PISMO IZ KANADE „Dnevnik jednog emigranta“

PISMO IZ KANADE
von Zoran Rankovic, Freitag, 25. Februar 2011 um 10:02

PISMO IZ KANADE

Dnevnik jednog emigranta

12. avgust

Uselili smo se u nasu novu kucu u Kanadi. Tako sam uzbudjen. Ovdje je tako lijepo. Planine su prekrasne. Jedva cekam da ih vidim prekrivene snijegom.

14. oktobar
Kanada. To je najljepsa zemlja na svijetu. Lisce joj je poprimilo sve one divne nijanse zute i narandzaste boje. Vozio sam kroz prirodu i vidio par jelena. Tako su graciozni. To su najljepse zivotinje na svijetu. Ovo mora da je raj. Volim Kanadu.

11. novembar
Dan Sjecanja (Kanadski drzavni praznik). Lov na jelene ce poceti uskoro.Ne mogu da zamislim kako neko moze ubiti tako divnu zivotinju. Nadam se da ce uskoro snijeg. Tako je divno.

2. decembar
Nocas je pao prvi snijeg. Ustao sam i vidio sve pokriveno bijelim pokrivacem. Izgleda kao najljepsa razglednica. Izasli smo napolje, pocistili stepenice i prilazni put a onda se grudvali (ja pobjedio). Kad je prosla grtalica (masina za ciscenje snijega s ulica koja snijeg sklanja sa strane -prim.prev.) morali smo ponovo da ocistimo kapiju. Koja divna zemlja. Volim Kanadu.

12. decembar
Nocas opet snijeg. Opet prosla grtalica i zatrpala kapiju. Ovdje je prekrasno.

19. decembar
Nocas opet snijeg. Nisam mogao izvesti auto da idem na posao. Ovdje je zaista divno samo sam malo umoran od lopatanja. Opet jebena grtalica.

22. decembar
Ovo bijelo govno opet padalo cijelu noc. Dobio zuljeve od lopatanja i ledja me bole. Ovaj majmun sa grtalicom kao da se krije iza coska i samo ceka da ja ocistim ispred kapije. Supak.

25. decembar
Sretan jebeni i usrani Bozic. Jos malo usranog snijega. Ako mi ikad padne saka ovaj peder sto vozi grtalicu, ubicu ga. Mater im jebem sto ne posipaju vise soli po cesti pa da se prije otopi.

27. decembar
Nocas opet snijeg. Ne izlazim vec tri dana sem sto cistim snijeg kad god prode grtalica. Ne mogu nigdje ici, auto se zaglavio u brdu, snijega ispred kapije a i hladno je. Kazu da ce nocas pasti novih 30 cm tih govana.

28. decembar
Prognoza je bila losa. Palo je pola metra. Ako ovako nastavi nece se otopiti do ljeta. Grtalica se zaglavila i taj supak dosao kod mene da trazi lopatu. Rekao sam mu da sam vec slomio sest lopata cisteci ta govna sa vrata sto ih je on nabacao i zamalo da sam mu je slomim o glavu.

4. januar
Najzad sam izasao iz kuce. Otisao do prodavnice da kupim nesto hrane i kad sam se vracao udario kolima u jelena. 3000$ stete na kolima. Te jebene nemani trebaju biti ubijene. Svugdje ih ima. Sto ih lovci ne pobise jesenas…

3. maj
Odvezao kola kod mehanicara. Nevjerovatno koliko su zardala od jebene soli sto je posipaju svuda.

10. maj
Selim se na Floridu. Ne mogu ni zamisliti kako neko normalan moze zivjeti u toj jebenoj Kanadi.

12. maj
Stigli smo na Floridu. Uselili smo se u novu kucu. Tako je velika, ima sav komfor, naravno i pool. Kako je ovdje samo toplo i prijatno. Vec sam zaboravio Kanadu. Volim Floridu.

20. maj
Ovdje su ljudi neverovatno dobri i uvijek se samo smiju. Stvarno je Florida interesantna a ima puno interesantnih zivotinja. Bas je fino toplo i ovaj tjedan sam se pregrijao od one hladne Kanade. Puno volim Floridu.

12. jun
Vec smo mesec dana tu, vrijeme je jos uvijek toplo i jako vlazno. Dobro da u kuci imamo klimu. Susjed mi je pricao kako u jednom restoranu u blizini sluze dobrog aligatora. Kako mogu ljudi da jedu te zivotinje, koje izviru iz doba dinozaura. To ne mogu nikako razumijeti. Vidjeli smo puno toga na Floridi, neverovatno je interesantna. Najvise te volim, Florida.

30. jun
Odkad smo dosli vrijeme se skoro nije menjalo. Uvjek toplo a sad i pomalo suvise vlazno. Ali klima uredaj u kuci i u kolima radi odlicno. Nocu nam jedino smetaju komarci, kojih ima u ovo doba puno. Upoznao sam jos neke susjede. Stvarno su ljudi na Floridi dobri.

18. jul
Neverovatna vrucina i skoro 100% vlaga, za vikend idemo na obalu. Nadam se na lep provod…

20. jul
Kakva noc. Fata je u hotelu slucajno ostavila otvoren prozor. Zamalo da me zivog pojedu ti komarci. Kad se zelimo vratiti kuci, neko nam je ukrao kola! I tako ima da se vozim 100 milja taksijem. Crnac taksista uvjek se samo smjeska, imam utisak da je on ukrao kola. Stvarno ima kriminala na Floridi!

21. jul
Posle vracanja kuci, opet taksi i na posao, pa ja kao da radim samo za ove taksiste. U firmi sef mi je rekao, da se ne smijem dovoljno, ali kako da glupanu objasnim da nisam sklopio oka od onih komaraca a kamoli da spominjem ukradena kola. Neverovatna vrucina!

30. jul
Vrucinski val je na maksimumu, a nama je u kuci crkla klima. I jos ovi komarci, jedino ce da me spasi ujutro jedno kupanje da prozivim. Vec kad sam htio da se bacim u pool vidio sam u njemu aligatora od 3 metra!! Jos mi je samo ta pickarija trebala, brzo zovem policiju da upitam sta treba da radim. Oni kazu da ga pustim na miru da ce sam otici odakle je dosao. Poludecu!

31. jul
Vec od rana jutra neverovatna vrucina. Na poslu sam opet kao prebijen. Sef, onaj kurac, kaze da se uopste ne smijem i da to nije dobro za konzumente. Jebo njega i konzumente!

1. avgust
Kakva vrucina. Vec drugi dan bez klime sto znaci i bez spavanja. Sve ce da izgori samo komaraca ima, sve crno i sve vise. Onaj mrgan od 3 metra kao da je u mom poolu kampirao. Kazem cjelu pricu susjedu, on se samo smije, kao i uvjek, picka li mu lepa mila materina!

2. avgust
Jedva docekam, da mi dodu popraviti tu kurcevu klimu. A onaj niger umesto klime sredi mi cerku. Policija kaze samo da treba biti pazljiv a da crnca verovatno nece moci izslediti jer su i onako svi isti. Vrucina kao da smo u paklu – jebem ti Floridu!

12. avgust
Ne mogu da podnesem tu vrucinu. Tu smo jos uvjek kao u paklu a odkad smo dosli vrjeme je isto. Sef me izbacio iz firme sa osmijehom na licu i rekao da su se konzumenti pobunili jer se nisam dovoljno smijao. E tako sam ostao bez posla i idem u kafanu da se propijem. Svi se meni i mojoj prici samo smiju, a osobito onaj policajac koji me uhiti pijanog i trazi da mu platim 3000 USD. Majku im jebem, mrzim Floridu, prokleta bila!

13. avgust
Petak, 13. Boze kakva vrucina. Vracam se kuci iz cuze bez kola, posla i bez para. Mrzim taksiste. Svi beze sa osmijehom na licu, a usput mi kazu da dolazi Mitch. Legnem u kucu, u kojoj jos uvijek ne radi klima da malo razmislim o svemu. Odjednom neverovatan vjetar zapara zrak i kuca nema vise krova, jos minut dva i nema vise kuce. Vjetar sve poleze. Nemam vise nista, samo je onaj aligator ostao u poolu. Sto ga nisu poklopali u onom restoranu….

Susjedi se vracaju i sa osmjehom na licu kazu da imam srecu da sam prezivio hurikan Mitcha. Opet je vrucina ko prije, a ja bez svega mrzim Floridu i selim se odavde. Gde,ovaj put necu da vam kazem…

1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedujem familiju da odemo u Disneyland. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo…

8. septembar
Potrosio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Sta li ce s nas biti.

24. oktobar

Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i da ima ope‘ jedan u opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko…
Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavama da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.

24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, o ove sto na njemu zive.

25. decembar

Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je docepati se aviona. Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu … kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn’o mu na uho: „Vozi Misko!“.

27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i plavi. „Ma, koji ste mi vi …“ mislim se, ja – tamo se ja vise ne vracam. Fino mu kazem: „No Amerika, no, niks, kaput, finito…“ Prenocili na policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prode neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.

31. decembar

Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medusobno posvadali.
Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes‘ klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.

1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free Shopu u Amsterdamu – Gyvency for men. Svida joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog McDonald’skog iskustva.

6. januar

Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.

Brzo nas oslobadaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji i otkidam dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu… Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju. Kazu, kak‘ ste vi Bosanci bedasti.

7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k’o Grk u zatvoru. Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk’o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd‘, mislim se, nek‘ je ziva glava.

8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al‘, opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio Argetu i otpakov’o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus. Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

11. januar

Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni Nintendo. Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

12. januar

Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer’o. Pa, nece Bosna

nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,
odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

13. januar
Pokusavam prvi put da udem u „svoj“ stan.

14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje „stanara“.

15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u „nasem“ stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.

20. februar

Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa,
jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike Unprotection – Eye For – Ass For – Na To – a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al‘ jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.

28. februar

Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.

1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dode na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit‘ fini posao za neku medunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dodem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k’o da nisam citav zivot zivio ovdje.

2. mart
Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je – u picku materinu.

Advertisements

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden / Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden / Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden / Ändern )

Google+ Foto

Du kommentierst mit Deinem Google+-Konto. Abmelden / Ändern )

Verbinde mit %s

%d Bloggern gefällt das: