POVEĆANJE SVEUKUPNE PRODUKTIVNOSTI KAO JEDINI PUT ZA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI = STANDARDA SVIH GRAĐANA SRBIJE
GLOBALIZACIJA-KAKO O(P)STATI?
Globalizacijom svetskog tržišta i stvaranjem sve većih alijansi velikih sistema, „male“ privredne sredine postaju plen velikih i moćnijih. Ovo mišljenje i psihologija koja se stvara i na našem tržištu, prihvata ovu činjenicu kao neminovnost. Da li je to baš tako i da li tako mora biti?
Na žalost, naši političari i ekonomski eksperti ni jednog trenutka nisu prišli problemu sa razumevanjem, niti su počeli da rade na nacionalnoj strategiji privrednog razvoja, kao odgovor globalizaciji. Mnogi naši odgovorni ljudi, od lokalnog nivoa (preduzeća, lokalne uprave…) pa sve do onih u resornim ministarstvima, bivših i sadašnjih vlada su realni pesimisti. Razloge nalaze u stanju u kojem se nalazi naše društvo u poslednjih petnaestak godina (ratovi, sankcije…). Oni nisu svesni (ili ne žele) da je stanje bilo koliko-toliko podnošljivo do polovine 80-tih, i nepodnošljivo od 90-tih uzrokovano, pre svega, nedopustivo lošom organizacijom rada i poslovanja sa svim negativnim posledicama. Opterećeni smo „dobro“ organizovanim kriminalom što je samo posledica izuzetno lošeg i neorganizovanog menadžmenta, koji nažalost pored stečenih zvanja i samo teoretskih znanja gotovo uopšte ne poznaje i praksu.
Tu je suština problema. Kao i kod gradjevine, bez dobrog temelja nema stabilnog objekta. Treba se reorganizovati, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom nivou i stvoriti uslove za iskorišćenje sopstvenih resursa, bez velikih ulaganja i skupih investicija za kupovinu „tuđe“ tehnologije.
Dve, relativno male privrede već decenijama prave svetsko ekonomsko čudo na jednostavan i jeftin način: Japan i Švedska. Dva vodeća svetska eksperta Klaus Helmrich iz Švedske i Shigeyasu Sakamoto iz Japana, uspeli su da sa programom „WCP-WORLD CLASS OF PRODUCTIVITY“ (Svetska Klasa Produktivnosti), koji predpostavlja minimalna ulaganja, stvore vrhunske svetske standarde organizacije rada i poslovanja, koji i nama za tri do pet godina garantuje brzi uspon privrednih subjekata, kompletne privrede i standard svih građana. Doslednim delovanjem (kroz edukaciju), adekvatnom primenom ovih standarda u praksi, obezbeđuje se svetski nivo konkurentnosti proizvoda ili usluga naše privrede. Ovo je jedini put u otklanjanju uzročnika mnogih loših posledica (nezaposlenost, male plate i loš standard, siromaštvo, bela kuga, kriminal, korupcija…) i mnogih zavisnosti i uslovljavanja od strane ekonomsko bogatih sila. Ako u tome uspevaju Švedska, Japan i mnoge druge zemlje, zašto ne bi i naša privreda, kroz jačanje svih privrednih i vanprivrednih subjekata?
KAKO FUNKCIONIŠE WCP PROGRAM
Program WCP je dokazan u svetskoj praksi, pa i u mnogim našim bivšim firmama dok ih nisu uništile korupcija i politika. Koncipiran je tako da se već nakon info-seminara, pogotovo tokom obuke tehnologa-menadžera uključenih preduzeća, jasno naziru i uočavaju mogući efekti kako na mikro, mezo i makro planu, ali bazirani na činjenicama.
Nakon obuke sledi „snimak“ postojećeg stanja uz „dijagnozu“, na osnovu čega se pristupa „terapiji“ odabranim pomoćnim alatima (sistemi, metode i tehnike) uz uslov da se terapija dosledno sprovodi.
Uz doslednu primenu i uz motivisano angažovanje svih zaposlenih, od vlasnika, njihovih odabranih saradnika-menadžmenta (svih službi) i svih izvršilaca-radnika, već u roku od 3 do 6 meseci dolazi do žetve dobrih rezultata, a nakon 6 do 12 meseci jasno se vide poslovni rezultati. Ovi rezultati ogledaju se u povećanju produktivnosti (smanjenju troškova i angažovanju kapitala) po jedinici proizvoda-usluga od nekoliko desetina do nekoliko stotina procenata. Ceo proces protiče bez kapitalnih investicija u, recimo, novu opremu, u koju se tek na ovakav način stvorenog viška vrednosti kroz povećanje produktivnosti i sada po argumentovanoj potrebi ide u nove investicije. Dakle, odbacuje se u potpunosti naša navika za podizanjem skupih kredita, koji još više opretećuje cenu krajnjeg proizvoda-usluge. Dakle, WCP program sačinjen je od metoda i tehnika koje su nastale tokom razvoja nekih od najvećih firmi ( Nokia, Volvo, Saab, Ford, GM, Mercedes, Toyota, Honda, Matsushita) kao plod rešavanja problema na koje su nailazili tokom razvoja. Osnovno polazište je da se, kao prvo, racionalizacijom, maksimalno iskoriste već postojeći materijalni resursi i ljudski potencijal. Celokupno privređivanje u proizvodnji roba i usluga svodi se na minimizaciju troškova i minimalni angažovani kapital po jedinici proizvoda ili usluga u trenutno zatečenim uslovima.
Na ovaj način efekti se, i pre novih ulaganja, mogu videti i procenjivati. Sve ovo vodi do sticanja zdrave, konkurentske snage, kako na domaćem tako i na stranom tržištu.
CILJEVI PROGRAMA
Najrazvijenije i ekonomski najjače zemlje u sveta SAD, Švedska, Japan, Nemačka, Engleska, Italija… neprekidno rade na svom razvoju, usavršavajući pomenute standarde sa vidnim efektima. Novije švedsko ekonomsko čudo nastalo je nakon realizacije 25.000 projekata promena korišćenjem WCP-a za samo dve godine (1994-1995) nacionalnim programom kojim je rukovodio Klaus Helmrich. Sa ovim sprovedenim projektima prosečna produktivnost je povećana za cca 50% na globalnom planu, a u mnogim pojedinačnim slučajevima i mnogo više. Program omogućava postizanje sledećih ciljeva:
· Povećanje konkurentnosti na domaćem i stranom tržištu
· Kroz povećan dohodak-proširenje kapaciteta i zaposlenosti
· Smanjenje troškova-povećanje plata-veća izdvajanja za budžete
· Povećanje koeficijenta obrta kapitala i smanjenje zaduženosti kod banaka
· Povećanje produktivnosti u postojećim uslovima
· Povećanje fleksibilnosti proizvodnje-smanjenje vremena i troškova pri prelasku sa jednog na drugi nalog
· Smanjenje škarta, proizvodnja sa 0 grešaka
· Obrazovanje razvojnih timova koji po završetku projekta samostalno nastavljaju da sprovode nove projekte
· Novi stručnjaci osposobljeni da lakše preuzimaju znanja razvijenih firmi
· Stvaranje svesti da jedino „sopstvenim snagama“ možemo napredovati
MERITI I UVAŽAVATI STALNO POBOLJŠAVANJE PRODUKTIVNOSTI
Po rečima autora WCP programa Klausa Helmricha sve na svetu je merljivo, pa tako i produktivnost. Objašnjavajići o kakvom merenju se radi, gospodin Klaus Helmrich kaže:
„Produktivnost se meri kao Output/Input. Najniži nivo merenja je deo neke radne operacije u obliku standardnog vremena za dotičnu radnu operaciju/direktno vreme za radnu operaciju. Važno je da se mere rezultati kako bi rad na produktivnosti išao u pravom smeru: Da li postajemo bolji ili lošiji? Kako i da li sprovedena poboljšanja pružaju očekivane rezultate? Iza ovoga treba reći da „Ono što se meri to se i poboljšava, ono što se ne meri propada“.
