„U SUSRET DPS KONGRESU ILI POLITIČKOM STRESU“

GLAS DIJASPORE

 

GLAVNOM I ODGOVORNOM UREDNIKU

 

Gospodinu DUŠANU NONKOVIĆU

 

Poštovani,

Dostavljam tekst „U SUSRET DPS KONGRESU ILI POLITIČKOM STRESU“ za objavljivanje u vašim elektronskim novinama.

 

Podgorica, nedjelja, 09. januar 2011. godine                        Dr Momčilo Dušanov Pejović,

U SUSRET DPS KONGRESU ILI POLITIČKOM STRESU

 

Voljno ili nevoljno, ipak, desilo se da je sada već bivši Premijer morao javno ili makar politički mirno, razumno i t(r)ajno podnijeti ostavku i otići zauvijek pa makar to bila samo jedna stepenica niže od državničke visoka partijska funkcija prvog čovjeka najbrojnije i najmoćnije vladajuće partije, a sa jednim ciljem da se (o)čuva koliko toliko vlast i zadrže važni politički konci i konopci – uzde sa kojima će se držati nekadašnji politički sadrugari na rovitoj crnogorskoj političkoj pozornici. Bio je „dominantna“ politička ličnost u posljednjih dvadeset godina odnosno od početka 90-tih godina 20. vijeka pa sve do konca prve decenije 21. vijeka, iako ne svojom voljom i zaslugama već uz veliku podršku političkih igrača u stranci kojoj je pripadao, kao i onih političkih saigrača sa evropske političke scene kojima je odgovaralo da se privremeno pređe preko svega onoga što se dešavalo u vremenu „rata za mir“ samo da se stabilizuje – primiri stanje na „brdovitom Balkanu“ odnosno u nekadašnjoj JUGI. Kalkulisali su i jedni i drugi i svi su bili zadovoljni do jedne političke ure, a to je do dobijanja statusa kandidata za ulazak u Evropsku Uniju!

Šta god da je bilo ne može se izbjeći sumnja u održivost izjave da nije bilo pritisaka pa iako je sve možda bilo samo u uvijenoj formi, suptilno i periodično dozirano od strane Evropske Unije, bez obzira što se dijelom može uvažiti Premijerova izjava da je sve urađeno dobro proračunato sa obaveznom alternativom, jer „ni jednu situaciju ne voli(m) bez alternative…“! On ni u životu, a kamoli u politici nije volio situacije bez alternative pa je i sada procijenio da je za njega najbolje da predahne od velikog dvadesetogodišnjeg političkog zamora i zasićenosti  i naravno oproba se u vodama biznisa ili njemu prihvatljivijih profesija u sferi ekonomije. Izmijenjane su sve najvažnije i najveće političke i državničke funkcije pa više nema potrebe za dokazivanjem da je uspjeh u politici za prethodnih dvadeset januara bio njegovih ruku djelo, a obaška harizma koja ga je pratila i kojoj su doprinosili oni koji su politički kalkulisali u cilju sopstvenog političkog napredovanja, pokrivajući sve to svojim „pragmatizmom“, svojom političkom „samostalnošću“ i intelektualnom „visprenošću“!

U susret kongresu DPS stranke, najjače i najbrojnije u Crnoj Gori, koji se planira održati sredinom tekuće godine, pod uslovom da ne dođe prije vremena do političkog pucanja ili rascjepa unutar jedinstvenog komunistričkog modela odnosno najdemokratskije i najprosperitetnije partije i to socijalista, a onih istih i nekadašnjih komunista, koja bi po svemu sudeći makar ovoga puta morala da se račva na najmanje dvije, tri, pa čak i četiri frakcije, a koje bi se vezivale za najjače političare iz političke elite stvorene u „ratu za mir“. Tada bi se mogla tek vidjeti sva snaga te najbrojnije, materijalno najbogatije i politički najmoćnije partije koja je počivala, gle čuda, na „harizmi“ samo jednoga čovjek „spasitelja“, nacije i države crnogorske i apsolutne moći samo jednoga čovjeka, dok su svi ostali njegovi politički sadrugari bili i ostali samo mali igrači ili obične političke figure bolje reći izvršitelji partijskoga nalogodavca – vladara jedne stranke.

Brojni bivši i posebno sadašnji aplauderi veličanja političkoga lika i djela sada već u „ostavci Premijera Vlade“, kao i izvjesni crnogorski analitičari i bivši političari skloni su da nam predoče slijed budućih a „sigurnih“ događaja sa argumentima: „ako ne bude ovo biće ono, ako nije ono može biti nešto treće“ i tako redom u smislu da neće biti „ostavke“, zna on pravi trenutak, biznis je u pitanju, dozlogrdilo čovjeku da se sa radnicima stalno susrijeće i tako dalje i tome slično. Raspada među krupnim političkim ribama u moru političkih problema po njihovim procjenama ne može biti jer krupna riba neće na krupnu, a sitne su ionako bile uvijek plijen, i sve će se zataškati, primiriti radi unutrašnjeg partijskoga mira i održanja na vlasti za makar još jednu deceniju, zlu ne trebalo samo do penzije.

Treba reći da se i tako nešto može dešavati ali sa veoma malim mogućnostima, jer političke tenzije među ogromnim partijskim tijelom i posebno među krupnim političkim ribama uveliko su opterećene korupcijom i nepotizmom da je teško povjerovati da je baza ista kao i vrh političke elite i da je pitanje dana ili mjeseca u tekućoj godini kada mora doći do rascjepa političkoga u DPS-u. Problemi su se nagomilavali posebno u prvoj deceniji 21. vijeka kada su se izdvojili krupni politički štihovi i preuzeli svu vlast, a svojim vjernim glasačima prosipali maglu zabavljajući ih sitnim političkim funkcijama u partiji ili nekom od opštinskim mjesta, zaposlenjem rođaka, brata ili kuma. Kumovske veze počele su odavno da pucaju po svim političkim šavovima, a nezadovoljstvo statusom u partiji ili na državničkom mjestu ne omogućava dalje mirno posmatranje makar bez jasnog i glasnog međusobnog prozivanja u najmoćnijoj partiji.

Analitičari kažu da možda neće biti ništa spektakularno i moguće je da su u pravu, ali da neće bit političkih lomova među onima koji bi da izađu na vidjelo političkoga dana da zauzmu i oni neko od mjesta važnih u opštini ili nekom od ministarstava, u ambasadama ili konzulatima teško je povjerovati, jer su se mnogi već odavno osigurali materijalno pa mogu mirno čekati penzionerske dane i pustiti one do njih niz vodu, samo da se opstane. Analitičari dalje kažu da će veliki partijski igrači naći zajednički jezik ili politički najmanji sadržatelj baš u cilju očuvanja stečenih pozicija, a ono što se desilo da će se završiti kao i do sada po onoj narodnoj „tresla se gora rodio se miš“! Da li će zaista tako i biti teško je povjerovati, makar samo iz jednog „banalnog“ razloga a to je da je dobro upamćeno šta se nekom od „prijatelja“ desilo ili onima „po krvi“ koji su onako na brzinu bez najave „sklonjeni“ od javnosti i to uoči samih praznika, a sumnja ostala da caruje! Snaga i prednost prvog koji udara kao „početni potez“ u šahu je uvijek prednost i prevazilazi snagu onoga koji se brani pa makar na kraju se dokazalo da je taj koji je sve to istrpio bio nevin.

Teško da se tako nastavi a da se dobro ne upamti ono što se desilo ili se moglo desiti, pa smatramo da će ipak oni koji su bili politički prevrtači iz onog burnog vremena promjena i rascjepa vratiti se starome političkome jatu ili iskoristiti šansu koja im se ukazala da podijele „monolitnu“ stranku na nekolika manja dijela ili frakcije a svaki od jakih političkih štihova zauzme svoju poziciju na svome političkom feudu i tako se nastavi politička borba u Crnoj Gori.

Mogao bi to biti razlaz koji bi obilježio novo razdoblje na političkoj pozornici crnogorskoj i potrajati sve do nekog novog ujedinjenjavanja sa opozicionim strankama kada bi se jurišalo zajedničkim snagama na svoje političke protivnike u cilju očuvanja stečenih pozicija, učvršćivanje ili čak zauzimanja važnih državnih funkcija u onim resorima koji bi za njih bili da ostanu netaknuti sve do odlaska u političku penziju, a bogme i mirovinu koju će već neki od njih ubrzo steći za desetak godina ili navršenih 67 godina starosti. Možda se baš iz tih razloga novi zakon o penzijskom stažu i priprema u pravo vrijeme, da se sklone do biološkoga sata.

Može da se desi i prije održavanja kongresa velike, najbrojnije i vladajuće političke stranke u Crnoj Gori da se ne održi kongres odnosno da se odloži, ako već ne dođe do političkih podjela unutar stranačkoga tijela odnosno onih koji imaju odlučujuću riječ na političko biračko tijelo i strukturu partijsku unutar te stranke, ali teško da je takvo stanje dugoročnije održivo od kraja 2011. godine. Sigurno je jedno moćna i najbrojnija stranke počela je uveliko da puca iznutra, a ostavka premijera i politički juriš – „napad“ na one koji bi mu mogli pomrsti konce u tako oslabljenom političkom tijelu bez lidera na najjačoj državničkoj funkciji uz već uzavrele političke strasti ne daju ozbiljne argumente ni privremenom smirivanju političkoga tla pa će rovovska borba najjačih u stranci bviti nastavljana sve dok jedna strana ne prelomi i pokuša osamostaljivanje odnosno formiranje nove stranke, bez obzira na političku prošlost i sve ono što ih je vezivalo da ostanu tako dugo jedinstveni zarad „zaborava“ od dešavanja iz posljednje decenije 20. vijeka.

Dotadašnje ćutanje zbog zajedničke političke prošlosti više je neizdrživo iz mnogo razloga, a svakako da je jedan veoma važan, a to je političko i materijalno raslojavanje unutar same partije DPS-a i formiranje „timova“ klanova, porodičnih dinastija koje bi u narednom desetljeću mogle preuzeti veliki dio vlasti i moći u Crnoj Gori, jer uslovi su za tako nešto sazreli, a profita se teško ko svojevoljno odriče. Vjerujemo da će  neko odmah na početku proljeća, a moguće i prije, početi borbu za političku prevlast u stranci makar na regionalnoj ravni odnosno na podjele po gradovima-opštinama na pojedine opštinske strukture, kako bi vratio milo za drago onima koji su pošli đonom otvoreno na uspostavljanje jake vlasti unutar stranke.

Zašto ne reći odnosno istaći činjenicu da više nije isto kao do prije nekog vremena pred same novogodišnje praznike, jer su neki od njih ipak stavljeni u pritvor bez obzira na (ne)vinost, a to se mora (za)pamtiti makar onima koji su izdali takvu naredbu. „Nije vino pošto priđe bješe, nije svijet ono što mišljaste“ jer prethodno stanje se do sada nekako zataškavalo i Evropa je žmurela na mnogobrojne devijacije u crnogorskome društvu. Sada kada smo u čekaonici odnosno u stanju  statusa kandidata za Evropsku Uniju teško da ćemo biti primljeni onakvi kakvi smo se dvije decenije predstavljali „staroj dami“ Evropi.

Da li će drugi po političkoj snazi nastaviti borbu zbog onoga što mu je učinjeno, stavljeno na teret ili će sve podrediti „flozofskoj“ borbi i time priznati da je ipak u svemu nadigran i da nema političku moć kako se pretpostavljalo bez obzira na sve one koji su mu davali podršku, ostaje da se ubrzo vidi, jer „primirje“ ili privid muka koji se osjeća u političkim vodama, a koje zasad traje,  ipak, ne daje nadu da započeti proces razdvajanja neće biti nastavljen. Politička borba unutar najbrojnije stranke između nekoliko politički jakih čelnika izvjesno vrijeme odigravaće se ispod žita sve u rukavicama, a zatim će uslijediti iznenadni potez kojim će se konačno DPS podijeliti. Pojedinačne političke štete neće biti, a koristi na jednoj ili drugoj strani biće svakako za lidere novoosnovanih stranaka.

Veliki dio odgovornosti političari iz „rata za mir“ uspjeli su ublažiti ili čak odbaciti i političke biografije oprati ili prekriti miroljubivom politikom dobrosusjedstva stavljanjem plašta političkog zaborava „bilo je što je bilo“ i na taj način i dalje opstajati u politici na ovakvom političkom miljeu „brdovitoga“ Balkana“, u nekadašnjoj JUGI. Samo ako bude u interesu Evrope moglo bi doći do revizije političkih uloga pojedini političara sa crnogorske scene. Za sada im ne prijeti nikakva opasnost, zato se i očekuje dalje razbuktavanje političkih strasti. Proljeće će vrlo brzo doći, a strast za vlast i dalje će biti najmoćnije oružje posebno onih koji su dvije decenije bili u političkim vodama i od toga stekli veliku materijalnu korist, a politički ugled obaška.

Treba li sumnjati u riječi onih političara koji imaju (ne)opravdane razloge da istraju u „borbi za svoje po krvi i prijateljstvu“! Da li će ona druga strana koja je sve započela biti izmorena i prezasićena političkim „otkrićima“, zarad zastrašivanja, prestati i okrenuti se na drugu stranu i ostaviti javnosti da sama donosi zaključke? Teško da i jedna i druga strana nađu politički dil poslije svega što se izdešavalo i primire se da ne bi prepustili vlast onima trećima koji već dugo čekaju u opozicionim klupama! Ostaje nam da vjerujemo u „ljudsku pravdu“ – „pravda je spora ali je dostižna“ – onih koji su učestvovali u „ratu za mir“ pa se kasnije svega toga odrekli i „zabludama“ se prekrili kao ubjedljivim argumentima, a sada miroljubivom proevropskom politikom nastavili sve u kontinuitetu da vladaju crnogorskom političkom pozornicom na kojoj ima mjesta samo za „harizmatične“ i mudre ćutologe koji se zadovoljavaju mrvicama sa političkoga stola, a sve se nadajući da će još po nešto učiniti i ostvariti uz zamor, zasićenost, mudrost, prijateljstva i nepotizam svojevrstan na ovim prostorima i sve tako do biološkoga trajanja.

Kako god da se unutar nagode i dođu do zajedničkog imenitelja neminovnost političkoga racjepa je izvjestan makar do kraja tekuće godine, silom i snagom unutrašnjih previranja koje su nastale ostavkom, jer u prirodi političkoga bića crnogorskoga parlamentarnog sistema je strast za političkim angažmanom kao presudan činilac njihovog opredjeljenja u borbi za opstanak.  Vješti politički igrači na političkoj sceni crnogorskoj već uveliko tvrde pazar za budući kongres partijski i ništa ne žele prepustiti slučaju makar za unaprijed par godina, a poslije će vidjeti šta im je činiti. Hoće li im Evropa u tome pomoći ili odmoći da se snađu prije nego konačno postanu dio Evrope vidjeće se ubrzo, jer ogromna partijska mašinerija je uključena i zamajac se zahuktava, teško da će ga neka unutrašnja sila zaustaviti bez obzira na cijenu kojom bi bilo plaćeno zaustavljanje.    Dalja politička borba na crnogorskoj političkoj pozornici odvijaće se pod motom: „Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana“!

Priznanja sama od sebe neće uslijediti ako ih neko iznutra ne otvori i proslijedi Evropi pa ih ona stavi na sto crnogorskoj političkoj eliti koja dvije decenije radi šta joj je volja i kroji ministarske fotelje, direktorske mjesta i visoke državničke položaje po stranačkoj kadrovskoj šemi. To su ujedno i bitni razlozi zbog kojih se ta ista politička elita tako dugo zadržala na vlasti i ostala ne smjenjiva.

Ima li snage u kojoj od postojećih stranaka da iskoristi priliku koja se ukazala i prezume partijsko kormilo, a razdvojene stavi u opozicione klupe? Teško, ali iznenadna šansa već stoji i treba je iskorititi. Teško joj je odoljeti, makar zajedničkim snagama nekolike stranke. A što ako ni jedna od postojećih to ne želi, jer ima mnogo političkog putera na glavi, a političke ličnosti koja je potpuno čista teško da se može naći među postojećima? Ostali su već zakasnili ili nemaju snažnu stranku iza sebe. Nastaloj situaciji ide u prilog i ekonomska situacija, jer privreda i ono malo što postoji u velikim je gubicima, a kredita i donacija sve je manje i manje, pa se „održivi“ ekonomski razvoj Crne Gore za sada još ne može ostvariti, iako nas obradovaše još u septembru prošle godine kada rekoše da smo „izašli iz ekonomske krize“! Davno smo mi izažli i zašli sa ovakvim standardom, a mnogi pojedinici u Crnoj Gori nemaju potrebe da usljed zamora i zasićenosti zebu za rast cijena osnovnih namirnica niti za dugove i kredite koje su narodu-građanima oni ostavili!

 

Podgorica, nedjelja, 09. januar 2011. godine                          Dr Momčilo Dušanov Pejović

Kommentar verfassen

Trage deine Daten unten ein oder klicke ein Icon um dich einzuloggen:

WordPress.com-Logo

Du kommentierst mit Deinem WordPress.com-Konto. Abmelden /  Ändern )

Google Foto

Du kommentierst mit Deinem Google-Konto. Abmelden /  Ändern )

Twitter-Bild

Du kommentierst mit Deinem Twitter-Konto. Abmelden /  Ändern )

Facebook-Foto

Du kommentierst mit Deinem Facebook-Konto. Abmelden /  Ändern )

Verbinde mit %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

%d Bloggern gefällt das: