  koji je  zbrinjavao izbjeglice iz Hrvatske i Slovenije. Zar se  čak ni to nije smjelo raditi kad su u pitanju Srbi?

Sad se postavlja pitanje: Zašto se križarski ratovi makar i prikriveni    vode  i dalje, uglavnom  samo na prostorima Balkana? U prvom redu zato što je  tu granica ( rijeka Krka) između onih koji su 1054 godine priznali papu za  poglavara svoje kršćanske crkve i onih koji  to nisu učinili. Doduše, križarski ratovi se vode i protiv muslimana, što je priznao i američki predsjednik Džordž Buš ( pa su ga njegovi “šefovi” prisilili  odmah naredni dan da tu izjavu povuče, jer se to zbog nafte ne smije javno reći!). Međutim, to tvrdi i dobro informisani  predsjednik Libije Moamer el Gadafi, koji to smije reći, za razliku od teledirigovanog Buša. Islam, za razliku od pravoslavlja koje  i inače  nije bilo u stanju da adekvatno odgovori na izazove vremena pa ni  na te  kontinualne križarske ratove ( koji  povremeno mijenjaju formu, zavisno od datog historijskog trenutaka),  je adekvatno odgovorio radikalnim  islamskim fundamentalizmom. Međutim, to nimalo neće pomoći pravoslavlju, koje nema ni vizija ni hrabrosti za istinske reforme koje bi mu pomogle  da opstane, jer se ono našlo između „čekića i nakovnja“, kao   amortizaciona zona, kolateralna šteta,  mjesto  i sredstvo  isprobavanja spremnosti za međusobne okršaje islama i rimokatolicizma, što u tom smislu koriste i jedni i drugi preko leđa  potpuno za to nespremnih Srba pravoslavaca.

Postojanje  stabilne pravne države bi moglo obuzdati  nastavak križarskih tendencija i ratova  i na Balkanu, kao što je to  slučaj u Švicarskoj, gdje se na taj način obezbjeđuje vjerska tolerancija i poštivanje svih ljudskih prava, pa i vjerskih sloboda.  Osim toga u Švicarskoj je pravnom regulacijom onemogućeno da se ijedna vjerska zajednica  može širiti na  račun neke druge, tj svakoj pripada ona teritorija koja joj je pripala  uspostavljanjem mira nakon reformacionističkog i protivreformacionističkog  sukoba.

Situacija na Balkanu je strahovito kompleksna  i to prvenstveno zbog   konstantnog prisustva vatikanske “kuhinje” na ovim prostorima, ali i zbog činjenice da je Balkan  u svojoj prošlosti bio veoma “prometno” mjesto kojim su haračili razni osvajači u vremenima  kad su bili jaki i nepobjedivi, da bi kasnije kad oslabe morali prepuštati  svoje pozicije   novoojačalim okupatorima. Ti osvajači, dok su bili jaki,  dodjeljivali su našim  pojedincima  privilegije (spahiluk,  ukazni knezovi i sl.)  Danas su to  intelektualni profiteri ( vladini ili nevladini, svejedno),  za koje je akademik Dejan Medaković  govorio da  su profesionalni prevrtači  koji  su svjesno u službi  novih platiša  i koji  prodaju sebe, baš kao što su radile  one srednjevjekovne dvorske lude. Oni  brbljaju  prazne priče o mirenju  kao neki posrednici, a u stvari su  neka vrsta dobro plaćenih trgovačkih putnika.   Zbog toga  su ubojice, koljači i narod kom su  oni pripadali bili uskraćeni za mogućnost suočavanja sa zločinima i izvlačenjem ikakve pouke iz toga. Historičar Milan Kašanin u vezi s tim reče: ”Ništa Hrvati nisu naučili niti iz svoje niti iz tuđe historije. To je narod apsolutno nemoćan da išta shvati, predugo je svoj mozak poverio katoličkoj crkvi, a ona je oduvek bila isključiva i beskompromisna, a njeni ratoborni pogledi bili su usmjereni na istok prema pravoslavnima, šizmaticima. Ona je naprosto otrovala taj nesrećni hrvatski svet, a u svojoj klerikalnoj mržnji služit će se i crnim đavolom samo da ostvari te svoje križarske ciljeve.. Nama Srbima je Vatikan za vratom i to već vekovima, tako da je pravo čudo što smo i toliko izdržali vođeni svojom siromašnom nacionalnom crkvom.”

Zbog toga na Balkanu vlada strahovit haos koji  sprečava stvaranje stabilne i uređene države na ovim prostorima, a  koja bi  konačno obezbjedila  mir i prosperitet   svom  etnički  i vjerski  veoma   kompleksnom stanovništvu.

Začudjuje to da nisu postojale snage koje bi bile kadre da zaustave ovu čamotinju  ni pravoslavne crkve ni  srpskih političara, ni tolikih intelektualaca. Jedan razlog je i činjenica što je većina naših slikara hrlila u Pariz, a ne u Sopoćane, Mileševu, Studenicu…pa je ljepota  fresaka bizantske umjetnosti  i za nas i za strance ostala tajna, a historija 1000 godišnjeg egzistiranja bizantskog carstva se  nastojala zaboraviti, prvenstveno pod uticajem i za interes Vatikana. Možda bi jedno od prihvatljivih objašnjenja  bilo i ono koje je  za situaciji u svoji zemlji dao jedan pronicljivi Francuz- Pajo ( J. PAYOT)  koji je  rekao: “ Oni što vladaju trebalo bi samo da osiguraju red, tj da  spreče nemirne, nestalne budale da ne smetaju onima koji rade.  Policija i dobri, brzi i nepristrasni sudovi, kao i dobra narodna odbrana- to je njihov posao! A da bi to mogli, moraju za svaki taj posao angažovati stručnog čovjeka. “  Kod nas takvih u vlasti nije nikad bilo…

Nažalost, nesreći i osipanju srpskog naroda  je umnogome doprinjela i  srpska pravoslavna crkva ( SPC) svojim  rigidnim stavom da  SAMO AKO SI PRAVOSLAVAC, TI SI  SRBIN! Takvim suicidalnim ekskluzivizmom ne samo da su iz korpusa srpskog naroda odstranjivani svi oni koji su zamijenili  ili odbacili  pravoslavnu vjeru, nego su  i osiromašili srpsku naciju   i reducirali je na samo ono što je  više isključuje negoli povezuje sa svijetom. Time  je svim konvertima  kroz stoljeća usađivan osjećaj krivice ili tzv. sindrom konvertizma koji čuči   u njima i prenosi se, čak i nesvjesno  sa generacije na generaciju  čak i  do1000 godina!

Oni Srbi koji su  prešli na  katoličanstvo ili islam, nisu  bili sretni zbog toga, niti su   sretni njihovi potomci.  Jer, oni nisu ni Srbi ni Turci, a još manje Hrvati. Turci i Hrvati  ne mogu biti jer govore srpski jezik, a Srbi neće da budu jer su  pogazili svoju vjeru.  Zbog toga je vatikanska kuhinja podmetnula srpskim  „Hrvatima“ srpski jezik kao književni ( kojim su oni u stvari u većini i govorili jer su bili pokatoličeni Srbi!) kao veoma dugoročno pragmatično rješenje. A to znači da se još uvijek nalazimo u začaranom krugu naše prošlosti, iz kog nikako da iskoračimo.  Kao da fatum naše istorije zaustavlja naš razvoj, a stare neugašenje mržnje uvijek su u stanju da izazovu nove požare. Zato nije čudo što se nebrojeno puta u raznoj literaturi  mogla pročitati konstatacija koja predstavlja  historijsko iskustvo da jednom stvoreni janjičari trajno gube sve one putokaze koji vode u bivši zavičaj To su ljudi za koje ne postoji prošlost, vraćanje u svijet iz kojeg su iščupani. Pri tom nije važno da li se to desilo milom ili silom,  lukavstvom ili lakovjernošću. Zato, svaki onaj iz kog kad-tad prokulja ta  naizgled neobjašnjiva mržnja, njegov cjelokupni misaoni sklop došao je do zida pred kojim staje svako razumno dokazivanje, iščezavaju istorijske činjenice i kao obavezan zaključak izranja samo poziv u križarski (vjerski) rat, što dežurni Vatikan uvijek spremno koristi. Očit primjer za to su A.G. Matoš ( iako ga  je Beograd kao bjegunca primio kao brata i prijatelja), Dragutin Jagić ( brat Vatroslava) i mnogobrojni drugi koji možda nisu ni svjesni svog konvertitstva. Ovu pojavu objašnjavaju i psiholozi koji tvrde da taj sindrom konvertizma  stalno čuči u potomcima  a onda prokulja to većom žestinom  što je duže tamo bio zatomljen… Upravo to je ono  o čemu ništa ne znaju  strani posmatrači  stravičnog zla koje se stoljećima dešava na Balkanu, pa čak i ne mogu  vjeruju  da se to doista dešavam, bez ikakvog racionalnog razloga ili objašnjenja. Doduše,  konvertitstvo se  nije  dešavalo samo kod nas na Balkanu, ali ga naše stanovništvo sa karakternim osobinama dinarca veoma teško može prebroditi (što je svojevremeno objasnio Cvijić), a što stranci ipak  ne mogu da dokuče. Nažalost, do sada se nisu stvorile duhovne snage koje bi preuzele odgovornost da se preispitaju sve prepreke i zastoji da se već jednom prevaziđu obmane i zablude prošlosti.    Pa danas se konvertitstvo više ne smatra herezom, već naprosto demokratskim i ljudskim pravom svakog pojedinca!

Ali, teško breme prošlosti pritiskuje sve narode na Balkanu. Stvoreni su, ko zna kad i za kakve  sve potrebe, razni mitovi koji su za svoje poruke prikovali narode. Nametane su nam razne tuđe civilizcije koje su nas skretale sa naših prirodnih puteva razvoja, pretile da nepovratno izmjene našu dušu. Oni koji su poklekli misleći da su tako riješili problem, grdno su se prevarili, jer jednom prihvaćeno otpadništvo stvorilo je trajno osjećanje krivice zbog izdajstva, posustalosti ili slabosti.  Neizdržljivo je bilo to potajno samooptuživnje koje se  moglo bar prividno suspregnuti jedino pristajanjem na sve gore i svirepije zločine, koji su u stvari odavali skrivena bjekstva, pokušaj da se uguše prekorna dozivanja predaka. Možda ipak ima i drugo rješenje- a ono je upravo u znanju o suštini ovog svega,  a što se pokušava objasniti u ovom eseju.

Zbog svih tih dešavanja  na ovim prostorima nije stvoren nikakav zajednički kulturni obrazac  koji bi  objedinio  stanovništvo i bio neki orijentir svakom  stanovniku, već se oni konstantno ponašaju “kao rogovi u vreći”. Prvenstveno zbog toga nije mogla opstati ni prva ni druga Jugoslavija, niti se mogla uspostaviti srpska država  koja bi obuhvatila sve  historijske prostore na kojima su Srbi bili autohtoni, već je na njihovim etničkim prostorima uspostavljena vatikanska zona misionarenja koja je GLAVNI  uzrok svih nesreća koje  stoljećima taru sve stanovništvo Balkana.

Tako je država srpskog naroda postala mala, zahvaćena bijelom kugom, tehnološkim  i kulturnim genocidom i općim depresivnim osjećajem nacionalnog sunovrata. Umnožavanjem tih podjela po religijskim,  političkim i  nacionalnim osnovama  srušena je država i doveden je u pitanje i sam opstanak Srba kao nacije.  Da li je stvarno trebalo da se razvije toliki animozitet, do odbacivanja i neprijateljstva, prema Srbima katolicima, Srbima muslimanima i Srbima  komunistima   ( ateistima?)? Tim religijskim ekskluzivizmom su dovedene u pitanje i teritorije  koje su historijski pripadale Srbima, a neke su već i  dobro “okresane”.   Da li se tim odbacivanjem svojih katolika i svojih muslimana priznala sopstvena slabost, nesposobnost ( možda i ljenost) da se  upravo sa tim razlikama izgradi velika civilizacijski i kulturno i privredno moćna nacija? A samo izjednačavanje  religijske pripadnosti  i nacionalnosti je “nonsens” bez presedana, koji se mogao roditi i održati do današnjih dana samo na ovom mračnom Balkanu!

Zbog svega toga trebalo bi konačno pristupiti rješavanju srpskog pitanja ( ako  već nije suviše kasno?), ali u modernim kategorijama multikulturalnosti, vjerskom pluralizmu i poštivanju ljudskih prava, za što se ima dobar osnov u republikanskim težnjama srpskog naroda, prirodnom otporu prema ekstremizmu, dokazanom  antifašizmu, vjerskoj toleranciji ( narod je tolerantan, dok SPC nije). Eto kreativnog izazova za temeljne srpske institucije i političare! Jer, ako se na tome hitno ne počne raditi, Vatikan i  hazarski SAD će rascijepkati teritoriju srpskog naroda  do mjesnih zajednica! Naime, oni rade ono isto što je započela Kominterna, koja je imala liniju za razaranje država i njhovo cjepkanje na što manje dijelove kako bi one bile što zavisnije i što poslušnije. U tom cilju je i u Vatikanu osnovan Kolegijum ilirikum, tj. da vaspitava djecu koja će biti misionari u predjelima “šizmatika” ( pravoslavlja), sa istim ciljem. Sad je u toku proces kroatizacije Crne Gore i njenog  unijaćenja, kao prvog od ta dva uobičajena koraka posrednog pokatoličavanja, a već se odavno naziru takve tendencije i u Vojvodini.  A  to su sve  srpska djeca, kao što su bili i oni koje su “obrazovali” u Kumrovcu, a što je bila kominternovska komunistička koncepcija. Pa sad nek netko kaže da “komunizam” nije bio nastavak križarskog  rata drugim sredstvima!

Kao što je rečeno, glavni  smutljivac na ovim  našim prostorima je Vatikan, koji još od 1054. god. uporno pokušava sve stanovnike  ovih prostora podvesti pod svoju jurisdikciju da bi od njih načinio  poslušno stado sa kojim bi mogao ići u nove križarske pohode  dalje na istok, bez obzira što to nije uvijek javno  deklarisano. Dok god na tom prostoru ima pravoslavaca i muslimana, Vatikan  ne može  sve ovo stanovništvo upregnuti u svoja križarska kola kao što može ono već pokatoličeno,  jer  oni ne pristaju na to i nemaju nikakv interes niti obavezu da se bore i ginu za vatikanske prozelitske ciljeve na prostorima do Crnog mora, a onda i dalje ( što predstavlja tisućljetne planove Vatikna). Ali,  Vatikan se “zaglibio” u BiH, pa nikako da se odatle izbavi i krene put Srbije, Bugarske… Uzalud su mu bila silna falsifikovanja  historije  Balkana i  ponovno formiranje hrvatske nacije, ali “kifla” nikako da postane “somun”! A i  ta kifla je rezultat vatikanskog  demografskog inženjeringa postepenog pokatoličavanja srpskog stanovništva na rubnim područjima i  potonjeg čerupanja njihove teritorije i njenog pripajanja maloj Hrvatskoj.

Naime, već na prvi pogled geografski oblik Hrvatske  podstiče na razmišljane svakog tko ima čime da razmišlja! Zar taj oblik ne liči na amebu koja  se sprema da proguta svoj plijen? Bio je Vatikan veoma blizo tog cilja, samo da je Broz mogao da poživi   još 20-ak godina. Broz je 50 godina  pripremao potrebne   uslove da  BH  bude progutana od one “amebe”. Maksimalno je oslabio Srbiju da  se ona ne bi  suprotstavila kad dođe taj trenutak i da se ne bi javio neki novi Gavrilo Princip i sve pokvario. A Srbi su se  50 godina bili  podsticani ekonomskim i drugim razlozima da se  kontinuirano  iseljavaju iz Hrvatske u Srbiju, kao i Srbi iz BH.  Albancima je  Broz otvorio granicu da slobodno ulaze u Srbiju i protjeruju Srbe sa Kosmeta. Sve je išlo po  vatikanskom planu,  ali se onda  umješala biologija i odnijela Broza, a vatikanski  Bog je  po pitanju toga bio nemoćan ( ili nije htio da se miješa u te zločinačke planove!). Umjesto njega  na političku scenu je stupio Tuđman   (  genetski Hazar, a deklarisani veliko-Hrvat!)  i  u želji da  njegovo ime uđe u historiju prije negoli umre, bio je nestrpljiv, te je vatikanskim  dugoročnim planovima više štetio negoli koristio.

Sad je “jadni” Vatikan  skoro opet na početku! Tuđman je, vjerovatno na svoju ruku da popuni svoje poluprazno “kraljevstvo”, vabio  katolike iz BH u Hrvatsku, a oni su to oduvijek željeli i objeručke  prihvatili. Neki su sa zadovoljstvom uselili u kuće protjeranih Srba, a neki su samo  uzeli domovnice,  i za sada ostali u BH. Pošto BH pod   uređivačkom palicom visokog predstavnika nikako da se iščupa iz gliba u koji ju je uvalila međunarodna zajednica izlobirana od strane Vatikana, to  veoma težak život u BH   bosanski katolici i dalje rado zamjenjuju za lagodniji život u Hrvatskoj, te  kontinuirano  preseljavaju  tamo. Time prijete da  ponište viševjekovni trud i napor bosanskih franjevaca i rezultate svih onih  križarskih ratova ( kažu da ih je bilo 14!)koje su pape vodile u BH stvarajući  katolički (hrvatski) element u BH. A i nada da će muslimane lako  pokatoličiti ( kao što su bogumile) i pohrvatiti ih, čemu su se nadali  na osnovu  “dobre saradnje” iz II svjetskog rata i  vezivanja  zastava u čvor  i izazivajnja  ovog rata, sve više  se topi, a   muslimani samo što nisu vratili feredže da bi se od toga spasili!

Križarstvo za vrijeme Broza

Pred stvaranje Brozove Jugoslavije mnogi razumni ljudi su se pitali: Kako ćemo smoći snage da se opet sastavimo sa narodom iz kog potekoše toliki dželati? Kako ćemo popraviti sve ono što je ovaj rat uspio da razori, zakrvi, omrzi? Koje riječi treba izgovoritii i kakve postupke činiti da se povrati izgubljeno povjerenje? Pogaženi su svi ljudski i božanski zakoni, a zatajila je i riječ božja, upozorenje na kaznu, prećutane su opomene koje su mogle da zaustave dželate. Kao lešinar pojavila se organizacija katoličke crkve sa svojim najvišim prelatima da od ustaških vlasti izmoli otetu imovinu srpske pravoslavne crkve,  te da manastire Orahovice,  Jaske, Ravanice  i mnoge druge uzme pod svoje  u maniru pravih križara!  Pa kad su se ovako ponijeli najviši crkveni dostojanstvenici, šta je onda ostalo vječno gladnom puku? Imao je taj mali čovjek gdje da se ugleda i gdje da nađe  oproštaj za sve svoje počinjene zločine. Strašno je  to saznanje da smo se svi skupa, bez obzira bili počinioci ili žrtve, poslije toliko vijekova, poslije toliko napisanih mudrih knjiga, naslikanih biblijskih slika i sazidanih crkava, našli na samom  početku kao divlji, neoplemenjeni nesrećnici koji žive od otimačine i tuđe nesrteće, baš kao i u onim prvim križarskim ratovima sa početka drugog milenijuma!?

Englezi su oduvijek mrzili srpski narod. Još u 19. vijeku vodili su turkofilsku politiku, održavali u životu trulo tursko carstvo i zahvaljujući samo njima nismo se  ranije oslobodili Turaka.  Zatim 27.  mart koji nam nikako nije trebao, a koji su isprovocirali baš Englezi. Hitler je Srbima dao što drugima nije, a oni su mu, pod mentorstvom Engleza, pljunuli tada u lice, iako im je zemlja bila trula i u rasulu. Poslije toga Hitler je dozvolio stvaranje NDH koja je  na čelu sa onim ubicom Pavelićem odmah sve Srbe stavila van zakona.. Zatim englesko  podržavanje  partizankih napada na Nijemce a time i odmzdi 100 za jednoga, do posljednjeg Srbina! A o  nepotrebnim bombardovanjima srpskih gradova 1944. kojima je pobijeno više  ljudi i razrušeno više objekata  negoli onim gusarskim napadom njemačke avijacije  od 6. 4. 1941., da i ne govorimo…  Beograd je bombardovan više od 15 puta nakon svakog bombardovanja Radio London bi licemjerno javio kako su bombardovani vojni ciljevi Vermahta što je bila gnusna laž! Bombardovani su civilni objekti i civili po molbama  križara Broza ( što se još i danas taji!) da se što više osakati srpski narod, naročito građanstvo čime je obezglavio i poseljačio srpski narod  da bi mu bio što pokorniji u njegovoj nakaradnoj državi koja je već bila izvjesna.

Nakon takve kataklizme križar Broz je sa svojom kamarilom ušao u Beograd i postreljao sve one koji su se iz petnih žila trudili da se  potpuno ne zatre srpski narod, pa čak i dr Pertra Zeca, komesara Crvenog krsta, a njegova nezaštićena udovica je istjerana iz stana u koji se uselio neki od brozovih podrepaša, Dinarac preoblikovan po KPJ metodma!!!  Stradalo je sve ono što se podrazumjevalo pod građanskim društvom, opljačkana je njihova imovina, streljan je i general Nedić….

Ta grabež i otimačina tuđe imovine  su nezadrživo  rušile mit o našim oslobodiocima, o čijoj  navodnoj čistoti i i strogosti su se pričale bajke, a oni su pali već na prvom ispitu i potvrdili onu  staru izreku: AKO HOĆEŠ KOGA DA UPOZNAŠ, DAJ MU VLAST U RUKE. Gdje li se dadoše oni koji su streljali gladnu sirotinju za ubranu šljivu, a sad su bili slijepi i gluhi na otimanje vila, zgrada i ostalog? Tako su brozovci već na samom početku sebi pribavili pravo da za svoje postupke nikom ne odgovaraju.

Zahvaljujući  boravku Dejana Medakovića  među franjevcima, on je, kako sam kaže,  sa lakoćom prepoznavo i jedan dio one metodike koju je KP primjenjivala ( prividno traženje rješenja koje je već unapred bilo poznato i zadato, što  metode komunista povezuje sa  metodama križara!)  Sve ovo je najavljivalo da se  križarski rat nastavlja   i za vrijeme  navodnog komunizma. Naime, nesreća je što se i kršćanstvo u jednom periodu svog sazrevanja suočilo sa onima koji su se pobunili protiv te apsolutne pokornosti jednom autoritetu, pa su  započeli borbu protiv navodne jeresi.  Tako i   totalitarna ideologija komunista  je u mnogočemu kopirala križare i radila umjesto njih, a prvenstveno  joj je uzor bila katolička inkvizicija koja je uvela maksimu: TKO NIJE S NAMA, TAJ JE PROTIV NAS, a koja je veoma plodno tlo našla kod komunista. Zatim DOGMA, HIPOKRIZIJA, LAŽI, LOV NA VJEŠTICE, APSOLUTNA POKORNOST I PONIZNOST itd, itd.