Merenja samo po sebi ne obezbeđuje nikakav rezultat. Ono samo omogućava uvid u postojeću situaciju (stanje) koje treba da motiviše preduzimanje konkretnih mera. Područja za preduzimanje mera vode ka poboljšanju produktivnosti jesu:
- METOD (M) kako umešno i razumno radimo
- UČINAK (U) kojim intenzitetom, motivacijom i preciznošću se izvršava rad (odnosi se kako na manuelan rad tako i mašinske procese)
- STEPEN ISKORIŠĆENJA (I) koliki deo od radnog vremena se koristi za stvaranje vrednosti za kupca-potrošača)
Od posebnog je interesa da se stvaraju multiplikacioni efekti između ova tri faktora.
Sveukupno poboljšanje produktivnosti = M x U x I
Ova jednostavna metoda odbacuje stare predrasude da se na porast produktivnost može uticati najviše 10-20%, jer je stvarnost i mogućnost višestruko veća. Evo jednog primera:
Predpostavimo da posedujemo rešenje koje će dovesti do sledećeg efekta:
· Metod rada se poboljšava tako da vreme za obavljenje nekog posla može da se skrati sa 1h na 0,7h
· Motivisanost se povećava tako da se intenzitet povećava sa 90% na 95%
· Stepen iskorišćenosti se povećava tako što se proces učini sigurnijim od 65% na 80%
EFEKAT: (1,0/0,7)x(95/90)x(80/65)=1,43×1,06×1,23=1,86 (86%)
Kao što se vidi, sveukupni efekat od +86% je impozantan. Da bi se postigao ovaj način poboljšanja zahteva se sistematski i sa ciljem usmeren rad na produktivnosti koji, na žalost, nije uobičajen u Srbiji.“
KUPOVANJE PRODUKTIVNOSTI
Političari i čelni rukovodioci u preduzećima rado govore o značaju investicija, ali se istovremeno ne slažu, da li posedujemo dobru klimu za investicije. Investiranje za povećanje produktivnosti, tj. da se produktivnost „kupi“, ima i jasne negativne efekte. Nažalost, često se pokazalo da nismo „sposobni“ da u potpunosti iskoristimo investicije u nove tehnologije, bez prethodnog dodatnog obrazovanja, a to potvrđuje i jedna studija rađena u Švedskoj od strane WCP koja pokazuje da je stepen iskorišćenosti novih tehnologija iznenađujuće nizak, samo cca 55%. Ova studija je rađena za švedsku privredu što govori da bi kod nas ovaj procenat iskorišćenosti bio daleko manji.
Mnogi veruju da kada automatizujemo neki proces, da je time posao završen, tj. da nemamo više nikakvih mogućnosti za poboljšanja. Istina je, međutim, drugačija. Jedna sveobuhvatna analiza na metodu rada u fabrici „VOLVO“ je pokazao da je moguće povećati kapacitete za 60% uprkos činjenici što su procesi rada 90% automatizovani. Shigeyasu Sakamoto, Vice Predsednik „Japan Management Consulting Group“ je jednom prilikom rekao:
„Vi Evropljani isuviše lako odlučujete da kupite produktivnost pri čemu zaboravljate kako se ona stiče“
STICANJE PRODUKTIVNOSTI
U više navrata predstavnici MMF-a nam poručuju da plate i troškove povećavamo samo u skladu sa povećanjem produktivnosti. Međutim, linija manjeg otpora mnoge neiskusne privrednike zavarava usmerenjem ka velikim investicijama u nove mašine ili tehnologiju, koju na kraju ne umeju da iskoriste.
Sistematski usmeren rad na produktivnosti daje veće efekte, bez da zahteva kapital u većem obimu. Studija WCP je pokazala da se samo na nivou radnih mesta, metode rada mogu poboljšati između 20%-30% (kod nas i znatno više). Kada bi se pored toga izvršila i poboljšanja na postojećim procesima ili proizvodima, tada bi mogućnosti mogle da se dupliraju tj. cca 50%. Primenom WCP-a ovakvi efekti se postižu i u mnogim drugim zemljama sveta (Japan, SAD, Kanada, Italija, Španija, Engleska, Nemačka, Singapur, Kina i dr). U projektima koji su sprovođeni širom bivše Jugoslavije i u šest pilot projekata 2005. godine u Srbiji ovi efekti su izražavani u više stotina procenata.
Play-off vreme se može izračunati, prosečno iznosi 3-6 meseci. Ovo se odnosi na pobiljšanja u metodama rada. Na ovo dolaze mogućnosti za poboljšanje u Učinku (motivu) i Stepenu Iskorišćenosti. Preduzeća koja su bila obuhvaćena pomenutom studijom su i renomirana preduzeća Volvo cars, ABB, ITT Flight, Dimlex (ranije Siemens). Ni jedno od ovih rešenja ne zahteva investicije, osim u obrazovanje menadžmenta.
ŽETVA EFEKATA
Prihvatanjem WCP programa, koji podrazumeva dosledno sprovođenje metoda i tehnika kao što su: Analiza aktivnosti, MTM, SAM, Ergosam, Just in time, Kanban, Pokayoke, MDC, putem obrazovanja kadrova-menadžmenta, celikupan rad usmerava se u stvaranju ekonomskih efekata kao što su:
· Povećanje prihoda (povećanjem kapaciteta, skraćenjem protočnog vremena)
· Smanje troškova (po jedinici proizvoda ili usluga)
· Smanje angažovanja kapitala (mašine, roba i dr.)
Ali, u nedostatku jasnih, pouzdanih ciljnih slika za poslovnu korist, nizak nivo stepena iskorišćenosti i loših metoda rada i poslovanja već u početku potkopava vrednost investiranja. Velika odgovornost leži na čelnim rukovodiocima kako bi sprovedena poboljšanja mogla da se „žanju“ a ne da se stane na pola puta.
Iskustva pokazuju da žetva efekata ni izbliza nije onolika koliki su potencijali svih mogućnosti poboljšanja. To su, ipak, pitanja koja se svom težinom „odmaraju“ na vlasnicima i čelnim rukovodiocima preduzeća. Postoji mnogo toga što uzrokuje loš razvoj produktivnosti. Jedna stvar je sigurna, resursi znanja koji postoje u preduzećima, danas neophodni da se sistematski sprovode aktivnosti na povećanju produktivnosti, radikalno su se smanjili, a u nekim ne retkim slučajevima i potpuno nestali. Verujem da ovo važno pitanje vodi konstataciji da neiskorišćeni resursi u kratkom vremenu moraju biti ispisani crvenom olovkom.
Međutim, rešenja postoje. Resursi takođe, ali neophodno je da se okrenemo sopstvenim snagama, i da iskoristimo sve svoje potencijale. Ako želimo da vodimo ravnopravnu utakmicu sa nadolazećom globalizacijom, moramo koristiti njihovo oružje i to bolje i uspešnije od njih. Jedini cilj u toj utakmici treba da bude KONKURENTNOST.
· BRZINA (od narudžbe do isporuke)
· KVALITET (koji prihvata tržište)
· CENA (koju hoće da plati kupac)
Globalizacija je u osnovi podelila svet na one koji su bezrezervno za i one koji su apriori protiv. Za mene kao autora ovog materijala i člana međunarodne mreže eksperata (WCP) ovo je pre svega poziv da krenemo stopama onih za koje je globalizacija, pre svega, sinonim optimizacije tehnoloških procesa i funkcionisanja u XXI veku. Ako želimo da budemo kompatibilni sa svetom, te da mu se priključimo u razvoju i dostignućima, neophodno je da pre svega učimo od onih koji su u tom razvoju najdalje stigli. Neka globalizacija u našim mislima i delima postane sinonim brzih transformacija i efikasnog stizanja u društvo razvijenih i uspešnih. Za nas je to, pre svega, pitanje opstanka.
Na kraju želim da sve odgovorne u našem društvu (privrednike i političare) koji presudno utiču na kreiranje i sprovođenje ekonomske politike u Srbiji upoznam da je program WCP upravo koncipiran na KYOTO deklaraciji. Međutim, ovog puta na KYOTO deklaraciji, ali o produktivnosti prihvaćenoj na 4. internacionalnom simpozijumu o produktivnosti, 1-4. oktobra 1990. godine u Japanu. Sprovođenjem ove deklaracije omogućilo bi se lakše sprovođenje i drugih ,,deklaracija’’ (npr. o očuvanje čovekove sredine).
Kako u sportu, tako i u privređivanju možemo biti među najboljima u svetu
ili da ostanemo među ostalima.
Izbor i odluka je na nama samima!