Moj skromni poklon za rodjendan Nikole Tesle u znak sećanja i zahvalnosti-Autor Dušan Nonković

TESLA

Sila tmurna, sila crna

Da ne može biti gora

Naumila iz prokletstva

Da uništi pola sveta

Ma koliko nas ona htela

Ocrniti, poniziti uništiti

Iz sećanja izbrisati

Neće moći dok je sveta

Na nas će ih podsećati

Naš genije zvani Tesla

Što im dade parče hleba

Na hiljade svetskih dela

Sve bi stalo da ga ne bi

Točak svaki u fabrici

I na struju što se kreće

Sve kosmosom što poleće

Po bolnicama aparati

Uređaji, mikrotalasi

Po kućama svi komfori

Na daljinu upravljači

Bez njegova divna uma

Ne bi bilo danas sunca

Niti ikom parče hleba

Bez Srbina zvanog Tesla

Te

Što nama tako zahvališe

Genocidnim narodom

Nazvaše

Satanskim žigosaše!

Ime će im biti

Sinonim satane,

Po dobrome

Niko pamtiti ih neće!

Dok će naš Nikola slavni

Što svetu dade struju

Sunca i hleba,

Dobrotom svojom

Na nas podsećati, dok je

Sveta i na nebu zvezda

Sinonim biti naroda našega

Iz kojeg se rodi i on

I otac mu i mati

Edison Teslu pokrâ

Ali ne ubi nikoga

A ovi novopečeni

Što uglas viču

Držite lopova

Pokradoše, poklaše

I pobiše pola sveta

Vičući u horu

Iz sveg glasa

Da je drugi, a ne oni,

Narod genocidan!

Indijanci njihovi

Malo su im bili

Pa krenuše iznova

Poredak svetski

Silom nametati

Kad pojedinac neki

Zločin počini

bio il nebio srbin

Odmah ti isti

Počnu uglas vikati

Sve Srbe na vrbe

Obesiti, poklati

Svi Srbi su isti

Svi su zločinci

A niko ne uskliknu

Hej, brate, ljudi

Nemojte, nisu srbi krivi

Ne zaboravite, srbin je

I Nikola Tesla

Što vam dade hleba

Sinonim dobrote

Srpskoga naroda

Za te svetske

Razbojnike, lopove

Globaliste nasilnike

Jedan zločinac nije

Samo jedan izuzetak

Već kad im to paše

Onda im je ceo narod

Za njih genocidan

A Tesla, e to im je

Onda samo izuzetak

Za nas i sav

Zahvalni svet

Nikola Tesla je

Naučnik i svetac

Slavno čedo

Našega roda

Zemaljskoh i nebeskog

Naroda

Što zaduži hlebom

Čovečanstvo celo

Svakog sve odreda

Pa i probisveta

Tesla svet hlebom a

Svet, narod iz kojeg

Je potekao, kamenicom

Po nalogu novih

Globalista sveta

Kvazi gospodara

Novog svetskog poretka

Što se kroz pljačku

Dočepaše para

Džabe se trudili

Ti svetski hohštapleri

Jer tako je to bilo

Tako će to biti

Na sva vremena

Istinom ostati

Dok je ljudskog roda

I na nebu sunca

Živeće Nikola Tesla, a

Sa njim i Srbi i Srbija

Dšan Nonković-Teodorović

Interesantan dodatak:

Nikola tesla moji izumi Deo I

ZANIMLJIVI ŽIVOT

NIKOLE

TESLE

Napomena priređivača

28. avgust 1995. godine

Ovaj tekst je prekucan od strane  Džona  R. H. Penera  (eng. John  R.H. Penner)  iz male knjižice kupljene u prodavnici polovnih knjiga za $2.50. Jedini vid datumske oznake je ime prvobitnog kupca, Artoa Dein  (?) (eng. Arthua Daine) pored kog je ispisan da- tum 29. april 1978. godine.

Čini se da je knjižica znatno  starija, kucana je na pisaćoj mašini a zatim fotokopirana i povezana. Ostala važna svojstva knjige su da sadrži nekoliko fotokopiranih fotografi- ja Nikole Tesle, i u originalu ima četrdeset strana. Moram se izviniti zbog kvaliteta fotografija, ali su originali bili jako lošeg kvaliteta, i ovo je najbolje što se moglo dobiti nakon retuširanja.

Knjiga nema oznaka o autorskim pravima, niti bilo kakav podatak preko kog bi se moglo stupiti u kontakt sa izdavačem. Koliko ja znam, ova autobiografija više nije dostupna u štampanoj formi.

U cilju činjenja ovog jako važnog teksta dostpunim široj čitalačkoj publici, preku- cao sam ga, riječ po riječ, tako da ova elektronska verzija predstavlja vjernu kopiju originala. Jedine riječi koje se pojavljuju ovdje, a ne i u originalu su ova Napomena priređivača i Uvod (u ovom prevodu Uvod je izbačen jer je bio prilično loš, a dodata je Napomena prevodioca, koja je jednako  loša. Prim. prev.). Precizno sam održavao brojeve stranica onako kako se pojavljuju i u originalu, uključujući i čudnu činjenicu da Poglavlje 1. počinje na drugoj strani (ovo nije slučaj u ovom prevodu, prim. prev.).

Ako neko zna kako mogu stupiti u kontakt sa izvornim  izdavačem, molim ga da me kontaktira na dolje navedenu adresu, kako bi se zasluge priznale onima kojima i pri- padaju.

John Roland Hans Penner

464 Scott Street

St. Catharines, Ontario L2M 3W7, Canada Phone: 905.646.3551

E-mail: j.penner@genie.geis.com

Ovaj fajl može slobodno biti redistribuiran, pod uslovom da njegov sadržaj ostane neizmijenjen. Ne može se prodavati ili izdavati u svrhu sticanja profita, ukoliko to nije eksplicitno dozvoljeno prije izdavanja od strane “Kolmogorov-Smirnov  Publishing” kompanije ili Džona R. H. Penera. Ukoliko nije drukčije naznačeno, za ovaj rad,

 

NIKOLA TESLA   JE  ISTINSKI NEPRIZNATI  PROROK ELEKTRIČNOG DOBA!

Bez njega bi naši radio aparati, samopaljenje,  telefon, generisanje i prenos naizmjenične struje i televizija bili nemogući.

Ipak, njegov život i vrijeme su nekako nestali iz domašaja javnosti.

Ova AUTOBIGRAFIJA je objavljena da bi se ispravila  ova situacija, i da bi se ispunila  “CRNA RUPA” koja postoji u informisanosti.

Poglavlje I

Moj najraniji život

Progresivni razvoj čovjeka presudno zavisi od inventivnosti.  To je najvažniji proi- zvod njegova kreativnog mozga. Njena ultimativna svrha je potpuno ovladavanje uma nad materijalnim svijetom, kroćenje sila prirode tako da koriste ljudskim potre- bama. Ovo je težak zadatak svakog pronalazača, često neshvaćenog i nenagrađenog. Ali, dovoljna kompenzacija mu je vrlo ispunjavajuće korišćenje sopstvenih sposo- bnosti i svijest o pripadnosti izuzetno privilegovanoj  klasi bez koje bi ljudska rasa davno bila poražena i uništena u oštroj borbi protiv bespoštednih sila prirode. Što se mene tiče, ja sam već iskusio dovoljno ovog izvanrednog zadovoljstva; toliko, zapra- vo, da mi je dugi niz godina život bio ispunjen skoro konstantnim oduševljenjem i zanosom. Pripisuje mi se da sam jedan od najvećih radnika, i možda i jesam, ako je razmišljanje, čemu sam posvetio većinu svojih budnih sati, ekvivalent rada. Ali, ako se pod radom podrazumijeva konkretno djelanje u određenom vremenu, po jasno

određenim pravilima, onda sam prije najgori dokoličar.

Svaki napor uložen pod prislilom zahtijeva žrtvovanje životne energije. Ja nikada nisam platio tu cijenu. Naprotiv, ja sam postizao uspjehe zahvaljujući mojim mi- slima. U pokušaju da pružim povezanu i vjernu sliku mojih aktivnosti u ovoj mo- joj životnoj priči, moram se osvrnuti,  nevoljno doduše, na uticaje iz moje mladosti i okolnosti i događaje koji su, posredno  i neposredno, odredili moju karijeru. Naša prva stremljenja su čisto instinktivna, uzrokovana živom i slobodnom maštom. Kako starimo i sazrijevamo, razum se nameće i mi sve više i više postajemo sistematični i promišljeni. Ali ti prvi impulsi, iako možda ne odmah produktivni, su od ogromne važnosti i mogu odrediti i samu našu sudbinu. I zaista, sada osjećam, da sam ih ra- zumio i gajio, umjesto što sam ih potiskivao, moje zavještanje svijetu bi bilo mnogo vrijednije. Ali, sve do punoljetstva ja nisam shvatao da sam pronalazač.

Iz više razloga. Na prvom mjestu, imao sam brata koji je bio nevjerovatno nadaren: jedan od onih rijetkih fenomena umnosti koje biološka istraživanja nisu u stanju da objasne. Njegova prerana smrt je učinila moje zemaljske roditelje neutješnima. (Objasniću svoju opasku „zemaljski roditelji“ malo kasnije.) Imali smo konja, kojeg nam je poklonio jedan dragi prijatelj. Bila je to veličanstvena životinja arapske pa- smine, inteligentna skoro kao čovjek, koju smo svi u porodici voljeli i pazili i koja je mom ocu jednom spasila život pod izuzetnim okolnostima.

Jedne zimske noći, oca su mi pozvali službeno u drugo selo. Dok je prelazio planine, napali su ga vukovi i konj se uplašio  i pobjegao, zbacivši pri tom oca na zemlju. Galo- pom je dotrčao do kuće sav krvav i iscrpljen, ali čim smo podigli uzbunu u selu, i ljudi se okupili da traže oca, konj je odjurio nazad na mjesto nesreće i potraga nije daleko odmakla kada ih je otac, koji je u međuvremenu povratio svijest i ponovo uzjahao, ni ne shvatajući da je satima ležao u snijegu, sreo.  E, taj konj je bio odgovoran za povrede od kojih je moj brat umro. Prisustvovao sam tom događaju, i mada je prošlo mnogo godina od tada, slike u glavi nisu izgubile ni malo na jasnoći. Sâmo prisjećanje na njegova dostignuća i vještine činila su svako moje pregnuće nedovoljno dobrim. Sve što sam uradio, a što bi se moglo smatrati časnim i vrijednim poštovanja, samo je činilo da moji roditelji još jače osjećaju svoj gubitak i pate zbog njega. Tako da sam odrastao sa vrlo malo samopouzdanja.

Ali, daleko od toga da su me smatrali za glupog dječaka, ako je sudeći po jednom događaju koji još uvijek živo pamtim. Jednog dana neki stariji ljudi su prolazili ulicom u kojoj sam se igrao sa još nekoliko dječaka. Najstariji od ove dostojanstvene gospo- de, bogati građanin, se zaustavio kako bi svakom od nas dao po srebrenjak. Kad je stigao do mene, odjednom je zastao i zapovijedio mi: „Pogledaj me u oči.“ Zagledao sam se u njega, ruke ispružene u iščekivanju dragocjenog novčića, kada on, na moj užas, reče: „Ne, nikako; ti od mene ne možeš dobiti ništa. Isuviše si pametan.“

O meni su pričali i jednu smiješnu priču. Imao sam dvije tetke zboranih lica, od kojih je jedna imala dva zuba koja su štrčala kao kljove u slona, i koji su se zarivali u moj vrat svaki put kad bi me ljubila. Ništa me nije plašilo kao mogućnost izliva ljubavi ove dvije neprivlačne rođake. Jednom se desilo da su me, dok me je majka držala u naručju, pitale koja je od njih dvije ljepša. Odgovorio sam promišljeno, pokazujući prstom na jednu od njih: „Ova ovdje nije tako ružna kao ova druga.“

Ali, još od dana mog rođenja, u kući je odlučeno da ću biti sveštenik, i ta me je misao stalno morila. Žudio sam da postanem inženjer, ali moj otac je bio tvrd. Bio je sin oficira, koji je služio u vojsci velikog Napoleona i skupa sa svojim bratom, profesorom matematike u jednoj uvaženoj ustanovi, imao je vojno obrazovanje, ali nekim čudom se kasnije posvetio  sveštenstvu, u kom je zaista mnogo postigao. Bio je vrlo obrazo- van čovjek, istinski filozof, pjesnik i pisac i za njegove propovjedi se govorilo da su rječite kao one Abrahamove. Imao je čudesnu memoriju i često je napamet recitovao mnoga djela na nekoliko jezika. Ponekad bi u šali rekao da bi, ako bi se neki svjetski klasici i zagubili, on mogao da ih povrati. Njegovom stilu pisanja su se jako divili. Pisao je kratke i jezgrovite rečenice, pune dosjetljivosti i satire. Njegove doskočice uvijek su bile osobene i karakteristične. Čisto zbog ilustracije, navešću jednu ili dvije.

Među našom poslugom bio je i jedan razroki čovjek, Mane, koji je radio na imanju. Jednog dana je cijepao drva. Pri jednom zamahu sjekirom, moj otac, koji je stajao jako blizu i osjećao se nelagodno, reče mu: „Za Boga miloga, Mane, ne udaraj tamo đe gledaš, no tamo đe si namjerio!“

Drugom prilikom, otišao je na vožnju sa jednim prijateljem koji je nepažljivo dopu- stio da se rub njegovog skupocjenog vunenog kaputa tare o točak kočije. Moj otac mu je skrenuo pažnju na to, rekavši: „De, uvuci taj kaput, štetiš mi točak.“

Moj  otac, Milutin Tesla

Imao je neobičnu naviku da govori sam sa sobom, i često bi glumio razgovor i upuštao se u vatrene rasprave, mijenjajući ton svog glasa. Neko sa strane bi se u tim prilikama zakleo da u njegovom kabinetu ima više ljudi.

Iako moram da zahvalim materi za ikakvu inve- ntivnost koju možda posjedujem, vježbe koji- ma me je on podvrgavao zasigurno su bile od pomoći. A one su bile raznovrsne – pogađanje nečijih misli, otkrivanje nedostataka u odre- đenom iskazu,  ponavljanje dugih rečenica ili računanje napamet. Te svakodnevne  lekcije su imale za cilj da ojačaju memoriju i rezonovanje, a naročito da razviju kritički smisao, i bile su ne- sumnjivo jako korisne za mene.

Majka mi potiče iz jedne od najstarijih porodica u zemlji i loze pronalazača. I njen otac i djed su izumili brojne alate i oruđa za domaćinstvo,

zemljoradnju i mnoge druge namjene. Bila je zaista izuzetna žena, vješta, hrabra i duševno jaka kao rijetko koja žena, žena koja je junački istrpljela  životne oluje i prošla kroz mnoga iskušenja. Kad joj je bilo šestnaest godina, zarazna bolest je harala ze- mljom. Oca su joj pozvali da rukovodi pričešćivanjima mnogobrojnih umirućih, i tokom njegovog odsustva, ona je sama pošla da se brine o komšijskoj porodici koja je bila pokošena ovom strašnom bolešću. Kada su umrli, okupala je, obukla i pripremila njihova tijela, ukrašavajući ih cvijećem, u skladu sa običajima, i kada joj se otac vratio, zatekao je sve spremno za hrišćansku sahranu.

Moja majka je bila prvoklasni pronalazač i, da nije bila tako odvojena od modernog svijeta i svih mogućnosti koje on pruža, siguran sam, postigla bi velike stvari. Osmi- slila je i konstruisala svakakve alate i uređaje i vezla je najfinije šare od konca koji je sama prela. Čak je i sijala, gajila biljke i odvajala vlakna sama. Radila je neumorno, od svitanja pa do kasno u noć, i većina odjeće i namještaj u kući bili su njenih ruku djelo. Čak i nakon šezdesete, prsti su joj bili dovoljno vješti da vežu tri čvora na trepavici.

Postojao  je još jedan, unekoliko važniji razlog mog odocnjelog otrežnjenja. U dječačkim danima bio sam neobično tužan, što je bilo uzrokovano pojavljivanjem slika pred mojim očima, praćenih snažnim bljescima svjetlosti, koje su mi zasjenjivale prizore realnih objekata, i ometale misli i aktivnosti. To su bile slike stvari i prizora

koje sam već vidio, nikada ništa izmišljeno. Kada bi mi neko rekao riječ, objekat koji ona predstavlja bi mi se živo pojavio pred očima i ponekad nisam bio u stanju da razaznam da li je to što sam vidio bila stvarnost ili ne. Ovo mi je izazivalo veliku nel- agodnost i nemir. Nijedan student psihologije ili fiziologije koga sam konsultovao nikada mi nije dao zadovoljavajuće objašnjenje ovog fenomena. Izgleda da je bio jedinstven, mada sam zasigurno imao predispozicije, budući da znam da je i moj brat imao slične probleme. Teorija koju sam razvio je da su te slike rezultat reflek- snog uticaja mozga na mrežnjaču pri jakom uzbuđenju. Sasvim sigurno to nisu bile halucinacije, kakve proizvode bolesni i namučeni umovi, jer sam u svakom drugom smislu bio normalan i staložen. Da biste stekli ideju o mojim mukama, pretpostavimo da sam prisustvovao sahrani ili nekom sličnom događaju koji devastirajuće utiče na živce. U noćnoj tišini, neizbježno, živa slika te scene bi mi se pojavila pred očima i trajno bi se zadržavala, uprkos mojim naporima da je protjeram iz glave. Ako je moje objašnjenje istinito, bilo bi moguće projektovati na ekran sliku bilo kog objekta koji neko zamisli. Jedan takav napredak bi revolucionarizovao sve ljudske odnose.

Ubijeđen sam da ovo čudo može biti, i biće postignuto u vremenu koje dolazi. I mogu dodati da sam i sâm dosta razmišljao o rješenju ovog problema.

Uspio sam da projektujem jednu takvu sliku, koju sam vidio u svojoj glavi, u um druge osobe, u drugoj prostoriji. Da bih se oslobodio ovih mučeničkih priviđenja, pokušavao sam da usmjerim svoj um na nešto drugo što sam vidio i na taj način bih obezbijedio sebi privremeno olakšanje; ali kako bi to bilo moguće, morao sam stalno da prizivam nove prizore. Nije prošlo mnogo dok ih nisam sve iscrpio, moj „kalem“ se istrošio, jer sam malo od svijeta vidio – samo objekte u svojoj kući i neposrednom okruženju. Već pri drugom, trećem izvođenju mentalne operacije, kako bih otjerao priviđenja, lijek je polako gubio svoju snagu. Tada sam instinktivno počeo da pra- vim izlete izvan granica svijeta o kom sam znao sve, i viđao sam nove prizore. Oni su u početku bili vrlo mutni i nerazgovjetni, i brzo bi iščileli kada bih pokušao da usmjerim svoju pažnju na njih. Ali vremenom su dobijali na snazi i jasnoći i konačno su poprimili konkretnost realnih stvari. Ubrzo sam otkrio da mi najviše pomaže ako prosto nastavim u svojoj viziji dalje i dalje, stalno primam nove utiske, i tako sam počeo da putujem; naravno, u svojoj glavi. Svake noći (a ponekad i tokom dana), kada bih bio sam, započeo bih svoje putovanje – viđao nova mjesta, gradove i zem- lje; živio tamo, upoznavao ljude, sklapao prijateljstva i poznanstva i, koliko god se činilo nevjerovatnim, bili su mi dragi isto koliko i ljudi u stvarnom životu, i ništa manje intezivni u svojim manifestacijama. Ovo sam konstantno praktikovao  sve do svoje sedamnaeste godine, kada se moje misli ozbiljno okreću pronalaženju. Tada sam, na svoje oduševljenje, shvatio da sam u stanju da vizualizujem sa izuzetnom lakoćom. Nisu mi bili potrebni modeli, skice ili eksperimenti. Mogao sam da zamslim objekte kao potpuno realne u svojoj glavi. Stoga sam, nesvjesno, razvio nešto što smatram novim metodom  materijalizacije inventivnih koncepata i ideja, koji je u potpunoj suprotnosti  sa onim čisto eksperimentalnim, i po mom mišljenju neuporedivo brži i efikasniji.

Onog momenta kada neko konstruiše uređaj koji realizuje svježu, sirovu, ideju, bude neizbježno savladan i privučen detaljima aparata. A čim se posveti poboljšanjima i rekonstrukcijama, njegova moć koncentracije slabi i on gubi iz vida ideju vodilju, onaj neprocjenjivi bazični princip. Rezultati tako mogu biti postignuti, ali uvijek na uštrb kvaliteta. Moj metod je drukčiji. Ja nikada ne žurim da počnem  sa konkretnim radom. Kada dobijem ideju, ja je počnem izgrađivati u svojoj mašti. Mijenjam ko- nstrukciju, poboljšavam i pokrećem uređaj u svom umu. Apsolutno mi je nevažno da li pokrećem moju turbinu u svom umu ili u radionici. Čak primijetim i ako je neuravnotežena. (Na engleskom ova rečenica glasi: „I even note if it is out of bal- ance.“  Prim.prev.) Svejedno mi je, rezultati su identični. Na ovaj način sam u stanju da brzo razvijam i unapređujem koncept bez ikakvog fizičkog rada. Kada stignem dotle da sam u izum implementirao sva moguća poboljšanja kojih sam se sjetio, i kada vidim da nema grešaka, ja materijalizujem ovaj finalni proizvod svog mozga. Bez izuzetka, moj uređaj radi tačno onako kako sam zamišljao u sebi, i eksperiment ima tačno onaj rezultat koji sam planirao. Za dvadeset godina mog rada, nije bilo ni jednog jedinog izuzetka. Zašto bi bilo drukčije? Inženjering, električni i mehanički, je rezultatski stvaran. Rijetko se može naći nešto što ne može biti ispitano unaprijed, na osnovu dostupnih teoretskih i praktičnih podataka. Sprovođenje u djelo sirove, nerazrađene, ideje, kako se uobičajeno danas čini, je, po mom mišljenju, ništa drugo do traćenje energije, novca i vremena.

Moja rana nesreća je, ipak, imala još jednu dobru stranu. Neprekidni mentalni napori razvili su moju moć opažanja i omogućili mi da otkrijem jednu jako važnu istinu. Primijetio sam da pojavljivanju slika uvijek predstoje događaji pod neobičnim i vrlo izuzetnim okolnostima, što me je tjeralo da pri svakoj takvoj prilici tragam za izvornim pokretačem. Vremenom, ovaj napor je postao skoro automatski, i ja sam stekao sja- jnu sposobnost povezivanja uzroka i posledica. Ubrzo sam, na svoje iznenađenje, postao svjestan da je svaka misao koju začnem uzrokovana nekim spoljnim uticajem. I ne samo to, i moje akcije su bile pokretane na sličan način. Tokom vremena, postalo mi je savšeno jasno da nisam ništa više od automata obdarenog moći POKRETA KAO ODGOVORA NA NADRAŽAJ ORGANA ČULA, I MIŠLJENJA I DJELANJA U SKLADU SA NJIMA. Praktični rezultat ovoga je vještina teleautomatike (na engleskom: „the art of teleautomatics”, prim. prev.), koja je do sada polovično i nedovršeno praktikova- na. Njene mogućnosti će, međutim, uskoro biti pokazane. Godinama sam planirao samokontrolirajući automat, i vjerujem da se mogu proizvesti mehanizmi koje će se ponašati kao da imaju razum, do određenog stepena, te da će napraviti revoluciju na mnogim komercijalnim i industrijskim poljima. Imao sam oko dvanaest godina kada sam prvi put uspio snagom volje da protjeram sliku iz svoje glave, ali nikada nisam imao kontrolu nad bljescima svijetla koje sam ranije pominjao. Oni su bili, možda, moje najčudnije i najneobjašnjivije iskustvo. Obično  su se dešavali kada bih se našao u, po mene, opasnoj ili stresnoj situaciji ili kada bih bio jako veseo i uzbuđen. U nekim prilikama, vidio sam kako sav vazduh oko mene ispunjavaju plameni jezici. Njihov intezitet, umjesto da opada, vremenom je rastao i dostigao svoj maksimum kada mi je bilo oko dvadeset pet godina.

Dok sam bio u Parizu 1883. godine, istaknuti francuski industrijalac mi je poslao pozivnicu  za lov, koju sam prihvatio. Dugo sam bio u krugu fabrike, i svježi vazduh je imao zadivljujuće okrepljujući uticaj na mene. Pri povratku u grad te večeri, osjetio sam prijatnu senzaciju, kao da mi je mozak zahvatio plamen. Bljesci su bili tako snažni kao da mi je u mozgu bilo malo Sunce, i proveo sam čitavu noć mijenjajući hladne obloge na svojoj namučenoj glavi. Napokon, učestalost i snaga bljesaka su oslabi- li, ali trebalo je više od tri sedmice da potpuno prestanu. Kada mi je stigla sledeća pozivnica, odgovor je bilo odlučujuće NE!

Ovi svjetlosni fenomeni mi se još uvijek događaju  s vremena na vrijeme, na primjer kada mi se javlja nova ideja ili otkrivaju neke nove mogućnosti, ali više nisu uzbudlji- vi, budući da su relativno malog inteziteta. Kada zatvorim oči, neizbježno prvo ug- ledam jednobojnu jako tamno plavu pozadinu, nešto slično kao nebo u vedroj noći, ali bez zvijezda. Za nekoliko sekundi, ovo polje biva animirano sa bezbroj  treperavih pahuljica zelene boje, grupisanih u nekoliko slojeva, koje polako napreduju ka meni. Onda se pojavi, na desnoj strani, prelijepa  šara dva sistema paralelnih  i bliskih linija, pod pravim uglom u odnosu jedna na drugu, u svim bojama, sa malo dominantnijom žutom, zelenom i zlatnom. Odmah zatim, linije postaju svjetlije i čitavo vidno polje je gusto posuto tačkama treperave svjetlosti. Ova se slika lagano kreće preko vid- nog polja i za otprilike deset sekundi nestaje na lijevoj strani, ostavljajući za sobom prilično neprijatnu i tupu sivu boju do postizanja druge faze. Svaki put, prije nego zaspim, slike osoba ili objekata proleću mi pred očima. Kada ih vidim, znam da ću uskoro izgubiti svijest. Ako izostanu i odbiju da se pojave, znači da je preda mnom besana noć. Do kog stepena se moja mašta poigravala  sa mnom u mojim ranim go- dinama života, pokazaću još jednim čudnim iskustvom.

Kao i većina djece, volio sam da skačem, i razvio sam snažnu želju da se zadržim u vazduhu. Povremeno bi snažan i kiseonikom zasićen vjetar duvao sa planina, čineći mi tijelo laganim kao pluta, i tada bih odskakao i ostajao u vazduhu jako dugo. To je bio božanstveni osjećaj, i veliko i bolno je bilo moje razočarenje kada sam kasnije razbio ovu svoju zabludu. Tokom tog perioda, stekao sam mnogo čudnih prohtjeva, animoziteta i navika, i spoljašnje uzroke nekih od njih mogu da sagledam, dok su druge neobjašnjive. Imao sam snažnu averziju prema minđušama žena, ali drugi na- kit, kao što su narukvice, mi je pričinjavao veće ili manje zadovoljstvo, u zavisnosti od dizajna. Prizor bisera bi mi skoro izazvao napad, ali sam bio fasciniran blistavim sja- jem kristala ili objektima sa oštrim ivicama i ravnim površinama. Ne bih dotakao kosu druge osobe, osim, možda, pod prijetnjom pištoljem. Dobio bih groznicu od pogleda na breskvu, i ako je parče kamfora bilo negdje u kući, izazivalo mi je najsnažniju nela- godnost.  Čak i danas sam osjetljiv na neke od ovih uznemirujućih podsticaja. Kada bacim male papirne kvadratiće u posudu ipunjenu tečnošću, u ustima uvijek osjetim čudnovat i odvratan ukus. Brojao sam korake tokom šetnji, i računao zapreminu sadržaja supenih tanjira, šoljica kafe i komada hrane, ili bi mi u suprotnom obrok bio neprijatan. Sve ponavljajuće radnje mojih djela morale su biti djeljive sa tri, i ako bih to propustio, osjećao bih potrebu da uradim sve ispočetka, makar mi za to trebali i

sati. Do osme godine, karakter mi je bio slab i neodlučan. Nisam imao ni hrabrosti ni snage da formiram čvrst stav. Osjećanja su mi nailazila u talasima, i varirala nepresta- no između ekstrema. Moje želje su imale opijajuću snagu, i baš kao hidrine glave, stalno su se umnožavale. Bio sam ophrvan mislima o patnji u životu i smrti i religi- jskim strahom. Bio sam pod uticajem sujevjerja, i živio sam u stalnom strahu od zlih duša, duhova, džinova i drugih đavolskih čudovišta tame. Onda, odjednom, došlo je do korjenite promjene, koja je prinačila tok čitavog mog postojanja.

Od svih stvari, najviše sam volio knjige. Otac je imao veliku biblioteku, i kad god sam mogao, trudio sam se da zadovoljim svoju strast za čitanjem. On ovo nije odobravao, i bjesnio je kad god bi me uhvatio na djelu. Krio je svijeće kad je saznao da čitam krišom. Nije htio da pokvarim vid. Ali ja sam nabavio loj, napravio fitilj i izlivao tanke lojanice, te sam svake večeri zapušavao ključaonicu i sve pukotine i čitao, često sve do svitanja, dok su drugi ukućani spavali a moja majka započinjala svoje mučne dnevne zadatke.

Jedne prilike, dopala mi je šaka priča pod naslovom „Abafi“ (sin Abe), srpski prevod dobro poznatog mađarskog pisca, Jožike (eng. Josika). Ovo djelo nekako je probudilo moje uspavane snage volje i ja sam počeo da vježbam samokontrolu. Na početku se moja odlučnost topila kao snijeg u aprilu, ali ubrzo sam pokorio svoje slabosti i osje- tio zadovoljstvo koje nikada prije nisam – zadovoljstvo činjenja po volji.

Tokom vremena, ova moćna mentalna praksa postala je dio moje ličnosti. Na početku, moje želje su morale biti savladane, ali kasnije su se izjednačile  sa voljom. Tokom go- dina praktikovanja ovakve discipline, stekao sam potpunu kontrolu nad sobom, tako da sam se poigravao  sa strastima koje su značile propast  za neke od najjačih ljudi. U nekom dobu, stekao sam maniju kockanja, koja je jako brinula moje roditelje. Sjesti za partiju karata, za mene je predstavljalo  srž sreće i zadovoljstva. Moj otac je vodio primjeran život, i nije mogao da prihvati bezumno traćenje novca i vremena u koje sam se upuštao. Imao sam odlučnost, ali moja filozofija je bila pogrešna. Govorio bih mu: „Mogu prestati kad god poželim, ali da li vrijedi  odreći se nečega što ti pričinjava rajsko zadovoljstvo?“ On je često davao oduška svom bijesu i preziru, ali majka je bila drukčija. Ona je razmjela ljudski karakter, i znala je da nečiji spas može proizići samo iz sopstvenih napora. Jednog poslepodneva, sjećam se, izgubio  sam sav svoj novac i žudio sam za partijom karata, ona mi je prišla sa smotuljkom novca i rekla: „Idi, zabavi se. Što prije izgubiš sve što imamo, bolje je. Znam da ćeš ti ovo pobijediti.“ Bila je u pravu. Momentalno sam utulio svoju strast, baš tu i u tom trenutku, i zažalio samo što nisam sto puta jači. Ne samo da sam savladao ovu želju, nego sam je iščupao iz svog srca, tako da nije ostao ni njen trag.

Od tada sam ravnodušan prema svakom obliku kocke, taman koliko i prema vađenju zuba. Tokom jednog drugog perioda sam pretjerano pušio, što je zaprijetilo da uništi moje zdravlje. Tada je moja volja preovladala, i ne samo da sam prestao da pušim, nego je nestalo i svake naklonosti prema pušenju. Prije mnogo godina, patio sam od srčanih smetnji, dok nisam otkrio da je njihov uzrok savršeno nevina šoljica kafe

koju sam pio svakog jutra. Prekinuo sam s tim odmah, mada priznajem da nije bilo lako. Na ovaj način sam kontrolisao i obuzdavao i druge navike i strasti, i ne samo da sam očuvao svoj život, nego sam izvlačio izuzetno zadovoljstvo iz nečega što bi većina ljudi smatrala lišavanjem i žrtvom.

Nakon završetka studija na Politehničkom institutu i Univerzitetu, doživio sam po- tpuni nervni slom, i dok je bolest trajala, posmatrao sam mnoge fenomene, čudne i nevjerovatne…

Poglavlje II

Prvi koraci

Zadržaću se kratko na ovim izvanrednim iskustvima, malo zbog mogućeg inte- resovanja studenata psihologije i fiziologije, a malo i zbog toga što je ovaj pe-

riod agonije imao snažne posledice na moj mentalni razvoj i kasnije poduhvate. Ali, neizbježno je prije toga pomenuti okolnosti i uslove koji su im prethodili, i u kojima se može naći njihovo djelimično objašnjenje.

Još od djetinjstva, bio sam prinuđen da pažnju usmjerim na sebe. Ovo mi je pričinilo mnogo patnje, ali sa današnje tačke gledišta, bio je to prikriveni blagoslov, jer me je naučio da cijenim neograničenu vrijednost introspekcije u cilju očuvanja života, kao i načina ostvarenja. Pritisak koja nose zanimanja, kao i neprekidni tok utisaka koji se ulivaju u našu svijest kroz sve kapije saznanja, učinio je modernu egzistenciju ha- zardnom na mnogo načina. Mnogo osoba je toliko unešeno u posmatranje spoljnjeg svijeta, da su potpuno nesvjesni onoga što se dešava u njima. Prerana smrt miliona ljudi se može primarno pripisati ovom uzroku. Čak i kod onih koji praktikuju brigu, česta je greška da izbjegavaju umišljenje, a ignorišu stvarne opasnosti. A ono što važi za individuu može se, u većoj ili manjoj mjeri, primijeniti i na čitav narod.

Apstinencija mi nije uvijek bila po volji, ali pronalazim zadovoljavajuću nagradu za to u prijatnim iskustvima koja imam sada. U nadi da ću tako istaći svoju poentu i poja- sniti svoja ubjeđenja, prisjetiću se samo jednog  ili dva.

Prije nekog vremena, vraćao sam se u svoj hotel. Bila je jako hladna noć, tlo klizavo, i nigdje slobodnog taksija. Pola bloka iza mene išao je još jedan čovjek, očigledno isto tako nestrpljiv da nađe zaklon kao i ja. Odjednom,  noge su mi poletjele u vazduh. U istom trenutku, desio mi se bljesak u mozgu. Nervi su reagovali, mišići se kontra- hovali. Zaokrenuo sam se 180 stepeni i dočekao se na ruke. Nastavio sam da hodam kao da se ništa nije desilo, dok me onaj stranac nije sustigao. „Koliko godina imate?“

– pitao me je, gledajući me ispitivački.

„Oh, oko pedeset devet.“ – odgovorio sam – „Zašto?“

„Pa,“ – reče on – „vidio sam mačku kako to izvodi, ali nikada čovjeka.“

Prije otprilike mjesec dana, htio sam da naručim nove naočari, i otišao sam kod očnog ljekara, koji me je podvrgao uobičajenim testovima. Gledao me je sa nevjericom dok sam sa lakoćom  čitao najsitnija  slova sa razumne razdaljine. Ali kada sam mu rekao da imam preko šezdeset godina, uzdahnuo je sa oduševljenjem. Prijatelji često komentarišu kako mi odijela stoje kao salivena, a ne znaju da se sva moja odjeća pravi na osnovu mjera uzetih prije skoro petnaest godina, i nikada promijenjenih. Za petnaest godina, moja težina se nije promijenila ni za pola kilograma. S tim u vezi, možda bih trebao da ispričam jednu smiješnu priču.

Jedne večeri, zime 1885. godine, g-din Edison, Edvard H. Džonson  (eng. Edward H. Jonhson), predjsednik „Edison Illuminating“ kompanije, g-din Bečelor (eng. Mr. Batch- ellor), vođa radova, i ja ušli smo u malu građevinu preko puta Pete avenije br. 65, gdje su bile kancelarije kompanije. Neko je predložio da jedni drugima pogađamo tjelesnu težinu, i ja sam trebao  da se popnem na vagu. Edison me je svog ispipao, pa onda reče: „Tesla teži 69 kg (u originalu piše „152 lbs“, prim. prev.), u gram,“ – i tačno je pogodio. Bez odjeće, težio sam oko 65 kg (u originalu „142 lbs“, prim. prev.) i toliko težim i danas. Šapatom sam upitao g-dina Džonsona: „Kako je moguće da je Edison tako precizno pogodio moju težinu?“

Pa,“ – reče on utišavši svoj glas – „reći ću ti u povjerenju, ali ne smiješ ništa da kažeš. Dugo vremena je radio u čikaškoj klanici, gdje je svakodnevno vagao hiljade prasadi. Eto kako.“ (Na engleskom jeziku, ovaj dio glasi ovako: „’Well,’ – he said, lowering his voice – ’I will tell you confidentially, but you must not say anything. He was employed for a long time in a Chicago slaughter-house where he weighed thousands of hogs every day. That’s why.’“ Očigledno  se radi o nekoj igri riječi koju ja ne prepoznajem, i nadam se da ćete vi biti bolje sreće. Prim. prev.)

Moj prijatelj, uvaženi Čaunci M. Dupju (eng. Hon. Chauncey M. Dupew), često spo- minje nekog Engleza koji ga je upitno gledao dok mu je Čaunci pričao jednu od svojih anegdota, ali se godinu dana kasnije – glasno nasmijao. Ja ću iskreno  priznati da mi je trebalo više od godinu dana da shvatim Džonovu šalu.

Elem, moje dobro stanje je rezultat pažljivog i umjerenog načina života i možda je najupečatljivija činjenica da sam u svojoj mladosti tri puta bio ophrvan bolestima, i da su ljekari dizali ruke od mene.  Čak štaviše, zbog neznanja i nepromišljenosti upadao sam u svakakve poteškoće, opasnosti i neprilike iz kojih sam se izvlačio kao magijom. Zamalo sam se udavio, bio živ sahranjen, izgubljen i smrznut. Za dlaku sam izbjegavao napade bijesnih pasa, veprova i drugih divljih životinja. Preležao sam strašne bolesti i susretao se sa raznoraznim neprilikama  i to što sam danas živ i zdrav igleda skoro kao čudo. Ali, dok se prisjećam  ovih nezgoda, siguran sam da moje preživljavanje i samoočuvanje nije bilo slučajno, već uistinu djelo božijih ruku. Rad i napori pronalazača su zaista spasonosni. Bilo da kroti sile prirode, unapređuje uređaje, ili obezbjeđuje nove vrste komfora i pogodnosti, on povećava bezbjednost našeg postojanja. On je, takođe, bolje kvalifikovan od prosječne osobe da se zaštiti u slučaju opasnosti, jer ima dobro opažanje i snalažljivost. Da nemam drugih dokaza

da sam, u izvjesnoj mjeri, blagosloven ovim osobinama, našao bih ih u ovim ličnim iskustvima. Čitalac će sam moći da prosudi ako pomenem samo jednu ili dvije pri- like.

Jedne prilike, bilo mi je oko četrnaest godina, htio sam da uplašim neke drugare sa kojima sam se kupao. Plan mi je bio da zaronim ispod dugačke plutajuće drvene platforme i nečujno izmilim na suprotnom kraju. U vodi sam se snalazio kao riba, i bio sam uvjeren da ću sa lakoćom  izvesti ovaj podvig. U skladu sa time, uskočio sam u vodu, i kada sam bio siguran da me više ne vide, okrenuo  sam se i brzinom se zaputio ka suprotnom kraju. Misleći da sam prošao plutajuću platformu, počeo sam da izranjam i na svoje veliko razočarenje udario glavom u drvenu gredu. Naravno, hitro sam zaronio i brzim pokretima se zaputio naprijed, sve dok dah nije počeo da me izdaje. Dok sam izranjao po drugi put, glava mi je ponovo dotakla gredu. Sada sam već postajao očajan. Međutim, skupivši svu svoju energiju, načinio sam fanatični treći napor, koji je imao isti rezultat kao i prethodni. Mučni nedostatak daha je posta- jao nepodnošljiv, počelo je da mi se muti u glavi i osjećao sam kako tonem. U tom trenutku, kad mi je pozicija izgledala potpuno beznadežnom, doživio sam jedan od onih bljeskova svijetla i struktura drvene platforme mi se pojavila  pred očima. Ili sam zapazio, ili pretpostavio da ima malo prostora između površine vode i dasaka koje su bile postavljene na grede, i skoro bez svijesti isplutao sam do površine, pritisnuo usne uz daske i uspio da udahnem malo vazduha, na nesreću pomiješanog sa vodom,  što me je umalo ugušilo. Nekoliko puta sam ponovio ovaj postupak, kao u snu, dok mi se srce, koje je ludački  lupalo, nije smirilo i ja se malo sabrao. Nakon toga sam mnogo puta bezuspješno zaranjao, potpuno izgubivši orjentaciju, ali sam naposletku uspio da izađem iz zamke, već kad su moji drugari digli ruke i počeli potragu za mojim ti- jelom. Ta kupališna sezona je za mene bila upropaštena, zbog nemara, ali sam lekciju ubrzo zaboravio i samo dvije godine kasnije upao sam u još goru nepriliku.

U blizini grada u kom sam studirao u to vrijeme, postojao je jedan mlin sa branom koja je preprečavala rijeku. Po pravilu, vodostaj nije prelazio više od sedam, osam centimetara iznad brane, i doplivati do nje, što sam često činio, nije bilo previše opa- sno. Jednoga dana sam otišao sâm na rijeku da se zabavim, kao i obično. Kada sam doplivao nedaleko od brane, sa užasom sam shvatio da je vodostaj porastao i da me nosi velikom brzinom. Pokušao sam da se oduprem i pobjegnem, ali bilo je prekasno. Srećom, spasio sam se tako što sam se uhvatio objema rukama za zid brane. Pritisak na grudi je bio ogroman, i jedva sam uspjevao da zadržim glavu iznad površine. U blizini nije bilo ni žive duše, a glas mi se gubio u huci vodopada. Polako i postepeno sam postajao iscprljen i nesposoban da izdržim dalji napor. Taman kad sam htio da se pustim,  i da budem razbijen o kamenje koje me je dolje čekalo, u jednom od onih bljeskova ugledao sam poznati dijagram koji je ilustrovao hidraulični princip koji kaže da je pritisak tečnosti u pokretu proporcionalan površini na koju tečnost djeluje, i momentalno sam se okrenuo na svoju lijevu stranu. Kao magijom,  pritisak je opao, i sada mi je bilo znatno lakše da se oduprem matici. Ali opasnost mi je i dalje prijetila. Znao sam da će me voda prije ili kasnije odnijeti, jer nije bilo mogućno da pomoć

stigne do mene na vrijeme, čak i kada bih uspio da privučem nečiju pažnju. Danas podjednako mogu da koristim desnu i lijevu ruku, ali u to doba bio sam ljevoruk i desna ruka mi je u odnosu na lijevu bila znatno slabija. Zbog toga se nisam usuđivao da se okrenem  na drugu stranu kako bih odmorio, i ništa mi drugo nije preostajalo nego da se polako pomjeram duž brane. Morao sam da se odmaknem od mlina pre- ma kom sam bio okrenut, jer je tu voda bila mnogo brža i dublja. Bilo je to dugotrajno i bolno iskušenje, i malo mi je falilo da padnem pri samom kraju, jer sam bio suočen sa ugnućem u građevini. Uspio sam da ga savladam, poslednjim atomima snage i čim sam se dokopao  nasipa, pao sam u nesvijest – gdje su me i pronašli. Bukvalno sam ožulio svu kožu na lijevoj strani i bilo je potrebno nekoliko nedjelja da mi utihne groznica i ja počnem da se osjećam bolje. Ovo su samo dvije od mnogih sličnih priča, ali vjerujem da će biti dovoljne da pokažem da sam samo zahvaljujući mojim insti- nktima pronalazača danas živ da ih ispričam.

Zainteresovani ljudi su me često pitali kako i kada sam počeo da smišljam izume. Na ovo mogu odgovoriti na osnovu sadašnjih prisjećanja, u svjetlu kojih je prvi pokušaj bio prilično ambiciozan, jer je uključivao osmišljavanje jedne sprave i metoda. U pr- vom su me pretekli, ali ovo drugo je bilo originalno. Desilo se ovako. Jedan od mojih drugara je došao u posjed udice i pecaroškog pribora, što je u selu probudilo prilično uzbuđenje, i sledećeg jutra svi su se okupili da love žabe. Ja sam ostao sam i napušten, zahvaljujući svađi sa tim dječkom. Nikada u životu nisam vidio pravu udicu, i zamišljao sam je kao nešto predivno, opskrbljeno izuzetnim kvalitetima, te sam očajavao što nisam bio dio društva koje je moglo da je vidi. Gonjen potrebom, nekako sam se dokopao parčeta  meke željezne žice, uz pomoć dva kamena istucao vrh u oštricu, savio je u odgovarajući oblik i privezao za čvrst konac. Zatim sam isjekao štap, saku- pio nešto mamca i spustio se dolje do potoka, gdje je žaba bilo u izobilju. Ali ništa nisam mogao da ulovim i bio sam skoro potpuno obeshrabren, kada mi je na pamet palo da pokušam da praznom udicom nadražim žabu tako što ću joj njome mahati pred očima. U početku, žaba se pritajila, ali malo po malo oči su joj otekle i zakravile se, nadula  se skoro duplirajući svoju prvobitnu veličinu i munjevito je apnula udicu. Momentalno sam je podigao u zrak. Probao sam isti trik iznova i iznova, i metod se pokazao nepogrešivim. Kada su drugovi,  koji uprkos svojoj sjajnoj opremi nisu ulovili ništa, došli do mene, bili su zeleni od zavisti. Dugo vremena sam čuvao svoju tajnu i uživao u monopolu, ali na kraju sam poklekao pred duhom Božića. Posle toga je svaki dječak mogao da radi istu stvar, i ljeto koje je uslijedilo bilo je katastrofalno za žabe.

U svom sledećem poduhvatu, izgleda da sam podlegao istom instiktivnom nagonu koji je i kasnije mnome dominirao – da ukrotim prirodne energije tako da služe ljudi- ma. Ovo sam radio koristeći gundelje, koji su bili istinska napast u toj zemlji i ponekad bi čisto težinom svojih mnogobrojih tijela lomili grane drveća. Žbunje se crnilo od njih. Prikačio bih četiri gundelja na poprečni nosač, postavljen na tanku osovinu tako da može slobodno oko nje da rotira i pri tom prenosi kretanje insekata na veliki disk, čime se generisala znatna „snaga“. Ova stvorenja su bila izvanredno  efikasna, jer,

kad bi jednom bili pokrenuti, nije im padalo na pamet da se zaustave, vrtjeli bi se tako satima i satima, i što je toplije bilo, oni su vrednije radili. Sve je bilo dobro dok je- dan nepoznati dječak nije došao u mjesto. Bio je sin penzionisanog oficira austrijske vojske. Taj deran je jeo gundelje i uživao u njima baš kao da su najfinije ostrige. Ovaj odvratni prizor prekinuo je moje napore na ovom obećavajućem polju i od tada više nikada nisam bio u stanju da dotaknem gundelja, niti bilo kog drugog insekta, kad smo već kod toga.

Nakon toga, čini mi se, prihvatio sam se rastavljanja i sastavljanja dedinih časovnika. U prvoj od ove dvije operacije uvijek sam bio uspješan, ali često bih zakazao pri drugoj. To je dovelo do toga da on stavi tačku na ovaj moj rad, i to na ne baš delikatan način, te je bilo potrebno da prođe trideset godina prije nego sam se ponovo upustio u časovničarstvo.

Ubrzo posle toga, počeo  sam sa izradom neke vrste puške, koja se sastojala od šuplje cijevi, klipa i dva čepa od kudelje. Iz puške se pucalo tako što se klip nasloni na sto- mak, a cijev brzo privuče ka sebi sa obije ruke. Ovo je uzrokovalo komprimovanje i znatno zagrijavanje vazduha između dva čepa, te je jedan od njih izletao iz cijevi uz glasan prasak. Umjetnost se sastojala u pronalaženju cijevi odgovarajuće zakri- vljenosti među šupljim stabljikama koje su se mogle naći u našoj bašti. Vrlo dobro sam prolazio  sa tom puškom, ali moje aktivnosti  su se umiješale sa prozorskim  sta- klima naše kuće, tako da je na njih bilo odgovoreno bolnim odvraćanjem.

Ako se dobro sjećam, nakon ovoga sam se latio pravljenja mačeva od komada namještaja kojih sam mogao lako da se dokopam. U to vrijeme bio sam pod snažnim uticajem srpskih narodnih pjesama, i pun divljenja prema junaštvima glavnih likova. Provodio sam sate koseći svoje neprijatelje u obliku stabljika kukuruza, što je za po- sledicu imalo uništene usjeve, što je, opet, meni zaradilo pljuske od majke. I to ne one formalne, već prave, poštene, pljuske.

Sve navedeno, i još mnogo drugih stvari, je bilo iza mene prije nego sam napunio šest godina i završio prvi razred osnovne škole u Smiljanu, gdje mi je porodica živjela. Tada se selimo u Gospić, obližnji gradić. Promjena mjesta boravka za mene je predstavljala propast. Skoro mi je srce slomilo to što sam morao da se oprostim od naših golubova, kokošaka i ovaca, i veličanstvenog jata gusaka koje smo posje- dovali, a koje bi se zorom vinule u oblake i vraćale se sa polja na kojima su se hranile predveče, u borbenoj formaciji, tako savršenoj da bi posramile i eskadrilu najboljih pilota današnjice. U našoj novoj kući, bio sam zatvorenik koji posmatra nepoznate ljude kroz zavjesu. Moja stidljivost bila je tako izražena da bih se radije suočio sa ljutim lavom nego sa nekim od tih gradskih tipova koji su tumarali okolo. Ali najteži test došao je u nedjelju, kada sam morao da se sredim i prisustvujem bogosluženju. Tamo mi se dogodila nezgoda koja mi je sledila krv kao rijetko koja druga, godinama kasnije. To je bila moja druga avantura u crkvi. Ne dugo prije toga, proveo sam noć živ sahranjen u jednoj staroj zabačenoj kapeli na planini, koju su ljudi posjećivali samo jednom godišnje. Bilo je to užasno iskustvo, ali ovo je bilo još gore.

U gradu je življela i jedna bogata dama, dobra, ali pompezna žena, koja je imala običaj da dolazi u crkvu predivno našminkana, obučena u veličanstvenu dugu haljinu i sa pratnjom. Jedne nedjelje, taman sam bio završio sa zvonjavom  u zvoniku i sjurio se niza stepenice dok je ova dama prolazila, te sam slučajno naskočio na njenu haljinu. Pokidala se uz silnu buku koja je ličila na plotun neuvježbanih regruta. Otac je po- modrio od bijesa. Nježno me je ošamario, što je bila jedina kaznena mjera koju je ikada na meni primijenio, ali taj šamar, čini mi se, i danas osjećam. Sramota i zbrka koji su uslijedili su neopisvi. Praktično sam bio izopšten iz zajednice, sve do jednog događaja kojim sam se iskupio.

Neki preduzimljivi mladi trgovac je osnivao gradsku vatrogasnu službu. Kupljen je nov vatrogasni stroj, uniforme, i ljudi su trenirali za službu i za paradu. Stroj je bio prelijepo ofarban crvenom i crnom. Jednog poslepodneva izvođen je zvanični test, i prebacili su ga do rijeke. Svo stanovništvo  se okupilo da prisustvuje ovom velikom spektaklu. Kada su svi govori i ostale ceremonije bili obavljeni, data je komanda da se pumpa, ali iz crijeva nije izašla ni jedna jedina kap vode. Profesori i stručnjaci su uzalud pokušavali da oktriju uzrok. Dilema je okončana tek kada sam ja stigao na lice mjesta. Moje poznavanje te mašine je bilo ravno nuli, i nisam znao skoro ništa o vazdušnom pritisku, ali sam instiktivno posegao za usisnim crijevom koje je bilo u vodi i primijetio da je potpuno pljosnato. Zagazio sam u rijeku, razmrsio ga, i voda je naglo pokuljala, upropastivši priličan broj nedjeljnih odijela. Ni Arhimed, dok je trčao go ulicama Sirakuze i vikao „Eureka!“ nije ostavio snažniji utisak od mene. Bio sam heroj dana, nosili su me na ramenima.

Nakon što smo se smjestili u gradu, počeo sam da pohađam takozvanu četvorogo- dišnju normalnu školu, što je bila priprema za stručnu školu ili Realnu gimnaziju. (Rečenica u originalu: „Upon settling in the city I began a four years course in the so- called Normal School preparatory to my studies at the College or Real-Gymnasium.“ Prim. prev.) Tokom tog perioda, moje dječačke djelatnosti, podvizi, ali i nevolje su se nastavili.

Između ostalog, stekao sam jedinstvenu titulu državnog šampiona u hvatanju vrana. Moj metod je bio vrlo jednostavan. Otišao bih u šumu, sakrio se u kakvom žbunju i imitirao ptičji zov. Obično bih dobio nekoliko odgovora, i ubrzo bi vrana dolepršala u žbunje blizu mene. Posle toga, sve što sam trebao da uradim je da bacim komad kartona kako bih joj odvratio pažnju, uspravim se i zgrabim je prije nego uspije da se iskobelja iz žbunja. Na ovaj način mogao sam da ih uhvatim koliko sam htio. Ali jedne prilike, dogodilo se nešto što je u meni probudilo poštovanje prema ovim pticama. Uhvatio sam par lijepih primjeraka i vraćao se kući sa jednim  drugom.  Kada smo izašli iz šume, okupile  su se hiljade vrana, dižući strašnu graju. Za nekoliko minuta dale su se u potjeru i uskoro nas okružile. Bilo je zabavno sve dok nisam primio iznenadni udarac kljunom u potiljak, koji me je oborio na zemlju. Posle toga su me divlje napale. Bio sam prisliljen da oslobodim ptice koje sam ulovio i drage volje sam se pridružio svom drugu, koji se bješe sakrio u jednoj pećini.

U učionici smo imali nekoliko mehaničkih modela koji su me zainteresovali i usmjerili mi pažnju ka vodenim turbinama. Konstruisao sam mnogo primjeraka, i pronalazio ogromno zadovoljstvo pokretajući ih. Koliko je izuzetan moj život bio, možda će do- bro ilustrovati jedan događaj. Moj ujak nije imao interesa za ovaj vid zabave i često me je prekoravao. Bio sam zadivljen opisom Nijagarinih vodopada koji sam negdje pročitao i u glavi zamislio veliki točak pokretan vodopadima. Rekao sam ujaku da ću otići u Ameriku i realizovati ovu ideju. Trideset godina kasnije, ja sam bio moje reali- zovane ideje na Nijagari, diveći se nedokučivoj  misteriji uma. (Rečenica u originalu:

„Thirty years later I was my ideas carried out at Niagara and marvelled at the unfath- omable mystery of the mind.“ Rečenica mi je neobična jer u čitavoj knjizi nisam više naišao na ovakav, da kažem, poetični Teslin izraz, čiji je stil pisanja strogo inženjerski, zasićen činjenicama i preciznošću, i bez mnogo romantizovanja. Prim. prev.)

Pravio sam svakojake izume i novotarije, ali među njima najbolji su bili lukovi. Moje strijele, kada bi bile odapete, nestajale su iz vidokruga  a na manjoj razdaljini prolazile su kroz borovu dasku debelu skoro dva centimetra. Zbog čestog zatezanja lukova, na stomaku mi je koža očvrsla poput krokodilske, i često se pitam da li sam zbog te vježbe danas u stanju da varim i sitne kamenčiće (u originalu stoji„cobble-stones“, što može da znači i „grumenčiće uglja“, prim. prev.)! Ne mogu a da ne pomenem i moje druženje  sa praćkom, koja mi je omogućila da jednom priredim veličanstveni šou na hipodromu. A sada ću prepričati jedan moj podvig sa ovim jedinstvenim oruđem rata, koji će do krajnjih granica testirati čitaočevu vjeru.

Vježbao sam gađanje  šetajući sa ujakom uz rijeku. Sunce je zalazilo, pastrmke su bile razigrane i s vremena  na vrijeme bi iskakale u vazduh, tako da su njihova blistava tijela odskakala od tamne boje stijene u pozadini. Naravno, svaki dječak bi mogao pogoditi ribu u tako pogodnim uslovima, ali ja sam se prihvatio mnogo težeg za- datka i ispričao ujaku, u najmanji detalj, šta planiram da uradim. Namjera mi je bila da odapnem kamen tako da pogodi ribu, pritisne je uz stijenu i presiječe na pola. U treptaju oka, to se i odigralo. Ujak me je pogledao, skoro uplašeno, i viknuo: „Vade retra Satanae!“ Prošlo je nekoliko dana prije nego je ponovo progovorio sa mnom. Ostale navedene uspomene, koliko god bile blistave, ovim su malo bačene u sjenku, ali osjećam da bih mogao mirno da ležim na svojim lovorikama hiljadu godina.

2 Antworten

Kommentare sind geschlossen.

%d Bloggern gefällt das: