Predsednik Medvedev je zločinac zbog skidanja Gadafija
Aleksandar Dugin:
U nastavnku Vam donosimo intervju s ruskim profesorom Aleksandrom Duginim, poznatom javnom osobom koja se dugo bavi pročavanjem zemalja Zapada i njihovog odnosa prema društvima svijeta.
Dugin je u ovom intervjuu izjavio kako smatra predsjednika Medvedeva zločincem zbog skidanja Gaddafija s vlasti. O čemu se točno radi, pročitajte u nastavku, gdje Vam donosimo cijeli intervju.
Na Zapadu vlada shvaćanje da ste ruski nacionalist. Možete li se prepoznati u tom opisu?
Koncept nacije je kapitalistički, zapadnjački. S duge strane, euroazijanizam se poziva na kulturne i etničke razlike, a ne na ujedinjenje na osnovi individuuma, što je pretpostavka nacionalizma. Naše gledište razlikuje se od nacionalizma u tome što branimo pluralizam vrijednosti. Branimo ideje, a ne vlastitu zajednicu: ideje, a ne vlastito društvo. Suprotstavljamo se postmoderni, ali ne činimo to samo u ime ruske nacije. Postmoderna je rupa bez dna. Rusija je samo dio te globalne borbe. Ona je zasigurno važan dio, no nije krajnji cilj. Jer mi koji smo ovdje u Rusiji, ne možemo je spašavati a da istodobno ne spašavamo svijet. I obratno, ne možemo spašavati svijet a da ne spašavamo Rusiju.
To nije samo borba protiv zapadnjačkog univerzalizma. To je borba protiv svih univerzalizama, pa i onih islamskih. Ne možemo prihvatiti ničiju želju da se jedan univerzalizam nametne drugima – ni zapadnjački, ni islamski, ni socijalistički, ni liberalni, niti ruski. Ne branimo ruski imperijalizam ni revanšizam već globalnu viziju i multipolarnost zasnovanu na civilizacijskoj dijalektici. Protivimo se onima koji kažu da množina civilizacija neminovno vodi do sukoba. To je pogrešna postavka. Globalizacija i američka hegemonija donose krvavo zadiranje u druge i podjaruju nasilje između civilizacija tamo gdje bi mogao biti mir, dijalog ili sukob, ovisno o povijesnim okolnostima. No, nametanje prikrivene hegemonije rađa sukob i neizbježno pogoršanje u budućnosti. Tako oni govore ‘mir’, a zapravo potiču na rat. Mi branimo pravdu – ne ni mir niti rat, već pravdu i dijalog i prirodno pravo svake kulture da održi svoj identitet i ide za onim što želi biti. Ne samo povijesno, kako je to u multikulturalizmu, već također i u budućnosti. Moramo se osloboditi tih lažnih univerzalizama.
Koja bi, prema Vašem mišljenju, bila uloga Rusije u organiziranju antimodernih snaga?
Postoji više različitih razina koje su uključene u stvaranje antiglobalističkih, odnosno antizapadnih pokreta i struja po svijetu. Osnovna ideja je ujediniti ljude koji se bore protiv održavanja status quo. Što je, naime, taj status quo? To je niz povezanih fenomena koji uzrokuju bitan pomak od modernizma na postmodernizam. On je oblikovan kao pomak od unipolarnoga svijeta, koji se pokazuje u prvom redu kao utjecaj Sjedinjenih Država i Zapadne Europe, prema takozvanoj nepolarnosti, kakvu se danas vidi na primjeru implicitne hegemonije te onih revolucija koje je ta hegemonija orkestrirala kroz svoje izaslanike, primjerice razne “narandžaste“, orange revolucije. Glavna namjera u pozadini te strategije jest da Zapad na kraju kontrolira planet, ne samo putem izravne intervencije nego i putem univerzalizacije svog sustava vrijednosti, normi i etike.
Taj status quo liberalne hegemonije Zapada postao je globalnim. Riječ je o vesternizaciji cijelog čovječanstva. To znači da su zapadne norme, poput slobodnog tržišta, slobodne trgovine, liberalizma, parlamentarne demokracije, ljudskih prava i apsolutnog individualizma, postale univerzalnima. Taj set normi tumači se različito u raznim područjima svijeta, no Zapad svoju specifičnu interpretaciju smatra očiglednom samu po sebi, i univerzalizaciju svog tumačenja smatra neizbježnom. To nije ništa drugo do kolonizacija duha i uma. To je nova vrst kolonijalizma, nova vrst moći i nova vrst kontrole koja djeluje putem umrežavanja. Svatko tko je spojen na tu globalnu mrežu biva podvrgnut njezinom kodu. To je dio postmodernoga Zapada, koji ubrzano se globalizira. Cijena koju neka nacija ili narod mora platiti da bi se priključila na globalizacijsku mrežu Zapada jest prihvaćanje tih normi. To je nova hegemonija Zapada. To je pomicanje od otvorene hegemonije Zapada, u prošlosti predstavljene kolonijalizmom i izravnim imperijalizmom, prema jednoj implicitnoj, suptilnijoj verziji.
Za borbu protiv te globalne prijetnje čovječanstvu potrebno je ujediniti sve različite snage koje se u prijašnja vremena znalo nazivati antiimperijalističkim. U današnje vrijeme, trebali bismo bolje upoznati našeg neprijatelja. Današnji neprijatelj je sakriven. On djeluje tako što iskorištava norme i vrijednosti zapadnjačkog razvojnog puta i ignorira pluralitet koji predstavljaju druge kulture i civilizacije. Danas pozivamo sve koji ustrajavaju na tome da su specifične vrijednosti nezapadnih civilizacija dragocjene i da u njima postoje i drugi oblici vrijednosti, da se odupru tom pokušaju globalne univerzalizacije i skrivene hegemonije.
To je kulturalna, filozofska, ontološka i eshatološko borba jer u tom status quo mi prepoznajemo srž Mračnoga doba, odnosno veliku paradigmu. No, također potrebno je prijeći s čisto teorijskih postavki na praktičnu, geopolitičku razinu. A na toj geopolitičkoj razini Rusija je očuvala potencijal, resurse i namjeru da se suprotstavi tom izazovu, jer je ruska povijest odvajkada bila intuitivno orijentirana protiv tog istog obzora. Rusija je velesila u kojoj se budno pazi što se događa u svijetu, povijesno gledano, i u kojoj postoji duboka svijest o njezinoj eshatološkoj misiji. Stoga je posve prirodno da bi Rusija trebala imati središnju ulogu u koaliciji protiv tog status quo. Rusija je obranila svoj identitet protiv katolicizma, protestantizma i modernoga Zapada za vrijeme carizma, a zatim protiv liberalnog kapitalizma tijekom sovjetskog vremena. Sada ide treći val te bitke – bitka protiv postmodernizma, ultraliberalizma i globalizacije. No, ovoga puta Rusija se ne može oslanjati samo na vlastite resurse. Ona se ne može boriti sama samcata pod barjakom pravoslavnoga kršćanstva. A također, ni ponovno uvođenje ili oslanjanje na marksističku doktrinu nije održiva opcija, budući da je sam marksizam jedan od glavnijih korijena destruktivnih ideja koje čine postmodernizam.
Rusija je danas jedna među mnogim sudionicima u toj globalnoj bitci, i tu borbu ne može voditi sama. Trebamo ujediniti sve snage koje se protive zapadnim normama i zapadnom ekonomskom sustavu. Trebamo, dakle, sklopiti savezništva sa svim lijevim socijalnim i političkim pokretima koji se suprotstavljaju tom status quo liberalnog kapitalizma. Slično tome trebali bismo ući u savez sa svim identitetskim snagama u svakoj kulturi, koje odbijaju globalizam iz kulturalnih razloga. U tom smislu valjalo bi islamske pokrete, hindu pokrete i nacionalne pokrete po cijelom svijetu promatrati kao saveznike. Hinduisti, budisti, kršćani i poganski identitarijanci u Europi, Americi i Latinskoj Americi, te drugi tipovi kultura, trebali bi stvoriti jedan zajednički front. Ideja je ujediniti sve njih, boreći se protiv jednoga neprijatelja i jednoga zla a za višestrukost koncepata o tome što je dobro.
Ujedinjava nas ono čemu se protivimo, a dijeli nas ono za što se zauzimamo. Stoga trebamo naglašavati ono čemu se protivimo. Ujedinjuje nas zajednički neprijatelj, dok nas pozitivne vrijednosti koje svatko od nas brani u ovom trenuteku dijele. Stoga moramo stvoriti strateške alijanse kako bi se zbacio okrenuo overthrow postojeći poredak stvari, a njegova jezgra može se opisati kao ljudska prava, protivnost hijerahiji i politička korektnost – što sve je lice Zvijeri, anrikrista, ili drugim terminima, Kali Yuga.
Kako se tradicionalna duhovnost uklapa u euroazijsku agendu?
Postoje sekularizirane kulture, no u jezgri svih njih ostao je duh tradicionalizma, religijski ili neki drugi. Braneći višestrukost, pluralnost i policentričnost kultura, mi apeliramo na njihova najbitnija načela, a njih možemo pronaći samo u duhovnoj tradiciji. Nastojimo, međutim, povezati to stanovište s nužnošću socijalne pravednosti i slobode različitih društvenih zajednica, u nadi za boljim političkim režimima. Ideja je spojiti duh Tradicije sa željom za socijalnom pravednošču. I ne želimo im se suprotstavljati, zato što je to glavna strategija hegemonijskih sila: podijeliti jevicu i desnicu, podijeliti kulture, podijeliti etničke skupine, Istok i Zapad, muslimane i kršćane. Mi pozivamo ljevicu i desnicu da se ujedine, i da ne budu protiv tradicionalizma i duhovnosti, socijalne pravde i društvene dinamike. – Dakle, nismo ni desnica ni ljevica. Mi smo protiv liberalnog postmodernizma. Zamisao nam je spojiti sve frontove i ne dopustiti im da nas podijele. Budemo li podijeljeni, oni mogu mirno vladati. Ako se ujedinimo, njihovoj vladavini brzo će doći kraj. To je naša globalna strategija. A kada pokušavamo spojiti duhovne tradicije sa socijalnom pravdom, to odmah izaziva paniku među liberalima. Toga se oni strašno plaše.
Koju bi duhovnu tradiciju trebao usvojiti netko tko želi sudjelovati u euroazijskoj borbi, i je li to nužna komponenta?
Ljudi bi trebali težiti tome da budu konkretan dio društva u kojemu žive, i slijediti tradicije koje prevladavaju tamo gdje žive. Primjerice, ja sam ruski pravoslavac. To je moja tradicija. U drugačijim okolnostima, međutim, pojedinci mogu izabrati neki drugi duhovni put. Ono što je važno je imati korijene. Nema univerzalnog odgovora. Ako netko negira tu duhovnu osnovu, ali želi sudjelovati u našoj borbi, tijekom te borbe možda će pronaći i dublje duhovno značenje. Mislimo da je naš neprijatelj dublji od samo ljudskog. Zlo je dublje od čovjeka, pohlepe ili iskorištavanja. Na strani zla bore se oni koji nemaju duhovnu vjeru. Oni koji se suprotstavljaju mogu je susresti. A možda i ne. To je otvoreno pitanje – nije obavezno. Preporučljivo je ali ne nužno.
Što mislite o europskoj Novoj desnici i Juliusu Evoli? I posebice, o njihovom suprotstavljanju kršćanstvu?
Na Europljanima je da odluče koju vrst duhovnosti žele oživjeti. Za nas Ruse, to je pravoslavno kršćantsvo. Mi našu tradiciju smatramo autentičnom. Vidimo je kao nastavak prijašnjih, predkršćanskih tradicija Rusije, kako se to odražava u našem štovanju svetaca i ikona, između ostaloga. Stoga ne postoji proturječnost između naših ranijih i kasnijih tradicija. Evola se suprotstavlja kršćanskoj tradiciji Zapada. Zanimljiva je njegova kritika desakralizacije zapadnoga kršćanstva. Ona se poklapa i s pravoslavnom kritikom zapadnoga kršćanstva. Lako je vidjeti da nam je sekularizacija zapadnoga kršćanstva dala liberalizam. Sekularizacija pravoslavne vjere dala nam je komunizam. To je individualizam nasuprot kolektivizma. Za nas, problem nije sa samim kršćanstvom, kako je to na Zapadu. Evola je pokušao restaurirati Tradiciju. Nova desnica također nastoji restaurirati zapadnjačku tradiciju, što je također vrlo dobro. No, kao ruski pravoslavac, ja ne mogu odlučiti kojim je putem dobro Europi poći, budući da imamo različite setove vrijednosti. Ne želimo Europljanima govoriti što trebaju činiti, niti želimo da Europljani nama govore što nam je činiti. Kao Euroazijci, prihvatit ćemo svako rješenje. Budući da je Evola bio Europejac, on je mogao raspravljati i predlagati odgovarajuće rješenje za Europu. Svatko od nas može samo iznijeti svoje osobno mišljenje. No, pronašao sam da mi imamo više toga zajedničkog s Novom desnicom nego s katolicima. Mnoga moja gledišta ista su kao i ona Alaina de Benoista. Njega smatram danas najistaknutijim intelektualcem u Europi. To nije slučaj s modernim katolicima. Oni žele preobratiti Rusiju, a to nije kompatibilno s našim planovima. Nova desnica ne želi nametnuti europsko poganstvo drugima. Evolu također smatram učiteljem i simboličkim likom konačnog revolta i velikog probuđenja, baš kao i Guénona. Za mene, njih dvojica su esencija zapadne tradicije u ovo mračno doba.
U našim prijašnjim razgovorima spomenuli ste da bi Euroazijci trebali surađivati s nekim džihadističkim skupinama. Međutim, oni teže biti univerzalisti, a njihov iskazani cilj je uspostava vladavine islama nad cijelim svijetom. Koji su izgledi da takva neka koalicija profunkcionira?
Džihadisti su univerzalisti, isto kao i sekularni Zapadnjaci koji žele globalizam.No, oni nisu jednaki, zato što zapadnjački projekt želi dominirati svima drugima i nametnuti svoju hegemoniju posvuda. On nas napada izravno, svaki dan, putem globalnih medija, mode, postavljajući uzore mladima, i tako dalje. Uronjeni smo u tu globalnu kulturalnu hegemoniju. Salafijski univerzalizam je neka vrst marginalne alternative. O njima ne treba misliti na isti način kao o onima koji žele globalizaciju. Salafije se isto tako bore protiv našeg neprijatelja. Ne sviđaju nam se nikoji univerzalisti, no postoje univerzalisti koji nas danas napadaju i pobjeđuju, a postoje i nekonformistični univerzalisti koji se bore protiv hegemonije zapadnih, liberalnih univerzalista i stoga su na neko vrijeme taktički prijatelji. Prije nego što se njihov projekt globalne islamske države bude mogao* ostvariti, imat ćemo još mnoge bitke i sukobe. A globalna liberalna dominacija je činjenica. Stoga pozivamo svakoga da se bori skupa s nama protiv te hegemonije, protiv toga status quo. Radije razgovaram o onome što je sada, nego o onome što bi moglo biti u budućnosti. Svi oni koji su protiv liberalne hegemonije su naši prijatelji u ovome tenutku. To nije moralnost, to je strategija. Karl Schmitt rekao je da politika počinje razlikovanjem prijatelja od neprijatelja. Ne postoje vječni prijatelji ni vječni neprijatelji. Mi se borimo protiv postojeće univerzalne hegemonije. Svatko se protiv nje tuče radi vlastitog seta vrijednosti.
Poradi koherencije trebali bismo također produžiti, proširiti i stvoriti jednu širu alijansu. Salafisti mi se ne sviđaju, bilo bi mnogo bolje stajati na liniji s tradicionalističkim sufijama, na primjer. No, više volim surađivati sa salafijama protiv zajedničkog neprijatelja nego trošiti energiju na borbu s njima, ignorirajući veću prijetnju.
Ako ste blagonakloni prema globalnoj liberalnoj hegemoniji, vi ste neprijatelj. Ako ste protiv nje, onda ste prijatelj. Prvi su skloni prihvatiti tu hegemoniju: drugi se bune.
U svjetlu nedavnih događaja u Libiji, koji je vaš osobni stav prema Gadafiju?
Predsjednik Medvedev počinio je pravi zločin protiv Gadafija i pomogao je pokrenuti lanac intervencija u arapskome svijetu. Naš predsjednik počinio je pravi zločin. Okrvavio je ruke. On je kolaboracionist sa Zapadom. Za zločinačko ubojstvo Gadafija i on je djelomice odgovoran. Mi Euroazijci branili smo Gadafija, ne zato što smo njegovi obožavatelji ili što podržavamo njega i njegovu Zelenu knjigu, već zato što je to stvar principa. Iza ustanka u Libiji stoji zapadnjačka hegemonija, i ona je nametnula taj krvavi kaos. S padom Gadafija, zapadna hegemonija je ojačala. Bio je to naš poraz. Ali ne konačni. Taj rat ima mnogo epizoda. Izgubili smo bitku ali ne i rat. I možda će se nešto drugo pojaviti u Libiji, jer je situacija vrlo nestabilna. Primjerice, rat u Iraku zapravo je ojačao utjecaj Irana u regiji, suprotno planovima zapadnih hegemonista.
Danas u Siriji, ponavlja se taj isti scenario. Međutim, s Putinovim povratkom na vlast, situacija je mnogo bolja. On je barem čvrst u svojoj podršci predsjedniku Al Asadu. Možda to neće biti dostatno da zaustavi zapadnjačku intervenciju u Siriji. Moj prijedlog je da Rusija djelotvornije opskrbljuje našeg saveznika, dobavom oružja, financiranjem i tako dalje. Pad Libije bio je porazan za Rusiju. Pad Sirije bio bi još jedan neuspjeh.
Što mislite o Vladimiru Putinu i u kakvim ste s njime odnosima?
Putin je bio mnogo bolji od Jeljcina. Spasio je Rusiju od potpunoga sloma u devedesetima. Rusija je bila na rubu katastrofe. Prije Putina, liberali zapadnjačkoga stila bili su u poziciji da diktiraju politiku u Rusiji. Putin je obnovio suverenitet ruske države. Iz tog sam razloga postao njegov podržavatelj. Međutim, nakon 2003. godine, Putin je zaustavio svoje domoljubne, euroazijske reforme, odložio je razvoj istinske nacionalne strategije i počeo se prilagođavati liberalnim ekonomistima koji žele da Rusija postane dijelom projekta globalizacije. Posljedica toga bila je da je počeo gubiti legitimitet, pa sam i ja bio prema njemu sve kritičniji. U nekim prigodama surađujem s ljudima koji su oko njega i podržavam ga u nekim njegovim političkim potezima, a u nekima sam protiv. Kada je Medvedev bio izabran za njegova nasljednika, bila je to katastrofa, budući da su ljudi na pozicijama oko njega bili sve sami liberali. Bio sam protiv Medvedeva. Suprotstavio sam mu se, u dijelu, s euroazijskog stanovišta. Sada se Putin vratio. Svi liberali su protiv njega, i sve prozapadne snage su protiv njega. No, on sam još se nije jasno opredijelio prema tome. Međutim, on obavezno mora ponovno zadobiti podršku ruskog naroda. Inače ne može ići dalje. On je u kritičnoj situaciji, iako ne izgleda da to razumije.
Oklijeva izabrati domoljubnu stranu. Misli da će moći dobiti podršku među nekim liberalima, što je potpuno pogrešno. Danas nisam tako kritičan prema njemu kako sam bio prije, no mislim da je on u kritičnoj situaciji. Ako nastavi oklijevati, past će. Nedavno sam objavio knjigu, Putin protiv Putina, jer je sam sebi najveći neprijatelj. Zato što oklijeva, gubi sve više podršku naroda. Ruski narod osjeća se prevaren od njega. On bi mogao biti neka vrst autoritarnoga lidera bez autoritarne karizme. Surađivao sam s njime u nekim slučajevima, suprotstavio mu se u drugima. U kontaktu sam s njime. No, oko njega je vrlo mnogo snaga. Liberali i ruski domoljubi koji ga okružuju nisu posebno brilijantni, intelektualno govoreći. Stoga je primoran oslanjati se samo na sebe i svoju intuiciju. Ali, intuicija ne može biti jedini izvor političkog odlučivanja i strategije. Povratkom na vlast, bit će gurnut da se vrati na svoju raniju protuzapadnjačku politiku, zato što je naše društvo protuzapadno po naravi. Rusija ima dugačku tradiciju pobune protiv stranih osvajača, te pomaganja drugima koji se odupiru nepravdi, i ruski ljudi vide svijet kroz te naočale. Neće biti zadovoljni s vladarom koji ne upravlja u skladu s tom Tradicijom.
Filed under: AKTUELNO, Privreda, Srpske Novine, Srpstvo, Vesti | Leave a comment »
Dobro dosli na Internet prezentaciju srpske dijaspore 