Nakon dolaska Brozove  vlasti, promjenjene prilike probudile su u ljudima ono praiskonsko zlo koje u njima leži. Bit će tu i ličnih osveta, ali će najveći broj biti onih koji će pohitati da se dodvore  novoj vlasti, ne pitajući za cijenu.

Komunisti su  veoma uspješno „spustili koprenu“ preko zločina nad srpskim stanovništvom od strane NDH, čiji zadatak je bio da zamagli, umanji i čak  silom  ućutka istinu. Zato su  „Hrvati“, po drugi put za pola vijeka uspeli da se ponovo nađu na pobedničkoj strani, bez obzira na to što je Zagreb pao poslije Berlina! Kao da su sve srpske žrtve bile uzaludne, a njihovo svedočenje nikom nije bilo potrebno.  Počelo je  razdoblje raznih ustupaka i neko tiho sakaćenje svega onoga što smo svojim očima vidjeli, što smo kao svjedoci preživjeli. Nastupilo je vrijeme unutrašnjeg duševnog rascjepa i autocenzure i iščezavanje čak i one nade koja je   postojala   u okupiranom Beogradu.  Time su sve vrednosti evropskog razvoja koje su stvarale i učvršćivale ideal pojedinca i njegove ličnosti svjesno napuštene, a taj mali, s mukom izgrađeni suveren, nemilosrdno i bezobzirno vraćen je u stado, pri čemu su mu oduzeta sva ljudska prava. Nažalost, taj „samar“ stada nosio je 50 godina, a nosi ga  i dalje, 30 godina poslije smrti onog tko mu ga je natovario!  A taj  je proglašen vatikanskim svecem, sv. Josipom za  ogromne zasluge koje je imao  u prikrivenom križarskom ratu, koji  na Balkanu traje neprekidno, samo mijenja formu.   Pa sad neka netko kaže da komunisti nisu bili križari!

Za razliku od situacije u Brozovoj  Jugoslaviji, priznanje zločina, a ne njegovo zabašurivanje, to su bile duhovne težnje  njemačke inteligencije nakon II svjetskog rata, a naročito tokom 60. tih godina XX veka. Njemačka inteligencija  se pokazala vjerodostojnom i iskazala pravu njemačku strast da se preispitaju činjenice. Naši zemljaci nisu imali pravih  intelektualaca ( jer su brozovci takve pobili!) da ih tim putem povedu, jer vlast nad mišljenjem daje moć nad tjelom i životom. Zato svaki okupator, autokrata ili manipulator najprije posegne za pravim intelektualcima i tako obezglavi rulju. Zato su i beogradski intelektualci odmah nakon  njemačke okupacije bili odvedeni u zatvor i tamo ubijani. Tragedija je što se to isto desilo i 1945., po oslobođenju…. ( Sremski front, Goli otok, Pasja groblja, Stara Gradiška..).  Zato kod nas nije bilo pravih intelektualaca, pa je  vladajuća  kasta na čelu sa kvazi intelektualcima  mogla da se opredjeli za veliko ćutanje, a zločini su se potiskivali i tajili, što je također bilo u službi Vatikana i križarskog rata kao i gubitak kajanja. Sve to je predstavljalo veliku  opasnost  sa nesagledivim  posljedicama od kojih je najgora  bila ona koja je dovela do  ponavljanja zločina.

Zato se i desila   1991!

Za vrijemme tog rigidnog i licemjernog komunističkog režima, nisu neistomišljenici „prevaspitavani“ samo na Golom otoku i drugim zatvorima, već su  tome  naročito bili izvrgnuti  oni malobrojni preživjeli intelektualci. Njima je bilo najgore jer su se  morali odreći  sveg svog dosadašnjeg znanja i intelektualnih vrlina istraživanja i logičkog zaključivanja. Tako je tim komunističkim pritiscima podlegao i  historičar Fedor Maočanin koji  nije imao snage ( kao i većina drugih) da se odupre zahtjevima, pretnjama, podmuklim pritiscima  frankovaca, sada komunista ( jedan od njih je bio i Bakarić).  Tako je prvi veći ustupak Maočanin napravio kada je prihvatio tezu o vlaškom porijeklu Srba u Hrvatskoj, misleći pri tom o Vlasima ne kao o socijalnoj kategoriji, već  kao o etnikumu, što  se od njega zahtjevalo, s obzirom da je to bilo neophodno  hrvatskim povjesničarima da bi mogli iskonstruisati lažnu historiju Hrvata. Komunisti su falsifikovali i zataškavali historiju.  Nisu dozvoljavali historičarima da  ispravno pročitaju ni Konstantina Porfirogeneta, a još manje Ljetopis Popa Dukljanina.

Neki  filozofi i sociolozi  su bučno zahtjevali ispravke u cjelokupnom političkom životu osporavajući svaku vrednost i budućnost dogmatsko-religioznom  poimanju marksizma, ali sve je bilo uzalud jer je Broz već u tome bio zaglibio.  Brozov režim je u svijest svakog intelektualca nastojao da ugradi mehanizam razaranja ličnosti i stvaranje dvostrukog morala.  Nisu imali šanse da odole onom nepogrešivom partijskom mehanizmu koji rentgenizira ljude, apotekarski tačno mjeri njihovu lojalnost, zanemaruje pitanje iskrenosti, osluškuje podaničku poslušnost i procjenjuje stepen upotrebljivosti za ropsko služenje režimu. Na stradanju profesora Viktora Novaka, Zagorca integralnog  jugoslovenstva koje nikad nije iznevjerio,   vidi se do kojeg je stepena došlo njegovanje društvene laži i hipokroizije.

Nesklon autocenzuri i popuštanju pritiscima, historičar umjetnosti kasnije akademik Dejan Medaković  je u to vrijeme napisao članak  pod nazivom „ Srpska umetnost u Severnoj Dalmaciji“, gdje je  u uvodu napisao da su Srbi starosedeoci u Severnoj Dalmaciji, što je  u Povjesnom društvu Hrvatske izazvalo pravu  buru protesta, jer  je dovelo u pitanje sve njihove  dotadašnje kvaziistorijske konstrukcije! Naime, oni su  kao naučnici bili duboko svjesni činjenice da Srbi nisu došljaci, bjegunci, beskućnici koji su na hrvatsko tle došli povlačeći se pred turskom osvetom, već da su  na tom tlu starosedeoci, na nekim mjestima čak  sa  dužim stažom od Hrvata, a to  se moralo  po svaku cijenu sakriti, da se ne bi naškodilo tisućljetnim križarskim planovima Vatikana. Zato je privremeno obuzdavan nacionalizam. Međutim, potisnuto nacionalno osjećanje proizvodi nacional-šovinizam!. Svako potiskivanje prije ili posle vodi u bolest. Znači-komunisti su  na taj način razboljeli sve narode ex Yu!

Boljševici! Koja li je to bagra!  Odakle im hrabrost da se u vlastitoj zemlji liše tolikog broja svojih velikana i to u svim oblastima nauke i kulture? Nevjerovatna je ta mahnita samouvjerenost boljševika da se i bez tih i takvih ljudi može ući u svjetsku trku na svim društvenim planovima, kao da već raspolažu sa gotovim rezervnim ljudima za ta upražnjen mjesta. Pa onda to razaranje pravoslavlja, to njihovo divljačko, osvetničko čupanje iz dubina ruske duše. Prosto je nevjerovatno da su boljševici bili kadri da   kod Rusa razore  ono što su stvarali vijekovi, što je izdržalo i provale Tatara i davalo snagu tom narodu da pobijedi.  Svijet od Džingis kana nije doživio tako nešto strašno kao  Rusi od boljševika. Pa zar i to nije vatikanski križarski rat ? A oni su Brozu bili uzor i inspiracija! Otuda Pasja groblje, Goli otok, Sremski front i druga stratišta  onih intelektualaca i mladih  koji su preživjeli II svjetski rat… Sve su to bili naši „gulazi“

Zato su mnogi preživjeli intelektualci bili prisiljeni  da se  povluku iz društenog života,  jer je to  bio jedini izlaz da čovjek ne pristane da postane dvostruka ličnost i time sahrani svoju vlastitu ličnost ili da izgube glavu.

Vladimir Bakarić ( Kupferstein-Hazar), Brozova desna ruka, je također  okrutni križar koji se beskurpulozno zalagao da “riješi” srpsko pitanje u Hrvatskoj tako što će  i materijalno i moralno skrajnuti područja u kojima su Srbi bili većina, kako bi se oni od tamo iseljavali, a  prethodno obezglavili, u čemu je imao ogromnog uspjeha, a sve uz znanje i blagoslov Broza. Time je pripremio teren za Tuđmana ( Deutschman-Hazar) i omogućio mu da on  Srbima zada  posljednji udarac! Nakon  što su bili obezglavljeni, potpuno odvojeni od matice iako su živjeli navodno u istoj državi,  započelo je  podmuklo,  sistematsko slabljenje i  etničko čišćenje Srba iz Hrvatske, uništavanjem  njihovih vjerskih objekata,  zapuštanje krajeva u kojima su oni bili većina, da bi negdje osamdesetih godina o tome u svojoj knjizi „ODGOVORI“ hrabro progovorio Vuk Drašković, zbog čega je trpio stravičan teror i progon od strane komunista.  Nažalost, sve što je napisao u toj knjizi  pokazalo se istinitim  i srpsko pitanje u Hrvatskoj je uspješno okončao Tuđman. Tako je križarski rat na teritoriji današnje Hrvatske završen, ali  na ostatku Balkana još uvijek nije. Vatikan mora i dalje  uvijek biti  „dežuran“,  a dok čeka neku novu priliku rovari gdje god i kad god može, a sve u okviru svojih „tisućljetnih“ planova prodiranja  na istok, bez obzira  na to što se u Beogradu još uvijek čuvaju originalne srpske tapije i privilegije koje su Srbi dobili od austrijskih i bizantskih  careva.Tu je sadržana i cijela historija tragičnih  seoba Srba, napuštanje Kosmeta, gubitak njihove istorijske otadžbine. Sve te diplome natopljene su srpskom krvlju, bezbrojnim žrtvama našeg  roda za odbranu kršćanske civilizacije. Iz njih se može iščitati i kako je često bila vjerolomna ta carska reč, njihova namjera da ih  pounijati čime su se otvoreno predstavili kao  vatikanski križari, baš kao i mnogo kasnije ustaše koje su porušile skoro sve pravoslavne crkve u Lici, a  i Bakarić  i Krleža ( pritajeni frankovci ) koji nisu dozvolili da se poslije rata obnove ni porušene ni oštećene crkve i manastiri širom Hrvatske, već su ih ostavili da ih pojede zub vremena, kao što je radila i turska carevina!  Hrvatska  politička vrhuška uz podršku Broza nije dozvolila niti Republici Srbiji da  materijalno pomogne u obnovi  srpskih svetinja na teritoriji Hrvatske, među kojima je najtragičnija sudbina  manastira Pakre kojeg  zbog tih ujudurmi više i nema, kao i drugih manjih.  Srbi iz Hrvatske nisu smjeli ni u kom pogledu da u Republici Srbiji vide nekog svog zaštitnika, i mada u istoj državi, bili su potpuno odsječeni od svoje matice, čak mnogo gore nego u Turskoj carevini!  Sve je to morao biti   u službi lažnog rituala kovanja još lažnijeg bratstva i jedinstva, koje je svoje pravo lice pokazalo 1991. Također  se kontinuirano radilo na minimiziranju i zataškavanju ustaških zločina nad Srbima: primjer  rušenja  logora Jasenovac i podizanje bezličnog „cvijeta“ na tom stratištu koji ninašta ne asocira, zabetoniravanje hercegovačkih jama ( da se ne mogu prebrojati  srpske žrtve), uklanjanje tragova logora u Novom Sadu i drugdje, a na sva druga srpska stratišta stavljali su se bezlični natpisi: ŽRTVE  FAŠIZMA, itd.,  sve sa ciljem da  se ona laž o „kamionu ustaša“ koji su  navodno pristigli iz dijaspore  i  pobili milion pravoslavaca ( „šizmatika“) učini što vjerodostojnijom! Ta priča bi bila smiješna da nije imala toliko monstruozan završetak! Ovo je bio uvod u konačno rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj.  Sve je to križarski rat u kontinuitetu, kome se Srbi nisu uspjeli adekvatno suprotstaviti, i sve je to i urađeno da bi se  stalno tinjajući križarski rat održao, da bi izostalo kajanje počinilaca zločina i onemogućilo da se  u sopstvenom narodu preispita njegova savjest i identifikuju   te negativne snage tj. stvarni krivac za sve to zlo, koji ga opet i stalno zloupotrebljava da za njega obavljaju te gnusne i prljave radnje, navlačeći  uvijek i ponovo  ljagu na njegovo  ime.

A što se tiče rimokatoličke crkve  nakon II svjetskog  rata, ona je, kako kaže akademik Medaković,  ponovo  upotrijebila  mnogo puta oprobani metod:  Kao kompromitovana u ratu, ona će se za početak pritajiti. Nakon toga, kako sjećanja na njeno zlodjelo budu blijedila, ona  će  u prvi plan izbaciti   svoju navodnu bezazlenost,  i odricanje od nasilja, a zatim će ponuditi svoju pomoć u liječenju ratnih rana sa maskom milostivog Samarićnina  i bit će veoma uvređena ako joj netko pomene njena zlodjela iz rata.. A tako  zabašurena,  i dalje će ostati pri svom stavu da svaki loklni svećenik može obaviti oprost grijehova svakom rimokatoliku i na taj način mu omogućiti da čini nove i nove, isto tako strašne ili još gore zločine, a sve u službi kontinualnog križarskog rata.

U tome je glavna razlika između rimokatoličanstva i pravoslavlja. Katoličko komuniciranje sa bogom počiva na  veoma pragmatičnom osnovu, za razliku od pravoslavnog.  Pravoslavni nisu kadri da tako  bestidno  varaju boga! Još je jedan razlog veoma bitan. Vatikanski Hristov namjesnik je ognjem i mačem širio rimokatoličku vjeru, pa su se zbog toga vjekovima prema Rimu slivala jedna sasvim jasno označena materijalna i  duhovna snaga, a taj proces teče i danas, samo se to radi na drugačiji  način.

Križarski ratovi 1991.

Da su  ovi ratovi uistinu bili prevashodno križarski, ne treba sumnjati. Dovoljno je samo pogledati „rezultate „ tih ratova na terenu: treba vidjeti tko je i otkuda PROTJERAN, pa će odmah biti jasno i tko je bio agresor, tko je vršio genocid, a  tko se pokušavao ( bezuspješno) odbraniti!

Zato se sa pravom može ustvrditi: I ovaj rat 1991. je  imao dominantno križarske karakteristike, što se vidi po  svim relevantnim pokazateljima, a naročito po rezultatima rata na terenu. Sa područja Hrvatske je protjerano  preko 500 000  autohtonih Srba ( slično je i sa Kosmetom), a Vatkan je bio u to  sve upleten „preko guše“! A i danas radi  na očuvanja tog  „statusa quo“, i to vrlo uspješno, bez obzira na  navodno važenje svih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima! Vatikan je  toliko moćan da je u stanju  i da suspenduje  sve  dokumente međunarodnog prava  kad su u pitanju Srbi, „šizmatici“! Zar nije i to križarski rat – ali drugim sredstvima?

I  za ovaj posljednji rat na prostorima ex YU  najveće zasluge ima upravo  tadašnji papa  ( Ivan Pavao II-Wojtila), kao inicijator i bezrezervna  podrška u razbijanja  Jugoslavije  i  u vršenju  zločina koji su tada počinjeni u koje spada i njegov poziv za bombardovanje Srbije. I ovdje je glavni cilj bio satanizcija i uništenje Srba kao pravoslavaca-„šizmatika“, te proširenje teritorije pod  kontrolom Vatikana  za  bar još jedan korak na Istok. Pri tom su  muslimani korišteni kao udarna pesnica               ( umjesto nekadašnjih križara u plaštovima sa križom!), da bi se sačuvali životi ovdašnjih  katolika stečenih kroz stololjetna prisilna konvertovanja, koliko god je to moguće.  Muslimani su zahvaljujući svojoj megalomaniji   u nadi da će poislamiti katolike a pobiti Srbe i dobiti cijelu BH za sebe, što je bila utopija bez presedana, teško stradali. Pa zar oni baš  ništa ne znaju o vatikanskoj “kuhinji”? Njihovo stradanje je na jedan objektivan način prokomentarisao  BH političar  Krešimir Zubak (katolik) koji je rekao: “ Mogli smo i mi tako postradati  kao muslimani da smo si zadali nerealne ciljeve i bili uporni u tome da ih ostvarimo”. A to su zaista bili i monstruozni i nerealni ciljevi, od kojih neki od  BH političara još uvijek nikako ne odustaju….

Međutim, nisu ni katolici bili pošteđeni užasnih posljedica  svog  učestovanja u križarskom ratu. Oni su najprije morali biti obmanjeni da  im je domovinu napao agresor (!??), a zatim intenzivno drogirani  da bi u tu laž mogli vjerovati toliko dugo dok ne pobiju ili ne protjeraju   za vatikanski račun  sve  one stanovnike svoje domovine koji još nisu prešli na katoličanstvo! Danas plaćaju skupu cijenu za to bolujući od PTSP-a  i ubijajući se, jer je tret koji nose  u svojoj psihi ( kog su postali svjesni  tek nakon narkotičke detoksifikacije)  pregolem, a sve  im je više i više jasno da taj rat niti je bio domovinski niti je bio njima potreban! Oni su samo, kao i njihovi preci, zloupotrebljeni  za  daljnje realizovanje vatikanskih  prozelitskih ciljeva..

To sve potvrđuje  tvrdnju da križarski ratovi  neprestano traju i da samo  mijenjaju formu, tj. prilagođuju se trenutnim  situacijama  u politici i  na terenu, dok im je cilj uvijek onaj isti, zacrtan prije gotovo 1000 godina. Poslije svakog takvog rata  „šizmatika“ je sve manje, a oblast pod kontrolom Vatkana  je sve veća. To ne vidi samo onaj tko neće da vidi. Dokazi i objašnjenja za to se mogu naći u ogromnim količinama  dokumentirane litetrature, koju izgleda gotovo nitko ne čita, pa ni naši historičari, kojima je već  odavno  tačno određeno u kojim „koordinatama“ smiju da se kreću….

IV Jevreji i lažno predstavljanje

“ Istina koja ljude čini slobodnim najvećim dijelom je istina koju radije ne bi čuli”

Herbert Agar

Upravo to se dešava. Na svjetlo dana zadnjih godina izlazi istina o stvarnom porijeklu današnjih Jevreja. Bila je  to stoljećima najbolje čuvana historijska tajna sa ciljem da bi se sa jednom grupom stanovništva okupljenog oko jevrejskih svetih knjiga moglo manipulisati na razne načine. Dakako da se upravo to događa:  uvijek se ističe ono što želite da ljudi vjeruju, a zataškava se ono što ne želite da znaju.  To je stari oprobani manipulatorski recept koji nije korišten samo u slučaju jevrejstva!

Kestler, jevrej iz Budimpešte ( ali  i mnogi drugi historičari) piše da njihovi preci nisu došli iz porječja Jordana nego iz porječja Volge, ne iz Kanaana nego sa Kavkaza, te da su oni genetski bliži hunskom, turskim i mađarskim plemenima negoli potomstvu Abrahama, Izaka i Jakova! U tom slučaju pojam antisemitizma postje besmislen, jer 90% današnjih jevreja su  hazarskog porijekla, što sve više postaje poznato kako iz  prošlosti izranja ta dugo i dobro čuvana tajna. Oni govore jidiš, koji je neka vrsta germanskog jezika, a ne hebrejski. Porijeklo i povijest Hazara i njihova  povezanost sa porijeklom i ranom poviješću  takozvanih   ili samoprozvanih  Jevreja (Židova) u Istočnoj Evropi je jedna od najbolje i najdulje čuvanih  povjesnih tajni ( u čemu su pomagale religije kršćanstvo i judaizam), sve do posljednjih nekoliko godina, kad je ta tajna počela na sve strane da „pušta vodu“. Kestler tvrdi da  ljudi  širom svijeta koji sebe smatraju Židovima imaju više  genetske srodnosti sa domicilnim  i susjednim stanovništvom nego među sobom.  Antropometrička mjerenja židovskih skupina to neosporno dokazuju. Zataškavanje ovih činjenica koristi se za manipulacije.

Dakle, na jednoj podmetnutoj povjesnoj tvrdnji da taj narod potječe iz Izraela, te da im je Bog  obećao zemlju, bogataška  obitelj Rotschild ( Aškenazi/Hazari) je orkestrirala preuzimanje Palestine i stvaranje države  Izrael, što je  tada tamo zapalilo rat i nasilje koje se ne stišava  već 60 godina! Pitate se koja je bila svrha  stvaranja države  Izrael? Trebalo je tamo stvoriti odskočnu dasku i sigurno zaleđe za daljnje osvajanje arapskih izvora nafte!

Moćna cionistička propagandistička mašinerija  je uvjerila američki narod da  su svi današnji jevreji jedan narod (i to  božji !),  a to je laž! Današnji jevreji  su različitog porijekla, a  tek jedva 10 %ima nešto jevrejskih gena  a to su  Sefardi, koji su   krvno povezani sa Arapima, a ono što ih dijeli je religija! Ostali su Hazari, tursko-mongolsko-hunsko pleme koje je prihvatilo judaizam negdje u 8/9 stoljeću, što  znači da nisu Jevreji po krvi.  A upravo Aškenasko vodstvo- tj. ljudi koji nisu Židovi po krvi i nemaju povijesne veze sa zemljom Izrael-  preuzelo je  Palestinu i iz nje   su protjerali do sada preko 1.000 000 Arapa, a sve na temelju  jedne beskrupulozne historijske izmišljotine ( podvale).

Da rezimiramo: današnji Židovi nemaju zajedničku kulturnu tradiciju, jedva da imaju neke obrasce ponašanja koji su dio socijalne baštine i iz religije, koju većina ne prakticira ili u nju i ne vjeruje, ali im ona unatoč tomu daje pseudo-nacionalni status, koji  može da djeluje kao snažan emocionalni okidač kadgod to manipulatorima ustreba!

Zato aškenaski “lideri” ne brinu za položaj  svog naroda ništa više negoli Buš brine za Amerikance. Oni slijede  taj svoj interesni plan, a svi ljudi, bez obzira na njihovu rasu ili neku drugu etiketu ( pseudo-naciju, religiju), tek su stočna hrana koju će iskoristiti i zloupotrijebiti za sprovođenje  tog plana.

Sad nam preostaje da se zapitamo: Kako je moguće da Aškenazi iz područja današnje južne Rusije, koji su se preobratili u jevreje i koji nemaju nikakve genetske ni povjesne veze sa zemljom Izrael doista mogu biti smatrani Židovima u smislu kako to oni zahtjevaju? Kako je to moguće? Smatra li se Nijemca ili  Rusa, ako se preobrati i postane vjernik Anglikanske crkve, Englezom? Naravno da ne. A ako se preobrati u rimokatolika u okviru Crkve u Hrvata? Nažalost da! Upravo tako su nastajali današnji Hrvati!

Ovakva ujudurmma zasnovana na historijskim falsifikatima i  nečijem uskosopstveničkom interesu napravila je klanicu na Bliskom istoku i počela je tu klanicu da širi na sve preostale zemlje iz tog regiona.  Slična situacija je i na Balkanu, mada tu nije u pitanju nafta već druga prirodna bogatstva i uvijek prisutni prozelitski i ekspanzionistički  interesi Vatikana, koji se  također poslužio sličnom metodologijom  kao i aškenaska elita, kojoj inače služi. Zato  Balkanom teče krv rijekama već najmanje 1000 godina, a dobio je i vrlo nepopularan atribut „bureta baruta“. Eto što sve može  da uradi  beskurpulozno krivotvorenje  i zlopupotrebljavanje historije! A anologija između lažnih Hrvata i lažnih  Jevreja je potpuna i bode oči ( zamijenite samo boldirane i podvučene riječi u prethodnom tekstu sa riječima koje su u vezi hrvatstva, rimokatoličke vjere i sl.) Ne vidi je samo onaj tko baš nikako neće da je vidi!

V Nikad jedno zlo ne dolazi samo

Zbog  neprekidnog križarskog rata protiv  preostalih Srba koji  im je ugrozio  i sam opstanak  ponekad se  čuje i tvrdnja da se o Srbe najviše ogriješio Sv. Sava  zato što im nije dozvolio da priđu  rimokatolicizmu, čime bi izbjegli sudbinu vječnih šizmatika, a time i ponavljajućih i kontinualnih   križarskih ratova i genocida nad njima sve do potpunog istrebljenja. Možda bi taj zaključak mogao da se prihvati, kad ne bi vrijedila ona narodna: „Jedno zlo nikad ne dolazi samo!“

Naime, ne koristi samo Vatikan  svaku nesreću koja zadesi Srbe da bi izvukao neku korist za svoj prozelitske planove. On redovito u tom prljavom poslu nađe partnere ( ili zamjenu!) koji imaju svoje vlastite računice. Trenutno ( mada ne samo trenutno!) su to Hazari i uspostavljanje njihovog „svjetskog poretka“. I opet su se JEDINI Srbi  tome usprotivili! Zato obavezno  treba pročitati „KRALJEVSTVO HAZARA I i II“ autora Dejana Lučića. Kad to pročitate    osjećat ćete se kao da stojite na brdu i vidite što se dešava u svim „dolinama“ naokolo . Hazari, lažni Jevreji  ( tj.tursko-mongolsko pleme koje je  u IX stoljeću prihvatilo judaizam) slijepi  sljedbenici jevrejskog TALMUDA, strahovito mrze Rusiju jer  je smatraju krivcem za propast njihovog srednjevjekovnog carstva- Hazarije, koje se nalazilo između Crnog i Kaspijskog mora ( vidi „Kraljevstvo Hazara I dio). Zbog toga nastoje Rusiju da unište ( pobili im carsku porodicu i  naturili im komunizam koji im je odnio  više od  27 miliona građana, među kojima je bio ogroman broj intelektualaca).  S obzirom da  potpuno uništenje Rusije nije nimalo lak zadatak, oni   to provode planski  kroz stoljeća. U tom cilju  su razorili i korpus srpskog naroda, vježbajući na njemu završni udarac Rusima.  Zato se u međunarodnoj politici ( kojom upravljaju Hazari) za Srbe konstantno primjenjuju drugačiji aršini nego za ostale, zato samo Srbi nemaju pravo na objedinjavanje svojih teritorija i svog stanovništva, zato se samo Srbi protjeruju sa svojih etničkih prostora, zato se samo Srbima oduzima teritorij i pravo na opstanak, zato se samo Srbi bombarduju  jer su se branili, i zbog čega se samo njihovom rukovodstvu sudi u Hagu itd, itd. Pri tom  su Hazari  ispoljili visok stepen lukavstva, pa najčešće poturaju drugima da te prljave poslove obavljaju za njih, te tako prinose tuđe žrtve svom boljem sutra. Doduše, ne štede oni ni svoje sunarodnike, s obzirom da ovu  hazarsku „elitu“ sačinjava samo oko   12 000 osoba koje provode taj morbidnih plan  ovladavanja svijetom, to oni ne štede ni  onih svojih 15 miliona  jevreja ( ne Jevreja!). Tako su režirali i holokaust da bi od njega mogli napraviti političko oružje za kontrolu Zapada i uspjeli u tome! Stradale u holokaustu   makar „oplakuju“ za razliku od drugih žrtava svog morbidnog plana, koje olako  proglašavaju kolateralnom štetom i zaboravljaju. Dovođenje u sumnju ičega u vezi sa holokaustom  kažnjava se- robijom! Zamislite se,  kakva i kolika je to  politička sila koja cijelom „slobodnom“ Zapadu nameće zakon o zabrani analiziranja nekog historijskog događaja.!? To  pokušavaju i sa Srebrenicom!  Zar to ne liči na onaj verbalni delikt vezan za navodno “vređanje” lika i djela  autoritarnog Josipa Broza?

I ustašku ideologiju stvorio je Hazar  iz Odese Josip Frank koji je  došao u Zagreb, a uz pomoć Vatikana i britanske vlasti instalirani su Pavelić i Artuković da pobiju milion Srba! Jeste da je stradalo i oko 4000 jevreja, ali oni su bili žrtvovani kao maska i tako bili kolateralna šteta! Poslije njih su na scenu stupili  Hazari:  Broz ( Vajs), Bakarić                 ( Kupferstein), Moša Pijade i na kraju Tuđman ( Deuthhman), svi uz podršku Zapada u čije vlade i dinastije su se odavno infiltrirali Hazari  i koji  njima upravljaju kao lutkama na koncu! Dakle,  opetovani genocidi nad Srbima se smišljaju na Zapadu, inicirani  i podržavani od strane  Hazara ( lord Rasel, Hari Truman,  Franklin Ruzvelt, Averal Hariman,  Robert Opehajmer, Dvajt Ajzenhauer, Ričard Nikson, Eli Vizel, Kol  Hitler, Holbruk, Lenjin, Staljin, Kozirjev, Jelcin itd, itd…). Oni drugi, koji nisu bili Hazari, bili su njihove „lutke na koncu“ ( Ronald  Regan,  Bil Klinton,   Džordž  Buš,  Margaret Tačer, Bler itd). Oni koji nisu bili dovoljno poslušni, ubijeni su- primjer  Džon Kenedi koji je  ubijen od strane Hazara  Li Osvalda, a i njega je ubio Džrek Rubi, također Hazar, da se ne bi otkrila prava pozadina zločina.

Pitate se što je u to vrijeme bilo sa  „našim“ političarima? Pa ništa, oni su bili NJIHOVI političari, prethodno zavrbovani, kupljeni… Baš kao i sada.  Oni koji se nisu dali zavrbovati, završili su u Hagu. Haški sud ima zadatak   da uništiti obrambeni mehanizam Srba, što je više nego očigledno,  s obzirom da se tamo sudi onima koji su  branili svoj narod od hazarskog imperijalizma i povampirenog  križarskog rata ! Čitav  Zapad i UN  žive i rade pod idejom i moralnom i političkom diktaturam Hazara (i Vatikana) gdje je novac osnov svega!.  A Hazari  kontrolišu novac, oni su politički lideri i ideolozi novog svjetskog poretka, oni sačinjavaju većinu u oba doma prlamenta SADa.. Oni su se infiltrirali ( rođačkim vezama i novcem) čak i u britanski dom lordova, a i kraljica  im je veoma „odana“,  zbog čega  bi se Velika Britanija komotno mogla zvati Novom Hazarijom. Isto je i u  SAD-u.  Treba pročitati PROTOKOLE SIONSKIH MUDRACA, koji su u stvari samo IZVOD iz TALMUDA, „svete“ knjige jevreja ( koja je najgori rasistički tekst), koja im, prema Dostojevskom, daje sljedeće smjernice:

„ Odijelite se od svih naroda, izgradite svoju osobenost, i znajte da ćete otada biti jedini u Boga!. Ostale uništite ili pretvorite u svoje robove ili ih eksploatišite. Vjerujte u pobjedu nad cijelim svijetom; vjeruj da će ti se svi pokoriti.  Gnušaj se svih i niskim se ne druži.  I ako izgubiš zemlju svoju i političku ličnost svoju, ako budeš rasijan po cijeloj zemlji i među sve narode, svejedno- vjeruj u ono što ti je obećano, jednom za uvijek, vjeruj da će se tako zbiti, a međutim živi, gnušaj se, ujedinjuj se, eksploatiši i čekaj i čekaj…“

Dostojevski dalje kaže:

„Kao posljedica ovih talmudskih instrukcija,  jevreji vole  biti tamo gdje je narod još neuk, nekulturan, potišten ili ekonomski slabo razvijen- tu im je potaman.  A onda, umjesto da svojim uticajem podižu stupanj obrazovanja, pojačavaju znanje, stvore ekonomsku sposobnodt kod tih jadnika- naprotiv, ma gdje god da se jevreji nastane, tamo se još više ponižava i kvari narod, još više strada čovječanstvo, još niže pada stupanj obrazovanja, još se odvratnije širi bezizlazno nečovječna siromaština, a sa njom i očajanje.“

Talmud, koji se razvio iz Mojsijeve vjere, ne propovijeda moral kao ta vjera, već naprotiv- nemoral koji je ozakonio.  U Talmudu, između ostalog piše:  ljubite se, pomažite se, ali varajte, mrzite i ubijajte sve one koji nisu vaše vjere, lažno svjedočite protiv njih ( zbog čega su neke   srednjevjekovne države uskratile jevrejima pravo svjedočenja na sudu), što više liči na statut neke razbojničke skupine negoli na svetu knjigu! Međutim,  neki jevreji već najmanje 2000. godina pilje u tu knjigu i crpe ideje iz nje.  Zbog takvog njihovog ponašanja često su bili protjerivani iz mnogih država ( čak iz 79 u periodu od 250. do 1948.god.), a danas se nastoji ubijediti svijet da je to protjerivanje bilo zbog vjerske mržnje, što nije tačno!

Sad se opravdano nameće pitanje: Da nisu to bili razlozi što su jevreji kroz čitavu svoju historiju bili proterivani odsvakud gdje bi se bili  duže  zadržali?  Da nije to razlog, a ne vjerska netrpeljivost, kao što  Hazari pokušavaju da predstave svijetu i u toj namjeri mašu sa pojmom antisemitizam, koji je ovdje posve neumjesan, jer Hazari ( 90% onih koji sebe danas smatraju jevrejima ili Jevrejima)- nisu semiti! Dakle,  Jevreji kao narod su politička kategorija ( ne etnička!), više nego  i religijska, jer su vođeni TALMUDOM, koji se nikako ne bi mogao nazvati svetom knjigom, a  čak 90 % su etnički Hazari ( potomci turskog plemena), doduše izmješani sa svim i svakim pa čak i sa evropskim  plemićkim porodicama! Zbog toga se ne može govoriti o Jevrejima kao etnicitetu., pa je otuda antisemitizam pojam koji s njima nema nikakve veze.  Pod  političkom kategorijom ( narodom) se podrazumijeva politička interesna grupa koja želi da sprovodi hegemoniju nad drugim narodima koji nisu uključeni u ovaj projekt kao akteri, već kao objekt.  Da bi ovaj posao  bio obavljen, stvorena je zavjera koja svoju metodologiju crpe iz Talmuda. Upravo zbog toga su ljudi koji se predstavljaju kao Jevreji bili proganjani kao ekonomski okupatori, a ne kao narod druge vjere! Prvi su to uočili egipatski faraoni, a i Bog je ( izgleda!?) intervenisao već nekoliko puta            ( potop, Sodom i Gomora…)!

VI Porijeklo balkanskog stanovništva

Da bi što bolje shvatili vatikansko zamešeteljstvo  na Balkanu,  potrebno je  ovdje iznijeti  bar dio današnjih prihvaćenih naučnih saznanja    iz  antropografije, antropologije, demografije, etnologije  i sličnih naučnih disciplina  koje će  upoređivanjem   objektivne i falsifikovane historije i antropogeografije osvijetliti  porijeklo  današnjeg balkanskog stanovništva ( bar onoliko koliko je u ovom trenutku moguće) o čemu  smo trebali učiti još iz  svojih  osnovnoškolskih ili bar u srednješkolskih udžbenika, da nam je to križar Broz dozvolio. Ali nije, jer  bi to  osujetilo  izvršavanje njegove vatikanske zadaće. Zato nam je izmislio pričicu o  Južnim Slavenima koja nema baš  nikakve veze sa  stvarnom hitorijom. Naime, tu “pričicu” ne podupiru niti stvarni historijski dokazi niti najnoviji nalazi genetike. I ovi podaci koji će ovdje biti izneseni,  nisu neka “konačna”  istina, ali su zasigurno bliži istini nego sve one laži koje su nam naturali Broz, Vatikan, Hazari i slični mešetari.

Genetika je svuda prisutna u prirodi. Ona važi za kruške, jabuke, životinje- ali i za ljude. Mi smo našim rođenjem donijeli na ovaj svet čitav jedan neponovljiv genetski program. Zato je važno tko su bili naši preci. U drugim narodima, gdje potomci umiru u krevetima svojih predaka, ne gubi se tako lako svijest i sjećanje o  svojim  precima kao kod nas  gdje se ljudi jedva sjećaju dvije, najviše 3 generacije unazad.

Danas je već posve jasno, zahvaljujući trudu mnogih naučnika i istraživača, da je izvor problema našeg balkanskog stanovništva u nama samima, te to moramo početi da rješavmo sami sa sobom, a ne da se i dalje pravdamo usudom, zavjerama izvana i sličnim, mada i toga ima i to u izobilju, čemu se nažalost uopće ne odupiremo! Takvi  upravo koriste svaki poremaćaj koji se desi u našem društvu ili državi da bi  se upleli i ostvarili neke svoje ciljeve. Tu je naročito efikasan Vatikan koji za tu prljavu rabotu uvijek  nađe partnere u Austriji, Mađarskoj, Mletcima, Nijemcima, Bugarima, Šiptarima, Albancima, „Hrvatima“ , a u najnovije vrijeme u Hazarima i Haškom tribunalu! Da, Vatikan je u svoja „križarska kola“ upregao i Haški tribunal! Kako inače objasniti  odnos broja  i nesrazmjernost veličine  presuda  nad Srbima ( „šizmaticima“!) i  drugima ( saveznicima Vatikana!). A da je Vatikan  upetljan u sve ratove na Balkanu, u to nema sumnje. Mnoge je i inicirao! Sjetimo se samo njegove uloge pri rastiranju Jugoslavije gdje se prvi oglasio, pa  poziva za bombardovanje (!! „mirotvirac“ papa!?) Srbije, pa njegove uloge u  I svjetskom ratu, pa  u II svjetskom ratu, a da ne spominjemo sve one javno deklarisane križarske ratove (  historija bilježi 14) na bogumile i pravoslavce na Balkanu!

Čovjek je, za razliku od životinje, odgovoran za svoje postupke, jer ima razum, savjest i volju koji ga čine odgovornim u smislu sopstvenog mišljenja i odlučivanja. Zato je ono  najgore što se može učiniti čovjeku- oduzeti mu ličnu odgovornost za njegovo mišljenje i postupanje, čime ga se svodi na nivo životinje! A upravo to je rađeno u kontinuitetu za 50 godina trajanja real-socijalizma! Nažalost, u našoj populaciji većina stanovništva i  dalje (dobrovoljno) pristaje na to, sve do današnjih dana! Dapače, stiče se utisak da im  čak i odgovara da netko drugi misli i odlučuje umjesto njih, pa makar to bilo pogrešno i na njihovu štetu! Tako je realizovana  kontrola uma nad našim stanovništvom, pa  se  više i ne može reći da smo stanovništvo, već- stado!

Tko smo mi zapravo? Naš čovjek se ponosi svojim srpskim, hrvatskim,  slovenskim porijeklom, a nikad se nije  ozbiljno zapitao zašto se mi toliko razlikujemo od izrazitih Slavena: Rusa, Čeha, Slovaka i Poljaka i po pigmentu i po karakteru?  Doduše, historijski izvori opisuju  Slavene ranog srednjeg vijeka ( koji su bili samo jedan mali segment  ukupnog stanovništva)  na Balkanu kao tipične predstavnike nordijskog  rasnog tipa, ali se od tada do danas štošta izdešavalo na Balkanu što je dovelo do toga da se prosječan izgled pripadnika naše današnje populacije  ne bi više  mogao podvesti pod ovu  rasu,   s obzirom na svoje današnje karakteristike, a veliko je pitanje da li se ikad i mogao. To jest,  vjerovatnija je hipoteza da je slavenstvo samo jedna ( relativno mala) genetska komponenta u sveukupnoj genetici  stanovništva ovih naših prostora.

Pojam rase.Obično se misli da su ljudske rase bijela, crna, žuta i eventualno crvena!  Međutim, nauka pod rasama smatra sasvim nešto drugo, dok su ova obilježja  koja  se odnose na boju kože više vezana za klimatske  uslove u kojima je čovjek živio. Dakle, antropološko lice današnje Evrope i susjednih dijelova Azije je:

-svjetlo obojeni rasni tipovi sjeverne evropske nizije ( nordidi , istočno-evropidi);

-tamnije  obojene rase okrugle kratke lobanje ( alpinci, dinarci, armenidi, turanidi);

-crnokose dugoglavci južnog pojasa ( mediteranci, orijentalidi).

Bez obzira na sva mješanja, jasno je da su rase uglavnom vezane za izvjesne geografske i klimatske pojase. Shodno  tome, evropsko stanovništvo je  kombinacija ovih rasa: nordijske, mediteranske, alpiske, istočnoevropidne ( baltičke) i dinarske. Ali, oni su  se izmiješali i sa orijentalidima, turanidima, mongolidima i dr., tako da se antropolozi  često ne slažu u pogledu određivanja glavne rase ili podrase.

Glavne osobine ovih rasa su:

  1. NORDIJCI: stas visok i vitak  oko 175 cm,  ramena široka, noge dugačke, lobanja dugačka sa strane spljoštena, potiljak izbočen, lice dugoljasto,  crte oštre, vilice izrazite, usta uska, uvo maleno. Obrve ravne, nos uzak, oči svetle, srednje veličine, koža tanka i blijeda sa providnim venama, kosa plava ili crvenkasta, tanka, glatka i mekana
  2. MEDITERANCI: maleni 161m, sitnije strukture, uzanog lica i zadebljalih usnica, Čelo okruglasto i onisko, obrve u visokom luku, nos uzak, ravan ili povijen, kod nosnica zadebljao, oči tamno smeđe i velike, koža tamnija i neprozirna, kosa tamnosmeđa ili crna, katkad kovrčasta.
  3. ALPIDI: onižeg rasta 1.63, kratkih nogu, skloni debljanju, vrat obao, prsti kratki, lobanja okrugla, vilica široka,  brada obla, često dvostruka i neistaknuta, zubi nezbijeni ( za razliku od drugih evr. rasa), lice široko, okruglo, kesice pod očima i naslage sala, usta povelika, uši odskaču od glave, nos kratak, tup i spljošten, čelo široko i oblo, oči smeđe, malene i pliće smještene nego kod drugih evropskih  rasa,  koža žućkasta ili smeđa, bore se rano javljaju, kosa tamna, debela i kruta, opšti utisak mongoloidnosti.
  4. ISTOČNO-BALTIČKA rasa: srednji ili omanji rast 1.64, široka ramena, snažan kostur, krupni i mišićavi, vrat širok i kratak, ruke i prsti kratki, lobanja velika kratka i ćoškasta, donja vilica široka, lice široko ispljošteno, bez izrazitih crta, usta velika, uho veliko i pritisnutouz glavu, nos debeo spljošten i širok,  obrve visoke, oči sitne, malo ukoso položene, koža malo žućkasta, kosa vrlo svetla, brada slabo raste. I ova rasa ima nešto mongoloidno, iako je svjetlije kompleksije.
  5. DINARCI: stas visok i vitak, 1.74 do 1.78., kosti jake, mišići razvijeni, ruke i noge dugačke, vrat dugačak i snažan, lobanja kratka, često na potiljku ravna kao odsječena, tjeme  visoko. Donja vilica izrazita, malo napred isturena,  Lice usko dugoljasto, crte oštre, čelo visoko, poširoko, natrag zabačeno, nos visokog korijena, dugačak i istaknut, često kukast, brada široka i masivna, usta široka, usne jake. Oči velike tamno smedje, duboko položene. Obrve izbočene i jako svedene. Koža zagasita smeđa, kosa tamno smeđa, jače debljine, katkad kovrčasta. Brada gusta i jaka.
  6. ARMENIDI srednje visine, snažni, debeli, nos veći nego kod dinaraca, povijen kao da visi iz lica, lice šire nego u dinaraca, jagodice niže, usne debele, koža zagasite boje, kosa i oči tamne.

Na osnovu gore izloženog se vidi da je Evropa samo poluostrvo Azije, jer većina tih “evropskih” rasa su u stvari samo udaljeni ogranci azijskih rasnih formacija. Jasne granice rasprostranjenosti ovih rasa na evropskoj karti ne mogu se naznačiti, jer su neke rase zastupljene gotovo po svim evropskim zemljama, a i inače, ove rase, u mješavinma sa raznim varijetetima, prelaze jedna u drugu. Proučite osnovne karakteristike ovih rasa i pokušajte najprije na sebi naći čijih to gena imate vi ( na osnovu vašeg fizičkog izgleda i krvne grupe), a zatim to isto vježbajte na prijateljima, rođacima, prolaznicima na ulici….

Dinarci zauzimaju u svom jezgru dugački zapadno-balkanski krečnjački plato od Istre i Alpa sve do Epira sa većim ili manjim ograncima po  Panonskoj niziji, a i šire tako da ih ima i u Osetiji, Gruziji itd. Na jugoslavenskom području dinarci su najjače zastupljena rasa. Pored njih još su zastupljene: nordijska u  velikom dijelu Slovenije i Južne Srbije, , laponoidno-alpinska u Bačkoj i Banatu, ali i po čitavoj Jugoslaviji, istočno-baltička u Sjevernoj Hrvatskoj,  i nešto mediteranske u jadranskom pomorju. Mongoloidi i turanoidi su nešto zastupljeni u Sjevernoj Hrvatskoj, Vojvodini,  i istočno-srpskim predjelima uz bugarsku granicu.

Dakle, može se zaključiti:  Rasni sastav Jugoslavije bi izgledao ovako: Najveći dio pokazuje jasno izražen majoritet armenoidnog rasnog elementa ( dinarskog ) Taj  majoritet propraćen je minoritetom laponoidnog rasnog elementa koji zauzima drugo mjesto.  Ostale komponente igraju sporednu ulogu.  Ova antropološka provincija obuhvata Hrvatsku sa Slavonijom, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju i Srbiju, bez njenih istočnih predjela. Albanci imaju pretežno osobine dinaraca, dok jedan dio ima osobine Lezgijaca sa sjeveroistočnog Kavkaza , gdje postoji pokrajina Albanija  čije ime su donijeli na naše prostore.  Stara prednjeazijska rasa najbolje izražena u historijskom narodu HETITA, danas je zastupljena kod Jermena, Kurda i Jevreja.  Već prvi pogled ukazuje na sličnost njih sa dinarcima, što nije čudo jer historija zna da su prednjeazijsci prelazili na Balkan, a taj armenoidni element su vizantijska i turska migracija samo krvno pojačale na Balkanu, bez obzira na neku raniju zajedničku rasnu prapodlogu iz prehistorijskih vremena. Dakle, prelaz prednje-azijskih jermenskih oblika na Balkan doveo je do stvaranja dinarske rase.

Uticaj zemlje i prirode na karakter. Rusi i Poljaci su tipični narodi nizije. Ruska ravnica je uzrok ruskoj tragediji, jer cijela ruska historija pati od nedostatka gorske energije. Stanovnik nizije nema otpornosti, pa se pretvara kroz vijekove u bezobličnu masu, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Ruski i poljski najmekši su jezici Evrope, a gramatika im je razdrobljena kao zemlja. Kultura se doduše stvara u nizini, ali iz gorštačke energije koja u nju silazi. Slično se stvara i kultura juga iz sjevernjačke energije. Nizinac je amorfan u svemu i otuda njegova anarhičnost. Zato je dobar za diktaturu i apsolutizam. Sjevernjačkim pejsažom se objašnjava njihova natmurenost i suvoparnost. Ljudi iz tih krajeva slabo imaju smisla za umjetničke boje i oblike.  Moralnu čvrstinu starih nordijskih Germana antropolozi objašnjavaju surovom klimom. Također tvrde da su zato oni doprinijeli stvaranju više kulture nego južnjaci.

Što se tiče nas na Balkanu, nama klima nije smetala da budemo prosperitetni, ali nam je smetalo gentsko naslijeđe poteklo iz Male Azije, prednje Azije, a možda i Afrike.Poslije saznanja da nema nikakve “slavenske rase”, oznaka Jugoslavena kao slavenskog naroda više ne može zadovoljiti! Ako su Rusi i Poljaci Sloveni, zar naši dinarci sa svojim crnim očima, orlovskim  profilom i svojom duševnom prirodom- mogu još uopšte biti Sloveni? Čak niti imena  SRBIN i HRVAT nisu slovenskog porijekla! Pretpostavlja se da riječ HRVAT potiče od  staroindoevropskog KARPAT-kamen, a SERB-ljudi, od predindoevropskog  kavkaškog! A i Turci, prije nego su nam došli, izmješali su se sa našim rasnim rođacima iz prednje Azije i došli nam već kao krvni rođaci! Tako su Turci, koji su primarno bili  mongolske rase,  k nama došli sa manje mongolske a sa više prednjeazijske krvi.  Istina, Turci nisu masovno prelazili na Balkan, tako da danas

njihovih ostataka ima samo  duž istočne obale Vardara, niže Skopja. Pri tom moramo

odvojiti poislamljene Arnaute, kao i naše bosanske i novopazarske muslimane, među kojima je tek po koja kap turske krvi.. Turci su također, u svoje balkanske provincije dovodili i razne neturske, azijske i afričke elemente ( Tatari, Čerkezi, Kurdi, Jermeni, Perzijanci, Cigani, Arabljani, Albanci,  negroidi, dr.) Svi su oni ostavili svoj genetski materijal na Balkanu, a sa njim i duhovni.

Poznati antropolog Vladimir Dvorniković u “KARAKTEROLOGIJI JUGOSLOVENA” kaže da    Jugosloveni ranog srednjeg vijeka pokazuju još uvijek  u mnogome nordijski karakter. Lobanje su im  dolihoidne ( izdužene) ( 85%), a oni snažna i visoka rasta i svijetle kompleksije.  Boja kože je ružičasta, kosa svijetla sa crvenkastim sjajem, tj ličili su na pripadnike keltskih i germanskih plemena. To znači da su bili zastupnici čiste arijevske rase, kakve još i danas nalazimo u Švedskoj i Engleskoj. Za razliku od tih Slavena, mi danas imamo pretežno tamnu kompleksiju i ravno otsječeno tjeme,  a oni  su imali izduženu i pozada zabačenu lobanju, te svijetlu kompleksiju. Zašto?

Često se čuje (paušalno) mišljenje da smo mi postali takvi zbog miješanja sa Turcima. Ali, pri takvim tvrdnjama,  morali bismo uzeti u obzir činjenicu da su Turci, prije miješanja sa starosjediocima prednje i Male Azije, bili narod uglavnom mongolskog porijekla, pa bismo tada i mi  morali imati znatan broj ljudi sa mongolskim  tipičnim prćastim nosem, uskim očima i crnom čekinjastom kosom. Međutim, to ipak nije naš prosječan izgled!

Pored toga, činjenica je da su se plavokosi ljudi slovenskog izgleda najviše sačuvali baš u područjima  u kojima su se Turci najduže zadržali, a to su jug i jugoistok Srbije, područje Sandžaka i muslimanski gradovi u Bosni. Istovremeno obratimo pažnju na ona područja koja su ostala gotovo čista od mješanja sa Turcima kao što su pojedina planinska područja Crne Gore, u kojima i pored toga nailazimo na najtamnoputije stanovništvo na Balkanu.

Iz prethopdnog je jasno da naša tamnoputost nema veze sa Turcima, niti sa bilo kojim drugim mongolima ( Avarima i dr. ) već sa starosjediocima Balkana koje antropolozi svrstavaju u dinarce i mediterance.

Kako to objasniti? Po doseljavanju Slovena na Balkan, oni su potisnuli starosjedioce u brdovita i planinska područja, da bi se  oni naselili po nizinama i formirali naselja. Kad su došli Turci,  to  stanovništvo koje je živjelo u nizinama i u naseljima je prvo bilo izloženo nasilju okupatora i bilo je odvođeno u ropstvo, nasilno islamizirano  i ubijano.  U tako opustošene krajeve  postepeno su se spuštali  starosjedioci sa viših planinskih područja i tako  se genetski sastav stanovništva  naše zemlje vrlo brzo promijenio u dominaciju dinarskih i mediteranskih starosjedilaca. Oni Slaveni koji su primili islam, a to je bilo uglavnom gradsko stanovništvo, najviše su sačuvali svoj izvorni genetski entitet. Njih je muslimanska vjera sačuvala od miješanja sa gordim i ratobornim starosjediocima Balkana.

Čudno je da historija malo zna o tim starosjediocima Balkana, ali zato podosta zna o mnogim ranim  osvajačima Balkana koji su uglavnom bili nordijskog porijekla ( antički Grci, Iliri, Tračani, Dačani, Kelti, Germani, Sloveni), a  čiji jezici dijele zajednički fond riječi karakterističan za indoevropsku jezičku grupu. Svi ti osvajači su u različitim istorijskim razdobljima vladali dijelovima Balkana i stapali se sa tamnoputim starosjediocima o kojima historija ništa ne govori ( sigurno se i tu umiješala, najvjerovatnije vatikanska, politika!)  Međutim, savremena znanja iz genetike nam pružaju metodologiju kojom možemo mnogo egzaktnije, negoli to može historija, utvrditi porijeklo i kretanje naroda kroz vrijeme i prostor.  Zato  nam analiza genetičkih markera tipičnih za određenu populaciju, koji se nasljedjuju i koji se mogu analizirati i u živoj populaciji i u skeletima starim hiljadama godina, može  često mnogo više reći od nesigurnih historijskih izvora.

Krvne grupe i geni. Budući da  se krvne grupe  nasljeđuju  to nam one mogu, kao genetički markeri,  pružiti  važne informacije o porijeklu čovjeka i naroda. Kod nas na Balkanu krvna grupa A odlikuje nordide ( Iliri, Kelti, Germani, Slaveni), a takođe i semićane i ugrofince. Krvna grupa 0 odlikuje starosjedioce Balkana dinarce i mediterance. Krvna grupa B odlikuje mongole.

Geni zaduženi za krvne grupe bijelih krvnih zrnaca pokazuju mnogo veću varijabilnost od gena AB0 sistema, pa mogu pomoći da se preciznije definišu određene populacije. Tako antigen HLA-A1 prati izvorne Slavene, Germane, Kelte, Indo-Irance i ostale pripadnike nordijske rase. Zastupljenost ovog antigena se podudara sa zastupljenošću indoevropske grupe jezika, što je potvrda za zajedničko genetsko porijeklo svih izvornih nosilaca indoevropske grupe jezika.

Na osnovu zastupljenosti markera HLA-B, ustanovljeno je da 29 % stanovništva ex Jugoslavije ima dinarski antigen HLA-B5, a 24% istočno-mediteranski ( potomci starih Pelazga) HLA-B35. Zapadnomediteranski  antigen HLA-B18 ima 17% stanovništva, atlanskomediteranski HLA-B12 ima oko 16 % stanovništva, mongolski HLA-B16 ima 13%, nordijski antigen HLA-B8 ima 13% stanovništva. Semićanski antigen HLA-B27 ima 11 %, ugrofinski HLA-B7 10%.  U stanovništvu bivše Jugoslavije slijedi još oko desetak malobrojnih populacija sa svojim tipičnim antigenima. Na osnovu ovog ne možemo a da se na zapitamo: Kako nas je netko 50 godina mogao nazivati Slavenima, kad  među nama samo 13 % ima antigen HLA-B8, koji karakterizira i Ilire i Kelte i Germane i Slavene zajedno!?

Dakle, u genima  ex Yu stanovništva ima   najviše gena sljedećih rasa:

Dinarci. ( 29.02 % gena u ex Yu populaciji). Dinarci i mediteranci ( istočni i zapadni) su narodi  istog porijekla kao i Egipćani, koji se  između sebe razlikuju samo po tome što su se mediteranci adaptirali na mediteransku klimu, a dinarci za oštru planimsku.

Genetički markeri dinaraca (HLA-B5, Hg-J) pokazuju bliskost sa ostalim rasnim tipovima koje odlikuje krvna grupa 0- mediterancima i kromanjoncima. U svijetu su dinarski geni  najzastupljeniji na Kavkazu kod Gruzina, na području Saudijske Arabije, Iraka, Avganistan, Pakistana,  u jednom dijelu Kine i Japana, kod nekih američkih  Indijanaca, egipatskih faraona, Grenlandu. Kod nas je dinarski tip najzastupljeniji u Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini, zapadnoj Srbiji i u kolonizovanom stanovništvu Vojvodine i Slavonije.

Karaktere onih koji su naslijedili antigen HLA-B5, od Evrope do Amerike, odlikuje izražena gordost, buntovnost prema autoritetima i ratobornost.

Svoj izvorni jezik, koji pripada kartvelijanskoj grupi,  dinarci su sačuvali jedino kod Gruzina  na Kavkazu.  Naši dinarci na Balkanu su sačuvali svega nekoliko riječi tog jezika (pura-hrana,…), ali je zato sačuvana akcentuacija i to naročito kod  crnogorskih dinaraca.  Također gruzijska muzika i danas pokazuje istovjetnost sa crnogorskom, hercegovačkom i dalmatinskom, pa čak i gruzijska igra LEKURI, liči na crnogorski ORO, a zajednički su im i običaji. Također se pokazalo da im je i umjetnička ornamentika veoma slična, a i historija gruzijskog naroda također ima veliku sličnost sa našom historijom: neprestani sukobi sa domaćom i stranom vlašću, međusobni sukobi, pobune i ratovi. Od pada komunizma mogu se prepoznati gotovo identični scenariji međunacionalnih sukoba i građanskog rata, kakav smo imali i mi ovdje na Balkanu.

Istočni mediteranci ( 24.09%) ili Pelazgi koje odlikuje antigen HLA-B35 najzastupljeniji  su u Jadranskom primorju, posebno u  Dalmaciji i na  Peloponezu. Današnje Palestince  ( biblijske Filisteje) također odlikuje izražena distribucija antigena HLA-B35. Oni predstavljaju nekadašnje potomke minojske ( pelaške) kulture koji su prije oko 4 milenijuma doživjeli egzodus sa Krita na obale današnje Palestine.

Zapadni mediteranci ( 17.76%) su najzastupljeniji u Španiji, na Siciliji, Sardiniji i Južnoj Italiji, a ima ih i na crnogorskom primorju sve do Pogdorice, zatim na jugu Srbije, na Kosovu ( kod Albanaca Gega). Ima ih i na jugu Rumunije i kod banatskih Rumuna. Uglavnom naseljavaju područje  romanske grupe jezika i mediteranskog primorja. Mnogi antropolozi tvrde da mediteranci spadaju u najljepše ljude na zemlji. Ali, zato su veoma sujetni i zbog toga su robovi javnog mnjenja.  U strahu da ne izgube odobravanje svojih bližnjih, lako žrtvuju načela pravičnosti. Onaj ko u njihovoj zajednici postupa po pravdi, a ne po srodstvu, lako biva proglašen izdajnikom.  Za razliku od dinarca oni su plašljivi, te su pogodni za formiranje mafijaške hijerarhije.

Atlanski mediternci ( 16.03%)su nosioci nekadašnje megalitske kulture zapadne Evrope

( Stonehenge i sl. ) Kod nas su najzastupljeniji  na području Crne Gore ( Nikšić) i Hercegovine i u vlaškom stanovništvu. Veoma su zastupljeni u centralnoj Dalmaciji ( Split i okolica), kao i na dalmatinskim ostrvima. U Evropi su najzastupljeniji na području Irske, Škotske, Velsa, zatim na tlu zapadne Francuske, kod Baska, južne Poljske i Ukrajine  ( Kozaka). To su uglavnom narodi kod kojih ima problema sa formiranjem samostalnih država. Ima ih mnogo i u bjelačkom stanovništvu Australije, a odlikuje ih antigen HLA-B12. Antropolozi smatraju da su vikinzi bili tog rasnog tipa, a kasnije su se izmješali sa Germanima, tj sa nordijskim rasnim tipom.  Atlanski mediteranci spadaju u najviše ljude svijeta. Odlikuje ih izražena nesebičnost, srdačnost i otvorenost, ali i jaka želja za moći, agresivan i ratoboran duh, koji su od njih kroz miješanje poprimila mnoga germanska plemena.

Nordidi. (13.47 %). Poslije dinaraca i raznih mediteranaca, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli, a iza njih nordidi, kod kojih Slaveni predstavlaju najveći dio.  Najveći procenat njihovog antigena zastupljen je u jugoistočnoj Srbiji, Sandžaku i muslimanskim gradovima. Slavene, kao i ostale nordide, odlikuje dinamička akcentuacija-posebno naglašen jedan slog riječi, dok se ostali glasovi jedva čuju.  Svaka riječ u rečenici djeluje kao udarac, pa se dinamička akcentuacija naziva i udarnom. Za razliku od dinamičke akcentuacije koja odlikuje nordide, melodična akcentuacija odlikuje dinarske i mediteranske starosjedioce Balkana.  U melodičkoj akcentuaciji svaki glas ima izraženo trajanje i jasno razumljivu melodiju.

Sve nordide ( Slavene, Germane, Kelte..) odlikuje antigen HLA-B8 koga u svojoj krvi ima  ( samo!) oko 13 % stanovnika Jugoslavije.  Tamo gdje su u našoj zemlji Sloveni najmanje izmješani sa strosjediocima dinarskog i mediteranskog porijekla, otkrivaju se elementi njihovog izvornog nordijskog karaktera.

Slovene odlikuje: određena doza škrtosti, plašljivosti, blagost, izbjegavanje sukoba, skromnost, stidljivost, vrednoća u poslu, veselost, vedrina, povjerenje i odanost.  Ne osjećaju potrebu za spoljašnjim sjajem, kao dinarci.

Semićani. ( 11.78 %) Poslije nordida, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze semićani,  koji su najviše izmješani sa raznim starosjediocima Balkana, a posebno sa dinarcima i  raznim mediterancima. I oni su na ovim prostorima  gotovo potpuno izgubili svijest o svom jeziku i porijeklu.   Semićane (HLA-B27)odlikuje izražena sklonost ka uživanjima i čulnim zadovoljstvima, ali i izražena savjesnost, kao i sposobnost ubjeđivanja, što ih čini uspješnim trgovcima.

Određeni procenat semitske populacije je kod nas došao preko Turaka i to ne preko onih originalnih Turaka koji su mongolskog porijekla, već preko starosjedilaca Male Azije- hetitskog porijekla koji su ovdje dolazili za vrijeme turske vladavine. Cijelo područje Bliskog istoka i Mediterana je naseljeno semićanima, uglavnom arapskog porijekla.

Na našim područjima su svoj nacionalni identitet sačuvali jedino malobrojni semićani jevrejske religije  – Sefardi.  Njih u svijetu ima samo  samo 10 % od    15 miliona. Ostali su Aškenazi koji su  turskog porijekla.  Unatoč svojoj  malobrojnosti   najbrojniji su među vrhunskim naučnicima, književnicima, umjetnicima i ideolozima. Njihove izvanredne sposobnostisu kroz  čitavu historiju izazivale stalnu zavist i mržnju ostalih populacija. Takvi njihovi uspjesi se  više pripisuju njihovom sistemu školovanja koje propisuju TORA i TALMUD, negoli genetskim osobinama, s obzirom da je samo mali dio njih semićanskog porijekla.   Kod dinaraca izazivaju zavist zbog uspjeha i moći, a kod alpida zbog bogatstva i uticaja. Međutim, nije samo to u pitanju. Neki od njih su fanatični sljedbenici TALMUDA, u kom  i svašta ružno piše, zbog čega su  talmudisti      ( vjerom jevreji, a ne genetski) često kroz historiju bili protjerivani iz  mnogih država  prvenstveno o strane  samog stanovništva, kad bi “dara prevršila mjeru”.

Mongoli (13.69%) i Ugrofinci (10.65 %) Poslije semićana, po procentualnoj zastupljenosti u Jugoslaviji dolaze mongoli ( HLA-B-16), pa ugrofinci (HLA-B7), pri čemu su mongoli žuta rasa iz Azije, a ugrofinci žuta rasa iz Evrope, zaostala iz doba ledenih kapa po Evropi i samim tim prilagođena hladnoj klimi. Zbog toga imaju kraće udove, zdepast stas radi manje aspiracije toplote, jake mesnate jagodice, sklonost gojaznosti, okruglasta lobanja, uske oči, mali nos.  Imaju potrebu pravljenja zaliha.

Mongole odlikuje B krvna grupa i antigen HLA-B16. Dominantni su kod Avara i nekadašnjih Turaka i potomaka Inka u Južnoj Americi. Mongoli su vrijedni i pedantni. Odlikuje ih sklonost matrijarhatu, a slabost im je paranoidnost i sklonost da se iz kukavičluka pokoravaju autoritetima. Vedri su i srdačni i djetinje nezreli u susretu sa životnim iskušenjima.

U našoj populaciji mongolski element je došao sa Avarima i Turcima, s tim da su Sloveni više izmješani sa mongolima kroz Avare negoli Turke. Ima jedna velika nedoumica u vezi sa prisutnošću mongolskih gena na Balkanu a to je njihovo prisutvo u skeletima kulture Lepenskog  vira koja je hiljadama godina starija od historijski poznatog vremena pojave mongola na Balkanu.

Ugrofinci pripadaju uralskoj jezičkoj grupi. Naseljavali su zaledjene dijelove Evrope: Alpe i Skandinaviju.  Do danas se njihov gen zadržao među  Laponcima, Fincima, Slovencima, Austrijancima, Bavarcima i Savojcma. Ona grana koja živi u alpama zove se alpski rasni tip i oni su se spustili u Panoniju ( Hrvatsko Zagorje, Banat).  Kasnije su se  pomiješali sa istočnim mediterancima i Ugrima ( Mađarima) sa istoka Urala.

Ugrofinci su psihološki bliski mongolima, osim mehanizma racionalizacije i sebičnog sentimenta, koji je kod mongola više izražen. Koliko se „toplota “ Rusa može objasniti miješanjem sa mongolima, toliko se “hladnoća”  Nijemaca može objasniti njihovim miješanjem sa Ugrofincima.Ugrofince odlikuje karakter potpuno suprotan karakteru dinaraca. Oni su bez sujete, bez želje za moći, veoma savjesni i vrijedni, pokorni autoritetima i veoma sebični. Ta sebičnost je izržena u Hrv. Zagorju, Banatu i Mačvi gdje se oko međe sude decenijama. Ugrofinci su najveći nosioci autoritarne svijesti u Evropi, pa je nacizam imao najviše uspjeha kod Bavaraca, a komunizam kod sovjetskih naroda koji su bili najviše miješani sa ugrofincima. Jer, i nacizam i komunizam su laskali ugrofinskoj sebičnosti, proklamujući smanjenje socijalnih razlika, tj. obećavajući materijalnu sigurnost i blagostanje.

Knjiga Vladimia DVORNIKOVIĆa ( 1888-1956) “KARAKTEROLOGIJA JUGOSLOVENA” je impresivno, svestrano  naučno djelo u čije stvaranje je autor uložio  sve svoje znanje, životno i radno iskustvo, energiju i ljubav.  Nevjerovatno je koliki je broj naučnih radova, uglavnom inostranih, autor citirao. A još više je unio svojih analiza i svojih  rezultata istraživanja. Za ovakvo djelo  inspiracija mu je svakako bio Jovan Cvijić, pa se  može smatrati da je Dvorniković nastavio upravo tamo gdje je Cvijić stao. Medjutim, on nije išao samo u dubinu, već i u širinu. Impresivna je njegova multidisciplinarnost i poznavanje  dodirnih nauka, kao što su  lingvistika, muzika, filozofija, psihologija,  biologija, anatomija, Frojdova psihoanaliza,  i sl., tj sve što ima ikakve dodirne veze sa karakterologijom.  Mora se priznati da je Dvorniković došao  do gotovo istih  naučnih rezultata  koji se danas prezentuju na osnovu genetskih istraživanja, kojih tada nije bilo. Prava je šteta što je ovakav naučni rad, koji je mogao  pravilno usmjeriti  “južne Slovene”, 1945. godine ZABRANJEN! Ova knjiga je  odstranjena iz svih biblioteka, a ime Dvornikovića, kao ni Cvijića, NISU SE SMJELA NITI SPOMENUTI  za čitavo vrijeme trajanja real-socijalizma. Pa čak ni kad je Broz umro, njegovi  “nastavljači” su još uvijek onemogućavali reprint ovog kapitalnog djela, tako da se on pojavio tek 1990., tj suviše kasno da bi mogao polučiti svoje pozitivne rezultate. Rat je tada već počinjao, pa ovakve knjige više niko nije čitao. Nažalost…

Nije samo Vladimir Dvorniković bio žrtva  brozovske hajke na prave naučnike.  Svi naši antropolozi koji su pokušali da se bave porijeklom stanovništva ovog dijela Balkana morali su da emigriraju da bi sačuvali živu glavu.  Tako je dr Srboljuba Živanovića od takve zle sudbine spasio poziv  da predaje na jednom elitnom medicinskom fakultetu u inostranstvu.

Pišući o hajdučkom hercegovačkom mentalitetu kao glavnom uzroku naših velikih političkih zala, profesor Zagrebačkog sveučilišta dr Vladimir Dvorniković je ovako skicirao njegove protagoniste:

“To su ljudi puni neispravnosti i podmuklosti prema ljudskom društvu. Uvek su spremni na prepad, otvoreno i podmuklo postižući uspehe, ne toliko svojim sposobnostima i radom, koliko stalnim razvijanjem svojih protusocijalnih nagona.  Hajdučki tip posjeduje veliku socijalnu prodornost, jer ne mari za društvene norme niti pravila, nego ih ruši da bi postigao svoj cilj. “ Najveći” Srbi i Hrvati dolazili su uvijek iz Hercegovine, mada su rodovsko-genetski uvijek bili bliži jedni drugima, negoli autohtonim Srbima ili Hrvatima. A ta njihova ljubav prema naciji svodila se isključivo na ambiciju da oni budu njezini glavni predvodnici, ratnici, pjesnici, glavni ideolozi i tumači.”

On dalje piše i o karakternim crtama ex Yu stanovništva:

„ Povremeno se izdvoji neka karakterna crta kao rudiment ili atavistička iskrica koji nas podsjete kakvi smo još negdje u dubini i kakvi smo nekad bili.  Navedimo nekoliko primjera da bismo vidjeli širinu koju obuhvata zakon atavističkih vraćanja ili tzv. karakterna regresija. Tako, npr. nevjerovatna snaga trpljenja ima u sebi nešto praslavensko i tupo azijsko-mongolsko. Hajdučija sa kojom se bore još nemanjićki organizatori države potiče iz vlaškog i starobalkanskog elementa, a pretpostavlja se da su je oni genima baštinili od Ilira i drugih starobalkanskih plemena. Sadistička svirepost potiče iz turske epohe, a oni su je donijeli miješajući se sa prednjeazijatima koji su poznati po svireposti.

Za karakter čovjeka nije važno kolika je njegova vitalna snaga, već kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, tj kako on raspolaže svojom životnom snagom i svojim sposobnostima. Bogatijim narodima bilo bi nemoguće shvtiti sa koliko bijednim uslovima života može da se zadovolji naš čovjek, tj u čemu sve on oskudijeva.  Najbolji dokaz složenosti njegovog karaktera se ogleda u izmjeni njegove životne ritmike: od heroizma žrtve do heroizma djela, tj. moći podnijeti i  moći se boriti. To proizlazi iz nordijsko-turanske ofenzivne  rase, a zatim iz slavenske pasivne, što oboje u sebi spaja naš tipični čovjek.  Ali, iz goleme snage trpljenja može da se rodi  apatija, što je kod nas itekako posvuda vidljivo. Osim toga, nas kroz historiju prati herojski duh požrtvovanja i uzaludne žrtve, što ima prizvuk perverznog mazohizma, ali i ratno lukavstvo i borbena dovitljivost. Sav taj tzv. ratnički karakter izazvan je nevoljom o odbranom, a ne osvajačkim instinktom“

Čitajući tako  Dvornikovića morali bismo  da se zapitamo: “Sve je  dobro i lijepo: imamo temperamenta i vitalnosti, stvaralačke fantazije i umjetničkog dara, a ni sa umnim sposobnostima ne stojimo rđavo.  A ipak nam ide loše! Zašto?

Možda zato što su individualističke crte našeg stanovništva prepoznatljive uglavnom po negativnim moralnim formama sadržanim u pojmovima zlobe, zavisti, sujete i egocentrizma,  što bi slabilo širenjem socijalnog radiusa, a to  se kod nas veoma sporo odvija. Jugosloven je naprosto tip čovjeka koji je zaokupljen sam sobom, što nije čudo s obzirom da onaj tko sam mnogo pati i  strada  otupi za drugoga, pa je manje osjetljiv i u svojoj i u tuđoj nevolji. Altruistička sentimentalnost i osjećajna obazrivost prema drugima ne odgovara krutom životnom stilu čovjeka borca.  U vezi sa tim je vjerovatno i velika nepovjerljivost i zatvorenost, naročito seljaka.  Zato se  kod nas još i danas pojedinac osjeća sigurnim samo u naslonu na svoje, pa se zato vrline patrijarhalnog svijeta ne mogu naprosto presaditi u iznad patrijarhalno društveno uređenje. Transformiranje patrijarhalnih vrlina u etičke vrline više i komplikovanije društvene sredine i strukture vrlo je težak i spor proces.

Da li je  karakter  nepromjenjiv? Osnovni činioci karaktera se nasljedjuju, ali se karakter u cjelini, ne može smatrati nepromijenjivim.   ( Savremena nauka smatra da se najviše do 30% karaktera nasljeđuje, a ostalo se stiče odgojem, okruženjem i sl. Medjutim, i na tih 30 % se u izvjesnoj mjeri može uticati).

Najnovija saznanja o porijeklu balkanskog stanovništva. Nauka je konačno oborila onu pričicu da smo mi Slaveni  ( u prevodu: robovi) došli na Balkan u 7 stoljeću i tu progutali Ilire, Tračane i druge starosjedioce; da smo bili kukavice i krili se u barama sa slamkom u ustima i da bi ponovo trebali postati  nečiji  robovi; da su ti Sloveni došli  već kao formirane zajednice Srba, Hrvata, Slovenaca, Makednaca, Crnogoraca…  Sad slijedi najveća tajna koju su sami evropski naučnici otkrili a ona je vrlo neprijatna za zapadnjake: Srbi su prastanovnici Podunavlja, jedne od četiri rajske rijeke oko kojih se uspostavljao život ljudske vrste i civilizacije ( ostale tri su Nil, Tigris, Eufrat). Srbi su potomci  KROMANJONACA starih 40 000 godina, za razliku od jevreja čija historija pokušava da pokrije jedva  4000 godina!  U vezi s tim sjetila sam se  vremena od prije više od 30 godina kad je otkriven arheološki lokalitet Lepenski vir. To je bila svjetska senzacija i  mnogi   arheolozi i historičari su  sa oduševljenjem govorili o značaju ovih otkrića koja će sasvim preokrenuti dotadašnju službenu historiju Evrope!  Međutim, iskopavanja i istraživanja su naglo obustavljena ( da ne kažem zabranjena!), a u našoj nauci i medijima je nastao tajac! Još jednom je Vatikan uspio da spriječi izlazak istine o našem porijeklu  na vidjelo, a njihov trabant Broz im je u tome pomogao.   Međutim, istina opet počinje da izlazi na vidjelo, a sve je počelo 2000. godine po objavljivanju senzacionalnih rezultata međunarodnih genetičkih istraživanja. Tada je ustanovljeno da u  srpskom uzorku ima više  najstarijeg evropskog genetskog materijala negoli bilo gdje  u Evropi. Tad je trebalo nastaviti ta istraživanja u Vinči, ali Srbija, pritisnuta desetljećima  terorom svjetskih  talmudista i Vatikana, nije imala novca za to.  Ali, Hrvati ( naravno pod  instrukcijama  vatikanskog Zavoda sv. Jerolima), su odmah požurili da sebe proglase najstarijim narodom na svijetu!  U to kolo morao je da se uhvati i novinar  Goran  Milić koji je u svoju emisiju “Brisani prostor” pozvao jednog  hrvatskog “demografa” ( ili bolje rečeno režimskog znanstvenika – demagoga), koji je između ostalog ustvrdio da u Hrvata postoji 60 % čisto hrvatskih gena, a ono ostalo su iranski, germanski, mađarski itd. Naravno, nigdje se ne spominje niti jedan srpski gen, bez obzira na sve ono  višestoljetno unijaćenje pa konvertovanje  Srba pravoslavaca u katolike  Hrvate! Koliko je ova priča prozirna  može se vidjeti samo na osnovu jednog jedinog pitanja:  Koji uzorak je taj famozni znanstvenik uzeo za tog “tipičnog” Hrvata, tim više kad se zna da su  Hrvati politički a ne etnički narod, što i sami hrvatski demografi i antropogeografi  priznaju ( tj. svako može po slobodnoj volji ili prisili postati Hrvat!), pa zbog toga nije ni moguće odrediti neki uzorak za ovakva istraživanja, kad su Hrvati u pitanju jer oni su politički a ne etnički narod. Zato je  biti Hrvat,  isto kao biti Jevrej, Crnogorac ili Amerikanc, nije stvar etničke pripadnosti već stanje svijesti! Ali to kvaziznanstvenike kao što je taj ( nisam mu zapamtila ime a nije  ni vredno pamćenja), ne brine. Međutim, postoje i pravi znanstvenici u Hrvatskoj među kojima treba spomenuti antropologa Emila  Heršaka koji ka`e: “ Dana{nji su Hrvati biolo{ki sli~niji Srbima nego svojim precima iz VII stolje}a. Kad bismo analizom DNK mogli dobiti to~nu  genetsku sliku Hrvata, ona bi, zacijelo, bila vrlo {arena. Ne bi pokazala samo izmje{anost sa dana{njim susjednim narodima ili biolo{kim populacijama koje su od davnine imale veze sa hrvatskim prostorom. Recimo, u  ranom srednjem vijeku neki su ljudi sebe nazivali Hrvatima. Na kraju srednjeg vijeka tako|er je postojala skupina koja je sebe nazivala Hrvatima, ali  svi u toj skupini nisu nu`no potomci onih ranosrednjevjekovnih  Hrvata i obrnuto. Dio potomaka onih ranosrednjevjekovnih Hrvata mo`da je na kraju srednjeg vijeka pripadao nekoj drugoj skupini koja se ne naziva Hrvatima itd. I ta se shema nastavlja i dalje, preko svih krupnih doga|anja ( ratova, seoba i sl.) u doba osmanskih osvajanja, do dan danas, uvjetno re~eno modernih Hrvata.” ( On ne kaže zašto je onda uopće zadržano to ime, a mi odgovor znamo: vatikanski etnički  inženjering!) Da bi  ovo spoznalo i obično pučanstvo dovoljno je samo da  pogledaju koliko su različiti običaji, muzika, narodne nošnje, način pripreme hrane i sve drugo što karakteriše  pojedinačno etničke grupe i  narode u Republici Hrvatskoj. Neka pogledaju  zagorske, slavonske, dalmatinske, otočne, ličke, istarske  i druge “hrvatske” nošnje  i nek se zapitaju: ODAKLE TOLIKA ŠAROLIKOST? Može li to sve pripadati  samo JEDNOM narodu, osim ako on nije iskonstruisan nekim ( ovaj put vatikanskim!) etničkim inženjeringom? Možda to sve vezano za taj vatikanski  etnički inženjering ne bi ni bilo toliko  za osudu da nema strahovito  krvave posljedice i zlu namjeru u pozadini!  A zla namjera je da  sve te novopečene “Hrvate” i dalje beskurpulozno koristi u svoje zločinačke križarske svrhe  sa ciljem proširivanja teritorija i naroda pod svojom dominacijom  u  cilju  obezbjeđenja što raskalašenijeg  ponašanja papinstva!

Dr Srboljub Živanović profesor  sa koledža sv. Bartolomea iz Londona, koji je učestovao u najvećim istraživanjima ove vrste u XX stoljeću, tvrdi da genetika samo potvrđuje ono što  je antropolozima već odavno bilo poznato. Stanovništvo koje živi na ovim našim prostorima je autohtono i zadržalo je antropološke karakteristike svojih predaka. Mi definitivno nismo došljaci, a pogotovo ne sa Karpata, već smo ovdje bili od iskona i širili se do Belgije, Britanije, Skandinavije…, kad smo bili još  jedna populacija.  Naše stanovništvo o tome ništa ne  zna zato što komunistička vlast nije dozvolila da se o tom govori.  Tek kad je ova vlast pala, objavljen je reprint Cvijićevih i Dvornikovićevih djela, a pojavila se i knjiga “Srbi rasa” od dr Jovana  Deretića koji je prvi  kod nas  progovorio o toj tabu temi. On je čitav svoj život posvetio izučavanju prave istorije Srba o kojoj u svojim antičkim knjigama pišu Plinije Stariji i drugi antički pisci, a koje  se nigdje   više ne mogu naći ( ni ti kod nas niti u Evropi, jer su sklonjene ili uništene) osim u velikim bibliotekama SAD-a (više od tome na video zapisu Google- YOU TUBE -Zabranjena istorija Srba #1- #10). Tamo ćete, između ostalog saznati, da niti jedan od univerzitetskih profesora historije, a niti akademici SANU znaju  koje je bila prestolnica Srba prije Nemanjića! A bila je SKADAR, i to 1000 godina! Otuda su grobovi srpskih vladara ispod Skadra, a i srpska narodna pjesma ZIDANJE SKADRA govori o tome da su Srbi zidali  ovaj grad!

Najčešće namjerno  iskrivljeni i loše interpretirani rezultati genetskih istraživanja  se, kao i rezultati drugih naučnih istraživanja  koriste   i kao moćno oružje za dokazivanje novih teorija „krvi i tla”, koje ovog puta sežu do prahistorije. U fantastičnom svemiru DNK je zapisana cjelokupna historija čovječanstva, a dosadašnji rezultati  genetičara i antropolga ukazuju na to da je Evropa kolonizovana iz srpskog Podunavlja! Genetika ne poznaje naciju, već populacije, koje žive u određenim  oblastima  podjeljenim  promjenjivim državnim granicama, te  zbog toga očekujemo korektan naučni pristup interpretaciji naučnih rezultata, a ne ponovo neku politizaciju, sa kojom se odmah krenulo, naravno,  iz Vatikana!

VII Vatikanski etnički  inženjering na Balkanu

Publicista Dejan Lučić kaže: “ Historija nije nauka o povijesti već umjetnost laganja o prošlosti. Što je narod više “umjetan” ( vještački), to je njegova želja za opsjenom neizmjernija. Zato su hrvatski historičari pravi matadori laganja, počevši od prekrajanja sopstvenog porijekla-pa sve do najnovijih događaja.” Kao takvi, iako svjesni da ima suviše mnogo savremenika ovih događaja  iz perioda 1991/95 koji se izvanredno sjećaju šta se stvarno događalo, oni  ipak beskurpulozno lažu u nadi da će ih ubijediti da se nije desilo ono što se desilo, da nisu vidjeli  ono što su vidjeli i da nisu doživjeli ono što su doživjeli… A njih u tim lažima slijepo slijede  isti takvi mediji i armija neukih i neinformisanih “papagaja”   njihovog pučanstva. Pitate se zašto oni imaju potrebu da  se toliko služe lažima i gebelsovim metodama propagande? Evo zašto:

Kad se piše o stravičnim zločinima  u Jasenovcu i kraškim jamama, mora se biti veoma oprezan, jer  historija je  te zločine pripisala jednom malom narodu koji je teško stradao kroz historiju, koji je skoro potpuno uništen, a čiji su ostaci već jedva prepoznatljivi u  preostalim sićušnim čakavskim enklavama. Međutim, glavni izvršioci zločina nad svojom pravoslavnom braćom uglavnom su  Srbi konvertovani u katolike i kao takvi instrumentalizovani kao slijepo oruđe u rukama tradicionalnog srpskog neprijatelja-  rimokatoličke crkve. Ta velika istina  prisutna je  i prepoznatljiva  svuda oko nas već više od jednog vijeka, ali  još nikad nije sistematski izložena jer se to sprečavalo na sve moguće načine. Ogroman broj svjetskih naučnika  je odavno u svojim naučnim radovima dokazao da je rimokatolička crkva vjekovima istrajno djelovala kao vodeća svjetska zločinačka organizacija, lišena ikakvih moralnih skrupula i rukovođena najogoljelijim makjavelističkim principima. U svojoj želji za  univerzalnom  svjetskom  dominacijom nije  se ni malo ustručavala da na najsuroviji način likvidira pojedince, društvene  skupine  i uništi čitave narode, ako su joj  i pasivno stajali na putu ostvarenja  te dominacije. U tom cilju kreirala projekt vještačke hrvatske nacije pretežno od srpskih konvertita, zloupotrebljavajući ime jednog malog časnog naroda slavne prošlosti ali gotovo nestalog pred turskom najezdom. Vatikanski falsifikatori su krivotvorili navodnu hrvatsku historiju, a genocidnim  zločinima ustaša ( modernih križara) nad Srbima,  stvorili  su monstruoznu “hrvatsku” državu. U njoj su pohrvatili i  sve druge  zatečene katolike  Slovence, Mađare, Nijemce, Jevreje, Italijane, Rusine, Čehe, Poljake. Od tada termin HRVATSKA  počeo je da se koristi za sve teritorije raznih istorijskih pokrajina i zemalja, narodonosno heterogenih, to jest trebalo je zaboraviti na historijsko postojanje Istre, Dalmacije,  Slavonije, Dubrovačke republike, Vojne krjine, civilne Hrvatske itd.  Učinjeno je sve da se zaboravi da je tu živio konglomerat raznih naroda . Sve  se to po  naređenjima iz Vatikana  moralo pretvoriti u  ( svetu!) hrvatsku zemlju i hrvatstvo, koristeći sva nedozvoljena sredstva. Ni do danas se ništa u tom pogledu nije promijenilo, samo su se metodi genocida usavršili. Zato se  pitanje genocida nad Srbima ne može posmatrati smo u kratkom vremenskom periodu postojanja NDH, jer  genocid je bio prisutan i prije i poslije NDH, te se za njegove uzroke ne mogu okrivljavati čas jedni, čas drugi što se do sada nastojalo sa ciljem da se maskira pravi krivac, a to je PROZELITSKI VATIKAN! Upravo zbog toga svjetska javnost ne može da shvati  kako je do tog genocida uopće moglo doći, pa teško vjeruju da se on uopće dogodio. Čak su i nacisti, vodeći knjigovodstvo o  ustaškom “učinku” u Jasenovcu  čudili i nisu mogli  shvatiti odakle tolika monstruoznost!? Upravo zato sam pokušala u ovom eseju objasniti  ovu pojavu sa više aspekta, od kojih svi ukazuju na isti cilj: potpuno uništenje  preostalih pravoslavnih Srba na Balkanu, koji se nisu dali konvertovati u katolike!

Hrvatski narod  historijski jeste postojao i pripadao je slavenskom stablu. Imao je  sopstveni jezik ( čakavski) izvorno blizak zapadnoslavenskoj jezičkoj grupi. Međutim, taj narod je turskom najezdom  skoro potpuno uništen, a njegovo ime se sačuvalo isključivo kao obilježje vrlo tankog  sloja feudalne vlastele koju su ugarski  vladari jednostavno preselili iz ugrožene čakavske u njima tuđu  kajkavsku sredinu.  Malobrojna hrvatska feudalna vlastela je  postepeno svoj etnički  identitet nametala novostečenim kmetovima kajkavcima   ( Slovencima), koliko je mogla, s obzirom da su mnogi od te vlastele bili Mađari,  Austrijanci, Talijani… Tako  se desilo da  među današnjim “Hrvatima” su veoma rijetki oni koji imaju bilo kakvog genetskog dodira sa izvornim hrvatskim stanovništvom. Prema svim historijskim pokazateljima njima je,  kao  uglavnom Srbima katolicima ( mada je tu bilo i  Slovenaca, Talijana, Mađara, Austrijanaca, Čeha itd,) hrvatsko ime masovno   nametnuto organizovanom akcijom Rimokatoličke crkve tek u drugoj polovini  XIX vijeka! Naročito od tada, a i mnogo ranije, to stanovništvo je kao katoličko stotinama godina bilo instrument Vatikana i raznih zapadnih sila u njihovoj antisrpskoj- antipravoslavnoj (  zavisi kome je što “smetalo”) najezdi.

Da je čakavski uistinu izvorni hrvatski jezik pokazuje i činjenica da  Gradiščanski Hrvati, koji su uslijed turske najezde izbjegli iz srednjevjekovne Hrvatske u Austriju i Mađarsku,  u ogromnoj većini ( čak do 90 %!) govore čakavski, mada  ni oni nisu  genetski  čisti Hrvati  već neki srednjevjekovni amalgam Hrvata i okolnih susjeda. Njima je zvanična hrvatska politika pokušala nametnuti   ( srpsku) štokavicu       ( koja  je prihvaćena  u Hrvatskoj po naredjenju i pomoću spletkarenja od strane Vatikana), ali su je oni odbili- jer im je bila teška, strana i  neprihvatljiva, za razliku od Srba katolika koji su postali rvati  Hrvati  Hrvati i sačinjavali već tada većinu stanovništva današnje Hrvatske, a koji su  rado prihvatili srpsku štokavicu kao službeni jezik jer su oni njome i govorili.  Ona je bila njihov jezik i nije im bilo teško da postane i službeni, makar i pod lažnim imenom! Naprotiv. Budući da Gradišćanski Hrvati nisu htjeli prihvatiti štokavicu, zvanična hrvatska politika im je  standarizovala njihov čakavski obogaćen  novijom štokavskom leksikom, ali ga oni slabo prihvataju jer  zahtjeva učenje što im je teško, tako da se radije prikljanjaju asimilaciji u austrijsko i mađarsko društvo.

Dakle, današnji “hrvatski narod” ( ili današnji amalgam, kako kaže demograf Heršak) je vještačka kreacija Rimokatoličke crkve, unapred zamišljena kao instrument jednog zločinačkog projekta, utemeljenog na težnji da se srpski narod uništi unijaćenjem, pokatoličavanjem ili potpunom fizičkom likvidacijom, kako više ne bi predstavljao prepreku daljem  vatikanskom prozelitskom prodiranju na istočnoevropske prostore, pa i dalje do Crnog mora.  Ovaj projekt nije  bio unapred dat kao gotov i zaokružen, već se postepeno razvijao i sazrevao imajući u prvoj fazi  ilirsku, a u drugoj fazi jugoslovensku opciju.  Međutim,  suština rimokatoličkih zločina je stalno ista.

Takvo novokomponovno “hrvatstvo” izraslo je u zloćudnu rimokatoličku falangu, bespogovorno poslušnu papi i pogodnu za svaku vrstu zločinačke indoktrinacije i instrumentalizacije, te tako  konstantno sramote mali Hrvatski narod koji  je   turska najezda zbrisala sa  historijske pozornice. Potonji  “Hrvati”  su kao vještačka nacija postali prototip onoga u što bi Rimska kurija željela da pretvori čitavo čovječanstvo kroz specifični proces kleroglobalizacije (zbog čega se tako dobro i razumije sa hazarskim  globalistima).

Građanski ratovi vođeni kroz proces spolja iniciranog raspada jugoslovenske države, nikako nisu izbili spontano.  Njihov glavni inspirator je bio stalno dežurni Vatikan, koji nikad srpskom narodu neće zaboraviti i oprostiti što se početkom 13. stoljeća opredijelio    ( u ogromnoj većini) za istočnu kršćansku crkvu ( grkokatoličku ili pravoslavnu), pa je još osnovao i sopstvenu nacionalnu ( SPC) sa svetosavljem kao specifičnom varijantom pravoslavlja. Nakon toga, vijekovima je Rim  nastojao da pokatoliči Srbe ili da uguši pravoslavlje i u tom cilju je objeručke pomagao sve strane sile koje su na Balkanu nastupale kao  neprijatelji Srba. Svaku veliku srpsku tragediju, nesreću i nevolju  rimoktolički fratri na terenu spremno su i organizovano dočekivali da bi otimali pravoslavne vjernike, očajne i u egzistencijalnom beznađu ( pripovjetka “PILIPENDA”!)

Da bi preduhitrila uspostavljanje punog srpskog nacionalnog jedinstva, Rimokatolička crkva je instrumentalizovala etničke ostatke i istorijska svedočanstva nekadašnje državotvornosti malog slavenskog naroda- Hrvata. Za razliku od Srba, koji su istočnoslavenskog porijekla i  srodni Rusima, Bjelorusima i Ukrajincima, Hrvati potiču od zapadnoslovenske etničke grane i po porijeklu su bliski Poljacima, Čësima i Slovacima. Izvorni hrvatsko jezik je čakavski, za koji je dubrovački katolik Milan Rešetar ustanovio da je samostalan slavenski jezik, a  Aleksandar Belić mu dokazao izvorne sličnosti sa poljskim i češkim.

Hrvati su u srednjem vijeku formirali sopstvenu državu između Gvozda  ( Petrova gora) i Jadranskog mora. Početkom XI vijeka ušli su u sastav Ugarske. Pred turskom opasnošću  hrvatski kmetovi ( čakavci) sa tih prostora su masovno bježali u dubinu Evrope i tamo potražili spas za gole živote jer o njima nitko nije vodio brigu, a njihova vlastela je dobila nove posjede u zagrebačkoj,  varaždinskoj i križevačkoj županiji, gdje je prenijela  donekle hrvatsko ime ( mada je među tom vlastelom bilo mnogo stranaca: Mađara, Talijan, Austrijanaca i dr.) i nametala ga  koliko je mogla svojim novim kmetovima kajkavcima ( Slovencima).

U svojim prozelitskim  nastojanjima Vatikan je  jedno vrijeme pokušavao da potisne srpsko ime perfidno inzistirajući na tezi da su Srbi i Hrvati  dijelovi jednog jedinstvenog naroda, kome je potreban jedan jedinstven naziv- najprije Iliri, a zatim Jugosloveni.  Otuda i  “jugoslovenstvo” kod njemačkog biskupa Strosmajera koji je po tom zadatku došao u Đakovo.   Time bi se ostvarila Vatikanu želja da  odjednom    osvoji  za sebe prostore na kojima žive izmješani Srbi katolici i Srbi pravoslavci ( Dalmacija, Slavonija, Baranja, Dubrovnik, Vojna krajina, Boka Kotorska, Bosna i Hercegovina) te da naknadnim misionarenjem  te prostore stavi konačno pod svoju kontrolu. Na svim tim prostorima pravoslavnim Srbima se negira nacionalnost, proglašava ih se Vlasima  i  došljacima,  a Srbi katolici postaju Hrvati!

Ipak, glavnina Srba katolika je sve do XIX vijeka bila  sačuvala  bar tragove nekadašnje srpske nacionalne svijesti, često uz osjećanje odbačenosti, otpadništva, instinktivne krivice zbog konvertitstva svojih predaka.  U gustim populacijama ti Srbi su naseljavali Dubrovnik i okolicu, Dalmaciju, Bosnu, Hercegovinu, Slavoniju, Baranju i Vojnu krajinu i izjašnjavali se kao Srbi katolici, odakle su poslije 1900. i I Hrvatskog katoličkog kongresa- naprasno nestali! Tj. postali su “Hrvati”!

Oslobođenjem od Turaka, započele su prosvjetiteljske  aktivnosti Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Njegoša što je doprinjelo buđenju nacionalne svijesti, a  što je veoma zabrinulo Rimokatoličku crkvu   zbog opasnosti da se Srbi katolici ne opredijele svom narodu  i svojoj državi u stvaranju.  U isto vrijeme dešavaju  se ( početkom XIX st.)  revolucionarni preobražaji u Evropi i stvaranje građanske klase. Intelektualni slojevi u svim narodima naglo jačaju i bitno doprinose ostvarenju nacionalnog  preporoda. Tako nacionalna svijest postaje sve više artikulisana, bazirajući se na historiji, tradiciji i prvenstveno jedinstvenom jeziku. To je strahovito uspaničilo Vatikan i prijetilo je da potare sav njihov dosadašnji križarski rezultat!   Najviše ih je uplašila činjenica da bi svi Srbi katolici, zbog srpskog ( štokavskog) jezika kojim govore, mogli da se nađu u istom nacionalnom korpusu sa Srbima prvoslavcima, od kojih su ih  oni jedva odvojili! To je predstavljalo pravi alarm za Vatikan i njegove prozelitske ciljeve.

Najčešće se prevođenje u katoličku vjeru  izvodilo pod prisilom, potkupljivanjem, pretnjma,  diskriminacijom i svim varijantama šikaniranja. U svakom takvom teškom periodu ( kakvim je naša historija bremenita), jedan dio Srba je podlegao, uglavnom onaj slabiji, nacionalno nesvjesniji, moralno neodređeniji, koji je u drugim političkom uslovima  podlego i islamizaciji. Katoličenje je bilo lakše izvodljivo negoli islamizacija zbog  prilično podudarne vjerske simbolike, zbog uvođenja unijaćenja kao međukoraka potpunog pokatoličvanja  ili zbog primamljive, slatkorječive i licemjerne prozelitske demagogije.  Zbog toga nisu rijetki slučajevi  i višestrukih konverzija.  Konvertovani  Srbi su brzo gubili nacionalnu svijest, zamjenjujući je tuđom.  Novopečeni srpski muslimani  su se identifikovali sa Turcima, a katolici sa Mlečanima, Mađarima, Nijemcima itd., dok ih  Vatikan nije proglsio HRVATIMA, što se prakticiralo  pomalo kroz stoljeća da bi na kraju, 1900. na I Katoličkom kongresu u Zagrebu    proglašena odluka po kojoj se SVI KATOLICI NA BALKANU  IMAJU SMATRATI HRVATIMA! Tada su postali “Hrvati” ne samo Srbi katolici, već  i Šiptari katolici i Bunjevci i zatečeni Mađari, Česi, Talijani, Nijemci, mnogi Jevreji pa čak su uspjeli i neke muslimane  ubijediti da su oni   Hrvati islamske vjeroispovjesti ( po uzoru na unijatsku metodologiju) i td.

Nakon I svjetskog rata Vatikan je bio spreman da  podrži prvu jugoslavensku državu, nadajući se da  u njenim granicama ima  dovoljan broj katolika koji  će biti u stanju da većinske Srbe pravoslavce privole bar na  uniju, za ljubav potpunog nacionalnog  (jugoslavenskog) jedinstva.  Veliko razočarenje je uslijedilo povodom  prihvatanja pa odbijanja  konkordata (tj.  ugovor kojim se rimokatoličkoj crkvi dozvoljava misionarenje po cijeloj Jugoslaviji!) od strane srpskog  naroda i velikih nereda koji su tom prilikom izbili.  Izbijanje II svjetskog rata i  formiranje ustaške države, Vatikan je shvatio kao božje proviđenje i  pokazao svoje pravo križarsko ( zločinačko) lice.  Pobjeda  i gotovo 50-godišnja vladavina komunista  je Vatikanu pružila priliku za “predah” i pomogla  mu da  zataška svoje užasne zločine, bez kajanja i katarze.  Ono što nisu  stigli da urade  za vrijeme NDH i Broza i BrozaDH i Broza, uradili su uz pomoć velikih sila u ratu 1991/5, a Vatikan je u ovom ratu stajao potpuno otvoreno  na strani srpskih neprijatelja, dok je papa(!!??) Vojtila lično se zalagao za bombardovanje srpskog naroda. Možda je baš zbog toga ta zločinačka  akcija i nosila  kršćanski naziv: MILOSRDNI ANĐEO!

U galeriji ljudskih nakaza i moralnih mizerija, kojima obiluje “hrvatska” historija u posljednja dva vijeka, Franjo Tuđman ( Hazar- Deuthhman) je  ispao najuspješniji i kao teoretičar i kao praktičar, što u mnogome može  zahvaliti okolnostima koje su mu maksimalno  išle na ruku ( i Dr Neven Budak, historičar tvrdi da bi Hrvatska tada poslala neovisna bez obzira tko da je tada bio na njenom čelu i da bi tada to sve bilo sa manje krvi i  i drugih negativnosti, negoli je bilo sa Tuđanom), mada se njegov upliv ne može zanemariti.   Tuđman je bio osoba osrednjih sposobnosti, bez iole solidnog obrazovanja, manijakalno opsjednut navodnom vlastitom veličinom, uvjeren da je baš on najveća ličnost u hrvatskoj povijesti, a imao je jedino viziju etnički  čiste ( !?)  Hrvatske Tuđman se pokazao kao sintetička reinkarnacija  Ante Starčevića  ( iz konvertske familije) i Ante Pavelića, koji je do kraja izveo njihovu ideologiju i politički program.  Pored toga, on je uspio da kolosalnu hrvatsku istoriografsku laž uklopi u  vrednosna opredjeljenja  globalizma kao  savršene planetarne varijante totalitarizma. Uz svesrdnu pomoć  Vatikana, Tuđmn je postigao da se u ulozi nastavljača jasenovačkog genocida i pokretača velikog srpskog krajiškog egzodusa pojave Amerikanci i zapadni Evropljani. Oni su mu pomogli da  kreira   monstruoznu državnu tvorevinu, čije temelje održavaju isključivo antisrpska mržnja i netrpeljivost, iz čega je više nego očigledno da im je “agent za vezu” bio Vatikan!  U sklopu ovih svojih prljavih “djelatnosti” Tuđman je na brzinu pokušao da srpski jezik što više navodno “kroatizuje” te je u njega ubacio niz slovenačkih riječi ( peljati, učinkovit, postaja, protvan, grič, itd) i srpskih  pretežno arhaizama što je ovaj pothvat pretvorilo u pravu lakrdiju i još dodatno  unizilo ugled  i današnjeg amalgama  hrvatskog stanovništva! Ali, za vjerovati je da ni rezultati ovakvih mešetarija   ne mogu dugo trajati, kao i ništa drugo što je na zlu sazdano. Do sada su se zastrašivanjem i oskudnim mogućnostima distribucije informacija te  zakulisne  vatikanske rabote donekle i  mogle sakriti, ali Internet  im baš ne ide na ruku pa sve više i više ljudi saznaje pravu istinu…

Vatikan i Hazari su jedni drugima odani saveznici iz više razloga: i jedni i drugi žele da ovladaju svijetom, a to ne mogu  postići sami. Hazari  boluju od rusofobije i njenog “rukvca”srbofobije, a Vatikan  pati od fobije prema pravoslavlju, što se svodi na isto.  Akademik Milorad Ekmečić u vezi fobija kaže: “ Kolektivna fobija je stalni instrument održavanja svijesti sopstvenog identiteta i traje duže nego što traje sukob sa protivnikom prema kom se i protiv kog se u tom društvu razvija kolektivna fobija . Prvi kamen u temeljima  kolektivne fobije je razlika u religiji. (  Hrvati: Srbi,  Hazari: Rusi).azri: Rusi) Hazari imaju stare račune sa Rusima jer smatraju da su oni krivi za propast srednjevjekovnog Kraljevstva Hazara, a Vatikan smatra pravoslavce glavnim krivcem što se “zaglavio”na Balkanu pa ne može da krene ka osvajanju novih teritorija i obnovi Svetog rimskog carstva. I jedni i drugi su beskurpulozni  i infiltrirani su u većinu vlada  značajnijih država svijeta ( Hazari drmaju britanskim kraljevstvom, SAD-om  Francuskom, Evropskom unijom, a Vatikan Austrijom, Njemačkom itd). Hazari su  bili ovladali i Rusijom ( Lenjin, Staljin,  Gorbačov, Jelcin, Kozirjev, Černomirdin itd), ali im je Putin pomrsio račune. Također su preko Hitlera ( Hazar) i njegovih   doglavnika Hazara  bili ovladali i Njemačkom, a i sad tamo imaju Hazarku Angelu Merkel.  U ovom trenutku  mnoge  evropske držve, EU i SAD su okupirani iznutra od strane Hazara, a Vel. Britanija bi se već odavno sa pravom mogla zvati Velika Hazarija, jer na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun,   Hazari su se infiltrirali i u Dom lordova, a i kraljica je  uhvaćena u mrežu; na čelu Vel. Britanije je Hazar Braun,  na čelu Francuske je Hazar Sarkozi, a na čelu Njemačke Hazarka Angela Merkel. Istovremeno više od trećine  zastupnika  u Kongresu SAD su Hazari , a većina američkih predsjednika su bili Hazari   ( iako jevreja-Hazara  ima samo 1 % u populaciji SAD), a i u Austriji i Mađarskoj  su na vlasti Hazari. Jedino im teže ide da se infiltriraju u vrhove slavenskih država, jer su se Slaveni pokazali manje podložni njihovom uplivu ( valjda zato što imaju dušu te su manje lakomi na novac pa ih je teže kupiti). Zato patološki mrze  općenito sve Slavene.   A Srbe još i dodatno zato što su im se našli na putu pravljenja obruča oko Ruije. Zato ih moraju uništiti, jer  ne mogu krenuti na Rusiju, a  iza svojih leđa ostaviti sebi nepouzdane Srbe! Zbog toga ih treba maksimalno potisnuti, oslabiti i  tako anestezirati.  Secesija Hrvatske, BiH, Makedonije i Kosmeta su direktna posljedica ovih planova, uzimajući istovremeno u obzir interese svog partnera u zlu -Vatikana ( križarstvo!). Također štite interes i  narkomafije na Kosmetu i Balkanu, koju kontrolišu Hazari i britanska kruna. Ljubav Hazara prema Albancima je u prvom redu iz koristoljublja, ali postoji i nešto više.  I oni i Albanci potiču sa Kavkaza gdje i danas postoji pokrajina Albanija!  Zato se Holbruk (Hazar) kod njih osjeća “kao kod kuće”! Kakvi potomci Ilira! I to je vatikanski etnički inženjering bez pokrića! Albanci imaju samo toliko ilirskih gena koliko su ih dobili otimanjem srpskih žena!

A SAD kao predvodnik ( i  glavni zloupotrebljavač) NATO-a vrši prinudnu mobilizaciju zemalja bivšeg istočnog bloka. Novoprimljene države će sačinjavati PRVI BORBENI red prema  Putinovoj Rusiji. Samo da se mi  ne nađemo na tom mjestu i u to vrijeme! Sudeći prema tome tko su nam vodeći političari i kako oni  rade, vrlo je vjerovatno da bi se moglo desiti  da  baš naši mladići moraju ići da ginu  za američke interese umjesto američkih mladića u Iran, Afganistan, Kinu, Rusiju….! Zato treba pametno se ponašati na izborima i ne glasati za razne prohazarski ( i prokrižarski!) nastrojene stranke i njihove  isto takve lidere. Da bi Hazari  dezorjentisali ove narode koje namjeravaju iskoristiti kao topovsko (  a danas već i nuklearno) meso, treba  putem razrađene mreže  obrazovnih, informacionih i “humanitarnih” NVO   postići da razore tradicionalne vrijednosti, naciju, porodicu, brak, kulturu i tako oslabite državu i dezorjentišu narod, te ga kao takvog lako pretvore u poslušno stado koje će  ići na Putinovu Rusiju, Kinu itd., tj. svugdje gdje Hazarima ( i Vatiknu) ustreba  u cilju realizovanja njihovih  iracionalnih megalomanskih  planova!

Svoje sposobnosti provođenja etničkih inženjeringa Vatikan nije  prakticirao samo nad Srbima i Hrvatima, već i na Šiptarima- Albancima.  Naime, Albanci su dovedeni  1043. godine na Siciliju iz svoje  regije porijekla koja se nalazi na obali Kaspijskog jezera, a koja se baš i zove Albania. Doveo ih je vojskovođe  Georgije Maniakos  da mu budu rezervne čete za njegova ratovanja protiv Bizantskog carstva. U jednoj od tih borbi Maniakos je poginuo, a njegove “rezervne čete” koje su se nalazile na  Siciliji nitko nije htio da primi! Stanovništvo Sicilije shvativši njihovu violentnost, htjelo je da ih se što prije riješi, tim više što su bili muslimani.  Vizantija ih također nije htjela primiti, pa se   sažalio srpski vladar  Vojislav  koji im je dozvolio da se smjeste u  slabo naseljeno područje  ispod planine Raban ( odatle alternativno ime Arbanasi!)  njegove  zemlje. Oni su dugo vremena bili ograničeni na područja ispod rijeke Drima i tamo se bavili stočarstvom i gotovo asimilirali  sa domicilnim pravoslavnim stanovništvom. Međutim, nakon dolaska Turaka, oni su se odjednom sjetili da su bili muslimani i počeli se udvarati okupatoru, koji je  shvatio da bi ih tako violentne  i  plodne ( imali su izratito visok natalitet kao  i danas!) mogao upotrijebiti kao bašibozluk ( okorjeli nasilnici i pljačkaši) u sadvladavanju otpora dommicilnog srpskog stanovništva.   Otada oni prelaze rijeku Drim i šire se na sjever i istok. Na Kosmet su  počeli prelaziti negdje  između 16/17. stoljeća.  Nakon slabljenja Turske carevine, križarska politika Vatikana poduprta interesima Austrije i Njemačke ponovo je  otpočela svoje zamešeteljstvo na Balkanu i počeli su uzdizati Šiptare ( oni sami sebe tako zovu jer to znači- brđani, a oni i jesu brđani, stočari) i čak ih proglašavati starosjediocima i  potomcima Ilira! To su sve činili u nadi da će  na osnovu 10-ak % katolika iz priobalja koje je u međuvremenu pokatoličila Venecija, uspjeti ostvariti katoličku većinu među njima i tako nastaviti svoj križarski pohod na istok, a ujedno na taj način udaljit će Srbe od mora! U tom cilju su Austrija i Njemačka uz pomoć Vatikana isposlovale formiranje   države  Albanije 1913. godine na  srpskim etničkim prostorima! U tom trenutku je u Tirani još uvijek bilo više Srba nego Albanaca, a o Skadru, koji je bio 1000 godina  srpska prestolnica, da se i ne govori. Nakon toga počinje progon i zatiranje Srba, tako da ih danas u Albaniji nema ni 10 000 koji smiju priznati da su Srbi, a i njima se ne dozvoljava da nose  srpska imena već moraju imati albanska! Nakon toga  je Vatikan ispopslovao da se formira još jedna  albanska država u Evropi- Kosovo ( koja još uvijek  “visi u zraku”) čime  Vatikan smatra da je uloga Šiptara kao potomaka Ilira završena, te mogu pristupiti novom etničkom inženjeringu! Naime, skoro sam čula da sad plasiraju novu priču o porijeklu Šiptara a to je da su oni potomci Helena! Što mislite zašto sad ovo?  Iz dva razloga: 1. genetska istraživanja su pokazala da Šiptari imaju samo 2.7 % ilirskih gena ( a i to su dobili otimanjem srpskih žena), pa ona priča o potomcima Ilira  “pušta vodu na sve strane”, 2. Sad je potrebno Šiptare natovariti na vrat  Grcima, kako bi taj križarski rat krenuo preko Grčke  dalje na istok!  A oni su dovoljno natalitetni i dovoljno violentni da Vatikan tu ne mora ništa raditi osim ih štititi na nivopu međunarodne politike, kao što je činio i do sada. Ostalo sve će oni sami uraditi, kao što su uradili i  u slučaju Srba!

Što nam kazuju hrvatska prezimena

Prezimena koja se javljaju u Hrvatskoj  pokazuju opravdanost svake sumnje u navodno „čistokrvno hrvatstvo“. Prezimena na –vić,  a donekle i na –ić sigurno nisu svojstvena zapadnom slavenstvu  kom su pripadali  izvorni Hrvati, a takvih je prezimena najviše u Hrvatskoj. Ta prezimena su svojstvena istočnom slavenstvu kom pripadaju  Srbi…. Osim toga, treba vidjeti i  koliki je broj prezimena koja vuku porijeklo od Talijana, Nijemaca, Slovenaca  Čeha, Mađara, Slovaka itd. itd.  U moru toga svega, opravdano se pitamo: Koja od tih prezimena su uopće hrvatska? U tom cilju  pogledala sam i prezimena sa liste današnjih plemićkih potomaka  u Hrvatskoj  i tamo vidjela   velik  broj prezimena kao što su: Alaupović, Bartolović, Benković, Ivanišević,  Luković,   Mirošević,  Pavlović,  Miočević, Zmajević,  Draganić,  Hadrović,  Vucelić, Vučetić, kojima treba dodati  prezimena pripadnika hrvatskog plemstva Drašković, Pejačević Rajić, itd.  Pored njih ima mnogo stranih prezimena koja  očigledno vuku porijeklo od Talijana, Mađara, Nijemca,  Poljaka, i dr., a to su:  Aranicki,  Allegretti, Antoniazo, Antonioli,  Arneri,  Bona, Cambj, Celio,  Cindro,  Degl Ivellio,  Franceschi,  Grisogono,  Kallay,  Michieli,  Pomper,  Portada,  Raizner,  Sdrinias,  Tartaglia,  Vusio,  Zergollern, čemu treba dodati Frankopane, Zrinske itd. Iako nisam stručnjak za imena ( a nisu to ni oni lažni pisci  koji objavljuju  knjige sa spiskovima “čistih” hrvatskih  prezimena ), ali sa ovog spiska potomaka hrvatskih plemića jedino mi sljedeća imena liče na to da bi mogla biti hrvatska ( mada ni to sa sigurnošću ne bih mogla tvrditi):  Barabaš (ako nije mađarsko ili tursko),  Franulić,  Kuščić, Lukšić,  Maroja,  Prelogović, Tončić ( s obzirom na korijene, a ne formu),  Valjak, Vrkljan, dok bi  prezimena: Kurelec,  Makanec vjerovatno bila slovenačkog porijekla kao i sva druga koja završavaju na –ec, -ek            ( Lovrec, Mikec, Petek, Zdravec, Smrček, Somek i sl. ), ali i ona čiji korijen je neka slovenačka riječ- kao npr. Lesar.

Imena koja se mogu čuti i vidjeti u  hrvatskim sredstvima informisanja, a predstavljaju  i neke od javnih ličnosti, očigledno nisu hrvatska, jer ih ima i u najzabitijim selima Srbije, a to su:  Lacković, Šarić, Vranješ,  Perković,  Pejaković, Stojnović, Đaković, Preradović, Banović, Bilandžić,  Tadić, Kovačević, Gra(h)ovac,   Galić, Rakić, Veličković,  Vidović,  Mihajlović,  Jovanović, Jovanovac, Jović,  Vukičević,  Lučić, Bosančić, Bojanić,  Babić, Spaić, Kovačević,  Djapić,  Tadić, Mudrinić,  Tatalović, Vujadinović, Stegić,  Šakić,  Nikolić, Savić, Stanić, Pavić, Vlahović, Ivković, Grujić, Ognjenović, Perić, Vlajić,  Jakovljević, Draganović, Ilić,  Milić, Vuković, Vulić, Karamatić, Topić, Vukadinović, Ivanović, Mandušić, Katić, Ostojić, Lekić, Šarčević, Damjanović,  Graić, Žuvić, Žigić,  Delić, Brkić, Radošević, Sanković, Stanković,  Brajović, Trbojević, Trbović,  Majstorović, Petrović,  Pavković, Pajić, Šušak, Marić, Martić, Milošević,  Knežević, Milanović,  Miletić, Marković,  Tomić,  Starčević,  Bošković,  Popović, Mikić,  Babić, Vujičić,  Matković, Baltić,  Bogdanović,  Barišić, Šunjić, Marinković, Gavrilović, Stojić, Dragojević, Peruzović, Obradović, Vlaisavljević,  Vujičić, Radić, Jakić, Mandić, Latinović, Košutić; Rebić, Ćajić, Đurić  itd, itd.  Posebno  su simptomatična prezimena katoličkih velikodostojnika i fratara, naročito u BH, od Srednjeg vijeka do danas! I nisu tu u pitanju samo prezimena na –ić i –vić, već i mnoga druga ( Glavaš, Letica, Aralica, Kalember, Rudan, Desnica, Zec, Štrbac,  Pervan, itd)

Ako se pogledaju  prezimena  gradiščanskih Hrvata, i tamo ima  veoma malo onih koja bi se mogla pripisati “čistokrvnim” Hrvatima, jer  i tamo već ima mnogo  onih prezimena koja liče na srpska, mađarska, njemačka, talijanska slovenačka itd, s obzirom da su Hrvati  bili mali narod koji je živio u okruženju svih ovih drugih i sa njima se miješao, te je u pravu  hrvatski demograf  Dr  Emil Heršak koji kaže da se na ovom prostoru stvorio neki  srednjevjekovni AMALGAM ( ni tada već  nije bilo „čistokrvnih“ Hrvata, a kamoli danas!) koji je sebe smatrao Hrvatima, a koji je gotovo potpuno nesto sa tih prostora  najezdim Turaka, tako da se danas  na tim prostorima stvorio neki drugi AMALGAM koji ne mora biti, a i nije, potomak onog srednjevjekovnog amalgama, iako  također sebe smatra Hrvatima. Ali to je   već posljedica vatikanskog etničkog inženjeringa!

Interesantno je spomenuti koliko je jak taj sindrom konvertizma kod nekih od javnih ličnosti  tako da oni, iako imaju tipična srpska prezimena a k tome još i tipičnu srpsku štokavsku dikciju, predstavljaju „NAJVEĆE“ HRVATE. Takvi su Anto Đapić ( koji ima u BH mnogo “ćiriličnih” przimenjaka!), Anto Kovačević, Marko Perković- Tompson, pokojni Gojko Šušak, a njima treba dodati i Antu Prkačina  porijeklo čijeg prezimena ne asocira ninašta, ali dikcija ( koja se preuzima od roditelja) mu je  također čista srpsko-štokavska!

Imajući u vidu sve ovo, nije čudo što je u  jednom nedavnom intervjuu naš  poznati pozorišni bard Josip Pejaković nekoliko puta naglasio: „ Sve je to jedan te isti narod!“

Međutim, kako bilo da bilo, stanovništvo današnje Hrvatske,  valjda  baš zbog toga što je tako šarolikog porijekla, ima veoma mnogo izuzetno dobrih osobina. Možda je tome unekoliko doprinijela i katolička crkva, kako bi im  time pomogla da opstanu, što je za dugoročne planove Vatikana veoma značajno da se već stečeno stado  ne bi osipalo nego  množilo, uvećavalo i  moglo da ide  u naredne križarske pohode u službi svoje vojujuće crkve.  Ako se za trenutak zaboravi slijepa poslušnost “Hrvata” katoličkoj crkvi  po pitanju čak i činjenja strahovitih zločina i genocida,  ( Jasenovac, Jadovno, hercegovačke jame itd) mora se priznati da su oni u prosjeku izuzetno dobar narod, čak bolji negoli ijedan  drugi na teritoriji ex YU! Oni su dobri i kao komšije i kao kolege na poslu i kao pretpostavljeni, i kao  tazbina. Daleko su odgovorniji na radnom mjestu, veoma su vrijedni,  bolje su organizovani, kulturno se ponašaju prema drugima, održavaju  i uredjuju svoje kuće i širi okoliš oko njih, vode računa o svom izgledu,  spremni su svakome pomoći, veseli su i  mnogi od njih pjevaju, sviraju, plešu, itd, itd.

A onda dođe do nekog društveno-političkog poremećaja koji Vatikan odmah iskoristi za nastavak svog križarskog rata, pa pošalje signal onima pitomim i finim “Hrvatima” i od njih napravi ŽLOČINAČKE HORDE koje počnu da bjesomučno  ubijaju one koji su im do jučer bili  prijatelji, kolege na poslu, susjedi pa čak i tazbina! Naravno,  NE RADE TO SVI, ali  oni koji to ne rade- obično  ĆUTE i ne suprotstavljaju se tome!  A nije li netko rekao: ĆUTANJE JE ZNAK ODOBRAVANJA?! Kako ovo objasniti?  Kako probuditi “Hrvatima” savijest i objasniti im da te  “usluge” koje im kroz historiju navodno čini Vatikan NISU ZBOG  NJIH, nego zbog Vatikana i njegovih prozelitskih tendencija? Kako im objasniti da je to PREVELIKA CIJENA  kojom  “Hrvati”plaćaju te  navodne usluge  rimokatoličkoj crkvi i kako je krajnje vrijeme da zbog svoje budućnosti, budućnosti svoje djece   konačno  OTKAZAŽU  TAKVU POSLUŠNOST VATIKANU i prestanu biti njegovi robovi, zavaravani da su suvereni i slobodni , jer se ne žele suočiti sa stvarnošću svog jadnog položaja. Tada se njihova djeca ne bi morala  osjećati krivima i prozvanima  zbog  takvih zločina koje su oni počinili, kao što  se oni  prozivaju  zbog zločina koje su počinili oni ili  njihovi očevi, djedovi, pradjedovi itd.!

Gdje smo sada i što činiti

Nakon svega prethodno rečenog skoro da opet ništa nije jasno i konačno! Nažalost, ne može ni biti, jer je  sve ono vezano za porijeklo stanovništva na veoma „prometnom“ Balkanu  toliko zamršeno i kompleksno da  se  jedine nade polažu  u objašnjenja koja bi eventualno mogla dati genetika kad bude na dovoljno visokom nivou razvoja.  Za sada još nije, ali se  veoma brzo napreduje u tom smjeru. Ipak,  sa sigurnošću se  može ustvrditi: BAŠ NIŠTA NIJE ONAKO KAKO   SU NAS  UBIJEĐIVALI KOMUNISTI  POD DIRIGENTSKOM  PALICOM   VATIKANA i HAZARA          ( Aškenaza!) Dakle, nema „čistokrvnih“  Jevreja, Hrvata, Nijemaca ( Arijevaca!). Ma koliko da se netko upinjao da u to ubijedi svoju i svjetsku javnost, to ostaje samo jedna prozirna, gnusna LAŽ!  U tome leži veliki značaj genetičkih istraživanja koja bi mogla  obuzdati   „etničke inženjeringe“ kakve  kroz stoljeća prakticira Vatikan. I ne samo Vatikan, već svi oni koji hoće da  to zlopupotrijebe u cilju  političke ili ekonomske dominacije. Znači, u pozadini   i toga je samo ekonomski interes, tj.  MATERIJALNA KORIST  izvjesnog broja  do srži pokvarenih i dobro uvezanih i organizovanih pojedinaca, čije veze potiču još iz Babilona, a možda i sa Kavkaza!

Nakon ove konstatacije treba da se zapita svaka osoba koja je “upregnuta“ u neka od takvih “ kola“, kakav  je njen interes da žrtvuje svoj obraz ili svoj život, budućnost svojih potomaka i svoje domovine i općeg ljudskog dobra  da bi netko njemu stran  i dalek imao  VEĆU POLITIČKU ILI EKONOMSKU MOĆ i  VEĆI KONTO U BANCI!? Odgovor na ovo pitanje bi za  gotovo sveukupno stanovništvo  konačno  potpuno obesmislio i vatikanske križarske ratove,  sve druge ratove sličnog tipa i općenito sve ratove, a time i njihovo učestovanje u njima. Tada bi ostalo onih 12000  ekstremnih i  beskrajno lakomih Hazara Aškenaza i  ne tako velik broj   rimokatoličkih prelata  i njima sličnih da oni „zasuču“ rukave i bore se SAMI ZA SVOJE MEGALOMANSKE INTERESE, a ne da netko drugi svojim rukama „hvata zmije“ za njih!

Činjenica  koja se ničim ne može opovrgnuti, a definitivna genetička istraživanja će je samo potvrditi i obogatiti dodatnim detaljima, je da stanovništvo ex YU  predstavlja   jednu etničku individualizaciju koja je na balkanskoj, evro-azijskoj, prelaznoj zoni nastala iz više slojeva i ukrštanja. U većem stepenu nego mnogi drugi narodi, oni su narod višestrukog porijekla, sa još vidljivim tragovima rasne i istorijske složenosti nordijsko-balkansko-maloazijskog amalgama. Tako su se Slaveni i starosjedioci ( čije porijeklo je još uvijek nedovoljno istraženo) ovih područja stopili u jedno, a slavenska osjećajnost i balkanska životna dinamika dali su  ono specifično u pogledu harmonije ili disharmonije, fizički vitalitet i psihički model borbi, radu, u socijalnom, etičkom i političkom ponašanju, mišljenju i vjerovanju. Svakom narodu je mučan proces stapanja u bilo kakvu cjelinu jer su dugotrajne i snažne sve one sile koje taj narod vuku u rascjepkanost, pa čak i u otvorene antagonizme. U suštini sve su te razlike u kulturi nastale dugotrajnim življenjem u raznim državama, pod raznim kulturama, a naročito pod različitim religijama.

Ideologija KPJ je bila veoma   štetna po to stapanje jer ga je nasilno prekinula a  posebno je bila štetna   za srpski narod, koji predstavlja zbir individualista zbog nešto većeg prisustva dinarskih gena, koji je pod  brutalnim metodama KPJ   samljeven i pretvoren u jednu bezličnu masu, slijepo oruđe u rukama nekolicine moćnika koji vuku sve te konce.  Osim toga, riječ je o ideologiji koja apsolutno poništava sve dosadašnje ideale srpskog naroda, sva se prošlost baca na đubrište a istorija počinje od dana kad KPJ preuzima vlast!! ( Iako je  čak i Marks rekao da samo primitivci smatraju da historija počinje danom njihovog rođenja!) Pa onda ti  diskontinuiteti, poslije kojih slijede periodi ćutanja i beznadežnog čekanja da se ponovo upale pogašena svjetla  duhovnosti ( ili  tačnije da se nadoknadi  elita koja   u tim situacijama bude zatrta!). Uvijek se počinje ponovo iz početka!

Razlog za to je  to što nam se suviše često dešavaju ratovi u kojima ginemo i postajemo biološki sve slabiji, što nas vodi u potpuno biološko iščezavanje. To je  objasnio  u širem kontekstu Dragoš Kalajić u svojoj knjizi “Posljednji Evropljanin”, gdje  kaže: “Možda je  savremeni, masovni kukavičluk i biološka posledica masovnih herojstava i izginuća Evropljana u 20. veku.  U oba svetska rata i revolucijama izgubili smo skoro stotinu miliona najboljih, uglavnom mladih, koji nisu ostavili potomstvo. Ostli su u životu i razmnožavaju se pretežno osrednji pa i gori…

U tom kontekstu se može reći da je srpski narod još mnogo ranije  bio obezglavljen kad su mu Turci  uništili srednjevjekovnu državu i gotovo sve   plemstvo, koje  je u svim narodima bilo izabrani i vodeći sloj.  Time su Srbi  bili svedeni na stepen seljačkog društva, na raju.  Zato sve  potonje pobune te raje ne predstavljaju ništa drugo no sjećanje na tu srednjevjekovnu državu. Od toga se srpski narod nikad nije uspio oporaviti, a svi pokušaji da ponovo generiše svoju elitu, bili su u krvi ugušeni, naročito ovim ratovima u 20. stoljeću koje spominje Dragoš Kalajić, ali i  sa 50 godišnjom diktaturom komunista.

Religijske zajednice, iako su potpuno zastranile, još uvijek  su veoma žive i prisutne u životu balkanskih naroda. Zašto? Crkvena hijerarhija još cvjeta među pukom zahvaljujući slabostima društvenih sistema, jer vjerske  institucije  najveću korist vuku iz svake obmane koju ljudi dožive od političkih partija. Toliki ljudi na ovom svijetu očekuju tu nedokučivu pravdu, očajni što im ona stalno izmiče, pa utjehu za to          ( uzaludno) traže u crkvenoj hijerarhiji!

Koja je ishodišna tačka za to zlo koje  se ponavlja na Balkanu kroz stoljeća? Zašto se to nasilje počinjeno u ime vjere ( križarstvo), koje je ovladalo našim prostorima, nikako ne smiruje već prenosi  iz generacije u generaciju? Možda uzroci leže u onom haosu koji je nastupio na Balkanu kada su Osmanlije razorile hrišćanske države. Time je iščezao jedan čitav poredak, ono ustrojstvo koje nas je spajalo sa zapadnim svijetom gdje je bilo i naše prirodno mjesto.  Osmanlije su nasilno prekinule cvjetanje  feudalne kulture, a zatim su nas odvojili od plodotvorne veze sa Zapadom.  Otpočeo je proces našeg  naglog zaostajanja i grčevito istrajanjanje  u tradicionalnim tvorevinama istočnopravoslavne duhovnosti koja  je bila jedina slamka za koju se naš narod uhvatio da ne  se ne bi izgubio u islamskoj najezdi. Tada se čitav Balkan uznemirio i posto jedno veliko MIGRACIONO PODRUČJE. Srpsko plemstvo je istrebljeno, stanovništvo je poseljačeno, a gradovi su postali turski. ( Istovremeno, hrvatsko plemstvo  sa velikim udjelom stranaca je opstalo, ali je  obično pučanstvo rastjerana po Evropi!) Život srpskog naroda  se sveo na puku borbu da se preživi od danas do sutra! U takvim uslovima tko je još mogao i smio da misli na neku budućnost?

Pored svih ovih užasa koji su kroz historiju zadesili Srbe, među kojima je svakako  najgori  onaj –stalno prisutni  vatikanski križarski rat, još su i Srbi sami  sebi, sa  svojim pretežnim  mentalitetom Dinarca i Slavena koji su komunisti preoblikovali po svom klišeju, realno najveći neprijatelji!  Koliko  tek takav, primitivan i vječno gladan  čovjek, zatrovan  licemjernom ideologijom KPJ može biti destruktivan i za sebe i za svoj narod, a pogotovo kad mu se omogući da se prečicom popne na društvenoj ljestvici na poziciju kojoj nije dorastao! A to su mu, baš sa tim ciljem brozovci i omogućavli. Od tog sindroma naše društvo se nikad neće izliječiti, a nije isključeno da će ga to  koštatati i opstanka  na  političkoj sceni.  Zato se mora priznati da neće Srbe istrijebiti samo pokolji koje nad njima  opetuju hrvatski križari, već  će tome značajno pripomažu ti i takvi Srbi obuzeti pravim ludilom. U periodima poslije II svjetskog rata to su bili ratnici obuzeti pravim ludilom, a poslije ovog rata  su to kvaziintelektualci i  ordinarni lopovi zaogrnuti plaštom lažne demokratije. A “rabota” im je ista! Lažna demokratija, sa svojim isto tako lažnim egalizmom, izbacuje na površinu osrednje vrijednosti               ( mediokritete), a potiskuje kvalitet. A  među Srbima, poslije svih „sječa knezova“ ( tj. elite),  nažalost, gotovo i nema elite, što je očigledno  u svakom trenutku srpske historije i na svakom mjestu.  Razumije se da je u prirodi sve okrenuto  ka selekciji, pa ako je pedigre važan za konje, krave ili pse, ne vidim razloga da se to ne odnosi i na ljude- moglo se čuti od ogorčenih koji su bili oštećeni i zakinuti.  Svi režimi na ovom svijetu jedva čekaju da satru svoje protivnike: kolju se a pričaju o demokratiji, humanizmu, usrećivanju čovječanstva, a sve su to potpuno apstraktni pojmovi. Onog časa kada hoćete da ih pretvorite u neku realnost- nastaje zlo!

Ekumenistička nastojanja slabo daju rezultate u kršćanstvu, prvenstveno zbog toga što pape tendenciozno tumače ono: primus inter pares ( prvi među jednakima) i što rimokatolička crkva tumači prvenstvo apostola Petra po vlasti, a ne po časti, iz čega je izvela dogmu o nepogrešivosti pape. To je imalo za posljedicu da je u rimokatoličkoj crkvi duhovna kategorija ustuknula pred svjetovnom, tj. nebesko je potisnuto od ovozemaljkog. Zbog toga se rimokatoličanstvo i pravoslavlje nikako ne mogu razumjeti. Tim više što papa sebe smatra jedinim i isključivim nasljednikom apostola Petra, kao i nasljednika propalog Rimskog svetog carstva, pa čak i Rimske imperije koju, pomoću niza  križarskih ratova koji još i danas traju i vode se raznim sredstvima, nastoji obnoviti. Nažalost, iz ovog laiciziranja crkvene organizacije nije proisteklo istovremeno oduhovljavanje svjetovne vlasti, već se i jedna i druga takmiče u beskurpuloznom korištenju vlasti i moći u svrhu  zadovoljenja  svojih ovozemaljskih poriva. Staro vjerovanje u istinu potrošeno je  u minulim vjekovima, čemu je najviše doprinjeloovo izvitopereno  kršćanstvo. To kršćanstvo je danas uortačeno sa svim demonskim snagama ovog svijeta ( prvenstveno Hazarima i njihovim masonskim, iluminatskim i sl. tvorevinama), sa zastupnicima svega što je sramno, bezdušno što sije i umnožava prevare i privide, a sve to pod maskom navodne iskrene pobožnosti. Tu drevnu iskonsku vjeru unakazili su brojni samozvani posrednici koji su se isprečili između čovjeka i njegove duboke potrebe da se skrušeno prikloni nekom  višem biću, da ga prihvati kao nezamjenjivog iscjelitelja svojih bolova,  da ga doživi kao utjehu i nadu. Međutim, ništa od toga ne nađoše vjernici u kršćanskoj crkvi, u prvom redu zato što  se ne zna gdje je granica koja dijeli velike evanđeoske istine, njihovu duhovnu čistotu, od iskrivljenih tumačenja i raznih ovozemaljskih zloupotreba.

Posebna tragedija srpskog naroda je što tako  brzo zaboravlja svoje mrtve, svejedno na koji način su oni otišli sa ovog sveta. Akademik Medaković kaže: „Nije trebalo da se godinama potucam po šumama ove zemlje pa da me u ovom okupiranom gradu prožme sva tragika moga naroda, sve njegove kobne deobe, međusobno istrebljivanje i sigurno gašenje njegove biološke moći. Svaka žrtva iz šume, svaki ubijeni domaćin na svom pragu, mučenik u logoru, svi nevini koji su završili u Jasenovcu ili hercegovačkim i ličkim jamama, svi su oni doživjeli svoje vaskrsenje  u onih koji su došli da se spase u Beogrdu, a svakodnevno su očekivali da im se to isto desi.“

Medaković dalje kaže: “   Ne odričem neko skriveno zadovoljstvo kad sam otkrio da sudbina moje porodice pripada jedinstvenom toku mog naroda i njegovoj glavnoj matici. Moji preci su pojedinačno izgubljeni u ovom velikom prostoru u kojem su se kretali, stvarali. Što više upoznajem prošlost moga naroda zaprepašćuju me svi oni podaci koji svedoče o našem zastrašujućem okruženju. Potvrđuje se i ona davno otkrivena istina da je za naše bitisanje bila kobna  međa koja je podelila nekada jedinstveno RIMSKO CARSTVO.  Usudili smo se kao narod ostati sa obe strane te međe!   Zato  su i mene  dželati uspjeli iščupali  iz mog zavičaja, oteli su mi ga i on za mene više neće postojati.”

Zato se pitamo: Negdje i na nekom mjestu i u nekom trenutku, moralo je doći do tragične greške, do onog kritičnog mjesta odakle počinje naša nizbrdica. Možda tu nesreću treba tražiti u našoj civilizacijskoj podjeli, u vjekovnom antagonizmu ta dva svijeta čija je međa zauvijek razdijelila naša plemena. Kako premostiti te pukotine koje se stalno povećavaju? Riječ je o stalnim pomjeranjima našeg tla, o nekim tektonskim poremećajima koji ruše do temelja čak i kuće susjeda.  Odjednom i najbolji susjed preko noći je kadar da se pretvori u podmuklog dželata, spremnog da satre dom svog susjeda. Kakva je to sila sposobna da pokrene njegovu ruku i da joj odredi ulogu ubice? A kada u tom susjedstvu zamukne sve živo, kako se može mirno dočekati jutro i odlaziti na rad u polje, kada se svuda crvene tragovi krvi?  Zbog toga su ih osuđivali   svi normalni ljudi, a jedan od njih je bio i njemački baron Rajsvic koji je o ustašama govorio sa istinskim, aristokratskim prezirom i nazivao ih jednom običnom bandom ubica,  koja je sposobna jedino za ubijanje na kukavički način. I mnogi drugi Nijemci su tvrdili da su  njihovi koncentracioni logori u odnosu na  ustaške bili pravi sanatorijumi!

Kad je već tako i kad se toga nikako ne možemo osloboditi, da li je bar postojao neki način da se uspješnije   tome suprotstavimo ili bar da svojim greškama ne navodimo vodu na “križarsku i hazarsku vodenicu”? Zasigurno jeste, ali u tim kritičnim trenucima  na našem čelu su bili ljudi nedorasli tom trenutku. Oni su počinili  najveću moguću grešku 1918. kad su Srbi iz rata izašli kao pobjednici, a Hrvati kao pobijeđeni, prema kojima su Srbi bili toliko velikodušni da su im to oprostili i prihvatili ih na svoju  pobjedničku stranu.  Nažalost, kao “zahvalnost” doživjeli su u toku  naredna dva rata potpuno istrebljenje  svog nevinog stanovništva  sa područja na kom su živjeli, negdje čak i duže od Hrvata.  Tu očajnu grešku počinilo je rukovodstvo Srba još kad su bili u izbjeglištvu  na Krfu  koje nije poslušalo  ruski savjet i potpisalo Londonski ugovor koji je Srbiji garantovao granicu na poluostrvu Planka kod Šibenika.  Tada bi se ostvarili srpski ratni ciljevi, tj ujedinili svi Srbi, a poslije su mogli primati  pod raznim uslovima preko ugovora i druge ukoliko bi oni to tražili. Na kraju smo se mogli razdružiti na isti način ko što smo se udružili, ako se nekom ta zajednica ne bi dopala.

Kraljevina SHS i kraljevina Jugoslavija trajale su smo 22 godine, što je prekratko vrijeme da bismo se bolje upoznali i izgladili sve naše prirodne vjekovne razlike u kulturi, jeziku i vjeri, pogotovo  ako negdje nije bilo ni dovoljno  volje za to. Teško je i opisati što smo sve u tom cilju trebali zaboraviti.  Nisu samo Slovenci i Hrvati u toj novoj državi bili nepoznati Srbima, već i Srbi  priječanski  Sve te suprotnosti  koje su uslovljene historijski, odmah su iskoristile nama neprijatejske sile, a na prvom mjestu rimokatolička crkva, koja  ne može nikako da napusti svoj prozelitizam, jer je ona oduvijek bila Ecclesia militans ( vojujuća crkva)– uvijek spremna da ponovo podstakne, zapli i povede privremeno pritajeni križarski rat. Ona kao  organizacija s viševjekovnim iskustvom u prilagođavanju nametnutim uslovima uvijek računa sa faktorom vremena i sa neminovnim pogreškama svojih protivnika. Zato su istinski naivni svi oni pokreti koji se u borbi sa militantnim katolicizmom oslanjaju na neke svoje trenutne pobjede. Za katoličku crkvu porazi su nekad potrebni da bi poslije njih imala veći uzlet. Zato ona skoro svake godine uvećava broj svojih svetaca što simbolično predstavlja označavanje neke njene  novopređene etape ka tisućljetnom cilju.  Iz istog razloga povremeno osniva  neke svoje nove redove, iako oni davno osnovani se ne gase, već opstaju. Svi oni pripadaju istom poslanju i služe istim ciljevima ( benediktanci iz VI, franjevci i dominikanci u XIII, isusovci u XVI itd.)

Iz ovog cjelokupnog teksta , nažalost, mora se zaključiti sljedeće:  Srpski  narod je  rasprostranjen po prostorima na kojima nema nade za njegov opstanak, jer je konstantno izložen bilo tihom bilo glasnom i brutalnom križarskom ratu. Ugrozili smo sebe i svoj opstanak zato što smo se slučajno  našli na na mjestu koje će  postati misionarsko područje rimske crkve i tako postali prvo iskušenje njenih ratobornih misionra u njihovom prodiranju prema istoku (kontinulnom kržarskom ratu). Tako smo se našli između čekića i nakovnja, štiteći Evropu od  istoka i istok od katoličke agresije! Te i takve izazove valjalo je izdržati vjekovima, oslonjeni prvenstveno  na sopstvene snage, na svoju živu silu zbog čega se ona stalno topila…Tuđe vlasti su stalno tražile podaničku pokornost. I dok su drugi crtali planove za budućnost, nas je zadesila najveća kataklizma u našoj historiji: islam nam je trajno razorio državu i civilizaciju kojoj smo pripadali i sve naše nade i planove za eventualnu budućnost sveo na samo želju za pukim preživljavanjem od danas do sutra. A kad bismo ponekad se usudili da podignemo glavu, čekali su nas  drugi aspiratori na našu zemlju  sa željom da nas zaskoče i potjeraju kao divljač u cilju  proširenja svoje misionarske regije (  dežurni križari, na čijem čelu su prečesto bili naši konverti kao Vićentije Zmajević, Anđelo Zvjezdanić i sl.)

A da je u duši konverta haos, potvrđuju i gosti emisije EKUMENA hrvatske televizije koji kažu da su konvertiti  uglavnom žešći, radikalniji  “vjernici” nego obični izvorni vjernici. Oni  se osjećaju da su pod pritiskom, osjećaju unutrašnji nemir i  imaju stalno potrebu da  dokazuju svoju lojalnost, osjećajući  da postoji nepovjerenje u njih. To rađa vjerski fundamentalizam i rascjep ličnosti, što predstavlja već i ozbiljan psihološki problem.   To je i  čak i obični narod  prepoznao i iskazao to u onim poznatim izrekama: VEĆI KATOLIK OD PAPE ili GORI POTURICA OD TURČINA. Čovjek  mora  biti dovoljno jak da to zlo koje prokulja iz njega OBUZDA, da bi uopće mogao se smatrati čovjekom! A za to su mu potrebni bar  moral i  volja čiji centri se nalaze u frontalnom segmentu CNS-a, koji je  prirodno razvijen  kod najviše 5 % stanovništva, a ostali bi se trebali truditi da im se razvije!

Zaključak

Vrijeme tih i takvih fanatičnih  misionara još uvijek traje. Mi smo zarobljenici jednog davno utvrđenog stanja koje je začeto političkim lomovima, u sudarim istoka i zapada. Uvek se iznova javljau te dve suprotstavljene duhovne polovice, raspolućenost čije se pukotine neprekidno uvećavaju. Za to vrijeme Evropa je išla naprijed, a veze s njom su se sve više i više kidale. A onda je nahrlilo i novo zlo- novi svjetski poredak ( koji predstavlja osovinu zla Hazara i Vatikana, a   vuče svoje porijeklo još iz davne historije), koje će nas ovako jadne i dezorjentisane veoma lako (zlo)upotrebiti.  Na taj način poništit će se stotine godina ljudskog razvoja, obesmislit će se tekovine koje nikom više neće biti potrebne.  Novi čovjek neće imati pravo da upravlja svojom sudbinom niti će imati svog ličnoig života.

Zato je možda jedino rješenje  razotkriti laži koje stoljećima  ( i milenijumima!) cirkulišu ovim prostorima i uzrok su svih ovih nesreća koje nam se u kontinuitetu dešavaju. Zato je od svega najvažnije raskrinkati  i lažno hrvatstvo i shvatiti koliko je destruktivan sindrom konvertizma koji posjeduju svi   i jednostruki a kamoli višestruki konverti. Oni nisu krivi za konvertovanje, jer su to uradili njihovo preci ( a možda  su morali birati između smrti i konvertitstva), ali samo do tada dok  ne dozvole da  netko  zbog tog konvertizma njihovih predaka  upregne njih u razna zločinačka kola iz kojih ubijaju i zatiru svoju braću čiji preci su se oduprli konvertizmu. Sad se nameće pitanje: Kako da ljudi  spriječe da  da ih se ne iskorištava za takve mračne ciljeve? David Icke, autor knjiga “ISTINA ĆE VAS OSLOBODITI” i “NAJVEĆA TAJNA” vam odgovara: “ Vrlo jednostavno. Ni u kojim okolnostima ( i ni uz kakva “obrazloženja”)nemojte  nikoga ubiti, nikome naškoditi i postavljati bombe! Eto, sve je riješeno!” A ja bih dodala još i ovo: na izborima  nemojte glasati za one stranke i one kandidate  koji vam izgledaju kao da su “teledirigovani” izvana i  one koji ne osuđuju takve negativne pojave, već ih  i podržavaju!

Što se tiče historije- sve treba uzimati k znanju, ali ne valja u sve vjerovati. Istina ima mnogo slojeva! Naročito  ne treba  vjerovati onoj koja se napadnom i upornom primjenom gebelsovskih  metoda nastoji pretvoriti u autentičnu istinu, jedinu moguću!

Čemu sva  ova pisanija, kad je poznato da se “točak historije” ne može vratiti nazad, te oni koji su se konvertovali ne mogu se “dekonvertovati”!  Ipak bi svi  morali razumjeti  i  poznavati prošlost ( da nam se ne bi  kao do sada stalno ponavljala!), ali je ne možemo mijenjati i  ne smijemo falsifikovati, što se na Balkanu konstantno radi! Mnogobrojne nasilne   seobe  i konvertitstva su ostavili trajne posljedice. Sad imamo što imamo, i treba se RAZUMNO nositi s tim, da bismo uopće imali neku budućnost.  Ali, da bi to bilo moguće, svatko treba postati svjestan svog porijekla da ga ne bi bar  ubuduće mogli kojekakvi manipulatori i zloupotrebljivači  uprezati u svoja zločinačka kola  i pored toga što to nije  u njihovom dugoročnom interesu. Nažalost, kratkoročni interes se uvijek lako  nađe, a kroz historiju se manifestirao u raznim oblicima: od vreće brašna u gladnim godinama, preko  mogućnosti da se zadrži vlastito imanje; da se sačuva goli život; da se  dobiju  lažna obećanja  o nekom budućem  blagostanju- do današnjih dana kad se to najčešće  plaća  novcem, postavljanjem na  visoke funkcije,  uključenjem u neke međunarodne organizacije ili nekom obmanom i sl.

Zato trebaju SVI raditi na izgradnji trajnog mira, a osnovne pretpostavke da bi do njega moglo doći su:

  1. Suočiti se sa STVARNOM PROŠLOŠĆU;
  2. Informisati i edukovati što veći broj stanovništva o stvarnoj prošlosti i svemu što se hronološki  događalo na ovim prostorima;
  3. Izgraditi pravnu i pravednu državu.

Ako se opet ignorišu ovi preduvjeti, te se ponovo “zataškaju” i stave “pod tepih” svi dokazi o tome što se dešavalo u ovom ratu  kao što je urađeno poslije 1945., desit će nam se ponovo neka nova 1991. U međuvremenu,   većina stanovnika će, vjerujući da je nastupio TRAJNI MIR, osnovati porodicu, izroditi djecu, sagraditi kuću, zaraditi penziju… A onda će se jednog dana ispostaviti da to nije bio MIR, već samo neko traljavo primirje, te će opet  izbiti krvavi rat, pobit će im djecu, spaliti kuću a njih, ako uopće prežive, protjerat će bez penzije i bez ikakvih sredstava za život… Zar je to naš cilj? Tko treba da vodi računa o tome da se to OPET ne desi? Trebalo bi da vode računa političari, ali oni to niti hoće niti znaju. Zato o tome mora voditi računa SVAKO OD NAS, kad nismo bili sposobni da na vlast dovedemo pravu elitu koja bi to radila umjesto nas…

Ja se nadam da  ste shvatili zbog čega sam pisala o ovom svemu, a ako netko ipak nije, morala bih objasniti.   Odavno čitam sve što mi pod ruku dođe, a govori o ovome o čemu sam gore pisala. Saznanja koja sam tako stekla su  kod mene stvorila  strahovit osjećaj sažaljenja, u prvom redu za one koji dozvoljavaju da budu upregnuti u vatikanska  križarska  ( i slična ) kola, te  ginu i brukaju sebe i svoj narod za nečije prljave interese; zatim, žao mi je onih koji trpe  brutalan teror i zatiranje od  te svoje konvertovane braće, a na kraju žao mi je sviju nas na ovim prostorima, jer  svi mi  skupa nismo toliko loši da bismo  zbog svega toga konstantno, kroz generacije i generacije trpjeli ( a ne živjeli) ovakav život kakav trpimo! Upravo zbog toga se na Balkanu nikako ne može uspostaviti trajn mir i stabilna država. Zbog toga  još nemamo izgrađene institucije, nemamo pravnu i pravednu državu, pa ne možemo ostvariti  ljudska prava niti i život dostojan čovjeka.   Umjesto toga mi smo stalno  nečija DIVLJAČ ZA ODSTERL! Mi još uvijek nemamo PRAVE građanske elite, jer  se nju, čim se  ona u nekom kraćem ili dužem periodu primirja počne nanovo  stvarati, odmah  sasiječe u korijenu  ( stalno ponavljajuća “sječa knezova” u raznim oblicima!)  i time točak historije ponovo vrati nazad! A Balkan stalno ostaje “bure baruta”…..

Svjesna sam činjenice da jedan čovjek  ne može promijeniti svijet, ali jedan čovjek može prenijeti poruku koja će promijeniti svijet. Zato sam, u skladu sa onom anegdotom o malom vrapcu (“ Planula šuma i sve ptice pobjegoše. Vratio se samo mali vrabac noseći kapljicu vode u kljunu. Zaprepaštene ptice ga upitaše kuda će, zar ne vidi da gori šuma? A on će mirno: IDEM SAMO DA IZVRŠIM SVOJ DIO OBAVEZE”) željela i ja da izvršim svoj dio  obaveze.

Pozivam vas da i vi izvršite svoj dio obaveze…

Nadam se da ćete  se i vi, kad pročitate ovaj tekst, osjetiti  kao da ste se popeli na brdo i sad bolje vidite svoju okolinu i ono što se u njoj stvarno događa. ( “Onaj što je nabrdu, bolje vidi no onaj podbrdom”- davno je ustanovio Njegoš) To će vam omogućiti da  stvari i događaje oko sebe   analzirate i razmišljate o njima, a od vas  će  neminovno   načiniti SUBJEKT u tim događajima, a ne  da i dalje budete samo OBJEKT kojim drugi manipulišu, kao što je to  bilo do sada.  Jer, kao što kaže veliki fudbalski as i čovjek dostojan poštovanja, Ivica Osim: “ Sve  ovo  ružno što nam se događa  je posljedica ogromnog  neznanja, a i dalje ima suviše mnogo  takvih “spavača” koji bi  opet mogli dovesti do ovakve katastrofe…”

Sad znate neke od najvećih i svjetskih i balkanskih tajni. Uskoro, kad nauka genetika bude u stanju da  tačno nacrta genetsku sliku za svakog  čovjeka ( u SAD to već rade- Oprah Winfrey je tako saznala da 89 % njenih gena potiče iz Liberije, 8% od američkih domorodaca i 3% od američkih bijelih doseljenika), više to neće biti tajna, jer će svatko od nas iz toga  moći  vidjeti koliko je on  „čistokrvan“ Hrvat, Srbin, Slovenac, Jevrej,  Bošnjak itd.  Neki će se tada možda zastidjeti  kad saznaju da su se lažno predstavljali, a  ako su u ime te zablude  još i ubijali …?!   A takvih u Hrvatskoj, BH i drugdje na Balkanu ima veoma mnogo, pa nije čudo što se gotovo svakodnevno čuje da se neki bivši ratnik  u RH ubio zbog posljedica PTSP-a…

Što više ljudi bude znalo te tajne, to bolje za sve nas, jer  ćemo moći spriječiti najveća zla koja se spremaju ovoj civilizaciji, a to su III svjetski rat koji  potpaljuje oko 12 000 ortodoksnih talmudista  Hazara uz svesrdnu podršku Vatikana, a koji  je uperen protiv Rusije i njenih pravoslavnih “rukavaca”, te  potpuno uništenje pravoslavlja i  obnova Rimske imperije ili bar Svetog rimskog carstva o čemu sanja papinstvo.  I jedna i druga želja predstavljaju nasilno vraćanje točka historije nazad, za što je potrebno proliti strahovito mnogo ljudske krvi, a “rezultat” je ipak neizvjestan… A Vatikan onima koji pređu na katoličanstvo u konačnici ne nudi ništa dobro, već da budu poslušni žrtveni jarci u borbi za   što veće bogatstvo i raskalašenost papinstva. Sjetite se samo  beskurpuloznih zahtjeva koje su postavljali pred ličke konverte u katoličku vjeru!

Naravno, ovim ratom  bit će zahvaćen i Iran jer  on  ima suviše velike rezerve energenata da bi ga Hazari mogli ostaviti na miru, a istovremeno je  i na “programu” prozelitskog Vatikana…  Nažalost, ni Kina nije  sigurna da neće biti uvučena, jer kad rat počne,   lako se proširi   i postane svjetski…  A ono što je najgore u svemu tome je da  poslušno balkansko stado  je  predviđeno da maršira prvo! Zato nas tako na prečac i primaju u NATO!

Dakle, ono što može uraditi “mali vrabac”, možete i vi: gdje god i kad god možete sabotirati   uspostavljanje  Hazarima i Vatikanu poslušne vlasti, sabotorajte je.

Inače, Vatikan, Hazari,  masonerija, iluminati i Babilonsko bratstvo- svi su oni povezani na neki volšeban način, pa se gotovo može reći da je to sve JEDNO TE ISTO!

Borite se da  se i  u balkanskim državama usvoje i poštuju onakvi zakoni kakvi obezbjeđuju mir u Švicarskoj, a odnose se na ZABRANU ŠIRENJA JEDNE VJERSKE ZAJEDNICE NA  RAČUN DRUGE. Pri tom ćete pomoći rimokatoličkoj crkvi da se oslobodi svog  dotadašnjeg “prtljaga” i imidža  prozelitske  žločinačke organizacije, usmjeravajući je na PRAVI kršćanski put na kom ona nikad nije ni bila, bez obzira na to što je  u njenim redovima uvijek bilo i  mnogo poštenih, humanih, dobronamjernih i nadasve široko obrazovanih  ljudi, koji  nisu mogli da dođu do izražaja  u toj masi zla. Sad je došlo vrijeme da se konačno i njima da mogućnost da se ispolje i na taj način bar počnu popravljati strahovito ružnu predstavu o Vatikanu i rimokatoličkoj crkvi kakvu nužno mora imati svatko tko je iole bolje informisan! A oni imaju velike kapacitete za činjenje dobra svom stanovništvu. Negdje su to već i počeli: Banjalučka biskupija, umjesto Vlade(!!), obnavlja vinogradarstvo i proizvodnju sira trapista u  banjalučkoj regiji… Zato im pomognimo da od sad pa nadalje budu  samo na putu dobra, a nikada više  na putu zla. Imajte na umu i onu narodnu: “Prilika čini lopova”, pa  im zato ne dajte nikad više priliku da čine zlo, pogotovo ne  koristeći vas kao egzekutore!

Ako nikako drugačije  to ne  možete uraditi, uradite  na izborima,  tako  da tamo  budete išli pri punom stanju svijesti, a ne sa glavom u pijesku ili  u tanjuru sa voletinom…  Pri tom budite svjesni  činjenice da je hazarski ( a i vatikanski!)  cilj centralizirana fašistička država na čelu sa svjetskom vladom, središnjom bankom, valutom i vojskom koja će držati u ropstvu mikročipirano stanovništvo  ( oprez: prvi korak mikročipiranja  je uvođenje biometrijskih pasoša!), povezano i pod kontrolom globalne kompjuterske mreže i da će je ostvariti  pomoću tzv. totalitarističkog šuljanja u kojem se sitnim koracima  ( jer bi veliki izazvali pozornost i sumnju!) prikradaju odavno zacrtanim ciljevima. Na kraju će se ta “mišolovka” samo zatvoriti i to će omogućiti  nekolicini da nametne  svoju volju stanovništvu cijelog svijeta! Tada će biti prekasno za ikakav otpor, jer  onom  tko se pobuni protiv toga  će  komandom iz tog kompjutera biti razoren prethodno  nekom obaveznom vakcinacijom ugrađeni mikročip iz čijeg kućišta će  isteći otrovni litij i otrovati neposlušnika ( savršeno ubisto!). Nemojte se zavaravati da taj mikročip neće biti  ugrađen u vas bez vaše saglasnosti, jer on se može “ubrizgati” usput sa bilo kojom injekcijom ili cjepivom protiv gripa… Zato ne dozvolite da dođete u takvu  situaciju.  Još ima  malo vremena….