GLAS DIJASPORE
GLAVNOM I ODGOVORNOM UREDNIKU
Gospodinu DUŠANU NONKOVIĆU
Poštovani,
Dostavljam tekst „ŠTA ĆE DANU (U) CANU“ za objavljivanje u vašim elektronskim novinama.
Podgorica, srijeda, 16. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović,
ŠTA ĆE DANU (U) CANU?!
Odmah, na samom početku, da kažem da neki moji lični stavovi, razmišljanja i principi, koje ću iznijeti na temu CANU ili DANU, DANU u CANU, CANU i DANU, DANU (ne) može u CANU, DANU sa CANU, DANU pod CANU, CANU bez DANU, može DANU, ne u CANU i slična kombinatorika, ne bi trebalo da nekoga (za)brinu ili izazovu polemiku – reagovanje, jer sam principijelno davno raskrstio sa svim postojećim i mogućim asocijacijama ili udruženjima koja nastaju ad hoc kao grupa građana, (ne)vladine, humanitarne ili strukovne organizacije i tako dalje, pa stoga ne pripadam ni jednoj političkoj ili bilo kakvoj drugoj organizaciji – (u)druženju.
Činjenica je da za dvije decenije vlasti „mladih, lijepih i (još) pametnih“ postoje brojne (ne)vladine organizacije i nekolike paralelne institucije. Kao dobar ili pravi primjer problema, koji zaokuplja pažnju crnogorske i čak „evropske“ javnosti ili izvjesni nastoje da ga podignu na viši stepen – internacionalizuju, jeste postojanje paralelnih „institucija“ CANU i DANU ili DANU i CANU, kao i SPC i CPC odnosno CPC i SPC!
Za neke je, ili ga neki hoće tako vidjeti, postojanje CANU i DANU „veliki“ državni i „naučni“ problem izuzetno bitan ili problematičan za postojanje crnogorske države i nacije! Na drugoj strani, izvjesni smatraju da tome ne treba pridavati nikakav ozbiljniji značaj, jer se radi o dvije sasvim različite ustanove, po svome nastanku-formiranju-osnivanju. Jedna je CANU, koja je institucija od nacionalnog značaja za društvo i državnu Crnu Goru i proučavanje njene prošlosti, a s druge strane postojanje druge „institucije“ DANU odnosno njeno osnivanje je na nivou i značaju jedne nevladine organizacije, koja pretenduje da ima sve atribute koje ne može imati samom činjenicom što se radi o nevladinoj organizaciji iako sa „ozbiljnim“ i velikim aspiracijama da potisne CANU, državnu i nacionalnu instituciju ili da se ujedine odnosno objedine radi zadovoljenja, prije svega, ličnih, a uz to „naučnih“, državnih i nacionalni potreba!
E, tu se lome velika i mala, tanka, debela i gvozdena koplja. Ko će što dobiti u tome „ratu nerava“ odnosno igri „agrumenata“ p(r)ozivanja (na) prošlost(i), tradiciju, znanje, postojeće eksperte i bogme finansije. DANU kao mlađa, po osnivanju i trajanju, „institucija“ ima svoje „akademike“ koji hoće državi Crnoj Gori da nametnu regule koje joj po „zakonu“ kažu legalno i legitimno pripadaju i da se „ubace“ u državni budžet ili da se „spoje“ pa ko koga nadvlada ili asimiluje! Mlađi su po godinama i izdržljiviji, rekli bi oni koji ne žele da se u to petljaju niti su uopšte zainteresovani, ali gledaju na njihovo rivalstvo iz „zadovoljstva“ i zabave radi, kao na ono ne bilo im rečeno veliku „borbu bikova“! Sjetih se, na um mi pade tekst koji je nekad izazvao veliku polemiku-galamu a nosio je naslov: „Bik i akademik“. Riječ je o tekstu jednog našeg počivšeg Cetinjanina, poznatog profesora, kozera, humoriste i znalca cetinjskih angdota i viceva, koji je je znao na jedan veoma specifičan, uman, indirektan a nadasve humorističan cetinjski način reći brk u brk ili dim u dim ono što nije htio direktno reći onome koji sebe povisoko uzdizaše.
Isto ili gotovo slično rivalstvo ili „borba“ se vodi oko CRKVE, crnogorske, srpske, pravoslavne i hrišćanske. Jedna je, SPC (Srpska pravoslavna crkva ili Crnogorska mitropolija) mnogo stoljeća po svom postanku stara i služi(la) narodu i državi. Druga je crkva po svom postanku mnogo desetina puta mlađa i nosi ime CPC (Crnogorska pravoslavna crkva) i kako kažu kao takva registovana je u policijskoj stanici na Cetinju još za vrijeme ministrovanja jednog od čelnika Narodne stranke. Sami čin postojanje SPC i CPC u malenoj Crnoj Gori samo po sebi izaziva čuđenje, a posebno tome ide u prilog aspiracije novopostojeće i od skoro registrovane CPC u javnosti crnogorskoj da sve vrati u pređašnje stanje i (o)krene svojim korijenima i vjeri prađedovskoj!
Neka, ako je narod(na) (po)treba, postoje još dvije, dvadest i dvije, a može i dvjestadvadeset i dvije crnogorske crkve na jednoj strani, samo ako je Crna Gora kao država tako ekonomski bogata i prosperitetana, kako je ova generacija zvanih „mladi, lijepi i (još) pametni“ evropski promovisala! Međutim, ne bi trebalo, ako nema narod(ne) potrebe da nekome smeta postojanje Crnogorske mitropolije ili kako je nazivaju Srpske pravoslavne crkve i zašto bi u krajnjem smetalo i srpskom i crnogorskom narodu odnosno onima koji se tako osjećaju ili izjašnjavaju, ne ulazeći dublje u razloge vjerovanja, političkog djelovanja ili pomodarstva odlaska u crkvu?
Danima i mjesecima, pa već i nekoliko godina čitamo razna javna saopštenja od strane CPC ili njenih „izaslanika“, vjernika i predstavnika, koji imaju zaduženje da istupaju u javnost u cilju zaštite svojih i crkvenih interesa. Hoće da imaju svoju crkvu i svoja prava da podignu na internacionalni nivo i bogme prijete zabaviti o jadu i evropski sud u Strazburu ili OUN-u. Neka svi traže svoja prava ako smatraju da su oštećeni, to je demokratski i legitimno pravo svakojega Crnogorca, Srbina i svih ostalih pripadnika naroda i nacionalnih i etničkih manjina. Sud evropski imaće da se o jadu zabavi za narednih pola vijeka samo od brojnih pritužbi od građana Crne Gore i zvaničnih ili nezvaničnih, privatnih i državnih institucija kojima su prava povrijeđena ili uskraćena. Tražili ste i gledajte Evropo Crnu Goru proevropsku, transatlantsku, trazicionu, demokratsku, ekonomski prosperitetnu i td., i td. Opet, sve je isto i tu se velja koplja lome. U pitanju su, reklo bi se prije svega samo novci u državnom budžetu i crkvi odnosno narodu da se uzimaju kao nekada crkveni prirezi, tako se barem čuje od onih istih među njima koji se bore za prava svoje CPC. Neka ekonomski prosperitetna i demokratska država Crna Gora odriješi kesu-budžet i pomogne obadvije crkve jednako pa i njih kojih nije tako veliki broj, ali shodno procentu!!!
Tako ova dva „važna“ državna i nacionalna problema potežu se od njihova skorašnja postojanja bolje reći uknjiženja – osnivanja DANU i CPC prije desetak ili nešto više godina, nije toliko bitno za suštinu stvari ili njihovo registrovanje u policijskoj ispostavi, stanici ili policijskoj postaji! Kad možemo imati „vanjske“ poslove možemo imati u „policijske postaje“, ništa nije čudno, već samo „njegujemo“ svoj (za)gubljeni jezik koji nam je „otet“ (o)davno, još prije Vuka i kongresa u Beču! A, znali su oni još tada da ćemo se mi oko toga svađati, dijeliti i bogme ratovati. Bili su dalekovidi i to mnogodesetljeća unaprijed!? A, što ’no velite sad, ko je krivac za takvu projekciju, ima li ga i kako mu je ime!? To je naš veliki usud državni, nacionalni i vjerski problem, prije bih rekao vještački, dobro osmišljeni od ovih i nekih skorojevića i lezilebovića koji bi da prekrajaju istoriju i događaje, književna djela i kulturnu baštinu Crne Gore kako im kad bude odgovaralo.
Srpska pravoslavna crkva (SPC odnosno Crnogorska mitropolija) nesporno mnogo vjekova postoji, a novoformirana CPC uvedena je na mala vrata kao „nevladina“ ili crkvena organizacija. Dakle, za razliku od one CRKVE koja svoje utemeljenje ima u državi, društvu i narodu i koja legalno i legitimno postoji mnogo vjekova i čiji rad upravo počiva na široj državnoj i društvenoj zajednici, druge novoformirane crkve počivaju na uskoj ličnoj, privatnoj, vjerskoj, nacionalističkoj podlozi i tome slično. Postojeća vlast „mladih, lijepih i (još) pametnih“ dala je puni svoj doprinos upravo podjelama na vjerskoj i nacionalnoj osnovi i tako se u stvari i održava na vlasti u Crnoj Gori, ugađajući čas jednima a čas drugima i ponekad se tobože distancirajući i od jednih i od drugih, kao država i crkva su odvojene i ne miješaju se jedna drugoj u nadležnosti svjetovne ili duhovne vlasti! Kamo sreće da je tako.
Činjenica je da se (ne) znaju „zakonski“ okviri nastanka nekih paralelnih institucija i da je pod velom sumnji njihov način finansiranja „naučnih“ projekata i posebno intencije „prevođenja“ književnih djela na novi „crnogorski jezik“, a uz sve to i uloga i značaj njihovoga rada i postojanja, rekao bih da se hoće, jer „klimatski“ uslovi su danas u Crnoj Gori upravo optimalni, preskočiti nešto što jednoj „asocijaciji“ ne daje legitimno pravo da se pripoji drugoj „sličnoj“ pa makar ona bila i naučna ili nevladina organizacija, iz prostoga razloga što je ova druga osnovana od države kao subjekta i društveno je njen rad po tim osnovama opravdan.
U posljednje dvije – tri godine potencira se pitanje udrživanja postojećih akademija, više neformalno, a danas sve više i „zvanično“ sa nečije strane podstrekuje se pitanje objedinjavanja – ujedinjavanja i na taj način izjednačavanja zakonskih uzusa za sve akademike i na jednoj i na drugoj strani po principu ravnopravnosti, legalnosti, naučne utemeljenosti i društvene opravdanosti „kao izraz uzvišenog stanja individualnog i zajedničkog razuma i duha…“, kako to vide i argumentima brane zagovornici pripajanja DANU – mlađe akademije, članovima starije akademije CANU. Zašto baš hoće DANU da postane CANU odnosno da se „ujedni“ sa njom ako joj već ona odavno je na drugom gledanju i ne baš kako bi oni rekli „politički“ ispravnom opredjeljenju prema većini „značajnih“ pitanja za postojanje jedne akademije koja preferira nacionalno iznad društvenog i državnog?
Tekst koji pročitah prije par dana dade mi podsticaj ili isprovocira me da nešto kažem i iznesem svoje mišljenje neobavezno, nezainteresovano i sasvim neutralno ne želeći da podržim jednu ili drugu stranu odnosno bez pristrasnosti htjedoh da kažem koju riječ, a koja ne bi trabala da nekoga razgnjevi, naljuti ili odobrovolji tražeći u tekstu nešto što bi moglo biti „sjeme razdora“ ili zrnce oko koga bi nastalo naše buduće sporenje. Pitanje za sve nas, koji ne bi trebalo da reagujemo ili da podržimo (ne)opravdane zahtjeve za ulazak – pripajanje DANU akademiji CANU, jeste da zagovornici toga čina argumentovano pokažu i dokažu legalnost i legitimnost njihovoga zahtjeva u činu osnivanja akademije DANU. Nije dovoljno i bez ikakve snage je mišljenje, a nadasve je subjektivno, da je „nepravedna i nerazumna razdvojenost ove dvije akademije! Da li u činu legalnosti osnivanja akademije DANU zagovornici pripajanja – objedinjavanja vide „tiraniju“ nad postojećim pozitivnim propisima i primjenu „zakonskoga neprava“ i „nadzakonskoga prava“? Veoma je neubjedljiv način kojim se želi ući u akademiju CANU od strane akademika DANU riječima „rješavanja“ vječite suprotnosti „ljubav i mržnja, egoizam i altruizam, pravo i pravda, moral i antimoral, kultura i tiranija… a sve u cilju postavljanja zajedničkog naučnog i umjetničkog štaba crnogorske misli…“!
Novo vrijeme, koje nas je „zadesilo“ početkom posljednje decenije 20. vijeka, i „nova“ vlast, koja se instalirala sa ulice, omogućila je mnogima, koji su bili uz vlast, da u prelaznom-tranzicionom periodu uništavaju državnu i društvenu da se sve pretvori u privatnu i njihovu svojinu gdje će generacija „mladih, lijepih i (još) pametnih“ carovati, dozvoljavajući „posilnima“ da se i oni domognu mrvica sa njihovoga-državnog stola i steknu enormna materijalna bogatstva sa kojima danas profitiraju na tržištu nekretnina, a ujedno da takvim činom prvo razdrobe državu SFRJ kao zajednicu „bratskih naroda“. Jednom riječju pojedincima iz „rata za mir“ omogućeno da ne poštuju zakone, da vlada anarhija u smislu „radi što hoćeš, ali znaj da sam ja vlast i da zavisiš od mene, dozvoliću ti da radiš samo mene da slušaš!
Samim činom javljanja na ovu temu sigurno je da će me jedna strana gledati poprijeko i sa velikom političkom i (ne)lojalnom prema državi dioptrijom pa se izlažem svjesno takvim nakaradnim pogledima. A možda će me ne samo prekoriti i poprijeko gledati nego će mi uz sve to još mnogo toga nadodati na sve ono što mi je stavljano za ove dvije decenije, lično i službeno, političku i naučno. Ko zna sve koju će mi (ne)podobnost, (ne)lojalnost i tako dalje staviti na moja leđa i na taj način me onemogućavati na svakom koraku posebno na naučom planu rada i realizacije naučnih projekata, a s druge strane i usporavanja napredovanja u hijerarhiji naučnih zvanja. Nebitno, jer to trpim već deceniju i po, pa godina, dvije ili tri još nijesu mi problem da izdržim i preživim. U jednom treba da budu sigurni da me neće uspjeti natjerati da se promijenim odnosno da jedno mislim, drugo radim a treće pričam, ili da sam bez stava i mišljena po tom i mnogim drugim pitanjima koja se tiču mojega ličnoga, porodičnoga i naučnoga života i objektivnog a kritičkog sagledavanja društvene zbilje koja se odigravala za prethodne dvije decenije u Crnoj Gori.
Pitanje osnivanja akademije od strane države, društva ili pojedinaca ne bi trebalo nikoga da uznemirava niti da mu daje više od onoga no što mu država po slovu zakona omogućava. To je barem svima jasno i tako bi trebalo biti. Naravno kod nas u prav(n)oj državi zakoni se mnogo ne poštuju odnosno ne primjenjuju se striktno i ne odnose se na sve podjednako, pa se zato pojedini hvataju za ustavne norme ili za neke zakone i bacaju krivicu na ustav i ostala zakonska akta da se „ravnopravno“ i po zakonu ne primjenjuju na novoosnovane naučne institucije koje su od skora osnovane i postoje kao nevladine organizacije (NVO)! Zašto, pitaju se oni kada im to po zakonu pripada?
Nijesam pravnik i neću se u tu pravnu polemiku upuštati ali ću reći da jedna „naučna institucija“ koju je osnovala „grupa intelektualaca“ ili grupa građana, grupa bogataša ili grupa književnika i tome slično ne mogu da pretenduju da se u pravnom smislu izjednače sa naučnim insitucijama koje su mnogo ranije osnovane i koje je država Crna Gora osnovala radi proučavanja njene prošlosti u svim naučnim segmentima, iako s druge strane novac u „budžetu“ može da se raspodjeljuje shodno naučnim kriterijma i na konkursima, ali opet ne na ravnopravnoj osnovi kao da je to državna ustanova jer na taj način se utemeljuje nešto što je nastalo na privatnoj inicijativi sa onim što je država i društvo osnovalo zarad državnih i društvenih potreba jedne države. Pravnici kažu iz neprava ne možeš da ostvaruješ pravo ili rečeno tome slično! To je velika razlika kojom neko hoće da se izjednači sa nekim čiji su temelji ili korijen jaki i duboki, a s druge strane nastoji da prisvoji neko pravo koje mu ne pripada odnosno hoće da „od roga postane svijeća“, koju će država podjednako tretirati bez obzira na čin osnivanja i potreba države i društva Crne Gore.
Sva „zagonetka“ oko toga da li treba DANU ili CANU i ko će kome prići, da li će CANU u DANU ili će DANU ući na silu u CANU i na osnovu „zakona“ o osnivanju nevladinih organizacija – osnivačkom aktu – koje je shodno zakonskim propisima imalo pravo na takav način osnivanja, postali ravnopravni akademici i prisvojili i to što im ne pripada po „pravu i pravdi“ ili kako bi rekli pravnici legalno i legitimno izvršili ujedinjenje-objedinjenje! A da li je legalno i legitimno da DANU traži objedinjavanje odnosnu ujedinjavanje ove dvije sasvim različite po načinu osnivanja akademije koje i jedna i druga pretenduju da su na državnome budžetu? I, mnogi bi rekli da se sve svodi na činjenicu koja je kao kost u grlu nekome da se (po)dijele državne pare u budžetu i na sve one koji se kao grupa građana ili drugih individualaca udružuju u privatne organizacije samo da uđu i izdržavaju se doživotno o trošku državnom, namirujući prije svega svoje lične prohtjeve a pokrivajući se „naučnim“ projektima za potrebe „društva i države“ Crne Gore. Na taj način bi svi članovi DANU bili zadovoljni, pa recimo sljedeće ili baš ove godine „niknu“ ili se „(iz)rode“ još nekolike akademije nauka kao nevladine organizacije i sve njih strpaju opet u državni koš pa postanemo malena, nezavisna, ekološka, univerzalna država Crna Gora koja ima akademija više nego članova i to sve „majorakademika“, kao zakon „vis maior“ u crnogorskome društvu. Sigurno da će se u takvim akademijama naći mjesta za političare iz „rata za mir“, jer su se na vrijeme uz politiku „doškolovali“ i osigurali doktorskim titulama i profesorskim zvanjima. Takvo društvo koje se kani izgraditi već je unaprijed propalo društvo bez obzira o kojoj se državi radi.
E, to je glavni problem što se neki akademici zalažu da uđu u CANU i „opravdano“ i „realno“ gledaju na objedinjavanje DANU i CANU odnosno spajanje CANU sa DANU ili obratno, pa će jednoga dana tražiti da se članovi CANU kao politički neopodobni u „ratu za mir“ izopšte ili postanu članovi novoosnovane DANU ili izaberu novi naziv „objedinjene akademije“ koja bi se zvala: CANU – DANU ili DANU-CANU, a najbolje bi odgovaralo „DANUJECANU“!? Da li bi ova nova kovanica, novi naziv nove (ob)jedinjene akademije bio prihvatljiv za članove DANU koji se iz sve snage naprežu da postanu akademici i CANU, jer su „(samo)voljno“ postali akademici DANU osnivačkim aktom i pristupnim predavanjem, besjedom koju su imali prilikom inauguracije. Samo što još nije jasno ko je i po kojim kriterijima odlučivao da mogu biti kandidati, koji će pristupnu besjedu održati kao čin kojim će biti promovisani za člana DANU!?
Sjetih se pitanja i odgovora koje mi upravo sada pade na um, iako sve to moram iznijeti u vidu parafraze jer nijesam mogao naći svoju davnu (za)bilješku: „…koji su kriteriji za ulazak u DANU i ko odlučuje“? Na moje pitanje, kao sa visine ču se glas: „… pa, valjda JA“!? Postade mi sve jasno o načinu ulaska u novoosnovanu tadašnju akademiju! Ako danas neko hoće da pristupi i postane član akademije koji su kriteriji i naučne reference potreni? Da li se primaju akademici po nekadašnjem principu odlučivanja i uluska „… pa valjda JA“!
Akademici DANU potežu argumente „naučne“ i sa njima navaljuju na CANU misleći da će je na mah osvojiti pa će po principu osnivačkoga akta njihovoga odlučivati o prijemu novih članova. U tako „ujedinjenoj-objedinjenoj“ akademiji, koja će nositi naziv „DANUJECANU“ imaćemo stroge zakonske uslove za odabir nove ujedinjenje prisilno objedinjene akademije čiji će član biti ili predsjednik koji je osnovao akademiju DANU kao nevladinu organizaciju ili neko ko će to zaslužiti po političkim osnovama iz vremena „rata zamir“, koristeći se i pokrivajući naučnim titulama i referencama tek stečenim.
Samo da ne bude zabune, ne sporim pravo da se i još nekolike novoformirane akademije u budućnosti, koje bi mogle uslijediti po istom principu prisajedinjenja novoj sada objedinjenoj akademiji i nađu se svi zajedno na državnim jaslima i planduju razmišljajući, kujući planove i projekte sa kojima će doživotno ostvarivati akademijske dodatke i naravno ono što im pripada po projektu koji država finansira. Teško toj državi koja bude imala toliko akademika koji nastaju kao NVO ili asocijacije građana pa svi budemo zemlja (major)akademika!
Podgorica, srijeda, 16. februar 2011. godine Dr Momčilo Dušanov Pejović,
Filed under: AKTUELNO | Leave a comment »
Dobro dosli na Internet prezentaciju srpske dijaspore 