Prikaz istoričara i analitičara ratnih zločina prof.Svetozara Livade inače redovnog prof Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je ceo život uputio u pravcu istraživanja genocida Osvrt na delo Violete Božović

Prikaz istoričara i analitičara ratnih zločina prof.Svetozara Livade inače redovnog prof Filozofskog  fakulteta u Zagrebu koji je ceo život uputio u pravcu istraživanja genocida


Osvrt na delo Violete  Božović

Dnevnik Slađane Kobas

BEOGRAD 2007, KNJIŽEVNA ZAJEDNICA JUGOSLAVIJE

(PRIKAZ)

Ovo je u svakom pogledu jedinstvena knjiga. Iako knjige kod nas život ne znače. Jer kod nas su knjige spaljivali-ne samo knjige, nego i cijele biblioteke, muzeje, bogomolje, mostove, i najzad, ljude. I imao sam nesreću, da gledam kako ljudi gore u svom vlastitom domu ko povijesma na ognjištu. Nema smrti koju nismo žrtvi priuštili u posljednjem ratu. Naravno, osim kanibilizma. Jer smo se evolucijski jedva toliko odmaknuli. Listajući, ovu knjigu, prije čitanja, zapitao sam se tko smo mi, što hoćemo, i što smo postigli ratom! Rat sam po sebi je zločin. A mi smo ga podizali do uznisenja, divljenja, dok su pojedinci spremni da čak ratu spomenik podignu. U ratu sam zapazio da je više ubijeno civila nego vojnika. Više djece i omladine, nego vojnika. A najviše staraca. Takav je građandski rat koji nema pravila.  Međutim, smrt djece, tih nevinih anđela, najviše me se dojmila. Počinjem prikaz pjesmom spomenute pjesnikinje, Violete Božović.

„Ja, Slađana Kobas,

zaklinjem se Sunčevom zraku

Prvoj kapi rose, i rečnom talasu

Da ću govoriti istinu i samo istinu

O tome

Kako je kraj svetla živeti u mraku

I kako kad nebom zvezde

Ćuteć zbore jednu tajnu

Zablesnu pa padnu

U nepovrat padnu.

I pticama malim

Zaklinjem se

Bogu

Na nebu što plovi

Nestašnom oblačku

Da ću onde gde me smrt sad vodi

Najlepšu o njima ispisati bajku.

Trinaest tuga

Bačenih niz Sanu

Peva pesmu.

Tužnu pesmu.

Jednom RATU.“

Kad sam pročitao ovaj uvod, mišljah to je samo mašta, koja je dar Božji.

Ali, nažalost, to je najbrutalnija stvarnost. Potresnija od zemljotresa koji je dio stihije prirode kao „najgore“ tiranije. Riječ je o trinaestero djece kojima rat uzima pravo na kisik. Autorica taj suludi zločin prati faktogravski s bolom i ne zna se da li više pate žrtve ili pjesnikinja. Nije riječ o prostom patosu, ili empatiji, nego srdžbi što nam se događa, da nevine gušimo. Da činimo ih krivim iako to nisu niti mogu biti.

To je bol i patnja neke čudne više sile, koju proizvodi izluđeno društvo. A rat traje li, traje. Ona žrtve prati diagnostički, opisuje njihovu bol iako oni, skoro nitko od njih, nemogu joj reći u čemu se ona sastoji. Ona pati, guši se, i oživljava tu patnju da nas podsjeti što to rat znači na nivou pojedinca, a on zahvata tisuće i tisuće drugih pojedinaca. Dosad nisam našao ovakav primjer zbilje, vezane uz konkretne bezimene pojedince, koji su tu, pate i traže obično pravo na kisik koga imamo u izobilju, imamo i sredstva da ga kondenziramo, ali za njih, ne. Taj tragični način kasnije pretače kroz život Slađane Kobas, koju prati diagnostički, dinamički, i ljudski. Ova mala djevojčica pokazuje prirodni nagon da preživi. I za taj ideal, sve strahote i šatnje podnosi. Posljedice uskraćenog kisika, traumatski djeluju na očni vid. Kasnije se koješta poduzima da dospije u najbolju kliniku u Rusiji. Vraća se relativno sanirana, i u nadi nastavlja školovanje. Ali kao neki usud, javlja se sarkom, i ponovo napada skelet, i ponovo borba i nadanje, odlazak u SAD, i kad se, sva iscrpljena nada da je svemu kraj, slijedi neumitnost, smrt. Ako smo, svi odgovorni, onda s razlogom ne preostaje nam ništa drugo, nego nad njom i nad sobom, ima samo da plačemo. Jer rat je na našem zajedničkom teritoriju oduzeo pravo na život najmanje 150 000 nekadašnjih stanovnika ovih prostora, a da ne govorimo o rasturenim obiteljima, uništenim kulturnim dobrima i posijanoj pandemiji mržnje. A o mržnji nikad ništa dobro stvoreno nije. Ovakvu dramaturški preciznu i faktografijom popraćenu sudbinom pojedinca, mogla je napisati samo žena. MATI, ta „najgordija pripadnica ljudskog roda“, roditeljica njegova. A kako se u nas rat odvija od brazde do brazde, onda se sudbine mnogih isključivo ratom razrješavaju. Upoznao sam mnoge koji pamte i pet ratova u svom životu po glavi stanovnika. E zbog toga mi, nesmiljeno, sijemo leševe, „po šipražju i ševarju svud oko naših njiva“. I to bez kajanja, bez stida, i bez potrebe za katarzom. Ovim dokumentom vremena, Violeta Božović, svjedoči na jedinstven način, osuđujući rat kao nešto najbrutalnije što se ljudskom rodu događa. U to vas mogu uvjeriti samo ako ovo neveliko štivo pažljivim interesom čitate i stavite se u položaj žrtve i pjesnikinje koja to izvorno prati.

Pjevaj Violeta, svom snagom o zločinu koji traje. Svjedoči o našoj bratoubilačkoj zaostalosti u zatiranju vlastitih ljudi, i zavičaja. Svjedoči, jer samo zapisano ostaje o lažnim arbitrima koji tragaju za svojim kučkinim sinovima među nama da nas pretvore u koloniju. „Humanitarnim bombardiranjem“ i „donaoružavanjem“, jer ti svojim svjedočenjem ovjekovječavaš nevine u smrti.

Njih trinaestero dojenčadi. Tim pokazuješ da je žena MATI najbolja svjedokinja o olovnim vremenima, da je njeno „OPTUŽUJEM“ snažnije. Da liberalni kapitalizam ne može bez rata. Jer mu je i on emonentan. Tvoja optužba najdalje odzvanja. Kad nevine braniš. Neka ti je sa srećom svako ovakvo svjedočenje kojim dokazuješ da si se imala „rašta i roditi“.

29.04.2010, Zagreb

Prof. Svetozar Livada

Prof. dr Milan Kangrga, BIOGRAFIJA:

Prof. dr Svetozar Livada rođen je 1928. godine u Gornjem Primišlju, opština Slunj. Posle završenog Filozofskog fakulteta u Zagrebu, doktorirao je sa temom iz ruralne sociologije 1975. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavao je Socijalnu demografiju od 1967. do 1972. godine. Jedan je od osnivača i predavača postdiplomskog studija gerontologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Od 1963. do 1972. godine bio je član savetodavne ad hoc grupe za ruralnu sociologiju pri međunarodnoj oganizaciji FAO. Bio je stručni savetnik za humanitarnu pomoć pri zapovedništvu UN za tadašnji sektor Sever. Jedan je od osnivača i obnovitelja svih srpskih institucija u republici Hrvatskoj i spada u red najsvestranijih poznavatelja, analitičara i nepristrasnih kritičara građanske strane rata. 1997. godine objavio je knjigu Etničko čišćenje – zločin stoljeća u izdanju SKD Prosvjeta iz Zagreba. Drugo izdanje ove knjige objavljeno je 2002. godine.

Izdavač: Prometej Novi Sad

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google Foto

Du kommentierst mit Deinem Google-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d Bloggern gefällt das: