Parlamentarna mafija
http://vukotic.atspace.com/parla.htm
Upancireni
sateliti
Ovih
nekoliko poslednjih godina naslušali smo se svakojakih
partijsko-predizbornih obećanja, počev od „otvaranja novih radnih mesta“,
preko „borbe protiv korupcije i kriminala“, pa sve do „kandidature“ za
mesto podvornika pred vratima razjedinjene Evropske unije. Istina, bilo
je tu i onih obećanja, koje su oni koje bi narod „izabrao“ i „dao“ im
vlast, barem prividno, pokušavali da ispune. Setimo se samo silnih
„mafija“, koje su nekakvi izaslanici „milosrdnog anđeli pravde“, s
čarapama na glavama, hapsili uz reflektore, kamere i sprave za noćno
osmatranje: duvanska, carinska, drumska, prosvetna, fudbalska, gasna,
konačno, i policijska… Moglo bi se čak reći, da jedno vreme u Srbiji
nijedan lopov nije mogao biti siguran da ga neće stići ruka pravde, osim
ako nije uz sebe imao vladin „pancir“ ili „satelit“.
Privatizacija stečaja
Jedino se, valjda, još nisu stekli uslovi za hapšenje stečajne mafije (pod
dirigentskom palicom privatnih agenata iz Agencija za privatizacije), u
čije se džepove, ne njihovom krivicom, steklo više para nego što je to
uspelo da se prilije u kase svih ostalih (gore pobrojanih i, pride,
nepobrojanih) mafija đuture. Predsednik države je, negde u septembru
prošle godine, dokazujući svoju eliot-nesovsku odanost „borbi protiv
razbojništva“, kao i nesalomivu prvrženost „osnovnim principima pravde i
prava“, izašao pred svoju partiju i otvoreno priznao, da je „korupcija u
Srbiji postala način života“. Tada je predsednik Srbije „odlučno“
nagovestio da će najpre pomesti dvorište ispred svoje DS kuće, te da će
se pozabaviti i drugim strankama, pošto se i tamo nalazi „izvor
korupcije“.
Vizija iza rešetaka
Naravno,
kako to inače obično biva, govor stranačkog lidera tada je propraćen
frenetičnim aplauzom članstva, na koji je ovaj „zagonetno“ odgovorio:
„Nisam siguran da baš svi treba da se raduju ovoj mojoj rečenici u DS-u
i ostalim strankama“. I zaista, nije prošlo dugo, u zatvoru se našao
jedan od članova Glavnog odbora DS – gradonačelnik Zrenjanina Goran
Knežević. Mnogi su u Demokratskoj stranci (ali i u „demokratskoj“
Srbiji) bili zatečeni takvom vrstom borbe protiv, sada „novoformirane“
građevinske mafije, na čijem „čelu“ se našao, niko drugi do jedan od
najcenjenijih funkcionera DS i čovek, koji je samo godinu dana ranije,
dobio nagradu „Gradonačelnik s vizijom“, kao tadašnji najbolji lider
lokalne samouprave. Iole informisani građanin Srbije, u času hapšenja
„najboljeg među jednakim“, logično je mogao da očekuje da će barem
devedeset posto gradonačelnika i predsednika opština biti takođe strpani
iza rešetaka.
Hrvatska veza
Danas
postaje jasno da se Kneževiću ne sudi ni za kakvu krađu, jer je pljačka u
državi Srbiji odavno legalan „posao“ onih koji su na ili blizu vlasti.
Jednostavno, na Kneževićevu nesreću, proradila je „hrvatska veza“, pošto
je Zrenjanin već prilično dugo u čeljustima „austro-ugarske“ ekonomske
„vizije“, koju zdušno nadgledaju hrvatski tajkuni i srpski Hrvati.
Zapravo, u Zrenjaninu se sve zna: Kneževiću je „robiju“ napakovao niko
drugi, do njegov „najbolji“ partijski „drug,
Predrag Grgić, zvani Grga. Opet, iako to svi znaju, nikome ne pada
na pamet da to javno kaže, te da dođe pod udar tog „srpsko-hrvatskog“
moćnika. Pune tri godine, Predrag Grgić je proveo u Zagrebu, gde je
prošao specijalnu obuku hrvatskih službi, da bi se odonud vratio 2004.
godine i preuzeo jednu od trenutno najvažnijih funkcija u Izvršnom veću
AP Vojvodine – gde je zadužen za oblast regionalne i međunarodne
saradnje. Ako tome dodamo da je pokrajinski sekretar Pokrajinskog
sekretarijata za „međunarodne odnose“ Ivana Dulić-Marković (kao i
Predrag hrvatski kadar), tada postaje jasno da su „vanjski odnosi“
Vojvodine (koja se na zvaničnom sajtu
vojvođanskog
government-a već imenuje kao „evropski region“; čitaj
austrougarski).
Gospodar iz senke
Zapravo, zatočenje prvog čoveka zrenjaninske opštine, Gorana Kneževića,
svojevrsno je upozorenje preostalim „srpskim kadrovima“, kako u Zrenjaninu
tako i u celoj Vojvodini, kakva će ih sudbina zadesiti, ukoliko pokušaju
i da pomisle da se suprostave interesima države Hrvatske. Kada znamo da
Predrag Grgić i Ivana Dulić Marković imaju nesumnjivu srčanu podršku
predsednika Republike Srbije, tada postaje jasno, zbog čega se i sam
Knežević, iz zatvora, ne usuđuje da jasno ukaže prstom na onoga zbog
koga je uklonjen sa političke scene. Zapravo, Knežević se još nada, da
će, kad malaksa „hrvatska“ jarost, ipak uspeti da se izbavi iz tamnice
i, na neki način, nastavi svoju političku karijeru. Jasno je, da je mig
za hapšenje Kneževića došao direktno iz Republike Hrvatske, jer je njihova
infiltracija u ekonomske i političke tokove severne srpske pokrajine sve
snažnija; to jeste, utamničenjem Gorana Kneževića, koji je godinama
unazad bio jedan od dva-tri vodeća političara u Vojvodini i čija je
popularnost mogla samo da raste, Hrvatska je pokazala da je njen
„namještenik“, „štovani“ gospodin Grgić, sada neprikosnoveni gospodar u
Vojvodini.
Podmićeni od srbo-koljača
Na
ovom mestu, možda će se neko upitati, kako je moguće (ako je sve gore
rečeno istina), da na takve aktivnosti nama neprijateljske države
Hrvatske ne reaguje niko iz Beograda, nijedan Srbin koji se tamo nalazi
na vlasti, da ćute poslanici u srpskom parlamentu, te da, ka kraju
krajeva, o tome ozbiljnije ne progovori srpska štampa? Zar je moguće da
je sva Srbija pala na kolena pred hrvatskom političko-ekonomskom knutom
i pred onim ko je glavni zastupnik hrvatskih interesa u Srbiji, a koji
je trenutno, na srpsku žalost, i srpski (ili pre hrvatsko-srpski)
predsednik. Neshvatljivo je da su se srpski političari, svi do jednog,
prodali onima koji su u prošlom veku pola Srba poklali a pola proterali
sa teritorije, na kojoj su danas formirali novu NDH. Kako objasniti da
oni Srbi, koji se nalaze na mestima sa kojih bi mogli da ostvare određen
uticaj na osvešćivanje srpske politike i srpskog naroda u celini, ništa
ne preduzimaju, iako su im svi detalji oko preuzimanja Vojvodine od strane
Hrvatske morali biti poznati. Na gornja pitanja postoji samo jedan mogući
odgovor, a taj je, da su se političari Srbi prodali, neko za veće neko
za manje svote novca.
Arčibaldova istina
Danas
se najbolje može videti ono što je nekada o srpskim političarima govorio
veliki prijatelj Srba –
Arčibald Rajs! Naime Arčibald je primetio da srpski političari (a
donekle i intelektualci) posmatraju svoj rod s krajnjim prezirom. Evo šta
on kaže u čuvenom članku „Čujte Srbi!“: „Običaji profesionalnih
političara prvo iskorenjuju vrline srpskog tla. A, na nesreću, političari
su vam svemoćni. Politika se meša u sve i svuda upravlja. Ukaže li se
neko mesto u vlasti, bilo ono važno ili osrednje, svejedno, o izboru ne
odlučuju zasluge kandidata, već političke veze. Može on biti i najveća
neznalica, najnečasniji čovek, ako je „štićenik“ političara-strančara
stranke na vlasti, pobediće i čoveka najkvalifikovanijeg i u stručnom i
u moralnom pogledu.“ Izgleda da se ništa
nije promenilo od tog doba, kada nas je Arčibald tako nemilosrdno, a
opet, tako dobronamerno „(iz)grdio“. Danas smo, zahvaljujući „prozoru u
svet“, svi mi svedoci jednog neopisivog beščašća u srpskom parlamentu,
kakvo, verovatno, ni sam Rajs nije mogao da zamisli. I zaista, da li je
taj osvedočeni prijatelj Srba mogao da pretpostavi da će Srbi, samo za
dizanje ruku, moći da inkasiraju čitavih dva miliona evra? Ili, možda
nisu u pitanju milioni, već nekakva „tričava“ suma od nekoliko stotina
hiljada „evrića“? Svejedno. Jasno je da je „najpatriotskija“ srpska
stranka, SRS, dogurala dotle, da je spremna da „ispunjava želje“ i da
„peva“ bilo koju „pesmu“, samo ako joj se dobro plati.
Duša u đubretu
Ko god je pred kraj 2008. godine pratio
zasedanje parlamenta, morao je, i da nije ni hteo, da primeti kako su na
završnim sesijama „radikali“ srdačno ćaskali sa onima na njihovoj desnoj
strani. Gledaoci su bili zbunjeni, jer nisu mogli da veruju da su se
„šešeljevci“ i „tadićevci“ toliko slizali, kao da su rod najrođeniji. Kao
da do juče jedni druge nisu nazivali izdajnicima i prodanim dušama, kao
da im je ideologija ista, kao da nema ničega na belom svetu što bi te
dve partije, jednu „levu“ i jednu „desnu“, moglo razdvojiti ili
sukobiti. A državotvornost, interes naroda, nacionalna ideja, očuvanje
Kosova i Metohije u okvirima Srbije, borba protiv kriminala i korupcije,
zaustavljanje depopulacije i povećanje nataliteta, radna mesta sa i bez
motki? Krišto? Opet „brat“ Hrvat, ko bi drugi? No dobro, za njega je
jasno. Nije nikakvo čudo da on „leši“ sebi neprijateljsku državu, kao što
nikakvo iznenađene ne bi trebalo da bude kada nam sutra Boris, Predrag i
Ivana, i Hrvatska država, tako zapapre čorbu, da budemo prinuđeni da se
selimo i iz Vojvodine. Hrvati dobro znaju, odreši kesu i plati Srbinu, i
on će samom sebi da gradi vešala. Zapravo, naši političari veruju da oni
nisu rođeni za stradanje, barem ne dok još ima njihovih sunarodnika, koje
će bacati kao hranu u ždrelo nezasitoj Meduzi. Vratimo se još jednom
Arčiju i čujmo šta nam je on davno poručio:
„Nemojte dozvoliti da
vaša lepa duša propadne u tom đubretu koje se na njoj nataložilo naročito
posle rata. Nacija koja je, poput vaše, odolela vekovnom ropstvu, koja
se povukla preko Albanije i koja je, izgnana iz svoje zemlje, ali ne i
poražena, uspela da se vrati na svoja ognjišta kao pobednik – ne dopušta
da je podjarmi šaka sebičnih i podmitljivih političara, gnusnih
šićardžija, prezira dostojnih zabušanata i zločinskih profitera i
zelenaša.“
Srpska Zora Bela
Filed under: AKTUELNO | Leave a comment »