Programa novoosnovane stranke SNAGA NARODA – kompletan program mogućeg društveno-ekonomskog oporavka RS/BH

Pogledajte intervju sa dr Aleksom Milojevicem koji je uradio  dr Enes Osmancević iz Tuzle. Iz njega se vidi kompletan program  mogućeg društveno-ekonomskog oporavka  RS/BH. To je suština i programa  novoosnovane stranke SNAGA NARODA koju je osnovao dr Milojević da bi mogao ponuditi biračima ovaj ekonomski program ( kakav je ozdravio  i Island), jer NIJEDNA od dosadašadašnjih stranaka ( SNSD, SDS, PDP, SP, DNS itd) nije htjela da prihvati velikodušnu  ponudu dr Milojevića  da  ovaj ekonomski program  plasira  kao svoj!

Inače, gradjani  Federacije BiH  su mnogo više zainteresirani za ovaj izvanredan program oporavka, a i mediji u FBiH mu daju mnogo više prostora nego u RS. Ovdje se ljudi čak bolje doći na tribinu da čuju o čemu se uopće radi, a na RTRS dr Milojeviću je izgleda zabranjen pristup!
Zato Vas molim da razašeljete ovaj e mail svojim poznanicima kako bi što više ljudi saznalo da RJEŠENJE postoji, ali ga i vlast i opozicija u RS ignorišu! A od toga nam zavisi opstanak…..
Hvala. Poz. R

08 May
Intervju – Prof. Dr. Aleksa Milojević: BiH će se izvući iz krize!
Razgovarao: Doc. Dr. Enes Osmančević
Prof Aleksa Milojević je doktor ekonomskih nauka. Predavao je ekonomske predmeta na fakultetima u Istočnom Sarajevu i Bijeljini. Bavio se privatizacijom u privredi, međunarodnom naučnom saradnjom, inovacijama u nastavi, istraživanjima u međunarodnim migracijama, ekonomskim i socijalnim razvojem, studijama regionalnog razvoja i dugoročnog privrednog razvoja, privrednim sistemom, zaposlenošću i drugim ekonomskim i socijalnim analizama. Sarađivao je sa brojnim inostranim visokoškolskim ustanovama. Autor je devet njiga i brojnih naučnih studija i radova u domaćim i stranim časopisima. Direktor je Ekonomskog instituta u Bijeljini.
Profesore Milojević, dugo se već bavite socio-ekonomskim analizama. Gdje smo i kako smo danas u BiH?
Milojević: Onaj ko je pravio državu Bosnu i Hercegovinu očito je da nije imao namjeru da je napravi uspješnom. Ovo je jedna velika politička i ekonomska razvalina nesposobna za ostvarivanje ekonomske efikasnosti i političke i društvene efektivnosti – ekonomske racionalnosti i društvene pravednosti.
Potrebne su ogromne domaće društvene snage da se stanje promijeni. Ono što je najgore skoro da ne postoji način za okupljanje takvih snaga. Dezintegrativni faktori prevladavaju integrativne. Posebno se to odnosi na politiku. Pod izgovorom zaštite vlastitog interesa svaka politička veoma uspješno pljačka svoj narod. Narodi propadaju, a politike i političari napreduju i bogate se. Sistem koji siromaši narod, a bogati pojedince i uske grupe političke i privredne elite. Bogatstva koja se ne stiču radom nego preraspodjelom.
Već preko dvadeset godina u Bosni i Hercegovini 2,5 puta više trošimo nego što zarađujemo. Narod sve siromašniji, a politika sve stabilnija. Politika nema svoju ekonomsku nego nacionalnu osnovu, što je veoma teško promijeniti. Politika koja ne zna ništa da proizvodi nego živi od dugova, deficita, gubitaka, rasprodaja. Već smo stigli do stanja kada živimo od finansijskih infuzija. Inostrane finansijske institucije (MMF, SB i slično) održavaju u životu naše vlade da bi one oduzimale život narodu. Ovo više nisu naše vlade. One su obavezne da ispunjavaju uslove onih koji ih finansiraju. One samo govore našim jezikom i nama se čini da su naše. To je već stanje kolonijalnog ropstva u koje smo duboko potonuli.
Dobra država je najvrednije javno dobro koje je nužno ostvariti da bi se napredovalo. Veoma dugo živimo u stanju nerazumnih političkih zategnutosti, stanju ni rata ni mira, što je izuzetno nepovoljna osnova za razvoj. Da bi se riješio ovaj problem izgleda da je jedino moguće krenuti odozdo, sa strane entiteta i nacionalnih grupacija. Snage integrisanja, da bi se krenulo odozgo, isuviše su slabe.
Do šireg državnog integrisanja je moguće doći pritiscima odozdo. Da pojedine nacionalne grupacije izvrše potpuniji pritisak na svoje vlade, a one u nužnosti pronalaženja najracionalnijih rješenja, nužno se moraju kretati u pravcu širih društvenih i ekonomskih integrisanja, što nije ništa drugo nego izgradnja efikasne države. Treba vjerovati da ćemo uskoro krenuti tim putem.
U jednom Vašem radu navodite da su problemi u BiH ogromni, prijeteći: ubrzano propadanje privrede, ogroman spoljni dug (2,7 mrd. KM), ogroman unutrašnji dug (2 mrd. KM), platni deficit (2 mrd. KM), kumulirani budžetski deficit (1,3 mrd. KM), ogromna nezaposlenost, visoko precijenjena valuta, nedostatak vlastite akumulacije i investicija, koncesije, strane investicije.  Šta se promijenilo od tada?
Milojević: Svakim danom sve je gore. Mi smo na nizbrdici koje kretanje se ubrzava.
Šta je uzrok svih ovih problema?
Milojević: Uzrok je u neodgovarajućem privrednom i političkom sistemu. Mi ne propadamo i nismo siromašni zbog oskudnosti prirodnih i radom stvorenih bogatstava, kao i kvalitetne radne snage, ljudi koje žele da rade. Naše siromaštvo potiče od pogrešnog privrednog sistema koji ne uspijeva, da sve to stavi u međusobnu vezu i da na toj osnovi zapošljava i bogati narod.
Početna greška je u neodgovornoj vlasti koja je okrenula leđa privredi i narodu, tvrdeći kako će tržište razviti privredu, što se naravno nikada i nigdje nije dogodilo, ćemu tako pouzdano i mi svjedočimo. Država je odgovorna za razvoj, a ne tržište. Država mora da uredi tržište da ono vodi ostvarivanju društvenih, a ne pojedinačnih ciljeva, da bogati narod, a ne pojedince, kao što je slučaj kod nas. Mora se spriječiti pljačka naroda i prenošenje tih bogatstava u ruke pojedinaca. Mora se stići do stanja kada se profit i nadnica podjednako mukotrpno ostvaruju, što je osnova najvišeg nivoa ekonomske racionalnosti. Mi smo daleko od ovog stanja. Kod nas je opšta prevlast kapitala nad radom, gdje su radnici izloženi nemilosrdnoj pljački poslodavaca.
Uzrok svih ovih problema je u nedostajućoj kvalitetnoj privatnoj svojini u našem privrednom sistemu.
Ekonomija je u svojini. Točak razvoja se okreće na svojini. Razvoj ekonomije i nije ništa drugo nego razvoj svojine. Da bi se razvijalo potrebno je razvijati svojinu. Tu je upravo naš osnovni problem. Mi smo potonuli u neodgovarajuću istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu koja razara ekonomiju i ne dozvoljava joj bilo kakav napredak. Onemogućen je privredni i društveni razvoj.
Nama u privrednom sistemu nedostaje kolektivna privatna, odnosno masovna dionička svojina radnika i građana kao najviši oblik u razvoju privatne svojine, na kojoj svojinskoj osnovi razvijeni odnose sve svoje ekonomske pobjede. Tu je odgovor i za naše političko ozdravljenje.
Kada bi u Bosni i Hercegovini bilo jedan do dva miliona dioničara kao suvlasnika prije svega nekoliko stotina naših krupnih preduzeća, odnosno kada bi u svakoj opštini bilo nekoliko hiljada ili desetina hiljada bilo takvih dioničkih suvlasnika, stvari bi se iz temelja promijenile. Ta masovna socijalna interesna povezanost tjerala bi vlade na maksimalnu racionalnost. Bili bi Evropa. Tada bi i mi u višepartijskom sistemu napredovali, a ne propadali, kao što je to sada slučaj.
Da bi politički višepartijski sistem bio racionalan mora da ima svoju široku socijalnu racionalnu ekonomsku podlogu sadržanu u masovnom dioničarstvu radnika i građana. Zbog tog nedostatka mi u istom političkom sistemu ekonomski propadamo, dok Zapad, koji posjeduje tu široku racionalnu socio-ekonomsku podlogu, ekonomski napreduje.
Vi tvrdite da kriza koju proživljavamo nije ni uvozna (svjetska) ni prolazna (konjukturna), već da je riječ o dubokoj krizi sistema koji nije u stanju da bogati i zapošljava narod nego ga ugrožava. Smatrate da je u osnovi krize privatizacija iz 1997. godine. Zašto?
Milojević: Kriza nije ni uvozna ni prolazna nego naša duboka, sistemska koja udara u same temelje društva i prijeti njegovom rušenju. Izvor krize je u pogrešnoj izvedenoj privatizaciji.
Umjesto da privatizacijom podjele ostvarimo masovnu dioničarsku svojinu radnika i građana, što je najviši oblik i najveće dostignuće u razvoju privatne svojine, kao jedine pouzdane osnove našeg ekonomskog napredovanja, mi smo se vratili u istorijskiu prošlost. Ostvarili smo, putem privatizacije, sitnosopstveničku svojinu devetnaestog vijeka, pod kojim teretom se privreda ruši do temelja, melje u sitan prah. Podmetnete pod privredu njoj neodgovarajuću svojina i ona nestaje. Prvo se ruše njeni najvitalniji dijelovi, stubovi razvoja, krupna industrijska preduzeća, a onda nastaje opšte smaknuće privrede.
Nema sumnje da je ova pogrešna privatizacija prodaje, na kojoj osnovi je ostvarena sitnosopstvenička, individualna privatna svojina, izvedena po diktatu Zapada. U Republici Srpskoj se bilo značajno odmaklo u privatizaciji podjele. Bio je privatizovan tercijarni sektor privrede i uskoro je trebalo da se počne sa privatizacijom industrije. To se strancima nikako nije dopadalo. Kada se nije uspjelo pokušajima nametanja konsultanata, savjetnika i slično oslonac je nađen u domaćem kadru, domaćoj izdaji.
Da bi postao predsjednik Vlade, pozvan sa krajnje političke periferije (sa samo dva poslanika), Milorad Dodik se prihvatio zadatka da poništi prethodnu privatizaciju podjele i ostvari novu privatizaciju prodaje i tako uništi privredu i narod. Od tada počinje njegov vrtoglavi politički uspon. Vjerovatno do potpune rasprodaje naših i prirodnih bogatstava, a onda mi u ropstvo, a on ko zna gdje.
Slično se dogodilo i u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Upravo pred samu podjelu visoki predstavnik Wolfgang Petrich je pozvao Predsjednika Upravnog odbora Agencije za privatizaciju prof. dr Stiepu Andrijića i zatražio od njega da proda 53 najbolja preduzeća. Kada je to odbio oduzeo mu je sva ljudska prava koja mu do danas nisu vraćena. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine nije pružala otpor ovoj prodaji. Kada je privreda propala, pod ovom pogrešnom privatizacijom, cinično su podijeljeni vaučeri građanima, koji od njih nisu imali bilo kakve koristi.
Privatizacija nije puka promjena svojine, puki pravni nego duboko sistemski sadržaj. Ostvarujući pogrešnu, istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu, ušli smo u pogrešan privredni sistem. Jedan je teret što je pogrešna privatizacija srušila, uništila privredu. Drugi, mnogo veći, je što smo ušli u pogrešan privredni sistem koji ne dozvoljava razvoj privrede.
Pogrešnom privatizacijom smo dobili individualnu kao istorijski prevaziđenu nekvalitetnu i nemoćnu svojinu za razvoj moderne privrede. Dobili smo, na drugoj strani pojedinca kao nekvalitetnog vlasnika, koji nikako nije u stanju da ponese teret razvoja savremene privrede. Nekvalitetna svojina i nekvalitetan vlasnik su naši osnovni privredno-sistemski tereti koji nam onemogućavaju kretanje naprijed.
Umjesto razvoja odvija se nerazvoj, ogromna pljačka naroda. Od kada je pojedinac proglašen nosiocem razvoja vlast i ne radi ništa drugo nego pljačka narod i ta bogatstva prenosi u ruke pojedinaca. Pljačka (kriminal) je tako sama unutrašnja suština sistema, način njegovog funkcionisanja. Privatno je iznad i veće od društvenog, što je sistemska greška koja uništava privredu i društvo. Da bi se krenulo naprijed nužno je ispraviti grešku privatizacije. Nužno je doći do masovne dioničke svojine građana i radnika kao osnovnog nedostajućeg elementa našeg privrednog sistema. Sada nakon tako visoke cijene koju smo platili. Umjesto da smo putem privatizacije onakvu moćnu privredu preveli u masovno dioničarstvo, kao najviši oblik privatne svojine, sada smo to primorani da ostvarimo na ovolikim privrednim ruševinama.
Od kolikog je značaja ostvarivanje masovne dioničke svojine neka nam kaže jedan primjer.
Njemačka ima oko 2,1 miliona preduzeća od kojih su 1,5 miliona mala, u individualnoj privatnoj svojini. Oko 260.000 spadaju u grupu društava sa ograničenom odgovornošću (srednja), 260.000 su društva lica i samo 1.770 su krupna akcionarska društva, koja ostvaruju veću vrijednost od svih drugih oko 2,1 miliona preduzeća zajedno.
Ekonomija je kao tehnologija. Pod istim uslovima daje približan rezultat. Da bi se razvijali nužno je da se i kod nas ostvare svi oblici privatne svojine sa svojim veličinskim nivoima:
individualna svojina – mala preduzeća
društva sa ograničenom odgovornosti – srednja preduzeća
masovna dionička svojina – krupna preduzeća.
Nama nedostaje masovna dionička svojina i njoj pripadajuća krupna preduzeća. Nedostaje nam kvalitetne kolektivna (dionička) privatna svojina i skupština dioničara kao njen kvalitetan vlasnik. Bez tog ostvarenja nema kretanja naprijed.
Jedan od načina da se to ostvari je reprivatizacija. Kupcima preduzeća je potrebno priznati visinu uplate kao njegov dionički ulog, a ostali, neotkupljeni dio podijeliti radnicima i građanima. Greška privatizacije bi bila ispravljena. Ali to nije dovoljno. Da bi se razvijala privredi su potrebne obilne i jeftine investicije. Jedini finansijski izvor u našem privrednom sistemu su budžeti. Bilo bi potrebno da svaka društveno-politička zajednica osnuje svoj investicioni fond i da u njega uplati do 30 % svog budžeta. Drugi način prikupljanja investicionih sredstava je u garancijama budžeta da najmanja dividenda u ovim investicionim fondovima iznosi 7 – 8 %. Štednja bi se povećala, a i prenijela bi se iz privatnih banaka, u kojima depozitne kamate iznose 3 – 5 %. Investicioni fondovi bi bili moćni investitori koji bi povukli razvoj privrede naprijed. Kada bi se oko svakog investicionog fonda u svakoj društveno-političkoj zajednici okupilo nekoliko hiljada ili desetina hiljada dioničara, stvari bi se iz temelja promijenile.
Došlo bi do temeljne izmjene i ekonomije i politike.
Ova masovna dionička svojina bi kao i na Zapadu gradila krupna preduzeća, kao stubove nosače ukupne privrede, za koju bi se, kao grozdovi nizala srednja i mala preduzeća. Ova široka racionalna socijalna osnova prisiljavala bi politiku na maksimalan rezultat.
Nezaposlenost je jedan od najvećih problema. Početkom 2014. godine broj registriranih nezaposlenih u BiH iznosio je 557.474. Kako se boriti protiv nezaposlenosti? U kojim djelatnostima su moguća nova radna mjesta?
Milojević: Nezaposlenost je posledica neefikasnog privrednog sistema, a neefikasan privredni sistem je rezultat neodgovarajuće pogrešne svojine. U našem slučaju zbog nedostajuće masovne dioničarske svojine. Kada se to riješi i kada se na toj osnovi budu gradila krupna preduzeća, sa skupštinom dioničara kao kvalitetnim vlasnikom, razvoj i zapošljavanje će krenuti izuzetnom brzinom.
Da li zapošljavanje ljudit traži prestruktuiranje privrede: Od bazične, hemijske, metalnoprerađivačke, ka poljoprivredi, stočarstvu, proizvodnji i preradi hrane? Da li bi se tako protjerano i u gradove sabijeno seosko stanovništvo počelo vraćati u svoja napuštena sela? Da li je umjesto ekstenzivne, moguće organizirati intenzivnu poljopriovrednu proizvodnju?
Milojević: Oslanjanje na vlastita prirodna bogatstva i zaštita od razvijenijih put je razvoja razvijenih. Mi na žalost nemamo mogućnosti carinske niti bilo koje druge zaštite. Morat ćemo se „štititi” našim niskim nadnicama. Raspoloživa prirodna bogatstva su početni oslonac ekonomskom razvoju koji uticaji imaju trajniju vrijednost. Tek na višim fazama privrednog razvoja, na osnovi funkcionisanja potpunije, prije svega industrijske strukture, prirodna bogatstva dobivaju svoje relativnije značenje. Pa i tada je ta vrsta uticaja značajna jer utiče na formiranje ukupne privredne strukture.
Sa tog stanovišta naš razvoj bi prirodno trebao da počne od poljoprivrede i prehrambene industrije, šumarstva i drvne industrije i energetike, prije svega proizvodnje električne energije. Pored djelatnosti tercijarnog sektora na ovim osnovama bi izrastale mašinske, metalne, alatne, hemijske i druge industrije.
Naravno da bi bilo potrebno zadržati postojeće industrije, gdje je to moguće.
Umjesto postojeće ekstenzivne moguće je i neophodno razviti intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju. Ali potrebno je ostvariti sasvim drugačiji pristup problemu. Potrebno je prihvatiti činjenicu da je osnov razvoja poljoprivrede u razvoju prehrambene industrije. Samo onda kada naši poljoprivredni proizvođači budu dionički suvlasnici prehrambene industrije i tog dijela trgovine imat ćemo razvijenu poljoprivredu.
Danas je stanje u poljoprivredi takvo da se sve isplati samo se ne isplati proizvoditi. Poljoprivrednici ostvaruju oko 15 % krajnje vrijednosti svog proizvoda. Ostalo uzmu prekupci, nakupci, privatni prerađavači, trgovci, koji dižu cijenu hrane, čime se smanjuje učešće poljoprivrednika. Stvar se mora okrenuti. Kada bi poljoprivrednici postali dionički suvlasnici prehrambene industrije i tog dijela trgovine dohoci poljoprivrednika bi porasli za oko tri puta. Tu su i mogućnosti značajnog sniženja cijena naše hrane, odnosno dizanja nivoa njene konkurentnosti.
Posebno je važno što bi dioničko suvlasništvo poljoprivrednika u prehrambenoj industriji podržalo sitan posjed u kojem je oko 80 % našeg poljoprivrednog zemljišta koje je sada izvan vladinog podsticaja. Država je dužna da poljoprivrednike uvede u dioničko suvlasništvo u prehrambenoj industriji na način da gradi prehrambenu industriju i predaje je u dioničko vlasništvo poljoprivrednicima, srazmjerno visini podsticaja za otkupljene poljoprivredne proizvode. Podsticaji bi se pretvarali u dioničke uloge.
Za sve o čemu razgovaramo potreban je novac. S obzirom da Vi govorite i pišete da smo u kolonijalnom, dužničkom ropstvu, onda se sasvim logično nameće pitanje – gdje naći novac?
Milojević: Da bi se krenulo u vlastiti razvoj potrebno je do kraja prihvatiti stanovište da su strane investicije štetne. Uspješan razvoj je moguće ostvariti samo na domaćem novcem, domaćim investicijama. O tome ima dovoljno naučnih istraživanja i praktičnih svjedočenja. Mi smo bogata zemlja i u potpunoj mogućnosti za samostalan uspješan razvoj.
Dva su bogata investiciona izvora.
Prvi je u našim raskošnim prirodnim bogatstvima. Da navedem jedan primjer. U Bosni i Hercegovini se godišnje posiječe oko 2,5 miliona m³ drveta. I tako svake godine. Zar to nije izvor ogromne materijalne dobiti kao osnove zamašnih investiranja. Kada bi se otklonilo postojeće svojinsko ograničenje, odnosno kada bi se šume prenijele na opštine iz prirasta šuma, tog investicionog izvora, ubrzo bi bilo moguće izgraditi novi „Šipad“ koji bi neposredno i posredno zapošljavao oko 200.000 radnika. Koliki je investicioni potencijal u našim rijekama, rudnicima, poljoprivrednim površinama?
Poseban finansijski izvor je u prekomjernoj državnoj potrošnji koju je potrebno smanjiti. Kada bi se od svih budžeta oduzelo 30 % i to prenijelo u investicione fondove, skupa sa privlačenjem novca na osnovi garantovane dividende od 7 – 8 % prikupila bi se izuzetna investiciona sredstva. Sve procjene govore da bi se u Bosni i Hercegovini godišnje moglo prikupiti vlastitih oko 15 milijardi KM investicija što je dovoljno za godišnje zapošljavanje oko 100.000 novih radnika.
Najvažniji resurs je ljudski resurs. Kako se vlast odnosi spram ljudi, ali i spram drugih resursa? Imamo li mi ikakve komparativne prednosti i zašto ih ne koristimo?
Milojević: Naša komparativna prednost nije i nikako ne bi smjela da bude u jeftinoj radnoj snazi. Naša komparativna prednost bi morala da bude u našim prirodnim bogatstvima i izgradnji uspješnog privrednog sistema koji je u stanju da izgradi konkurentski sposobnu privredu. Osnivanjem investicionih fondova i na toj osnovi ostvarivanje masovnog dioničarstva građana i radnika vodilo bi privredu u veoma dinamičan razvoj. Umjesto jeftine tada bi izrastala visoko produktivna radna snaga što bi moralo da bude naša komparativna prednost. Ne jeftina radna snaga nego visoka produktivnost. A to jeftine domaće investicije i masovno dioničarstvo obezbjeđuju.
Mandatar za sastav Vlade TK, Vaš kolega ekonomista – profesor Bahrija Umihanić kao jednu od mjera za izlazak iz krize navodi smanjenje plaća od 5 %. Da li je moguće doći do ušteda i akumulacije sredstava smanjenjem plaća, ili je to zapravo – ubrzano propadanje?
Milojević: Samo smanjenje lične potrošnje smanjuje tražnju i vodi u nerazvoj. Ali ako se smanjena lična potrošnja pretvori u povećanu investicionu potrošnju razvoj kreće naprijed. Za kratko vrijeme, na osnovi porasta proizvodnje, uvećava se vrijednost plata, što vodi rastu ukupne i lične potrošnje, a to onda podstiče razvoj. Rast proizvodnje uz rast potrošnje.
Saglasno naprijed rečenom ukoliko bi se iz budžeta Kantona izdvojila određena sredstva i ona prenijela u investicioni fond, odakle bi se krenulo u investicije,razvoj bi uznapredovao.
Govorite o reprivatizaciji kao o jednom od bitnih preduvjeta izlaska iz krize. Tačnije, da već privatizirane firme, po modelu privatne svojine pojedinca iz 19. Stoljeća, treba prevesti u masovnu svojinu 20. I 21. Stoljeća. Je li to uopće moguće uraditi kod nas?
Milojević: Teškoće reprivatizacije je u činjenici da je privatizacija provedena po volji stranaca. Sada će je oni štititi svim pravnim sredstvima. Zbog toga će reprivatizaciju biti veoma teško izvesti. Ali ne isključuje se mogućnost da mnogi kupci pred velikim političkim i socijalnim pritiskom i sami pristanu na reprivatizaciju.
Težište razvoja i težište izgradnje masovnog dioničarstva i ne mora da bude na reprivatizaciji nego na investicionim fondovima.
Ali, vlast u BiH, i po Vašem shvatanju je nedemokratska, i ona je generator krize i svih drugih društvenih poremećaja. Kako mijenjati vlast, kako je demokratizirati u uvjetima permanentne i sistemske krize, nedostatka političke kulture i tradicije?
Milojević:  Osnova naše nedemokratske vlasti je u nedostatku široke socijalne racionalne podloge, odnosno u nedostatku masovnog dioničarstva. Kada bi se to ostvarilo putem osnivanja investicionih fondova stvari bi se iz temelja promijenile. Racionalnost dioničara bi prisiljavala na demokratičnost odnosno političku racionalnost. To bi trebala da bude tačka preokreta našeg privrednog i političkog razvoja.
Imate impresivno akademsko i životno iskustvo. Kako gledate na proteste kod nas? Šta se može zaključiti nakon, evo nepuna dva mjeseca otvorenog izražavanja nezadovoljstva? Može li se predvidjeti u kom pravcu će se dalje kretati i vlast i nezadovoljni?
Milojević: Protesti su znak potpune ojađenosti naroda, potpune nemoći da kanalima sistema riješi svoje probleme. To je znak krajnje nedemokratičnosti društva.
Sva težina i sva bezizlaznost protesta je u slučaju kada pred sobom nemaju program sistemskih promjena koje žele ostvariti. Izgleda da je to upravo bio slučaj sa nedavnim protestima kod nas. To je bio izliv gneva i boli naroda na postojeću vlast. Odatle tako mali učinak. Umjesto da se dozvoli da se ode ovoliko predaleko u pravljenju štete narodu, koji u svojoj samoodbrani ustaje na proteste, bilo bi potrebno, iz sve snage, graditi institucije neposredne demokratije – referendum i slično. To je najefikasniji način rješavanja društvenih problema.
Pokazalo se da narod uvijek drugačije i bolje misli od svojih vodećih partija. Uz to narod se ne da podmititi, podkupiti, ne može ga se uplašiti, ucijeniti, ne može mu se zaprijetiti, što su osnove donošenja najboljih odluka.
Imamo štetnu i opasnu vlast. Imamo sistem koji ne funkcioniše koji nije u stanju ništa da proizvodi, nego se održava na inostranim finansijskim infuzijama, čiji vijek nije dug. Pred neposrednom smo prijetnjom potpunog prestanka funkcionisanja sistema kada će preduzeća prestati da rade, nezaposlenost naglo uveća, što je osnova nasilništvu svake vrste. To je stanje mnogo teže od bilo kakvih protesta. Potrebno je sve učiniti da do toga ne dođe.
Na kraju, može li se BiH izvući iz krize? Kojim mjerama, kojim pravcima djelovanja?
Milojević: Duboko sam uvjeren da će se Bosna i Hercegovina izvući iz krize. Moguće je da to bude veoma brzo i veoma uspješno. Da za deset godina ostvarimo stanje pune zaposlenosti. Samo je potrebno ostvariti nekoliko važnih sistemskih izmjena.
Investicije i masovno dioničarstvo
Sve društveno-političke zajednice da osnuju svoje investicione fondove u koje će uplatiti 30 % svojih budžeta uz garancije ostvarivanja minimalne dividende od 7 %. Da bi se zaštitio mali akcionar odluke u ovim fondovima se donose sa 75 % glasova. Nadzorni odbori u preduzećima (dioničkim društvima) su sastavljeni od podjednakog broja radnika i vlasnika. Radnik je predsjednik nadzornog odbora koji u drugom glasanju ima glas više.
Radnici da uplaćuju 10 % svoje plate u otkup akcija u svom preduzeću. Sve bi ovo dovelo do masovnog dioničarstva što je osnova izgradnje krupnih preduzeća.
Prirodna bogatstva
Najveći dio prirodnih bogatstava prenijeti na opštine. Ona regionalnog značaja staviti u nadležnost kantona, a ako su prirodna dobra opšteg značaja staviti ih u nadležnost entiteta. Potrebno je vidjeti koja su prirodna dobra od opšteg državnog značaja.
Prirodna bogatstva koristiti po modelu javnih korporacija. Po osnovu vlasništva opština bi u ukupnoj strukturi kapitala učestvovale sa najmanje 51 %. Završni račun bi se usvajao na skupštini opštine sa najmanje 75 % ukupnog broja glasova. Prethodno bi revizor utvrdio visinu neto dobiti preduzeća, priznajući samo standardne troškove poslovanja. Pripadajući dio neto dobiti (najmanje 51 %) opština bi uplaćivala u svoj investicioni fond.
Slično se odnosi i na kantone i entitete, samo što su ovdje visine učešća po osnovu vlasništva znatno veće.
Reprivatizacija – vratiti oteto
Kupcu preduzeća priznati stvarni iznos kupovine. Ostali, neotkupljeni dio, podijeliti:
–              50 % bivšim radnicima i njihovim porodicama
–              50 % prenijeti u Investicioni fond radi kasnije prodaje građanima, uz popuste.
Neposredna demokratija
–              Referendum će se održati uvijek kada opozicija to izglasa svojom nadpolovičnom većinom
–              Referendum će se održati i onda kada bilo koje fizičko ili pravno lice prikupi najmanje 10 % potpisa glasača.
Ove izmjene u našem privrednom i političkom sistemu omogućile bi naše brzo ekonomsko i društveno napredovanje.

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google Foto

Du kommentierst mit Deinem Google-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d Bloggern gefällt das: