Romano Bolković: Hrvatska zaslužuje najstrožu međunarodnu izolaciju

Romano Bolković: Hrvatska zaslužuje najstrožu međunarodnu izolaciju

1rt1

Piše: Romano Bolković

Ovakvu Hrvatsku treba napustiti, to je moje današnje konačno osvjedočenje.

Ovakvu Hrvatsku valja staviti u međunarodnu izolaciju, uvesti svakovrsni mogući embargo, i nametnuti svaku zamislivu sankciju.

Jer, ovo je zemlja u kojoj je apsolutno odsutna bilo kakva svijest o odgovornosti hrvatskoga naroda za desetke tisuća ubijenih u koncentracijskim logorima WWII, zatiranih samo zato jer su druge rase, vjere, narodnosti, ili političkog ili svjetonazornog uvjerenja.

Ružu Tomašić bi u Njemačkoj, da je izgovorila ovo što ja danas izgovorila na državnoj ili javnoj tv, što već HRT jest, uhitili. U zemljama koje su sudjelovale u holokaustu na bilo koji način, ma i u aluziji, a nekmoli ovako otvoreno relativizirati taj zločin, apsolutno je nedopustivo. Ruža Tomašić pokazuje posvemašnju anesteziju savjesti: njoj naprosto nije jasno, jer njen glas savjesti šuti, da ljude nije dopustivo klati jer su Srbi, Židovi, Romi ili komunisti, ako joj već nije jasno da ih nije ljudski klati naprosto.

Sve ako se složimo s minimalnim brojkama, cijeli je jedan današnji Bjelovar ljubi pobijen u ime rasnih zakona. Ta ideologija nije bila importna, to je bio naš autohtonih hrvatski nacizam.

Obrana toga nacizma, može imati samo jedan ishod: prekid emisije, uhićenje i adekvatnu zatvorsku kaznu.
Umjesto toga, naš tisak i njegovi vlasnici prelaze čak i preko osobnih razloga koji bi ih priječili u spominjanju emisije u kojoj se to čini – jer Ninoslav Pavić je mjesecima postojano ignorirao NU2 kad je Aca diskutirao predstečajnu nagodbu EPH – ali, i tu se otkriva subordiniranost domaćeg medijskog pogona stvarnim vladarima ove zemlje, ovakvi stavovi istom osvanu kao udarna vijest portala vodećih listova zemlje, koji zdušno, kao integralni dio sustava, daju svoj obol u perpetuiranju crveno-crne dijalektike koja hara ovom zemljom od obnove njene državnosti do dana današnjega: ponovo je neophodno pred izbore razbuktati taj ustaško – partizanski antagonizam, kako bi se elektorat i opet odlučio po subkulturnoj, gotovo pretpolitičkoj logici za crvene ili crne, kako bi blokovi dominirali, kako bi HDZ i SDP postojano vladali ovom zemljom ad infinitum. Jedni, kao bivši komunistički funkcionari, zapošljavajući na razne funkcije svoje članstvo i simpatizere čim se dohvate mandata, u tisućama nepotrebnih državnih radih mjesta opterećujući ovu zemlju i preostale zaposlene u njoj, a drugi, kao pretežito rubni socijalni element, zaokupljeni pretvorbom oranica u građevinsko zemljište i egzistencijalnim zbrinjavanjem po gradovima u koje su se nema tome davno nastanili.

Naravno, zamjetno je frapantno odsuće ikakvog defaulta sustava: u našem političkom sustavu nema onog mjesta koje bi automatizmom regiralo na ovakve pojave, nema metodičkog mjesta nulte tolerance, i ovdje je zaista do mile volje moguće širiti najcrnje ideje totalitarnih recidiva prošloga stoljeća, a da tome ne slijedi čak ni javna osuda, nekmoli juridički predviđena sankcija.

Postoji i moment koji je od drugorazredne važnosti za ovu diskusiju, ali ga također valja spomenuti: relativizacija zločina po liniji usporedbe Pavelić – Tito. Kao biva, nacistički su zločini opravdani, jer što su tek Titovi komunisti radili.

Ovaj je relativizam po sebi promašen, jer, postojanje Jasenovca nema nikakve veze ni s onime što je prethodilo, ni s onime što je uslijedilo: retorziju tu nikao ne opravdava stanje stvari u Kraljevini Jugoslaviji, jer, Jasenovac je kvantni skok zločina: on jest genocid; da lakše shvatite, vi, opterećeni Srbima, pomislite na Rome. Jasenovac nije osveta za žandarska batinjanja: on je naprosto industrija smrti.

Oni koji su ubijali u Jasenovcu, i oni koju su ubijali te koji su ubijali u Jasenovcu, nisu jednako krivi, nikako usporedivi i ni po čemu se zločin Pavelićeva režima ne da relativirati, a kamoli pravdati, bilo čime što je slijedilo: tog zločina naprosto nije trebalo biti. Nadasve su neusporedivi oni koji su u Jasenovcu bili zatočeni i oni koji su ih zatočili.

Oni koji podižu konc-logore, i oni koji ih ukidaju, nisu jedni te isti.

Činjenica da se to danas u Hrvatskoj mora tumačiti mjera je nedostojnosti ove zemje da bude dio bilo kakvog uljuđenog svijeta, a onaj dio njenih političkih elita koji manipulira ovakvim revizionističkim rasprama u svrhu svojih političkih ciljeva trebalo bi izručiti adekvatnom međonarodnom sudu.

I, na kraju, što s komunističkim zločinima?

Njih u ovoj zemlji štite oni koji ih navodno žele sankcionirati!

Štite ih upravo HDZ-ovci, jer je najveći broj udbaških zločinaca upravo u toj stranci ili oko nje.

Zato HDZ nastoji oko revizije događaja 1945., jer zna da će se tu jedva kome što desiti, budući da su akteri ili pokojni, ili je, kao u slučaju Boljkovca, sve to skupa i opet agitpropagandni igrokaz s uvijek istim protagonsistima, a izbjegava se kazati ma i riječ o komunističkim zločinima kasnijih dekada, jer, tu bi se već moglo izazvati neželjene posljedice: morali bi se procesuirati čak i utemeljitelji HDZ-a!

Načelo antitotalitarizma svakako valja uvažiti, jer jednom za svagda valja shvatiti da ovdašnji antifašizam nije bio i antitotalitaran: nakon WWII naši su antifašisti etablirali režim koji se samorazumijevao kao diktatura: diktatura proletarijata. I taj je režim ubijao neistomišljenike, ne samo zato jer su hrvatski nacionalisti, premjerice, nego i zato jer su staljinisti, itd., pa dakle period od 1945. – 1990. svakako valja sankcionirati. Ali, ponavljam, to se nekim divnim čudom ne čini, inzistira se u tom antitotalitarizmu na prekapanju jama, na rehabilitaciji ustaštva, baš kao da se želi namjerno suprotno od temeljne intencije implicirane u tom pojmu: antitotalitarizam. Kao da je se želi framingom u nas odrediti jedino i samo kao reviziju perioda između 1941. i 1945., što je jedino ono što se ne smije činiti, ako se na antitotalitarizmu, na kojemu je zasnovana Europa nakon pada Berlinskoga zida, u njenom postkomunističkom razdoblju, već inzistira. Da bi se uprskalo tu ideju, namjerno se antitotalitarizam pokušava izjednačiti s rehabilitacijom ustaštva, kroz revizionističke ideje dolične današnjeg ekspozea Ruže Tomašić, čime se na vješt način kupuje vrijeme da biologija jednom za svagda vječno ekskulpira sve one koji su krivi za zločine počinjene u ime ideje komunizma u drugoj polovini XX. stoljeća u nas. Deseci i deseci aktera tih zločina egzistencijalno su zainteresirani da se događaji odvijaju upravo ovako kako se odvijaju, da se vlast stalno iznova obnavlja u vječnom kruženju nasljedica totalitarističkih zala prošloga vijeka, i zato ovakvi besramni revizionistički ispadi dobijaju javni prostor.

HDZ također mora biti na čistu: prividno bauljajući u potrazi za svojom ideološko-političkom definicijom, HDZ mora shvatiti da se profilira ni kao pučka, niti kao demokršćanska stranka, nego je HDZ stranka koja sve češće opravdava, pa i zagovara filofašističke stavove i pozicije.

Karamarko bi morao znati da je jedno govoriti o onima koji ovu zemlju nikako i nikada nisu htjeli, a sasvim nešto drugo govoriti o onima koji je žele takvu da je nitko normanaln ne bi htio: ako želite zemlju u kojoj ćete i sutra pod Pavelićevom slikom, recimo mene zbog ovog teksta, negdje zaklati, počnite već danas čistiti oružje. Jednom ste već zbog ustaške ideologije uništili Hrvatsku, nanijevši joj stoljetnu sramotu. Jest, ima s druge strane nebrojeno onih koji je ni dan danas ne žele, koji su za ovu zemlju zainteresirani jedino kao nekretninu, ova ustašija ne smije po drugi puta, i to bi sada bilo definitivno, u manje od sto godina, uništiti hrvatsku državnost, samo zato jer se, na kraju krajeva, u podzemnim pljačkaškim dogovorima s tom drugom stranom, nameće u uzurpacije prostora građanske politike: ovdje je sve laž, HNS nije narodna, HDZ nije domokršćanska, SDP nije socijaldemokratske, itd. niti jedna stranka nije ono što joj ime govori da bi trebala biti, već je sve to skupa udbaški teatar koji počiva na par desetaka podzemnih gospodara Hrvatske, čiji povjerenici na demokratskoj, parlamentarnoj sceni osujećuju svaku autentičnu politiku. Jer bi ih ta zbrisala s lica zemlje. Zemlje kojom suvereno vladaju, ovako ili onoako, već destljećema.

Na koncu: na kraj pameti mi ne pada diskutirati o napisanom. My way, or highway. Možda ću po tom autoputu odavde morati ja, ali, ako se i tako završti, nećete se naužiti nacističke Hrvatske. Ovu zemlju takvom nitko neće nekažnjeno obnavljati. Nemojte mi pisati vaša slobodna zapažanja o Beliburgu i sličnom, jer sam i tamo bio prije vas, kao autor prvog hrvatskog jednostatnog dokumentarca o toj temi, snimljenog in situ, s autentičnim protagonistima: moram kazati da su čak i ti imali više svijesti od današnjih glupana, u smislu u kojom je Crljen Paragi, prije no što će ga lupiti moždani udar, valjda posve shrvanog ludošću kojoj je nazočio, rekao: Prestanite s tim ustaštvom, nemate vi, vaša generacija, nikakve veze s time!

1rt2

Ocijeni:

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google Foto

Du kommentierst mit Deinem Google-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d Bloggern gefällt das: