Komentar na tekst autora Ranka Gojković-a; Istinski i lažni prosvetitelj – Vuk Karadžić

Svaki jezik pa i srpski živi a stim i razvija sa svakidašnjim odkrićima kako u nauci tako i svakodnevnoj komunikaciji. Ne samo da se odkrivaju nove galaksije koje treba nazvati i novim imenom već nastaje i bezbroj naučnih otkrića koje treba obeležiti novim rečima. To znači da se jezik razvija prema potrebama društva kako bi društva mogla nesmetano komunicirati odnosno sporazumevati se između sebe. Narod više nije razumevao staroslovenske crkvene predike pa je trebalo pismo i jezik prilagoditi društvu kako bi se moglo međusobno sporazumevati te otud ; piši kako govoriš a govori kako je napisano! Vuk je nesumljivo doneo svojom reformom veliki napredak u tom smislu te sva ovakva nastojanja da ga se degradira i kalja mogu se razumeti kao podla manipulacija kako bi se srpski narod po svim paralelama i merdijanima degradirao i obesmislio. Ovaj članak sam doživeo kao podmukli atentat na srpsku kulturu sa ciljem da se obesmisli sve ono što čini srpsku kulturu. Na tom polju prednjači Milatović takozvani Ostroški koji je napisao knjigu u kojoj predstavlja Vuka Karadžića čak i prodavcem svog vlastitog deteta služeđi se pri tome raznoraznim arhivama Beča i drugim bibliotekama prožetih vatikanskim izvorima za koje se zna da su obični falsifikati koje je pobedenik pisao u svom interesu ili podmećao kao falsifikate podmećući ih kao orginale! Nađe se uvek neki domaći izdajnik koji te bljuvotine plasira na ovakav način u interesu Vatikana a ne srpskog naroda!- Dušan Nonković Teodorović

Autor: Ranko Gojkpović

Istinski i lažni prosvetitelji – Vuk Karadžić

Od otpadija Rima od jedne Svete Saborne i Apostolske Crkve, latinska jeres ne radi ništa drugo nego ratuje ili se sprema za rat protiv svetog Pravoslavlja. U zavisnosti od političkih ili geopolitičkih prilika, taj rat je bio više ili manje prikriven, ali se suštinski menjala samo forma, a suština politike Rima posle izdaje Hrista je bila – besomučan rat protiv Pravoslavlja. Ovaj iskorak u Biblijsku i hrišćansku istoriju Srba i Rusa bio je potreban da bi shvatili ko je zaista stajao iza “Vukovih” reformi.

Papistička Austro-Ugarska monarhija davala je sva verska prava pravoslavnim Srbima dok joj je bila potrebna “Vojna Krajina” kao zaštitna tampon-zona od Osmanlija. Sa slabljenjem turske moći, odmah su počeli pritisci i unijaćenje Srba na prostorima crno-žute monarhije. Srbi su odgovorili otporom i pozivanjem u pomoć Trećeg Rima, zaštitnika Pravoslavlja. Sa učiteljem Suvorovim stižu i pravoslavne bogoslovije među srpsko stanovništvo u Austro-Ugarskoj, pa lukavi latini brzo shvataju na šta treba prvo udariti. Ubrzo po dolasku učitelja Suvorova među Srbe, u Beču se rodila ideja o jezičkoj reformi i jednoj revoluciji po jezičkom pitanju među Srbima. Kao što znamo iz biblijske istorije – revolucija je u stvari đavolska, a ne Božanska težnja za slobodom. Prva revolucija Denice na nebesima, dovela je do vaseljenske katastrofe i svaka revolucija na zemlji je u stvari i bila inspirisana tom satanskom pobunom na Nebu i imala je manje ili više katastrofalne posledice. Jezička revolucija Vuka Karadžića u toj katastrofičnosti po srpski nacion, nimalo ne zaostaje za drugim revolucijama. Elem, Marija Terezija je krenula rigorozno i praktično je ukinula ćirilicu u papskoj imperiji (1779) ali je zbog žestokog protivljenja Srpske Pravoslavne Crkve i Ruske Imperije, car Josif 1875. godine bio primoran da povuče tu zabranu ćirilice.

Možda Vuk nije znao, ali su Kopitar i njegovi vatikansko-bečki mentori svakako znali da Srbi od 863. godine imaju bogoslužbeni jezik u srpsko-slovenskoj redakciji i da su čitav srednjevekovni period (sve do “Vukove” reforme), filozofski ili pesnički tekstovi kod Srba pisani normiranim srpskim jezikom. Dakle, tada Rimska Kurija poseže za drugim metodama. Veoma učenog i visprenog naučnika Jerneja Kopitara, čoveka ogromnog znanja, jezuitske prilagodljivosti i ćudi, postavlja za cenzora slovenskih knjiga u Beču sa zahtevom da traga za srpskim piscem koji bi mogao sprovesti planiranu reformu srpskog jezika. I kada je Jernej naišao na Vukov tekst o propasti Prvog srpskog ustanka, lukavi papista je shvatio da seljače iz Tršića treba preobuti iz opanaka u cipele pa će seljače do mile volje da svira po Bečkim notama.

Treba reći da je ovde Vuk zaista bio samo najobičnija lutka u duboko osmišljenom antisrpskom i antipravoslavnom vatikansko-bečkom projektu. Niti je on sproveo bilo kakvu reformu (samo je stavio tačku iznad slova j u reformi Save Mrkalja, koga je Gospod kaznio ludilom), niti je bilo šta učinio samostalno po pitanju nesrećne reforme – sve je bilo duboko pripremljeno i sažvakano u pomenutoj srbofobskoj kuhinji. Carska vlada u Beču naložila je Kopitaru paklen antisrpski plan u nekoliko tačaka. Prva tačka je bila da se jedan od brojnih srpskih narodnih dijalekata uzme za književni jezik Srba. (Za književnu normu srpskog jezika Vuk je uzeo dijalekt kojim se govorilo u malom delu srpskog naroda – deo zapadne Srbije i Hercegovina), čime je praktično odbačen dobar deo srpskog naroda iz kulturno-jezičkog jedinstva. Dakle, napravljen je književni jezik koji radikalno forsira samo jedan dijalekt, a ostale govore istog naroda definiše kao nešto neobično i daleko (da ne bi bilo neke zabune, taj dijalekt je hercegovački, dijalekt autora ovih redova, ali to Hercegovcima svakako ne daje za pravo da sitan regionalni interes stave iznad svesrpskog interesa). To je dovelo do postepenog odvajanja i regionalizacije dobrog dela srpskog naroda. Tako je, na primer, veštački odvojena Stara Srbija (Vardarska Makedonija) od svoje matice, jer narod na rubnim područjima nije želeo da se odrekne svog govora. Tamo je Vukova jezička reforma izazvala pravu katastrofu po srpske nacionalne interese. Kada imamo u vidu da i danas, na svega dvadesetak kilometara od Beograda, (na primer Grocka i predeo prema Smederevu) Vukovo pravilo “čitaj kao što piše” izaziva zabunu i deca moraju da doučavaju u školama gramatiku, onda možemo zamisliti kakve je teškoće Vukova reforma predstavljala za Srbe iz Makedonije.

Druga tačka koju je vlada u Beču naložila Kopitaru (ponavljamo, Vuk se tu nije ništa pitao, on je bio najamnik koji završava posao za gazde koje su ga prezule iz opanaka u cipele) bila je promena ortografije novog srpskog pisma, sa ciljem što većeg udaljavanja od crkveno-slovenske i ruske ortografije. Treća tačka je bila, naravno, prevod Svetog Pisma na novi “vukov” jezik, kako bi se što više izgubilo iskonsko značenje Slova, to jest Reči (ovde samo jedna kratka ilustracija – da li je zaista nevažan ovakav raspored mesta Neba i zemlje u delu Molitve Gospodnje na crkvenoslovenskom jeziku i u Vukovom prevodu – “Jako na Nebesi i na zemlji” i “I na zemlji kao što je na Nebesima”). Četvrta tačka tog programa je bila čisto tehnička – izdavanje rečnika “vukovog jezika” kako bi se projektu dao “naučni” karakter. Peta tačka je bila finansiranje Vukovog sakupljačkog rada kako bi i njemu bilo “lakše na duši” i “da se vlasi ne dosete”. Iako je i po tom pitanju Vuk znao da odigra ulogu velikog štetočine. Tako se u srpskoj javnosti malo piše o tome da je Vuk bio razvio pravi biznis otkupljujući mnoge vredne knjige po srpskim manastirima (čak i sa Hilandara) pod izgovorom da će ih štampati u Beču, a onda je te knjige prodavao po znatno višoj ceni.

Možda Vuk nije bio svestan političko-religiozne zloupotrebe svoje reforme, koja sa čisto lingvističke tačke gledišta može neupućenom zaista izgledati kao duhovna nadgradnja, ali po svojim religiozno-političkim posledicama ta jezička reforma doprinela je više stvari papizma i unijaćenju Srba od svih višekevovnih pokušaja Vatikana po tom pitanju. Toga su bili svesni mnogi umni ljudi toga vremena, pa je tako Mitropolit Stratimirović razložno ukazivao da naš slavenoserbski jezik u srpskoj slovesnosti (književnosti) mora da ostane uzdignut iznad žargonskog jezika narodnog. No, uzalud je pričati “gluvom kod ušiju” ili kako bi rekao Njegoš – to što blatnoj zemlji prinadleži, to o Nebu ponjatija nema. Zbog toga, ako to već svakako neće učiniti nastavljači Vukovog dela koji sa pijedestala SANU pozivaju Srbe da i povraćajući uđu u “raj” sodomske Evrope, zdravomisleći pravoslavni Srbi treba konačno da počnu da stvari nazivaju pravim imenom. Dakle, “Vukova jezička reforma” nije bila nikakva njegova reforma, nego je to bio duboko antisrpski državni projekat rimokatoličke Austro-Ugarske monarhije.

Citiramo stav istinskog tvorca srpske jezičke reforme (Vuk se po pitanju jezičke reforme samostalno pitao isto toliko koliko se danas samostalno pita “drugosrbijanski” nevladin sektor – sve je to bilo isplanirano u vatikansko-bečkoj kuhinji), predanog rimokatoličkog delatnika Jerneja Bartolomeja Kopitara (1827): “SPC čuvanjem starog jezika Svetog Save, želi sačuvati i jezičku razliku između rimokatoličkih i pravoslavnih Južnih Slovena, te bi stoga, više nego ikad, Beč morao podržati reformu Vuka Karadžića, jer se njome ta razlika poništava, a glavna prepreka za prevođenje Srba u rimokatoličanstvo biće zauvek uklonjena. Ovim će nam Beograd, vremenom, sam od sebe pasti u ruke”.

Dakle, Vuk se potpisuje latinicom ispod “Bečkog književnog dogovora” i čini prvi korak unijaćenja srpskog jezika i njegovog kasnijeg višestrukog prekrštavanja. “Vukova” demagogija o “Srbima sva tri verovanja” nije predstavljala ništa drugo nego razbijanje srpskog pravoslavlja iliti svetosavlja. Kada se podrobno prouči delatnost rada Vuka Karadžića, ostaje više nego opravdana sumnja da je on (svesno ili nesvesno) poslužio kao “desna ruka” i neverovatno uspešan saveznik rimokatoličkom i srbofobskom Beču. Njegova uloga u razaranju srpskog nacionalnog tkiva je ogromna, jer je njegov rad na reformi srpskog jezika bila samo zamaskirana forma čisto političke (duboko antisrpske) delatnosti. Bilo bi apsolutno nemoguće dovesti srpski nacionalni korpus u ovakav stadijum dezintegracije i drobljenja, da prethodno nije dezintegrisana i razdrobljena njegova slovesnost, njegov jezik. Ove dve reči ne podvlačimo slučajno, jer znamo da je u Svetom Pismu reč Slovo (u crkvenoslovenskom jeziku to znači Reč) jedan od naziva Boga, a reč jezik u Svetom Pismu ima značenje naroda, jezik se poistovećuje sa narodom.

U čemu se još ogledaju politički obrisi Vukove reforme? Pre svega – u odvajanju srpskog jezika i srpske književnosti od ruskog jezika i najveće svetske književnosti. Posle Vukove reforme nesumnjivo jača uticaj zapadnoevropske književnosti kod Srba, a slabi uticaj velike ruske književnosti. Treća velika šteta od Vukove reforme – jeste drobljenje srpskog jezika. Franc Miklošič, otac slovenačke komparativne gramatike, utvrdio je da među južnim Slovenima postoje tri jezika – srbski, bugarski i slovenački. Danas ih imamo čitavo tuce i svi oni su politički porod “Vukove reforme” – makedonski, hrvatski, bošnjački, crnogorski… Koliko politika utiče na sve vidove duhovnosti papističke zapadne civilizacije pokazuje nam i primer naroda “tisućljetne kulture”, čiji najpoznatiji izum predstavlja srbosek i koji u svom slugeranjskom odnosu prema papizmu ide toliko daleko, da se odriče i svog jezika prihvatajući srpski, kako bi asimilovao pokatoličene Srbe i kako bi se izvršilo jezičko-kulturno odvajanje Srba od Rusa. Pošto je “Bečki dogovor” praktično aminovao jezičku kleptomaniju Hrvata, bilo bi mnogo logičnije Vuka nazvati “ocem hrvatskog jezika”, a nikako ocem srpskog jezika. Bečki dogovor Srba i Hrvata nije ništa drugo nego perfidan bečko-vatikanski projekat čiji je cilj bio (da se izrazimo današnjim političkim rečnikom), gubljenje suvereniteta Srba nad svojim sopstvenim jezikom. Bez Bečkog dogovora koji u suštini predstavlja izdaju srpske slovesnosti, apsolutno bi bilo nemoguće katoličenje tolikog broja pravoslavnih Srba. Niti bi bez Bečkog dogovora bila moguća hrvatska kleptomanija i svojatanje blistave srpske narodne poezije kao navodnog hrvatskog književnog nasleđa (pošto je bez srpskog nasleđa hrvatska književnost apsolutno minorna). Ono što je najčudovišnije u “Bečkom dogovoru” jeste činjenica da je izbegnuto nazivanje srpskog jezika srpskim, a istovremeno je srpski jezik dat Hrvatima kao njihov standardni jezik jednostavnim “Gajevim proglasom”. Prosto – srpska štokavica je službeno promenila svoje ime i proglašena je hrvatskim jezikom! Ali da bi to izgledalo verodostojno, to je morao da potpiše neki srpski jezički i književni autoritet, koga će kasnije sva najamničko-masonska bulumenta uzdići na pijedestal srpskog prosvetitelja! Dakle, dok Hrvati 1847. godine u svom saboru srpsku štokavicu proglašavaju službenim hrvatskim jezikom, srpski najamnici istu godinu slave kao pobedu “Vukovih književnih reformi” (nije nadomet istaći činjenicu da veliki Njegoš iste godine svoj “Gorski vijenac” ipak štampa u staroj, a ne Vukovoj ortografiji). Sve se to dešava u vreme vladavine Karađorđevog sina Aleksandra (vladao 1842-1858), koji je podržavao Vuka i kome je učitelj bio drugi lažni srpski prosvetitelj Dositej Obradović. Na žalost i na tragediju svekolikog srpstva, Aleksandar je spoljnu politiku Srbije izvukao ispod ruskog uticaja i vezao je za Zapad i Austro-Ugarsku monarhiju. Ovo što pišem možda nekome danas izgled kao jeres, pa citiram najvećeg srpskog prosvetitelja posle Svetog Save, svesrpskog zlatoustog vladiku Nikolaja Velimirovića: “Srbi su na Bečkom dogovoru bili prevareni i pali su u idejno ropstvo zapadnih jeretika: duhovno, intelektualno, moralno, političko i kulturno ropstvo, ali i ropstvo svoje krvne braće iz Austrije potpale pod zapadnu hrišćansku jeres <…> Bila je to kobna prethodnica zapadnom uticaju na Srbiju. Tako su Vuk i Daničić otvorili sve kapije i sve kanale prema Zapadu učinivši da se tek oslobođena turska raja pretvori u raju trulog Zapada”.
*****
Vukovo venčanje sa Nemicom Anom u rimokatoličkoj crkvi, ne može se protumačiti drugačije nego kao izdaja vere. Da bi mogao da se venča u rimokatoličkoj crkvi, najmanji ustupak koji je morao učiniti jeste da je primio uniju (možete pretpostaviti ko je bio Vukov kum na venčanju – naravno, Jernej Kopitar). Vukova deca su krštena u rimokatoličkoj crkvi. Da li neko ko je tako olako izdao svetu veru Pravoslavnu može biti istinski srpski prosvetitelj? Da li neko ko se stidi da srpski jezik nazove srpskim i ispod tog dokumenta se potpiše latinicom, može biti istinski srpski prosvetitelj? Apsolutno ne. U vreme srbofobske titoističke vlasti bezbožnici su po srpskim školama poskidali slike Svetog Save i zamenili ih uglavnom slikama Vuka Karadžića ili Dositeja Obradovića. Odličan pokazatelj blagotvornog delovanja njihovog prosvetiteljstva u praksi.

“Vukova” reforma nanela je stravičan udar kako srpskom nacionalnom identitetu, tako i srpskim geopolitičkim pozicijama, jer je razlaganje jezika neminovno pratilo i duhovno i teritorijalno razlaganje srpskog nacionalnog korpusa. Srbistika mora prestati sa podgrejavanjem austrougarskog duboko anisrpskog projekta koji je poput zloćudnog tumora naneo neprocenjive štete kako u mentalnom tako i političkom tkivu srpskog pravoslavnog naroda. Ovde je umesno dodati da je praktično prekopiran Vukov model jezičke reforme prenet i u Belorusiji, sa istim ciljem odrođavanja i udaljavanja stanovništva Bele Rusije od zajedništva sa matuškom Velikom Rusijom i velikim ruskim narodom. Negativne posledice i u Belorusiji su danas jasno vidljive.

Tako da se nikada ne sme zaboraviti grandiozna uloga i zahvalnost Vuku na njegovom sakupljačkom radu. Ali istovremeno se mora prekinuti sa slavljenjem Vuka kao velikog srpskog prosvetitelja jer to on nije bio.

Bild könnte enthalten: 1 Person

63

Zlo i naopako – 30 godina

Zlo i naopako – 30 godina

Mijo Vinceković petak, lipnja 21, 20192019, ANALIZA, Badinterova komisija, HDZ, OBLJETNICA, Pravni fakultet Zagreb, Račan I., Ratni zločini, Tuđman F.

Zločinačka organizacija, HDZ, proslavila je 17. 05. 2019. 30-tu obljetnicu osnutka tog pokreta koji nikad nije uspio prerasti u modernu ideološki profiliranu, odgovornu i prepoznatljivu političku stranku, to je još uvijek jednaka bujica koja sa sobom i dalje vuče sve drvlje i kamenje nacionalšovinizma, vodeći narod u posvemašnju propast.

Oni isti koji su nas pred tridesetak godina uvjeravali da nemamo ništa, a imali smo sve, danas, kad zahvaljujući njima nemamo ništa, nas uvjeravaju da imamo sve.

Hrvatska je kao SRH u sastavu SFRJ spadala među srednje razvijene, dobro organizirane i uređene evropske države, a u što je pretvorena „stvaranjem države“ ocijenite sami.

Pokret zasnovan na „političkoj doktrini“ dr. Franje Tuđmana, kako tom političkom besmislu vole tepati osnivači HDZ-a, „državotvorci“ i „domoljubi“, naprosto nije mogao rezultirati ničim dobrim, ni po narod ni po državu.

Pa i nije!

Vrijeme je pokazalo kakav je to put bio, Franjo Tuđman i njegovi „šumski ljudi“, kakvim ih je opisao akademik Krešimir Balenović, su nas, vodeći nas širokom cestom laži, podvala i mržnje, opljačkali, poveli u besmisleni u rat, a potom svojim umijećem vođenja države i u posvemašnje siromaštvo i dužničko ropstvo. „Politička doktrina“ i „državnička mudrost“ Franje Tuđmana, a njegovim putem su poslije njega državu sve do danas nastavili voditi njegovi apologeti, je dovela Hrvatsku do pozicije zadnje evropske zabiti i do laskave titule „muljevitog dna Evrope“, kojom ju je „častio“ The Economist.

Zvati političkom doktrinom neutaživu glad za vlašću, koju se po njenom osvajanju na istinabog demokratskim izborima, ali uz mnoge prijevare i izborne krađe, na koje iz nepoznatih razloga nitko nije reagirao, prilagođava vlastitim potrebama i za vlastitu korist, a ne u interesu naroda, je zaista preuzetno.

Tu i takvu vlast su sudeći čelnicima HR HB možda najbolje prepoznali suci Haaškog suda i proglasili je UZP-om, Udruženim zločinačkim poduhvatom.

Nije to bio isključivi projekt ni Franje Tuđmana ni osnivača HDZ-a, on se ne bi mogao realizirati bez pomoći Ivice Račana i njegovog SKH-SDP i bez angažmana i pomoći brojnih pripadnika hrvatske akademske zajednice, posebno onih s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji su sve ono nečasno, nemoralno, pa i protuzakonito, a gotovo sve u procesu „stvaranja države“ je bilo takvo, zaogrnuli plaštem zakonitosti.

No, pođimo redom ….

Vjerujete li vi da profesori Pravnog fakulteta ne poznaju Teoriju države i prava, pa da nisu znali i ne znaju koji su osnovni atributi državnosti i da je Hrvatska kao SRH bila država, tako definirana jednako svojim kao i saveznim ustavom, pa ne da je se nije trebalo, nego je se nije ni moglo stvarati.

Koji besmisao; stvarati ono što postoji!?

Hrvatska je pobjedom u antifašističkoj borbi, po prvi put u svojoj povijesti, postala republikom, dakle suverenom državom, koja se privremeno odrekla jednog dijela svojeg suvereniteta i udruživanjem s drugim republikama prenijela ga na saveznu državu, ovlastivši je tako da nas zastupa pred svijetom, čime je savezna država postala subjekt međunarodnog prava.

Dakle DFJ/FNRJ/SFRJ nije imala izvorni suverenitet, on je bio izveden iz suvereniteta država sastavnica, o čemu govori i činjenica da se državljaninom savezne države postajalo temeljem republičkog državljanstva, tako smo mi u Hrvatskoj na zahtjev za potvrdu o državljanstvu SFRJ dobivali dokument pod nazivom „Izvod iz knjige državljana SR Hrvatske“.

Kako bi takav dokument postojao da SRH nije bila država?

Nemojte mi reći da te činjenice vrhunskim pravnim stručnjacima nisu bile poznate?

Ako nisu dotad, onda ih je Badinterova komisija na to upozorila.

Ali i to je izgleda „državotvornima“ „k’o gluhom dobro jutro“.

Vjerujete li vi da profesori međunarodnog prava s Pravnog fakulteta nisu poznavali odredbe međunarodnog prava prema kojim se konstitutivni narod ne smije preglasavati majorizacijom, niti mu ukidati to stečeno pravo?

Govorim o srpskom narodu u Hrvatskoj, a onda i u BiH.

Ali eto, njihovim lupetanjem da u Ustavu SRH nigdje izrijekom nije pisalo da su Srbi u Hrvatskoj konstitutivni narod i da ono „država Srba u Hrvatskoj“ iz Ustava ne znači to što znači, pa onda može. Samo, ako bismo išli tom (ne)logikom istaknutih profesora, onda bismo stvari mogli dovesti do apsurda, jer u tom ustavu nigdje izrijekom nije pisalo niti da su Hrvati konstitutivan narod.

No pisalo izrijekom u ustavu ili ne pisalo, piše u „Deklaraciji o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske“ usvojenoj 09. 05. 1944. na trećem zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom, na kojem je prethodno ZAVNOH proglašen najvišim organom državne vlasti Hrvatske, u kojoj izrijekom stoji:

„Hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj potpuno su ravnopravni.“

Jesu li to mogli, jesu li to smjeli vrhunski pravno obrazovani stručnjaci zanemariti?

Nisu smjeli, ali su mogli, pa su tako i učinili.

Ozakonili nezakonito!

Kad se spomene proces privatizacije i popratni kriminal koji je pratio taj proces, onda se iz HDZ-a odmah digne graja kako je proces privatizacije započela savezna vlada kojoj je na čelu bio Ante Marković.

Složit ću se ja s tim da je Markovićeva vlada, krivo tumačeći prigovor EZ da u SFRJ privatno vlasništvo nije zakonski izjednačeno s društvenim, stranim i mješovitim vlasništvom, kao zahtjev za privatizacijom društvenog vlasništva, što u uvjetima opsjednutosti društva „tačerizmom“ „reganomikom“ i nije bilo čudno, pokrenula proces privatizacije društvenog vlasništva, što po meni nije trebalo, već je samo trebalo zakonski izjednačiti sve oblike vlasništva.

No, privatizacije provedene po Markovićevom modelu nisu bile praćene kriminalom.

U Hrvatskoj se pod Tuđmanovom dirigentskom palicom napada društveno vlasništvo po kojem se čekića kao o nevlasništvu, “alajbegovoj slami“, imovini bez titulara … koja će dobiti titulara i to u obliku države.

To što je narod bio vlasnik ili titular društvenog vlasništva, nikoga nije zanimalo, najmanje one „vrhunskog pravnog obrazovanja“.

Ponovo na scenu stupaju uvaženi profesori Pravnog fakulteta i kroz Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva ozakonjuju njegovo podržavljenje, čime je provedena najveća pljačka hrvatskog naroda u povijesti.

Zakon o privatizaciji se novelira i gospodarski subjekti i pomoću „managerskih kredita“ prelaze u privatne ruke, mahom ruke onih koje nije zanimala ni proizvodnja niti bilo kakvo privređivanje, već isključivo vrijedne nekretnine, pa poduzeća propadaju, a radnici „sele„ u prijevremene mirovine ili na Zavod za zapošljavanje.

Sljedeća sastavnica Tuđmanove „političke doktrine“ bile su njegove laži o tome kako „Beograd pljačka Hrvatsku gore nego što su kolonijalne sile pljačkale svoje kolonije“ i da je jedini spas za Hrvatsku „bijeg iz tog jugoslavenskog pakla“.

Tog dijela Tuđmanove „političke doktrine„ zdušno su se prihvatili Tuđmanovi apologeti podcikujući o „hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu“, potkrijepljenim bajanjima o bogatom hrvatskom iseljeništvu koje bi željelo ulagati u Hrvatsku, ali to neće sve dok je Hrvatska u sastavu Jugoslavije. Govorilo se kako čak „100 mlrd. USD čeka na hrvatskim granicama samo da Hrvatska „izađe“ iz SFRJ, pa da bude uloženo u Hrvatsku“.

Uzalud su bila upozorenja Branka Horvata, Ante Markovića, ali i najvećeg broja hrvatskih ekonomista od imena, kako razdruživanje Hrvatske znači njeno odsijecanje od sirovinske osnove i tržišta za njene proizvode, uz dodatak kako je hrvatsko iseljeništvo sve samo ne bogato.

Dakle, ako u sferi racionalnog tražimo razloge za razdruživanje, nećemo ih naći.

Naći ćemo ih jedino kod Maksa Luburića i jasno iskazane ustaške potrebe za „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, što je Tuđman uz potrebu „pomirbe sinova ustaša i partizana“, što je izvorno također Luburićeva ideja, zdušno prihvatio i ugradio u svoju „političku doktrinu“.

Tako je izdvajanje SR Hrvatske iz SFRJ postalo nužnost nešto što se pod svaku cijenu mora provesti, nešto sudbonosno o čemu ovisi i sam opstanak hrvatskog naroda i njegove države, rekao je Maks Luburić, a Franjo Tuđmn ugradio u svoju „političku doktrinu“.

Ali, avaj, na putu realizacije tog cilja našao se Ustav SFRJ iz 1974. u čijem se normativnom dijelu mogućnost razdruživanja nigdje niti ne spominje, a kamo li da ga se ustavnim putem ozakonjuje. Čak što više, člancima o zaštiti teritorijalnog integriteta i zadacima njene oružne sile, razdruživanje SFRJ je nedopustivo, jer spada pod narušavanje njenog teritorijalnog integriteta par excellence.

Izlaz, koji to sasvim sigurno nije bio, je nađen u natuknici iz preambule ustava koja govori o „pravu naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja“, koja je samo deklaratorna, sasvim sigurno osim za iskazivanje namjere ne može poslužiti ni za što drugo.

Pitam se jel‘ moguće da „vrhunski pravno obrazovni stručnjaci“ ne poznaju odredbe međunarodnog prava prema kojim je federalni ugovor pravni akt najvišeg prioriteta, kojeg nije dopušteno jednostrano raskidati niti ga raskidati silom? Nisu znali da nasilna secesije nužno vodi u rat?

Znamo da nikakvo upozorenje s te strane nije dolazilo.

No savezni premijer Ante Marković je sve to dobro znao, on kaže Tuđmanu: „Ako više ne želimo živjeti zajedno, ne moramo, ali onda postignimo minimum konsenzusa u Skupštini Jugoslavije, promijenimo ustav i donesimo set ustavnih zakona kojima će se ozakoniti razdruživanje, regulirati međusobna prava i obaveze i potom se raziđimo kao ljudi.“

Taj Markovićev vapaj Franji Tuđmanu ne znači ništa, on „stvara državu“ i dobro zna da „nema države koja nije u krvi stvorena, pa ni Hrvatska ne može biti izuzetak“ i da je „rat šansa koju ne smijemo propustiti“. Ako tome dodamo dogovor s Miloševićem, izgledni izgon „viška“ Srba iz Hrvatske i pripajanje dijelova susjedne BiH, rat je i više nego poželjan.

Pokušaj nasilne secesije napadima vlastite paravojske na jedinu legalnu oružanu silu, izazvat će reakciju JNA i rat je tu, prozvat ćemo ga „agresijom Srbije i Crne Gore na Hrvatsku“, kasnije „Domovinskim ratom“ …

Taj rat za teritorije i provedbu etničkog čišćenja, izazvan nasilnom secesijom, će čovjek „vrhunskog pravnog obrazovanja“ bez krzmanja pozvati „opravdanim, pravednim i obrambenim ratom“.

Sapienti sat!

Itd. i. t. sl.

Bio bih nepošten da uz profesore Pravnog fakulteta koji nisu činili ono što su trebali i morali, nego su šutjeli ili činili ono što nikako nisu smjeli, ne spomenem nemali broj onih iz Inicijalnog kruga ili kasnije iz samog vrha HDZ-a koji su imali pravno obrazovanje, a nijedan nije makar stidljivo upozoravao na nezakonite postupke vrha vlastite stranke i države.

Ne, nisam i neću , osim Tuđmna, Balenovića i Miloševića, koji ionako nisu među živima, navoditi ničija imena, mogli bi se uvrijediti oni koje eventualno nisam spomenuo kao „zaslužnike“ u procesu „stvaranja države“.

I da, mogao bih na temu upropaštavanja hrvatskog naroda i njegove države prema „političkoj doktrini“ Franje Tuđmana, uvodeći pojmove kao što su fašizacija hrvatskog društva, posebno kroz ljigavi paternalizam ustaštvom impregniranog klera Stepinčeve crkve i uspostavu dijaloga s fašizmom, napisati stotine stranica, samo ne znam koliko bi imalo smisla, jer se sve to svakodnevno odvija pred očima svih nas.

A mi, kao obamrli, potonuli u beznađe i tešku letargiju, šutimo i trpimo, gotovo bez glasa prosvjeda, a morali bismo urlati i vrištati do neba, osuđujući zlikovce koji su nas odveli u taj bezdan dužničkog ropstva, siromaštva, beznačajnosti i beznađa.