SUDBINA
Bila je tako nežna i lepa
a nije bila ni malo gorda
nije ni u snu slutiti mogla
da mi je nasušna molitva,
draža i od svog mi života
Kadgod bi je krišom gledao
u molitvi bi utihnuo nemoj
kao u nekoj molitvi svetoj
šaptaše mi usne ime njeno
neme, u sebi pobožno tiho
Da mi je bilo šta potražila
baš sve bi od mene dobila
a ona nije baš ništa htela
samo me je nežno gledala
kao da je molitvu slušala
Pitah sebe u tišini gluvoj
dali se može na glas reći
a ne pogubiti tišinu svetu
šapat mi duše snova i misli
ime njeno, molitvu moju
Možda su se to u nama
dve duše molitvom srele
a da se nisu nikad dotakle
jer je to neko jači u nama
baš tako želeo i tako hteo
Da živimo molitvom tihom
dušama jedno u drugom
od prvog nam susreta
u blagoj tišini naših pogleda
srećni do na vjek vjekova
I kad pomisliš da me nema
znaj da si tu u svakoj mi tmini
tu u svakoj mojoj seti, samoći
tu u svakoj mi nadi vidim ti oči
boje sreće,
srebrenom srmom blagoslovene
DN
Filed under: Poezija Dušan-a Nonković |
Kommentar verfassen