Godina sirotinjske zabave

Godina sirotinjske zabave

Kada je, a tome ima već nekoliko decenija, prijatelj pisca ovih redova, inače u svoje vreme vrhunski sportista, boravio u Brazilu, tada mu je ljubazni domaćin u ulozi vodiča pokazavši velelepnu Marakanu, rezignirano rekao: Dok god ovaj stadion bude pun, u Brazilu se neće dogoditi revolucija! I zaista, i pored toga što narod Brazila, na obodu velikih gradova čije plaže šljašte sa razglednica i turističkih prospekata, u favelama živi ispod svakog ljudskog dostojanstva i egzistencijalnog minimuma, u Brazilu ni danas kao ni onda revolucije nema. Iako se sa pravom upinje da u sadejstvu sa ostalim članicama takozvanog BRIK-a (Rusija, Indija i Kina), stvori preduslove multipolarnog (čitaj: pravednog) sveta, Brazil je i dalje ‚zadnje dvorište‘ Amerike, sa odgovarajućim tretmanom. Za to vreme, bolje rečeno svo vreme, stanovnike favela, osim utehe koju im pruža rimokatolička crkva zadužena prevashodno za period nakon fizičke smrti, drži još jedino nada da će poput Ronalda ili Ronaldinja, kroz fudbal pronaći izlaz iz dosuđene im bede. Kada polupismeni televizijski sportski komentatori, u želji da obogate svoje jadno izražavanje, fudbalski stadion nazovu hramom sporta, ta kvalifikacija svakako ima mnogo dublje značenje od mišljenog.

U čemu se srpski slučaj, ove dvehiljade i desete godine razlikuje od brazilskog? Najviše po klimi, moglo bi se reći. Sve ostalo imamo: bedu, besperspektivnost, lepotice, tajkune i njihove latifundije, exit-e, guče, festivale, i beskrajnu količinu sporta.

Pošto smo se, kako predsednik vlade nedavno podseti opredelili za kapitalizam, i za tržišne principe koji uče da je sve roba sa svojom cenom koju u slobodnom prometu bez upliva države određuje tržište, trebalo bi da se u skladu sa mestom i vekom i ponašamo. Tako u narodu koji ima lepotica na pretek, a u uslovima novog životnog stila što ga putem javnih medija diktira ruka nekog nevidljivog dirigenta (videti ogled Zaglupi, osiromaši, vladaj), pojavljuje se deficit platežno sposobnih muškaraca, rečju – bogataša. Jezikom našeg mudrog premijera, potražnja za njima je veća od ponude. Šta našim mladićima, osim odlaska u beli svet, stoji kao mogućnost za ostvarenje nametnutog životnog stila, koji je postao toliko uvrežen i normalan kao i kapitalizam? Nekolicini je to preduzetništvo, pogotovo ako potiče još iz osamdesetih, malobrojnima neko menadžersko mesto u stranoj kompaniji. Većini, baš kao u Brazilu ili bilo kojoj drugoj siromašnoj zemlji, to je sport. Sport, koji za račun njegovih vlasnika troši svoje protagoniste, i telesno ali i duhovno, razvijajući u njima najniže kapitalističke porive pod maskom želje za pobedom. Star sistem, taj izum Lukavoga što od ljudi želi da napravi bogove kojima će se osirotele mase klanjati i sa njima identifikovati, zaživeo je i u sportu poodavno. Kada je negde krajem osamdesetih jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša svih vremena, tragično preminuli Dražen Petrović potpisao ugovor sa stranim klubom, taj se transfer nazivao epohalnim. Čak je i tadašnji predsednik savezne vlade, Branko Mikulić, uskliknuo: “Da mi je četa takvih, izveo bih zemlju iz krize!“ No, iako je za ovo nedugo vreme dekadencija obezvredila sve pa i novac, u poređenju sa današnjim transferima mnogo lošijih igrača, Dražen Petrović je mirne savesti u svoj ugovor mogao dopisati barem još jednu nulu.

I tu se, poput mističnog Uroborosa, zmije koja jede vlastiti rep, zatvara krug: industrija sporta, kao deo totalne industrije svake vrste pod nadzorom istih vlasnika, investirajući ogroman novac u sport očekuje, po sistemu spojenih sudova, dobit na prividno drugoj strani – industriji zabave, tojest zamajavanja. Jer, šta je zbilja sport, osim ogromne, hipnotički privlačne, planetarne zabave za mase? U vreme totalitarnih režima, on je, poput svog antičkog uzora, bio instrument slavljenja i uzdizanja vođe, od Zevsa do Hilera, da ne idemo dalje. Ili je u jednake svrhe služio za potrebe nacije. Ovaj autor, nasuprot medijskog glavnog toka, ne misli da su srpske navijačke grupe (najveće) društveno zlo. Naprotiv, u njima želi da vidi, jer se radi o mladosti, izraz najboljih, slobodarskih vrlina našeg naroda. Ti mladići vođeni kakvim – takvim idealima još uvek nisu stigli da se pokvare i legnu na rudu konformizma i sebičnog interesa. Nevolja je, međutim, u tome što njihova energija, lična i kolektivna, nije usmerena ka konstruktivnim, već prečesto ka destruktivnim ciljevima, u nedostatku poimanja onoga što je zaista važno. Jer, preskočiti ogradu ambasade jedne nama po svemu neprijateljske zemlje da bi se skinula njihova zastava, iz protesta zbog učinjene nam sportske nepravde, nema za ovaj narod isti značaj kao kada bi se neka navijačka grupa okupila da iskaže svoje neslaganje sa dosadašnjim učincima privatizacije narodne imovine, ili sa preostalim najavljenim prodajama.

I dok Dunav i Sava, baš poput vremena teku u nepovrat, tako se povećava količina svih zabavnih (glupost ne može biti zabavna?) sadržaja, posebno u najuticajnijim, elektronskim medijima. I tu prednjače, ne samo kvantitetom svojih resursa i emisionim dometom, nego i kvalitativnim učincima u zaglupljivanju, najveći. Jedna sa navodno društvenom ulogom, kojoj je namenjeno emitovanje nesnošljivih količina sporta, i druga, komercijalna, kojoj su bliže lake note i reality programi. Tako ovaj narod živi u neprekinutom karnevalu, prema kojem je onaj brazilski u Riju, otprilike što i seoska kobasicijada naspram nekoliko dana opijanja u Guči. A i održava se svega jednom godišnje, dok je Srbija evropska, pa i svetska velesila slatkog života. Ovde se noću ne spava. No, kada se jednom ipak otrezni(mo), da li ćemo, poput junaka filma Kad porastem biću kengur, dva gubitnika na vrhu solitera, i dalje zevati i pitati: Hoće li već jednom nešto da se desi?

Posle godina koje su ‚pojeli skakavci‘ došle su nam godine sirotinjske zabave. I to je i logično: što je manje hleba, više je igara.

Predrag Anđelić
http://www.predrag-andjelic.com/tekstovi.html

Werbeanzeigen

Kosovska organizacija Centar za Socijalnu Emancipaciju (QESh) učestvuje u Paradi ponosa! – dostavio, Ray Thomas

Kosovska organizacija Centar za Socijalnu Emancipaciju (QESh) učestvuje u Paradi ponosa!
http://www.queeriacentar.org/index.php?option=com_lyftenbloggie&view=lyftenbloggie&category=0&Itemid=18

Sa velikim zadovoljstvom obaveštavamo javnost da je Centar za Socijalnu Emancipaciju (www.QESh.org), poznata kosovska organizacija za promociju GLBT prava, otvoreno podržala prvu Paradu ponosa u Srbiji (ParaDA! – DA šetamo zajedno),  koja kreće u nedelju, 10. oktobra, iz beogradskog parka Manjež.

Na našu veliku radost, predstavnici QESh-a najavili su da će u znak podrške našoj inciijativi na Paradu ponosa poslati višečlanu delegaciju ove organizacije koja će u subotu, 9. oktobra, da krene put Beograda iz Prištine. Organizatori Parade ponosa, Queeria – centar za promociju kulture nenasilja i ravnopravnosti (Kvirija centar) i Gej strejt alijansa (GSA), uvaženim gostima iz Prištine žele srdačnu dobrodošlicu!
Podrška QESh-a beogradskoj Paradi ponosa i najavljeni dolazak delegacije ove organizacije iz Prištine predstavlja važan pomak u odnosima GLBT organizacija u regionu. Pozdravljamo odluku kosovskog Centra za Socijalnu Emancipaciju (QESh) da podrži beogradsku Paradu ponosa, i uoči nedavnog usvajanja srpske rezolucije o Kosovu od strane Generalne skupštine UN, a u cilju što bržeg približavanja EU i evropskoj porodici naroda, pozivamo Vladu Srbije da što pre i formalno prizna nezavisnost kosovske republike i uspostavi dobrosusedne odnose sa najmlađim članom velike evropske zajednice. Organizacioni odbor se iskreno nada da će beogradska Parada ponosa potstaći Vladu Srbije da prihvati realnost na terenu i da se konačno okrene evropskoj budućnosti naše dve zemlje.

Podrška QESh-a ovogodišnjoj Paradi ponosa (ParaDA! – DA šetamo zajedno) jasno pokazuje da je Parada ponosa ujedno i prvi suštinski korak ka uspostavljanju demoratskih normi, evropskih vrednosti i trajnog jedinstva u zemlji i regionu. Pozivamo sve građane da nas na sličan način podrže i da zajedno sa nama aktivno učestvuju u prvoj ali svakako ne i poslednjoj beogradskoj Paradi ponosa.

Vidimo se na Paradi!

Bosnia: Either Dayton Stays, or the Serbs Go

http://www.balkanstudies.org/articles/bosnia-either-dayton-stays-or-serbs-go

Bosnia: Either Dayton Stays, or the Serbs Go

In an interview for the Serbian-language daily Vesti (Thursday, September
16) The Lord Byron Foundation Chairman James Bissett gave his assessment of the
current political situation in the Western Balkans, including the future of
Bosnia, Turkey’s neo-Ottoman designs, and the collapse of Belgrade’s misguided
diplomacy.

The Republic of Srpska [Bosnian-Serb republic] should fiercely resist the
centralization of Bosnia-Herzegovina under the Bosniak domination. It position
should be “backed up by threat of secession and a declaration of independence,”
according to political analyst James Bissett.

Bissett thinks that, while it is hard to predict what might happen in
Bosnia-Herzegovina after the election, it seems obvious that the Americans and
the EU are determined to see constitutional changes that would transform BiH
into a centralized unitary state under Muslim domination. To do so, however,
would require changing the terms of the Dayton Accords.

“This should be fiercely resisted by the RS and backed up by threat of secession
and a declaration of independence. After all if the Albanians in Kosovo can do
so why not the RS?” Bissett asks. He is the Chairman of The Lord Byron
Foundation for Balkan Studies, former Director of the World Migratiopns Agency
and the last Canadian Ambassador in the Socialist Federal Republic of
Yugoslavia.

Bissett thinks that the best solution is for Bosnia and Herzegovina is to get
rid of the „gauleiters“ sent in to rule over it and to let the country manage
itself under the terms of Dayton..

Over time, he says, a modus operandi might evolve to the point where the three
sides might be able to cooperate and work together. This will not happen unless
the outside interference from the USA and the EU is stopped. “Paddy Ashdown,
George Soros, Marti Ahtissari and all of the other foreigners have their own
agenda and it does not include the welfare and future prosperity of the
inhabitants of BiH. The sooner the people of BiH realize this reality the
better,” says Bissett.

Bissett thinks that in the short term the Republika Srpska will have to rely on
its own resources with little or no help except the terms of Dayton. “The main
thing is not to be frightened by the threats of the EU or by the United States.
These two entities are in very serious decline and will become preoccupied by
their own economic and financial problems. “The last thing anyone wants to see
is another armed conflict in the Balkans and the RS should make it clear it is
Dayton or separation,” according to Bissett.

The leadership of the Republika Srpska should be lobbying hard to maintain the
status quo under the terms of Dayton and their political leaders should be
persuading Russia, Bulgaria, Romania and the countries of Central and Eastern
Europe to support their cause. It is likely, Bissett adds, that these nations
have a more realistic amd pragmatic view of the Muslim encroachment into the
Balkans.

Turkey seeking dominance in the Balkans

Bissett thinks that the question of increasing Muslim influence in the region is
an unsettling one. “Turkey obviously is pushing hard for its previous dominant
position in the Balkans. Islam’s influence in Kosovo, Albania, Sandzak and in
BiH will undoubtedly increase and it poses a threat not only to the Republic of
Srpska but to the rest of the Balkans as well.”

Normally, he says, the non – Muslim countries of the Balkans should expect
sympathy and help from both Russia and the countries of the democratic west –
including the USA – but unfortunately, with the exception of Russia, the other
countries are led by short-sighted politicians who have little sense of history
or strategic vision.

Serbia “has thrown all of its eggs in the EU basket”

One might have expected as well that Serbia could be counted upon for support
for Dayton but in light of the recent decision to abandon its allies in the
United Nations General Assembly on the issue of Kosovo independence it is
obvious that the present Government has thrown all of its eggs in the EU basket.
This was a fateful decision because – to use a biblical analogy – „What does it
profit Serbia to gain entry into the EU if it lose  its soul.”

Hazard

Hazard

von Misa Paunovic, Freitag, 17. September 2010 um 01:29

Oh,kako gledamo,

dok nestaje nade,

guše se uzdasi,

zabranjuje govor,

čemerimo se na svome.

Pokajnice se ruše,

oltari nestaju,

zemlja preorava,

satire se seme.

Raziđuju se svetinje,

obaraju krstovi,

lazarevo preotima,

imena se pljuju.

Noževi se vitlaju,

omče cvetaju,

zemlja smanjuje,

ognjišta nestaju.

Tamniče se nevini,

naše svojata,

blagoslov imaju,

dok mira nemaju.

Poreklo nam gaze,

potomke omčaju,

pretke osuđuju,

legende uzimaju.

Gaze po junaštvu,

seire i arlauču,

nedam da ćutim,

praštati nemogu.

Satelitski grade,

nove okvire naše,

antene naše primaju,

željoteku njihovi snova.

Eh,Lazare,Lazare,……