(Не)могућ сценарио – дежави или дебакл

  • apsorg.rs.

(Не)могућ сценарио – дежави или дебакл

У Србији постоје велике и мале странке.
Ниједна велика не може да рачуна на изборну победу без коалиције са малом, односно малим странкама.
Ниједна мала на улазак у парламент без коалиције са великом.
Пошто је тако, за очекивати је да се на следећим изборима, и после њих, мање-више догоди дежави.
ДС ће узети доста, али недовољно.
СНС ће узети доста, али недовољно.
СПС ће остати у ТУПС-коалицији (Три уједињене партије Србије, СПС, ПУПС и ЈС), прећи цензус и придружити се вероватније ДС, него СНС.
Тај проевроунијски табор ће вероватно бити ојачан и подршком УСС, Уједињене сељачке странке под вођством деесовог тобож-дисидента З.Трнавчевића, уколико пређе цензус.
А можбит и пређе. Уме Заре са сељацима, бар са онима који га још не знају, ни у једном другом осим популарно-телевизијском светлу.
ДСС? Хм. Можда пређе цензус. Не баш лако.
СРС? Такође.
НС се већ прихефтала уз СНС, а и социјалиста Вулин је ту, да ухвати који проценат услед одсуства просоцијалне оријентације код номиналних СПС-социјалиста. И уопште.
ЛДП? Па види ли Чеда зла очима и могућност непреласка цензуса, шта ће, него уз ДС.
За њих су мање зло од СНС, проевроунијски су, мада мање од ЛДП, али…
А слично ће вероватно поступити и Г17, који кокетира са Гојковићком из нове НП. Или је обрнуто? Свеједно. Тек и новосадска екс-градоначелница ће, скупа са „непунолетнима“, (фали им још један број па да буду Г18), пре или после избора врло вероватно ојачати не баш препопуларну ТС (Тадићеву странку)…
То је стање ствари.
Што би рекли опортунисти: Такве су прилике.

А какве су неприлике?
Големе.
У сваком погледу.
На те неприлике ниједна позната партија нема прави одговор.
За њих се ниједна од горе побројаних не спрема.
Ни програмски, ни практично.
А, ма колико то било непријатно опортунистима, ма колико познаваоци прилика мислили и говорили шта јесте , а шта није могуће, што шта говори да баш и неће бити онако како познаваоци прилика, па и политички аналитичари, укључујући и „истраживаче јавног мнења“, сматрају.
У Србији сада није битно какве су прилике, него какве су неприлике.
Ko ће бити на власти неће одлучити прилике, него неприлике.

Онога, што милиони живећи у тим неприликама чекају, нема у постојећим политичким приликама, ни у једној партији, ни коалицији.
Милиони би крај, а не наставак неприлика на (не)сигурном путу у ЕУ.
А краја, колико се да видети из приложеног, нема.
Владајућима и онима који се надају владању, додуше, то и није битно.
Али милионима оних који су у неприлици јесте.
И, на крају, ево наизглед клузоовског закључка:
На власт ће доћи они који довољно убедљиво, па и наизглед дрско, понуде крај неприлика. И покажу да су све евроунионистичке и друге пoнуде из правца овдашњих партија ништа друго до „царево ново одело“, укратко: дупло голо.
То морају бити нови, непознати, јер познатима се не верује да су за то способни.
Шта таква могућност значи за све побројане, познате?
Политички дебакл о каквом, ни у највећим морама, нису сањали.

Драган Атанацковић Теодор

http://www.apsorg.rs

Biljana Iilic Milicevic (posted in APEL ZA UKIDANJE FARME NA PINKU i ZA POMOC NASOJ DECI U ODRASTANJU)

Mislim, brate, ovaj, smaranje Četvrtak, 08.5.2008. 22:55   (Izvor: PRESS) Rečnik dece u Srbiji toliko je osiromašio da za svakodnevnu komunikaciju ona koriste svega nekoliko desetina reči. Samo 8,4 odsto đaka čita knjige, a čak 37 odsto nikad nije ušlo u biblioteku!  Učenici osnovnih i srednjih škola u Srbiji imaju alarmantno siromašan fond reči! U konstrukciji njihovih rečenica najčešće se koriste reči i izrazi: brate, smaram se, mislim, ovaj, u fazonu, pali, ekstra... Profesorka  srpskog jezika i saradnik Instituta za pedagoška istraživanja Jelena Stevanović kaže za Press da je nivo đačke govorno-jezičke kulture u značajnom padu.  Do značajnog pada kulture izražavanja kod učenika, ističe naša sagovornica, došlo je jer oni više ne čitaju ni obaveznu lektiru, sve manje pišu rukom, a vreme provode ispred kompjutera, televizora i uz mobilni telefon.  - Rezultati poslednjih istraživanja pokazuju da su rečenice kod učenika u osnovnim i srednjim školama izuzetno loše. Mnogo lošije nego kod generacija do devedesetih. Konstrukcija im je takva da liči na rečenice u engleskom jeziku, što je nedopustivo. Loša je i upotreba pravopisnih pravila - kaže Stevanovićeva.  U odeljenju sedmog razreda, u bilo kojoj osnovnoj školi u Srbiji, nije teško naći učenika koji će vam u poverenju reći: „Brate, ja nikada u životu nisam pročitao nijednu knjigu. Uzmem od sestre svesku, prepišem šta  mi treba i gotovo. Nekada me profani provale, ali obično mi prođe fora." Slično razmišlja i većina srednjoškolaca. Prema istraživanju Instituta za psihologiju, samo 8,4 odsto anketiranih srednjoškolaca redovno čita knjige, a njih 37,6 odsto nikada nije kročilo u biblioteku, u koju, kažu, idu „samo štreberi".   Zbog svega toga, učenički rečnik toliko je osiromašio da se njihova svakodnevna komunikacija svela na stalno ponavljanje nekoliko desetina reči.  - Osiromašen rečnik je direktna posledica činjenice da nam đaci ne čitaju skoro ništa ili čitaju jako malo. To je vrlo zabrinjavajuće i za roditelje i za nastavnike. Situacija je toliko loša da bi naša preporuka bila da se u školama posveti posebna pažnja izražavanju učenika i njihovoj govorno-jezičkoj kulturi - kaže Stevanovićeva.  Osiromašen rečnik i loša funkcionalna pismenost učenika u Srbiji otvaraju problem neprilagođenosti nastavnih  planova i programa u našem obrazovnom sistemu potrebama i interesovanjima sadašnjih generacija. Učenici se slažu da za početak treba u potpunosti promeniti spisak obavezne lektire, koja je, po njima, nerealna i odavno prevaziđena.  - Ako bi se promenio sadržaj lektire, možda bih i počela da čitam. Šta mene briga za ljubavne jade Ane Karenjine? To me, bre, strašno smara - kaže za Press Jelena D., učenica drugog razreda Sedme beogradske gimnazije.  Prvaci sklapaju rečenice od dve reči!  Preliminarni rezultati istraživanja koje su uradili stručnjaci Instituta za pedagoška istraživanja, a koje govori o stepenu razvijenosti govorno-jezičke kulture kod učenika prvih razreda osnovnih škola u Srbiji, pokazuje da čak 45 odsto prvaka formuliše iskaze koristeći dve ili samo jednu reč. To nikako nije u skladu s normama predviđenim za njihov uzrast.   Prevaziđen Tom Sojer  Rezultati  prošlogodišnjeg istraživanja koje je sprovedeno u nekoliko gimnazija u Srbiji pokazuju da manje od polovine učenika srednjih škola ne čita lektiru, a da je više od 50 odsto srednjoškolaca ocenilo obaveznu lektiru kao nerealnu i prevaziđenu. Osnovcima pak uopšte nisu interesantna dela na kojima su odrastale generacije do devedesetih kao što su „Doživljaji Toma Sojera", „Orlovi rano lete", „Pop Ćira i pop Spira", i jednostavno ih ne čitaju.
Biljana Iilic Milicevic 1:25 пре подне дец 5
Mislim, brate, ovaj, smaranje
Četvrtak, 08.5.2008. 22:55 (Izvor: PRESS) Rečnik dece u Srbiji toliko je osiromašio da za svakodnevnu komunikaciju ona koriste svega nekoliko desetina reči. Samo 8,4 odsto đaka čita knjige, a čak 37 odsto nikad nije ušlo u biblioteku!

Učenici osnovnih i srednjih škola u Srbiji imaju alarmantno siromašan fond reči! U konstrukciji njihovih rečenica najčešće se koriste reči i izrazi: brate, smaram se, mislim, ovaj, u fazonu, pali, ekstra… Profesorka srpskog jezika i saradnik Instituta za pedagoška istraživanja Jelena Stevanović kaže za Press da je nivo đačke govorno-jezičke kulture u značajnom padu.

Do značajnog pada kulture izražavanja kod učenika, ističe naša sagovornica, došlo je jer oni više ne čitaju ni obaveznu lektiru, sve manje pišu rukom, a vreme provode ispred kompjutera, televizora i uz mobilni telefon.

– Rezultati poslednjih istraživanja pokazuju da su rečenice kod učenika u osnovnim i srednjim školama izuzetno loše. Mnogo lošije nego kod generacija do devedesetih. Konstrukcija im je takva da liči na rečenice u engleskom jeziku, što je nedopustivo. Loša je i upotreba pravopisnih pravila – kaže Stevanovićeva.

U odeljenju sedmog razreda, u bilo kojoj osnovnoj školi u Srbiji, nije teško naći učenika koji će vam u poverenju reći: „Brate, ja nikada u životu nisam pročitao nijednu knjigu. Uzmem od sestre svesku, prepišem šta mi treba i gotovo. Nekada me profani provale, ali obično mi prođe fora.“ Slično razmišlja i većina srednjoškolaca. Prema istraživanju Instituta za psihologiju, samo 8,4 odsto anketiranih srednjoškolaca redovno čita knjige, a njih 37,6 odsto nikada nije kročilo u biblioteku, u koju, kažu, idu „samo štreberi“.

Zbog svega toga, učenički rečnik toliko je osiromašio da se njihova svakodnevna komunikacija svela na stalno ponavljanje nekoliko desetina reči.

– Osiromašen rečnik je direktna posledica činjenice da nam đaci ne čitaju skoro ništa ili čitaju jako malo. To je vrlo zabrinjavajuće i za roditelje i za nastavnike. Situacija je toliko loša da bi naša preporuka bila da se u školama posveti posebna pažnja izražavanju učenika i njihovoj govorno-jezičkoj kulturi – kaže Stevanovićeva.

Osiromašen rečnik i loša funkcionalna pismenost učenika u Srbiji otvaraju problem neprilagođenosti nastavnih planova i programa u našem obrazovnom sistemu potrebama i interesovanjima sadašnjih generacija. Učenici se slažu da za početak treba u potpunosti promeniti spisak obavezne lektire, koja je, po njima, nerealna i odavno prevaziđena.

– Ako bi se promenio sadržaj lektire, možda bih i počela da čitam. Šta mene briga za ljubavne jade Ane Karenjine? To me, bre, strašno smara – kaže za Press Jelena D., učenica drugog razreda Sedme beogradske gimnazije.

Prvaci sklapaju rečenice od dve reči!

Preliminarni rezultati istraživanja koje su uradili stručnjaci Instituta za pedagoška istraživanja, a koje govori o stepenu razvijenosti govorno-jezičke kulture kod učenika prvih razreda osnovnih škola u Srbiji, pokazuje da čak 45 odsto prvaka formuliše iskaze koristeći dve ili samo jednu reč. To nikako nije u skladu s normama predviđenim za njihov uzrast.

Prevaziđen Tom Sojer

Rezultati prošlogodišnjeg istraživanja koje je sprovedeno u nekoliko gimnazija u Srbiji pokazuju da manje od polovine učenika srednjih škola ne čita lektiru, a da je više od 50 odsto srednjoškolaca ocenilo obaveznu lektiru kao nerealnu i prevaziđenu. Osnovcima pak uopšte nisu interesantna dela na kojima su odrastale generacije do devedesetih kao što su „Doživljaji Toma Sojera“, „Orlovi rano lete“, „Pop Ćira i pop Spira“, i jednostavno ih ne čitaju.

ОТВОРЕНО ПИСМО, unukе kubanskog kozaka Haralampia Nikifora Nazarenka

 

Ja, srpkinja, unuka kubanskog kozaka Haralampia Nikifora Nazarenka, koga sam presudom Okruznog suda u Smederevu rehabilitovala,molim i trazim tvoju pomoc da se otvori njegov testament napisan pre 69 godina, koji se nalazi u Osnovnom sudu u Smederevu i da se ispostuje njegova poslednja volja, tj. njegovim naslednicima iz Rusije vrati njihovo nasledje.

 

Moj deduska je 1917. godine dosao u Kraljevinu Srbiju i u Smederevu se 1930. godine ozenio mojom bakom Filimonom. Usvojili su moju majku, skolovali je i udali. Daleke 1944. godine, negde u oktobru, njega su zbog toga sto je Rus i monarhista, streljali, i do danas mu se grob ne zna. Celokupnu imovinu u centru Smedereva su mu konfiskovali.

 

Moj dug prema hlebu moje majke je taj da ja zelim da se njegovim potomcima, kojih sigurno ima u Rusiji, vrati. Duge cetiri godine, moja majka, brat i ja angazujemo advokata da vodi postupak oko rehabilitacije naseg deduske, i u tome smo i uspeli, jer smo ga presudom Okruznog suda oglasili za nevino streljanog, jedino zato sto je bio Rus.

 

Osnovni sud u Smederevu, naravno, ne sme da otvori njegov testament jer je opstina Smederevo njegovim kucama u medjuvremenu pravila trgovinu, i nije im u interesu da se oteto vrati.

 

Ja samo zelim da se nepravda duga sedamdesetak godina ispravi i da ono sto je on, moj deduska Haralampie zavestao, ispuni. Moja baka, njegova supruga Filimona Nazarenko, koja me je cuvala do moje devete godine mi je pricala da je njen suprug Haralampie bio odan ruskoj crkvi i ruskom narodu i da je, mozda, celokupni svoj imetak ostavio ruskoj crkvi ili Majci Rusiji.

 

Svaku deduskinu zelju izjavljenu u testamentu postovacu, i molim te da mi pomognes da se poslednja volja i zelja tvog sunarodnika, drzavljanina, ispostuje, makar i na moju stetu jer to je moj dug prema mojim precima i mojim potomcima.

 

Zbog buducnosti moje troje dece, Milice, Sanje i Milana, ne zelim nista tudje, ali trazim da svakome pripadne ono sto mu neko da i ono sto mu Bog dodeli.

 

Na zalost, moja Srbija ne zeli da donese zakone i ispostuje volju da se na silu, krvlju, oteto vrati, ali oteto… prokleto.

 

 

 

 

 

Unuka kubanskog kozaka

Haralampia Nikifora Nazarenka

Biljana Milosavljevic

Smederevo, Srbija

063/ 77 12 107

ОТВОРЕНО ПИСМО РУСИЈИ

Дорогие братья ,

 

 

 

я вас хочу попросить помочь мне найти моего дедушки.

 

Негде около 1917 година он и эго отец ь побежали из города Старо Кореонск область Кубанская и приехали жить в Сербии.Он се звал Харалампий Назаренко  и родился он 10  фебраля 1895 года а эго отець Никифор Никифорович и мать Варвара.

 

Эго растреляли 1944 года и эму  было тогда 49 лет. Эго растреляли за то что он был руский.

 

Я  судила державу Сербию  и успель добытьрехабилитацию деда сустя 65 летэго растрель.Могила эго неизвестна но я знаю где похоронен эго ошець

 

Дедушка мне не нравяной рсдственик. Но он женилсядля пдей родственой бабушкиЯ сама  српкиня но хочу чтобыоткрылся заветкоторы  он написал в 1941 годаи он сохраняется в в  городском суде города Смедерево.Я хочу найти эго родственики  и чтобы  они могли вернуть себе то что он им завешчал. Моя бабушка причала мне что он был казак и хромал одной ноги.

 

Прошу вас помоч мне найти эго родственики.

 

Я вам буду очень  благодарна если вы мне поможите  .

 

 

 

Биляана Милосавляевич

 

адвокат