POLITIČKI PIROMAN KOJI JE IZGUBIO KOMPAS!

Podgorica, subota, 01. februar 2020. godine                    Dr Momčilo D. Pejović

                       POLITIČKI PIROMAN KOJI JE IZGUBIO KOMPAS!

       Kojeg li i kakvog „herojstva“ pravilnije je reći kukavičluka, ne samo policije nego onih koji su izdali naređenje da se izvrši pretres kuće, čiji vlasnik je penzionisana profesorica Knežević, starosne dobi na izmaku sedme decenije, i to u ranjim jutarnjim časovima i svojim pretresom naprave haos razbacujući stvari na sve strane? Šta je to toliko bilo „hitno i bitno“ što su jutarnji posjetioci „htjeli naći i(li) otkriti“ u tom stanu da tako nabusito postupe i vlasnicu stana privedu u policijsku stanicu, pod optužbom da je „omalovažavala“ nekoliko uniformisanih lica prilikom njihovog „kao gladni vuci, tihog i mirnog“ prebiranja stvari! 

       O sadašnjem „predsjedniku Crne Gore“, u već dva mandata, ujedno sedmostrukom premijeru i još nezamjenjivom partijskom lideru u trajanju od tri decenije, napisao sam i objavio desetak obimnijih tekstova, koji kao „skice“ mogu poslužiti da neko sklopi mozaik u vidu  političkog portreta njegovog i njegove vladavine!

      Prebiram po mojim „radnim naslovima i skicama“ i ujedno vršim njihovu trijažu – selekciju, jer se toga mnogo nakupilo. Ima(m) naslova koji tako stoje po nekoliko godina i nikako da ih „realizujem“! Primjećujem naslov „POLITIČKI PIROMAN“! Na brzinu napisan unazad dva mjeseca, odmah početkom decembra prošle godine. Kanio sam pisati! Međutim, nije mi se „dalo“ odnosno bolje reći čekao sam nešto što mi je u prikupljenom materijalu nedostajalo kao „motiv“ sa kojim bih se upustio u skiciranje i pisanje teksta za njegovo objavljivanje.

      I „gle čuda i ja želim da ostatak života u Crnoj Gori možda provedem u kući, a ne u stanu (…)“, ako mi se posreći da svoje rukopise unovčim kod „prijatelja“ sa kojim sam, ne sporim, razgovarao o cijeni ponuđenog „projekta“!

      Na godišnjicu od „Migove koverte sa 97500 eura“, predsjednik Crne Gore poslije „davno planiranog“ i vremenski dužeg „novogodišnjeg i božićnog“ odmora, provedenog u Majamiu, prihvatio se gašenja „političkih požara“ koje je sam izazvao „darivanjem“ Zakona o vjerskoj slobodi (…), kako bi pravoslavnim vjernicima jednoga dana bila zagarantovana „državna i partijska pravoslavna crkva“ u koju bi i ateisti, kao što je i on sam, dolazili na duhovnu ispovijed i(li) propovijed svakako uz obavezu da u džepu imaju partijsku knjižicu DPS-a! To je ta „darov(a)na sloboda vjeroispovijedanja“ odnosno to je taj njegov „darov(a)ni“ Zakon o slobodi vjeroispovijesti (…)! Ugledao se današnji i dvostruki  „predsjednik Crne Gore“ na crnogorskoga knjaza Nikolu, koji 1905. godine narodnim poslanicima „darova Ustav u sred crnogorske skupštine“!

      Da sam birao „motiv“ koji mi je nedostajao za pisanje teksta pod radnim naslovom „Politički piroman…“ ne bih ga boljeg poželjeti mogao nego kao što mi ga je sam „predsjednik“ nenamjerno, nesvjesno i indirektno preko javnosti meni i drugome „dao ili ponudio“, pravdajući ono što je prethodno (iz)govorio tokom svojih partijskih posjeta u Tivtu i Beranama!

      Kao što je neizostavno da podnesak, zahtjev i tome slično, što neki građanin mora podnijeti i ispuniti shodno pravilima koje propisuje državna administracija, tako se i meni prosto rečeno nameće da radni naslov teksta stavim onako kako sam ga prvobitno zapisao i još dodatno proširim sa onim što mi je preko javnosti „ponuđeno“ u izjavi datoj od strane „predsjednika Crne Gore“, a tiče se pojašnjenja i(li) (o)pravdanja, medicinskim rječnikom rečeno „dijagnoze“, koja glasi da je riječ o „ludačkom pokretu“, koju je dao predsjednik Crne Gore, govoreći o mirnim šetnjama „protestima“ i litijama, a na kojima se širom Crne Gore (Podgorica, Pljevlja, Berane, Herceg Novi, Tivat, Nikšić, Budva, Bar i ostalih gradova sem Cetinja i Rožaja) slivaju kolone od desetina hiljada ljudi, žena, omladine, odrasle djece i, naravno, sveštenih lica na čelu kolone!

       I umjesto da stavi tačku na datu izjavu i ocjenu ili karakteristiku tih mirnih šetnji i litija, koje su svakog četvrtka i nedjelje sve brojnije, predsjednik Crne Gore je otišao korak dalje (ne)zadovoljan onim što je (iz)rekao pa je htio da se „pojavi u ulozi glumca“ i sebe nadmaši još više od koplja, pa iznad sebe zakuca riječima: „… a kako se zove onaj ko, ko uporno, evo 30 godina, pokušava da zapali svoju kuću? Kako ga mi zovemo u kući: „Ludo dijete“!

       Nije mogao bolje niti tačnije i hirurški preciznije secirati i ujedno opisati stanje svoje političke vladavine za protekle tri decenije! Pa gdje su mu i šta rade brojni savjetnici, koji dozvoljavaju da tako nekontrolisano njihov predsjednik u javnost daje osione i bahate karakteristike o svom narodu odnosno građanima ili ih on više neće ni da (sa)sluša, a kamo li da posluša njihov savjet?

 Nameće se i neizbježno je pitanje: šta je sa „predsjednikom Crne Gore“, te onako pada u vatru, zajapuren crveni se u licu, preznojava, gestikulira rukama, sa noge na nogu poskakuje ili se uspinje, bijelom maramicom briše graške znoja sa očiju i čela i pokušava naći sebi sagovornika u ne tako brojnoj i njegovoj partijskoj publici, praveći grimase i tražeći potvrdu od prisutnih da je na pravome putu i za dobrobit građana! Postavljao je pitanja i davao na njih sam odgovore, onako komično i gestikulatorski smiješno, a politički neubjedljivo i pokajnički! Pa zašto ih je poz(i)vao?

       Očigledno je da je „predsjednik Crne Gore“ dezorjentisan bio tokom govora u Tivtu i Beranama, kao da je (iz)gubio politički kompas! Tražeći spas od izjava koje je dao pred svoje partijske članove on je batrgajući se nogama i mašući rukama sve više propadao u živo političko blato da bi na kraju onako preznojen, zajapurena lica, sa grimasama koje su se do sada mogle veoma rijetko vidjeti na njegovom licu (o)davao sliku ili portret izgubljenog političara, koji se našao u beznadežnom političkom požaru, koji je sam podmetnuo izjavom i obećanjem datim na Osmom kongresu njegove partije, iz kojega mu više nema političkog spasa!

       Da li je „Ludo dijete“, tokom 30 godina političke vladavine, raspirivalo političke požare koje je dosta uspješno do sada prevazilazilo ili kontrolisalo uz svesrdnu pomoć svojih partijskih satelita i izvjesnih političkih „opozicionih“ preletača, sada došlo u situaciju kada ne samo da ne sluša svoje brojne savjetnike, nego i samo sebe više ne može kontrolisati, jer strast za vlašću je jača o njegove političke i ekonomske moći koju je steklo od dana dolaska na mjesto premijera i kasnije predsjednika pa sve do dana današnjega?

        Da li je „Ludo dijete“ tokom svoje 30 godišnje političke vladavine stvorilo svojom voljom ili nevoljno „ludački pokret“, koji mu sada jaše za vratom i ozbiljno prijeti da ga zamijeni novim „političkim djetetom“ koje neće svojeglavo izazivati „političke požare“ poput onoga što ga nazvaše „državni udar“, niti afere, a neće biti ni zadojeno „političkom piromanijom“? 

        Brojni su primjeri da je u posljednjih godinu ili dvije „Ludo dijete“ ostalo bez kompasa, pa politički ostrašćeno postalo slijepo i počelo da hapsi, prebija ne samo vidljive i nevidljive političke protivnike, državne spoljne i unutrašnje neprijatelje, novinare, direktore internet portala, nego je sada prevazišlo sve mjere i svoje političko bezumlje združeno i uz snažnu fizičku i brojnu silu sa organima javnoga reda i mira usmjerilo se na mirne, lojalne građane, omladinu  i ostarjele penzionere!

     Postavlja se samo jedno jedino pitanje, koje je neizostavno i samo od sebe nametnuto, a to je: dokle sa ovakvim „političkim piromanom i ludakom u ludačkom pokretu“ nastalom u periodu 30 godišnje vladavine jednoga nesmjenjivog vladara, koji je izgubio svoj politički kompas i da li je to posljednji samrtnički trzaj ostrašćenog političara koji se odavno počeo gušiti u brojnim aferama sa kojima je obilježio svoju vladavinu?

       Navedenom tekstu, kao krunski dokaz svega rečenog, u prilogu dajemo izvode iz transkripta izjave predsjednika Crne Gore u Beranama: „(…) vidjeli ste da sam prije neku noć u Tivtu, ja vjerujem opravda(n)o, dakle, tu, tu, to, taj pokušaj sistematskog ugrožavanja države nazvao ludačkim pokretom, pa su se danas glasnuli svi oni za koje sam očekivao da će se glasnuti, (…) Ali, naravno, opet manipulativno, (…) nego, evo, Đukanović je one časne ljude koji učestvuju u litijama prozvao ludacima. Ne, ne, ne i tamo (…) stoji da ja pozivam da njihovo vjersko, njihova vjerska sloboda, vjersko pravo, vjerska potreba ne bude zloupotrebljena, a ona se sistematski zloupotrebljava od strane nacionalista bilo da nose mantije, bilo da su u opozicionim političkim partijama bilo da su u nekim drugim strukturama i moj odgovor je zaista vrlo logičan, a kako se zove onaj ko, ko uporno, evo 30 godina, pokušava da zapali svoju kuću? Kako ga mi zovemo u kući: „Ludo dijete“! (…) treba li ja sada da se nekome pravdam za to? Pa ne treba (…). Iako me ti ne smatraju svojim predsjednikom (…) znate koliko mi je do toga (…) nikoliko (…). Zato što ja sam predsjednik Crne Gore (…)“!

Predsjednik uporno ubjeđuje i uvjerava nas građane da je on „predsjednik Crne Gore“! Da li nas građane sve može ubijediti da je on baš „predsjednik Crne Gore“ i svakog pojedinačno lice – osobu, koji kao takvog ga i dalje (ne) želimo i koji radi za „dobro svih građana Crne Gore“? Jalova je ta priča „predsjednika Crne Gore“, koji uporno ponavlja, ubjeđuje i uvjerava da je on baš „predsjednik Crne Gore“! Sve ih je manje koji mu daju povjerenje i zato se on preznojava i od bijesa crveni u licu!

      Samo da znate koliko mi je do njega kao „predsjednika“ stalo, isto onoliko koliko njemu do mene, nikoliko! Uprkos „predsjedniku Crne Gore“, koji se trudi da nas ubijedi i uvjeri da je on baš „predsjednik Crne Gore“, moj odgovor je, a može mi biti da kažem svoje mišljenje i iznesem javno svoj lični stav: Ja sam penzioner koji tog predsjednika ne priznaje!

Podgorica, subota, 01. februar 2020. godine                    Dr Momčilo D. Pejović