Da bi se razumjela 1948-ma koja je nenadano otvorila mogućnost pristupanja Jugoslavije NATO paktu, mora se, makar kratko, potsjetiti na građanski rat, njegove aktere i njihove uloge.
Četnici su od početnog stava otvorene borbe protiv okupatora polako zauzimali oportunističku poziciju kamo ih je odvela nada, pusta želja koja je prerasla u uvjerenje da će se saveznici, jednog dana iskrcati na jadransku obalu. Dio četničkog sloma, tragedije, sastoji se u tome što su Englezi, zaista, dosta dugo držali u opticaju mogućnost otvaranja balkanskog fronta čije bi formiranje bilo započeto invazijom na dalmatinsku obalu. Jugoslovenska pučistička vlada u Londonu, inače potpuno nedorasla i nesposobna, sa ružnom reputacijom vlade koja je zemlju gurnula u unaprijed izgubljen rat, te vojno i političko vođstvo četničkog pokreta u zemlji, potisnuli su poruku da je balkanski front tek jedna od opcija koje se razmatraju, držali su ga izvjesnim.
Nije se desilo.
Četnička ideja bila je jednostavna: u saradnji sa okupacionom vojnom silom prvo vojnički poraziti komuniste, a u času savezničkog iskrcavanja na Jadran, koristeći se savezničkom vojnom silom, protjerati okupatora iz zemlje. Kako politika nije samo kabinetska domišljatost, nego se mora realizovati na terenu gdje se očitavaju njeni konkretni obrisi, ti obrisi koji bi se mogli opisati kao očigledno, lako čitljivo četničko čekanje Godoa, nijesu se nikako svidjeli ni Njemcima ni Englezima. Ni jedni ni drugi nijesu ih smatrali lojalnim saveznicima. Čekanje Engleza izazvalo je nepovjerenje kod Njemaca, a saradnja sa Njemcima, bez obzira na onaj komunistički alibi, nepovjerenje kod Engleza. Kako je ta, ne samo politička nego i vojna pometnja riješena od strane Njemaca i Engleza, znamo. Ukratko, Njemci će, uz prethodni dogovor sa partizanskom stranom, na Neretvi četnike isporučiti partizanima od čega se ovi više nikada neće oporaviti niti predstavljati ozbiljniji vojnički faktor. (Njemačka strategija je jasna: jedan mogući neprijatelj manje u slučaju savezničkog iskrcavnja), a isto će uraditi Čerčil, upravo zbog četničke saradnje sa okupatorom i potrebe da se partizanska vojska potpuno relaksira u akcijama protiv okupatora ma i od najmanjeg četničkog ometanja (I Čerčilova strategija je jasna: jedan neprijatelj manje mom vojničkom partizanskom savezniku koji se bije protiv Njemaca) U samo nekolike godine Čerčil je, pokazaće se, dva puta zapečatio sudbinu kraljevine: marta 1941-e beskrupulozno je gurajući u čeljust nacističke ratne mašine, a drugi put servirajući je na tacnu Titu, ipak namjeravajući da ga tim poklonom u konačnici nadigra.
Nije uspjelo.
Naravno, glavni uzrok ovakvog razvoja situacije bile su tragično pogrešne političke procjene četničkog političkog vođstva kojima se Britanac okoristio da ne trepne!
Na drugoj strani, komunistički put je nužno mogao biti samo jedan: put bez ikakvih kalkulacija. Smrt je bila jedina alternativa, a tamo se nikome ne ide. Takav izbor udeseterostručuje objektivne snage. Ovo je koministički pokret činilo jedinstvenim, mobilnim, sa predvidivim beskompromisnim odgovorom na svaku političku ili vojnu situaciju.
Tito će iz krvavog građskog rata koji se odvijao ispod glavnog komunističkog poziva na borbu protiv okupatora, izaći kao pobjednik. Iskoristiti će sve političke i vojničke prilike u svoju korist, svaku, ma i najmanju slabost četničkog pokreta. Pored ogromnih sposobnosti, Tito je bio i dijete sreće. Antička je izreka da sreća prati hrabre. Od svega nekoliko desperadosa koji su u očaju podigli ustanak 1941-ve, narasla je oružana sila koja je 1945-te brojila 800.000 boraca. U Jugoslaviju komunizam nije došao na gusjenicama sovjetskih tenkova, predstavljao je autentični jugoslovenski proizvod. Tito je priznat i prihvaćen kao član antifašističke koalicije. Sve ovo i još puno toga činilo je da se Tito osjeća ponosnim i samouvjerenim, baš kao i pripadnici njegove vojske i njegove partije.
Oktobra 1944-te Tito će se prvi put pojaviti na naslovnoj strani Tajma. Kralj Petar II će te iste 1944-te pozvati četnike da pristupe Titovoj vojsci. Trijumf je bio potpun. Tito je smatrao da nikome ništa ne duguje, da se sopstvenim snagama ni iz čega iz očajne vojne i političke situacije, izborio sam za poziciju u kojoj se našao.
Stara je priča: Staljin je mislio drugačije. Znamo i posljedice Titovog otpora Staljinu. Jedna od njih ugrađena je i u cijuk onih pijuka koji su lomili Zid one berlinske noći 9. novembra 1989. i najavili da je komunizam svoje otpjevao. Berlinski zid je Titovom akcijom počeo da se potkopava prije nego što je faktički bio podignut, u njegovo rušenje ugrađena je ona doskočica: oj Staljine stara bako, ne vara se Tito lako!
Drugi put Tito će biti na naslovnoj strani Tajma septembra 1946. Započela je tršćanska kriza. Zona A i zona B punile su naslovne strane. Zapad je mislio da Tito radi po nalogu Moskve, varao se. Tito će oboriti dva američka aviona što će izazvati američki i britanski gnjev. U Beogradu je američka ambasada pod opsadom. Iz grla stotina mladića u uniformama koji ponosno marširaju ispred svog komandanta, (crngorska jedinica je u pitanju) izvija se pjesma druže Tito ajmo i Milano da je..mo Silvanu Mangano! Druže Tito samo reci, lećećemo kao meci!
Za razliku od onog prvog Tajmovog teksta, Tito nije više romantični nepoznati junak koji na viđelo izlazi iz šume. U ovom Tajmovom tekstu se kaže da je Tito stvorio policijsku državu (OZNA) da je pobio 200 000 ljudi i zatvorio još 100 000. Navodi se da je prokonzul u službi Moskve. Slute se Titovi apetiti da za račun Moskve stvori Balkansku federaciju. Većina Amerikanaca, kaže u tekstu, shvata da Tito koji je dugo viđen kao šampion demokratije, nije demokrata. Staljinov prokonzul, tako Tajm slika Tita.
Međutim, iz Beograda, od strane američkih ljudi na terenu, stižu drugačije vijesti. Jedna od njih glasi da su komunisti mnogo fleksibilniji u djelima nego u idelogiji (sic!). U tim izještajima Jugosloveni se ne nazivaju satelitima Moskve nego njenim najrevnosnijim saradnicima(sic!) koji se od Moskve ne osjećaju dovoljno podržanim! Ovo bi se moglo prevesti, kao razočarenje, ali i bijes Beograda, što za revnosno slijeđenje ruskog modela, bolji su od svih ostalih kompartija na tom putu, ne dobija zasluženu i dovoljnu količinu aplauza iz Moskve. Naravno, Staljin ne dijeli aplauze, Tito je već i onako previše popularan. Pored Staljinove zvijezde, rođena je na komunističkom nebu još jedna, ona Titova.
Amerikanac proročki predviđa da će ruska arogancija u odnosu prema Beogradu neminovno dovesti do sukoba i da Amerikanci moraju zaigrati na tu kartu!
Niko u Vašingtonu međutim, beogradske izvještaje ne razmatra ozbiljno. Matrica je stvorena, Tito je Staljinov prokonzul i ne može biti drugačije.
Stvari lete dalje!
U jesen 1947. osniva se Kominform, a već u martu stiže prvo Staljinovo pismo. Istog mjeseca Truman odlikuje Dražu Mihajlovića, izjavljuje da je Tito pobio 400 000 političkih protvnika. Trentak u kojem Truman odlikuje Mihajlovića i preuveličava broj žrtava govore da Vašington još ne uočava dubinu sukoba. U aprilu, Tito negativno odgovara Staljinu. Odgovor konceptira Đilas. U maju stiže i drugo Staljnovo pismo, Jugoslavjija ponovo odgovara. Američki otpravnik poslova izvještava da Staljinova pisma iritiraju Jugoslovene koji su željeli da federacijom Jugoslavije, Bugarske i Albanije, prošire svoj uticaj. Staljin je protiv. 24. juna 1948. počinje blokada Berlina! Američki otpravnik traži instrukcije Vašingtona kako da postupi ako Jugoslavija zatraži pomoć!
Velika američka igra je počela, prilika se ne ispušta iz ruku!
Ameraknci odlučuju da pomognu samo pod uslovom da Tito bude lojalan i kooperativan. CIA smatra da bi Titov uspjeh mogao imati dalekosežne negativne posljedice po ruski blok. Američka pomoć se mora plasirati bez pompe da ne iritira Staljina.
Avgusta 1948-me ubijen je Arso Jovanović, uhvaćeni Vlado Dapčević i Kađa Petričević, general Popivoda bježi u Moskvu.
U oktobru onaj američki otpravnik traži odlučniju američku pomoć Titu, jer je situacija u Jugoslaviji teška, smatra da se Tito ne može oduprijeti bez američke pomoći. Vašington je definitivno uvjeren da je Tito prešao Rubikon. U Beograd stiže ambasador Kenon. Njegov zahtjev Vašingtonu je da se Tito bezuslovno podrži, ne smije biti nikakvih uslovljavanja u odnosu na moguće ublažavanje postojeće diktature. Tito se održao samo zbog toga što je diktator. Slabljenje diktature, bilo kakvo, dovelo bi ga u teži položaj. Vašington ocjenjuje da je Tito brilijantno odigrao optužujući Ruse za imperijalizam.
Aprila 1949-te, osniva se NATO. U maju se osniva Zapadna Republika Njemačka. Tito prekida pomoć Grčkim komunistima što je odigrano prema Amerikancima. Jugosloveni to vješto pravdaju time što su grčki komunisti podržali Staljina.
U julu svoja vrata otvara logor Goli otok.
Tito dobija skoro sve što je od Amerikanaca traženo.
Avgusta 1949-te Rusi su uspješno testirali atomsku bombu, Zapad je u šoku. Septembra 1949-te Rusi koncentrišu trupe na jugoslovenskoj granici. Prekida se svaka formalna i faktička veza Staljina sa Jugoslavijom. Pritisak Rusa se pojačava, u sovjetskom lageru Staljin organizuje niz monstr-procesa titoistima. I on grabi da se unutar lagera okoristi jugoslovenskim slučajem. U novembru druga Rezolucija Informbiroa, nepodnošljivo glupa po tonu. Ona Titu u zemlji otvara najširi manevarski prostor za obračun sa IB. U decembru Amerikanci odlučuju da će Titu pružiti vojnu pomoć, ako sukob potraje.
Naredne 1950, započinje Korejski rat.
Osnivanjem NATO pakta i ulaskom Grčke i Turske u NATO, Jugoslavija postaje geopoloitički uzglobljena između antagonističkih blokova i postaje potpuno zavisna od američke pomoći. Ovakva situacija pokreće okreće Tita još više i još brže prema Zapadu. Jugoslavija ozbiljno računa na rat, vrše se sveobuhvatne pripreme. Mnogi ne znaju da je, na primjer, nikšićka željezara izgrađena kao strateški proizvodni vojni kapacitet zbog ruske agresije koja se predviđala. Pravi “mali” rat skoro se svakodenvno vodi na jugoslovenskim granicama na kojoj se manji i veći incidenti dešavaju skoro svakodnevno, gine se. Staljin se zaista nosi mišlju da jugoslovensko pitanje riješi agresijom, ali se, opravdano, plaši svjetskog sukoba. U jesen 1952. u zadnji čas se odustalo od već donesene odluke da se Jugoslavija napadne, sve je bilo spremno: i divizije i proslavljeni Žukov. Na odluku o odustajanju uticala je promjena stanja na korejskom ratištu.
U ovakvom ozračju Jugoslavija je počela pregovore za stvaranje takozvanog Balkanskog pakta između Jugoslavije i dvije članice NATO-a: Grčke i Turske koji je vojno trebao da poveže jednu komunističku i dvije članice NATO!
Na prvi pogled paradoksalna situacija. U suštini, radilo se o otvaranju vrata Titu da udje u NATO.
Odbio je.
Kako i zašto u tekstu koji slijedi…
Possibly related posts: (automatically generated)
