U SUDARU SA SVAKODNEVICOM

Nad pripovjedačkom prozom „I šta mi bi da te tražim,“ Milene Letić-Joveš/23.12.2010.

U SUDARU SA SVAKODNEVICOM

Piše: Ranko PAVLOVIĆ

Postoje zaljubljenici u Riječ koji godinama, pa i decenijama, prenose misli i osjećanja na papir, najčešće sami sebi pričaju priču ili ispjevavaju pjesmu. Čine to jer jednostavno drugačije ne mogu, ali ne žure s objavljivanjem. Neka je pjesma ili priča zapisana, kao da kažu, a na stranice knjige onda će kada joj dosadi samovanje u autorovoj intimi. Oni, stiče se utisak, onu staru latinsku: „Ploviti se mora, živjeti se ne mora,“ jednostavno preinačuju u novu misao: Pisati se mora, objavljivati ne mora. U takve, nesumnjivo spada, ranije Prijedorčanka, a sada Novosađanka, Milena Letić-Joveš. Ona je prije više od tri decenije počela da objavljuje pripovijetke, lirske zapise i književnokritičke tekstove. Ime joj se pojavljivalo u više listova i časopisa, a onda je odjednom – zaćutala. Prestala je da objavljuje, ali, srećom, nije prestala da piše. O tome svjedoči i njena prva knjiga pripovjedačke proze, koja, evo, sama sebe preporučuje čitaocu, baš onako kako je njena autorica, vrlo zanimljivim kritičkim zapažanjima, nekada predstavljala knjige svoje sabraće po peru. Vrijedilo je čekati – neki će reći možda pomalo i zakašnjelu – proznu objavu pripovjedačice koja, koliko novim toliko i poznatim, temama daje svježinu osebujnošću svog lirskog rukopisa. Ova knjiga će, sasvim sigurno, baš zbog te svježine i osebujnosti pogleda na svijet, imati svoje čitaoce.

Čovjek u sudaru sa svakodnevicom, koja mu nije naklonjena (mada bi mogao potpisati, kao svoj, onaj vrcavi dvostih Duška Trifunovića: Sve sam učinio da budem gospodin/ / a vidi ovo, boga mu poljubim) – tematska je i motivska osnova proze Milene Letić-Joveš. Njen literarni junak najčešće je usamljen u ravnodušnom mnoštvu oko sebe, u amorfnom društvenom biću. On je često u sukobu sa samim sobom, zapravo s nedoumicama, pomiješanim osjećanjima i neizvjesnošću u sebi, što ga razdire u svakodnevnoj zapitanosti pred svijetom, a još češće je sukobljen s onima s kojima bi trebalo da dijeli život. Nesporazumi s onima koje smo voljeli, ili još volimo, ostavljaju najdublje tragove u čovjekovoj duši, što vrlo dobro uočava spisateljica i znalački to prenosi u živo ispripovijedano prozno tkivo.

Medjuljudski nesporazumi još su dublji kada su posljedica iznenada promijenjenih društvenih shvatanja i jakih potresa u kolektivnom društvenom biću. To je posebno vidljivo u mješovitim brakovima, gdje različita nacionalna i vjerska pripadnost, najčešće iznenada, odjednom, kao munja, razara ono što je izgledalo neuništivo, pa ljubav ustupa mjesto nepovjerenju, razilaženju, često i mržnji. Dramatiku bračnih nesporazuma M. Letić-Joveš uvjerljivo prenosi u svoje pripovijetke, gradeći na dramskom sukobu literarnih junaka dramatiku svojih proznih ostvarenja.

Izbjeglištvo kao posljedica ratnih sukoba u ovim pripovijetkama, vještim literanim postupkom i zanimljivom fabulom, postaje i izbjeglištvo iz života. Kada se oko čovjeka sruše svi njegovi svjetovi, pri čemu je razaranje porodice najbolnije, onda se sve i u njemu sruši, jednostavno i on sam postaje ruševina.

Takvo stanje duše uvjerljivo oslikava i odslikava Milena Letić-Joveš. Čini to stvarajući cjelinu od brižljivo izbrušenih detalja, rečenicom koja je najčešće građena tako da prati rastrzanost misli i dramatiku duše aktera priče. Proznom prvencu Milene Letić-Joveš svakako treba poželjeti dobrodošlicu.

(Banjaluka, 31. avgusta 2010.)