DONALD TRAMP 5.12.2016 – RASTURAM EU i MENJAM STAV PREMA RUSIJI -Video na srpskom

ZAŠTO SE OVO SKRIVA U SRBIJI? Zato što je ovo dokaz da je Srebrenica nameštena!

ZAŠTO SE OVO SKRIVA U SRBIJI? Zato što je ovo dokaz da je Srebrenica nameštena!

srebrenica-muslimani-vojnici-oruzje bih vojska

Piše: Milenko Višnjić

Zločin u Srebrenici nije sporan i on se desio. Međutim, bez obzira koliko se može imati sumnje u pouzdanost pojedinih izvora, o tome ko je naručio zločin i ko ga je učinio, problem očito postoji i to se ne može ignorisati.

Činjenica je, takođe, da je Erdemovićeva grupa – Škorpioni, najmanje bila etnički srpska.

Erdemović, Boškić, Franc Kos, Zijad Žigić nisu etnički Srbi.

Dugo je ova grupa, posebno na Zapadu, predstavljana i doživljavana kao čisto srpska, pa i u “srpskim” medijima niko tome nije davao posebnog značaja.

Zašto?

 

Hiljade informacija izlaze dnevno na nekoliko jezika i mnoge od njih se odnose na sumnjive dokaze i svedočenja izneta u Haškom sudu; dokazi, na osnovu kojih je kao krunskim dokazima donesena presuda da su Srbi učinjenili genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.

Od svih pripradnika grupe Škorpioni, niko nije pozivan u Hag, sem Dražena Erdemovića; etničkog Hrvata, čoveka koji je bio jedan jedini svedok svih optužnica za genocid.

Zaprepašćujuće je koliko je puta ovaj Krunski svedok u svom svedočenju sam sebi proturečio. Naravno, sud je to tolerisao i nije preispitivao tokom više od jedne decenije.

Najpre je, opisujući masakr muslimanskih civila na farmi Pilica ili Branjevo kod Zvornika, navodio tri različita datuma zločina u kojima je, po sopstvenom priznanju, i sam učestvovao.

Potom, svedoči da je na tom mestu, u trajanju od oko pet časova, likvidirano 1.200 ljudi, što je fizički nemoguće. Osim toga, na ovoj lokaciji eshumirano je samo 150 tela. Gde je ostalih 1050, ako je Erdemović govorio istinu?

 

Dražen Erdemović

Rođen 25. 11. 1971. godine u selu Donja Dragunja kraj Tuzle, Erdemović je pohađao Školu učenika u privredi i završio bravarski zanat. Međutim, u tom pozivu nikada nije radio.

U decembru 1990. stupa u vojnu službu, obučava se u kasarni „Maršal Tito“ u Beogradu, gde postaje vojni policajac. Vojnu službu je odslužio u JNA – vojska u raspadu, kao vojni policajac u regionu Vukovara.

Posle jednogodišnje vojne službe radi još četiri meseca kao plaćeni rezervista, a zatim se, u martu 1992., vraća kući.

Posle toga, počinje i u BiH da vri. Bosanski muslimani, Srbi i Hrvati se naoružavaju i stvaraju svoje oružane jedinice.

U maju dolazi do prvih sukoba i JNA, u to vreme još uvek jedina legitimna oružana sila u Jugoslaviji i BiH, šalje Draženu Erdemoviću poziv za mobilizaciju, na koji se on, međutim, ne odaziva.

Nije navodno želeo više da služi ni u jednoj vojsci, ni da učestvuje na bilo čijoj strani, kako je sam to u više navrata ponovio pred sudijama u Hagu, kao što je 19. i 20. novembra 1996. godine to i rekao.

 

U maju 1992. dobija poziv za mobilizaciju od muslimanske vojske BiH, na koji se ipak odaziva.

Navodno, morao je da tako učini – da se odazove, kako je rekao, pošto mu je to bio jedini izbor. U jesen 1992. u Tuzli je formirana još jedna vojska, vojska bosanskih Hrvata (HVO) i Erdemović odmah prelazi u njene redove.

Tamo mu nude službu u vojnoj policiji, za šta je već stekao obrazovanje i obuku u redovima JNA. Nije hteo u direktan sukob, kako je sam izjavio; želeo je, koliko god je moguće, da ostane što dalje od ratnih zbivanja.

Međutim, kao vojni policajac, bio je u prilici da ostane iza linije fronta i da služi na kontrolnim punktovima. Da vodi rat i puca na ljude, navodno niti je želeo, niti želi, uveravao je sudske organe u više navrata.

Kao vojni policajac HVO, Erdemović je navodno pomogao mnogim Srbima da izađu iz Tuzle.

Po prirodi je, navodno, dobar čovek, pomogao je srpskim civilima, iz Tuzle i okoline, da prebegnu u Republiku Srpsku. Prilikom jedne od ovih akcija pružanja pomoći Srbima, uhvatili su ga vojnici HVO i saslušan je u Tuzli.

Zapretili su mu zatvorskom kaznom. Kratkotrajni zatvor je iskoristio da u novembru 1993. pređe sa suprugom Srpkinjom u Republiku Srpsku.

Ista sumnja u različite dokaze

Ali, eto, i to je moguće da Erdemović sudu navede sedam imena svojih saučesnika u istom zločinu, saopšti njihova imena, a da ih posle toga niko ne privede pravdi i ne ispita, uprkos činjenici što je poznato da su bili uvek dostupni tužilaštvu.

Zašto Hag nije pozvao saučesnike? Kancelarija tužioca nikada nije ni pokašala da izda nalog za razgovor sa njima, a kamoli da ih uhapsi.

Najviše prašine, na ovu nikad iskopanu temu, podigla je knjiga, Žerminal Čivikova – “Der Kronzeuge – Krunski svedok”. Nije ovo prvi stručni rad koji adresira političku ulogu Tribunala; pre toga je bilo i drugih koji se bave ovom problemom.

Na primer, Laughland-nova knjiga – “Travesty”, i Michael Mandel-ova knjiga – “How America Gets Away With Murder”, Dick McManus’s Some Unknown History of the U.S. i još neke, se, takođe, kritički odnose prema Haškom sudu.

Čivikova knjiga je jedinstvena po svom veoma jasnom i posebnom efikasnom usmerenju na samo jednog svedoka: Dražena Erdemovića, kao i na haške tužioce i sudije koji su radili i bavili se ovim svedokom.

Edvard S. Herman (Edward S. Herman) se posebno bavio analizom knjige, Žerminala Čivikova “Der Kronzeuge – Krunski svedok” i njegovi zaključci su bili od ključnog značaja i uticaja na popularnost same knjige i osudu pristrasnog i kriminalnog rada suda u Hagu.

Herman je, uglavnom, analizirao slučaj ERDEMOVIĆA i njegovih izjava, kao okosnicu i od posebne vrednosti, time dokazujući političku ulogu Tribunala. Pažljivo beležeći detalje iz Erdemovićevih iskaza pred Tribunalom, Čivikov ukazuje na kontradiktornost i neistine o komandnoj strukturi voda koji je počinio masakr.

Erdemović je tvrdio da je bio prinuđen na zločin, napominjući da bi i sam bio likvidiran da nije izvršio naređenje izvesnog Brane Gojkovića.

Čivikov je, međutim, istraživanjem dokazao da je bilo upravo suprotno – lagao je po nečijem diktatu.

bih potocari3

Knjiga koja je pokrenula lavinu

Žerminal Čivikov (Germinal Chivikov), inače dugogodišnji izveštač iz Haškog Tribunala, u svjoj knjizi Der Kronzeuge – Krunski svedok, upoređivanjem činjenica, dokazuje da je Erdemović izmislio bezočne laži, a da je te iste laži, sudsko veće prihvatalo kao istinu.

Interesantno je da Čivikov u svojoj knjizi ne dovodi u vezu zločin u Srebrenici i vladu Alije Izetbegovića u Sarajevu.

S druge strane, možda to i nije relevantno, jer su se ovi događaji desili po preuzimanju Srebrenice od strane bosanskih Srba!?

Tribinal ni jednog trenutka nije dovodio u pitanje autentičnost Erdemovićevih kontradiktornosti, čak ni onda kad je njegova priča bila na granici fantastike.

Okosnica ove knjige je da je laž ključnog svedoka očigledna.

– Toliko očigledna, da je istinu o Srebrenici lako dokazati – kaže Herman. Analiza knjige o Srebrenici, Žerminala Čivikova, daje poražavajuće činjenice o Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu i o njegovom političkom zadatku.

Tribunal mora okriviti Srbiju

– Erdemović i njegova grupa je zločin počinila zbog novca, koji je od nekog i odnekud dobila – dodaje Čivikov.

Erdemović je u Tribunalu lagao da mu je bio oduzet čin, što je neistina, jer je on imao čin podoficira i nije mogao da mu naređuje običan vojnik.

– Sam Erdemović je, dakle, bio narednik.

Nižuću dokaze jedan za drugim, jasno je da je i manje pažljivijim čitaocima sasvim očigledna laž ključnog svedoka pred Haškim tribunalom u postupku, ne samo protiv komandanata VRS, već i na suđenju predsedniku Srbije, Slobodanu Miloševiću; suđenju, u kojem je Erdemović trebalo da da svoj doprinos dokazu da su upravo Srbija i njen predsednik odgovorni za genocid u Srebrenici.

– Neko je, očigledno, Erdemoviću i drugim plaćenicima, dok su bili na odsustvu, ponudio mnogo novca da bi počinili taj ratni zločin, konkretno – masakr muslimanskih zatvorenika, budući da je Erdemovićeva jedinica, posle događaja u Srebrenici, bila na odsustvu – navodi Čivikov.

– Drugačije rečeno, vlasti bosanskih Srba nisu imale ništa sa tim zločinom u Pilici kod Zvornika, pa je odatle i tragikomična priča o vojniku, pripadniku VRS, koji izdaje naređenje.

Nekoliko dana posle ovog zločina, kako je Erdemović ispričao, došlo je do obračuna zbog podele novca u jednoj kafanii; bivši saborci su počeli da pucaju jedan na drugog. Erdemović je pogođen u stomak, što je na sudu i pokazao, podižući majicu i sentimentalno suočavajući sudije sa ožiljkom.

Želeo je da ih ubedi da je na njega pokušan atentat, kako bi bio sprečen da svedoči u Tribunalu. Nažalost, sudije su sve vreme ostale gluve i neme na ove laži, prihvatajući ih kao krunski dokaz.

Sudije su naprosto tapšale Erdemoviću, jednom jedinom svedoku, na čijem su se svedočenju zasnivali dokazi o genocidu, a na njima i veći broj presuda.

Pre hapšenja, Beograd je kako-tako prihvatio saradnju sa Hagom. Teško, špekulantno i hipotetički je zamišljati kako bi se Erdemović ponašao u Hagu da ga Beograd, kao prvog optuženog, nije isporučio tamo?

(Milenko Višnjić blog)

Židovka čija je porodica ubijena u Jasenovcu prozvala Kolindu i Plenkovića

http://mojahercegovina.com/zidovka-cija-je-porodica-ubijena-u-jasenovcu-prozvala-kolindu-plenkovica/

Penzionisana knjižnjičarka Židovske opštine Zagreb, čija je porodica ubijena u holokaustu, uputila je otvoreno pismo Kolindi, Andreju Plenkoviću i ministru Orepiću nakon što je u Jasenovcu postavljena ploča s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”.

jasenovac_hos
Njeno pismo prenosimo u cijelosti:

“Poštovani gospodine Premijeru Republike Hrvatske, poštovana gospođo Predsjednice Republike Hrvatske, poštovani gospodine Ministre unutarnjih poslova Republike Hrvatske:

Kao unuka, nećaka i bliska rođakinja više žrtava jasenovačkog zločina, ali i kao pripadnica hrvatske židovske zajednice, a prije svega kao stručnjak i objavljivani autor na teme iz Holokausta i židovske istorije, želim vas obavijestiti da se mjesto Jasenovac nalazi u Hrvatskoj, a ne možda na Okinavi, Novoj Gvineji, Samoi, Sejšelima, Karibima ili nekom drugom udaljenom i egzotičnom mjestu, kamo možda odlazite na ljetovanja. Zašto vas moram o tome obavijestiti upravo ovim činom, pokušavajući umoliti hrvatsko novinstvo da skupi novinarske odgovornosti i objavi ovo Otvoreno pismo?

Niste reagovali kada je službeno i javno prije nekoliko dana postavljen „spomenik“ s ustaškim znamenjem i s ustaškom krilaticom Za dom spremni, pod čijim je zovom u istom tom Jasenovcu, i drugdje diljem Nezavisne Države Hrvatske, načinjeno ustaško etničko i političko čišćenje hrvatskoga društva tokom četverogodišnjeg trajanja Nezavisne Države Hrvatske. Po svemu se dosad čini da je vaša reakcija izostala jer vam je možda nepoznata lokacija tog mjesta: ono je u Hrvatskoj, ono je time za svakoga od vas troje u okviru različitih, ali vrhunskih ovlasti i dužnosti.

“Židovima (i Romima i hrvatskim Srbima) su se dogodili ustaše i dogodio im se Jasenovac”

U svome svakodnevnom predavačkom radu susrećem i mnogo mladih hrvatskih učenika koji me ponekad pitaju jesu li Židovi „tokom Drugoga svjetskog rata iz Hrvatske istjerani u Izrael, ili što im se zapravo dogodilo?“. Ta djeca ni ne slute istinu koju im je škola bila dužna pružiti. A ona je, gospodo najviši i najodgovorniji dužnosnici u Republici Hrvatskoj, jednostavna i može se lako izreći ukratko: Židovima (i Romima i hrvatskim Srbima) su se dogodili ustaše i dogodio im se Jasenovac. Dogodilo se u ustaškom oktroisanom parlamentu hrvatske države izglasano zakonsko etničko čišćenje u ime tla i krvi. Dogodila se masovna smrt nepoželjnih. A danas nije slučajno što hrvatska mladež pojma nema o tome: niko im o tome ne govori, istina se i u školskom sistemu koliko je god moguće prikriva kojekavim zaobilaženjem istine, izmišljotinama i zabašurivanjima crne istorijske stvarnosti (što u konačnici najviše škodi upravo hrvatskoj mladeži, jer mladež iz u ustaškom sistemu etnički progonjenih zajednica barem u svojim porodicama može čuti istorijsku istinu o tragediji koja je ne tako davno zadesila njihove pretke u Hrvatskoj). A sada skoro svakodnevno svjedočimo kako simpatizeri počinitelja toga zločina na javnim prostorima i nesmetano podižu spomenike svojim simpatijama. I gdje će, dakako, nego najbliže najvećem ostvarenom ustaškom zločinu, u samom hrvatskom mjestancu Jasenovcu, za koji se u muzejskoj legendi i samoga današnjeg jasenovačkog muzeja bešćutno konstatuje da je bio na „dobrom prometnom položaju“ (za dopremanje prije svega etnički nepoželjnih, koji su tu našli svoj tragični kraj).

Gospođo Predsjednice, slikate se ovih dana nasmiješeno (i u određenom za mene vrlo znakovitom društvenom miljeu) uz ustašku varijantu hrvatskog grba i zatim izjavljujete da u tome nema ničeg posebnog ni problematičnog, a da su vaši pogledi na ono što ta zastava predstavlja, navodno, poznati. Znate, prigodno poziranje u crnome, s buketom holivudski bijelih ruža u rukama, u jasenovačkom grobištu dan prije javne komemoracije, to NIJE stav. Iz svega je upitno kakvi su vaši stavovi doista, i to kome je što poznato o njima – svime što pokazujete svjedočite da su vaši pogledi vrlo prilagodljivi, u najmanju ruku. I sada, kada se dogodio nesmetani skandal u Jasenovcu, sto metara od ledine s grobovima i mojih najbližih srodnika, stradalih od ustaške ruke samo stoga što su bili Židovi, gdje ste, što su sada vaši stavovi?

Nije vas mogla, dakako, bolje naputiti niti vaša „specijalna savjetnica za Holokaust“ gospođa Jovičić, direktorica JUSP-a Jasenovac, čiji stavovi su takođe dobro javnosti poznati, a i oduševljeno ih je potvrdila još nedavno, za ministrovanja gospodina Hasanbegovića, kada se javno pohvalila da rad njezine ekipe u Jasenovcu uživa punu potporu i pohvalu upravo toga ministra, koji se – nota bene – javno, ranije ali slično poput vas ovih dana, dao slikati s ustaškim obilježjima. Vaša specijalna savjetnica, doduše, od imenovanja do danas suzdržala se od javnog govorenja u Vaše ime na komemoracijama ustaškim žrtvama, a nadam se da će tako i ostati. Željela bih vjerovati da je u tome i moja mala zasluga, jer sam je javno upozorila da ću njezino govorenje nad židovskim grobovima u Vaše ime i u službenim prilikama smatrati uvredom koju biste Vi osobno uputili žrtvama, jer gospođa Jovičić sigurno nije neko ko te žrtve poštuje, kao što je razvidno iz čitavog njezinog djelovanja. Jer sada se stvari razvijaju dalje i činjenice su mnogo jasnije, upravo kao što sam počela javno upozoravati prije punih deset godina pri otvorenju revizionističkog postava u jasenovačkom muzeju, koji je, eto, nedavno primio ne samo javno prenesene pohvale g. Hasanbegovića, nego i nedavne komemorativne posjete i polaganje vijenaca proustaških političkih struja, koje je gospođa Jovičić lično dočekala dobrodošlicom.

“Gospodine Plenkoviću, šta ćete preduzeti?”

Gospodine premijeru Plenkoviću, načelnica mjesta Jasenovca je članica Vaše stranke. Jeste li preduzeli i namjeravate li preduzeti neke mjere oko ovog slučaja te za sprječavanje sličnih budućih, u okviru Vaše stranke i uopšteno na javnim prostorima? Osvojili ste premijersko mjesto, odnosno Vaša je stranka pobijedila na nedavnim vanrednim izborima, usuđujem se naglasiti isključivo na temelju promjene donedavnog radikalnije desnog „imidža“ stranke. Pobijedila je upravo na čelu s Vama, upravo zahvaljujući Vašem evropskom izgledu, držanju, ponašanju i retorici. Pobijedili ste na izborima upravo privukavši umjerene glasače različitih usmjerenja, a svjesno ste žrtvovali u tom cilju „jastrebove“ u svojim redovima – je li to bio samo izborni trik? Je li to ipak bio samo visoki vanjski sjaj, a unutra je – kao što mnogi mnogo upućeniji od mene u političku praksu tvrde – i dalje trulina ultradesnice? Izabrani ste glasovima ljudi kojima je stalo do konačno boljeg i kulturnijeg života i, opravdano, u 21. stoljeću im je „dosta i ustaša i partizana“. Izabrani ste, ali hoćete li se moći održati na tom pozitivnom političkom kursu još skoro četiri godine, uz Vašu načelnicu mjesta Jasenovca i mnoge druge članove Vaše stranke, kojima je do ustaša očito i te kako stalo? Pitanje je je li Vama (ipak) toliko stalo do njihovih glasova da pokušavate sjediti na dvije strane… ovaj slučaj s proustaškim spomenikom u Jasenovcu to će jasno i brzo pokazati. Jer kao premijer i kao predsjednik vladajuće stranke, ili ste solidarni s najnovijim jasenovačkim skandaloznim spomenikom, ili ste protiv njega, a ako ste protiv, trebate jasno, odmah i odlučno djelovati. Sredine nema. Dok ne ostavimo u istoriji i za istoriju (ali istinitu!) i ustaše i partizane, neutralne i gospodske sredine NEMA. Vaša funkcija traži da se javno i jasno opredijelite.

“Ministre Orepiću, počnite raditi svoj posao”

Gospodine Ministre Orepiću, počnite raditi svoj posao, za koji Vas poreskii obveznici s povjerenjem plaćaju!!! I radite ga na vrijeme, a ne kada se repovi već povlače, kada pokazujete da nemate snage rješavati probleme na način evropske demokratije. U Evropi je antifašizam pobijedio 1945, i pobjeđuje do danas, i pobjeđivaće uvijek, nezavisno od žrtava koje će fašizam raznih smjerova povremeno uzimati. Evropa je u krizi, fašizam posvuda diže glavu, ali neće nikada pobijediti! Jer, znajte, danas mi koje ovaj naš domaći neofašizam smatra nepoželjnima nećemo bez otpora ulaziti u vozove koji će nas odvesti na „dobar prometni položaj“, kako bi nas se ljubitelji krvi i tla oslobodili. Nemojte oklijevati raditi svoj posao, kako ne bi došlo do stanja da se moramo braniti kao građani, jer to bi značilo svojevrsni novi građanski rat (u društvu u kojem ni Predsjednica Republike ne shvata politički pojam građanina, pa to i javno obznanjuje!). Branite i sebe i sve nas, hrvatsku demokratiju od minornih ali ne manje opasnih neoustaških pokazivanja sile. Za to ste plaćeni i, štaviše, za to ste izabrani na izborima.

I konačno, kamo je, kada je riječ o ovome najnovijem neoustaškom skandalu, i uopšteno, nestala takozvana hrvatska inteligencija, gdje je predsjednik HAZU, gdje su društveni uglednici… Hvala profesoru Klasiću i drugim vrlo rijetkim i meritornim izuzecima, a mnogo „intelektualaca“ je nažalost u mišjoj rupi, čuvajući svoje mišje pozicije, drugi su na desnici onog starijeg, ne-evropskog tipa, ustašoidnog, i nije ih malo…

Kad već nema toga jakog glasa narodne savjesti, od troje adresata ovoga Otvorenog pisma očekujem da čine ono za što su izabrani većinom glasova birača, a to sigurno nije koketiranje i kompromisiranje sa simpatijama za ustašluk.”

Julija KOŠ

Autor